Ko napusti sve sem Njeg'
Hajd', kružimo Hū zboreći
Ko s' vjernošću prosv'jetli
Hajd', kružimo Hū zboreći
Dostu vrata otvore
Odustanu od sebe
Piju piće istine
Hajd', kružimo Hū zboreći
Dragom dušu podari
Ovo polje pohodi
Leptir svjetla Ljubavi
Hajd', kružimo Hū zboreći
(Šejh Hasan Kaimija, prepjev: A. Šiljak)
Šejh Hasan Kaimi baba zapravo Hasan Kaimija Zerrin Oğlu (Zerinović), rođen je u Sarajevu, u prvoj polovini 17. stoljeca, a umro je u Zvorniku, ne zna se tačno, vjerovatno 1691. godine. Sahranjen je u zasebnom turbetu na Kuli u Zvorniku uz koju je kasnije dozidana i tekija.
Školovao se u Sarajevu, gdje je stekao osnovno obrazovanje, a potom odlazi u Sofiju, gdje je, željan viših duhovnih spoznaja, pred šejhom Muslihuddinom Užičaninom stiče potpunije obrazovanje i pristupa halvetijskom tarikatu u kome je dobio titulu halife (nasljednika šejha). Ubrzo po povratku u Sarajevo bîva postavjen za šejha kaderijske tekije Silahdar Mustafa-paša poznatije kao Hadži Sinanova. Pored ove, i svoju kuću blizu Ćumurije mosta u Ajs-pašinoj mahali pretvara u tekiju te tako bîva šejh dvije tekije. Na polju tesavvufa (sufizma) dao je dosta – i činjenjem iršada i teoretskim pisanjem izloženim u nekim svojim djelima. S druge strane, bijaše veoma aktivan i na socijalnome i sociološkome polju.
Pripadao je krugu pjesnika koji su pisali na bosanskom i turskom jeziku. Kaimija je autor dva divana na turskom jeziku, od kojih je jedan poznat kao Vâridât što znači nadahnuća, inspiracije, predskazanje. Za razliku od divanskih pjesnika, kojima i on pripada, njegov stil je jednostavan, razumljiv, blizak manje obrazovanom čovjeku. Pjesme su mu uglavnom tesavvufskog usmjerenja - ode Bogu i osnivaču kadrijskog tarikata Abdulkadiru Gejlaniju, r.a.
Divan Hasana Kaimije je bilo vrlo popularno djelo sve do kraja XIX stoljeća, mnogo je prepisivano, pa se danas u mnogim zbirkama orijentalnih rukopisa kod nas i u svijetu nalazi sačuvano oko 80 primjeraka rukopisa toga djela.
Desetak godina prije smrt napušta Sarajevo i dolazi u Zvornik. Naime, u vremenu koje je prethodilo dugogodišnjemu ratu Turske protiv Austrije i Mletaka (1683.-1699.) i usljed velikih suša, došlo je do nestašice hrane u Sarajevu. Trgovci željni bogatstva nađu saradnike među vlastima i dijelom uleme te se među se dogovore povući hranu sa tržišta a narod nagovarati na strpljenje, a sve kako bi vremenom cijene još više skočile. Uočivši tu silnu nepravdu Hasan Kaimija stavi se na čelo fukare (siromahâ) i otpoče javna pobuna.
Nekolicina gladnih provali u prostorije kadije (sudije) te ga ubiše kao i njegovoga zamjenika. Odmah iz Istanbula bijaše poslat poseban inspektor koji nakon uviđaja naredi pogubljenje 12 ljudi a 56 zatvori. Neki su poslati u progonstvo među kojima bî i Hasan Kaimi-baba.
Nakon dolaska u Zvornik Kaimi-baba posta imam (hodža) Namazđah džamije. Stanovao je u Čukuri (mahala Fetija), kako piše Hifzija Suljkić, predratnoj Bolničkoj. Često bi odlazio na mjesto gdje će mu poslije biti podignuto turbe. Dan pred preseljenje na ahiret (smrt) obavijestio je svoje prijatelje da će umrijeti. Ujutro su ga našli prekrivrenog njegovom hrkom (derviškim ogrtačem).
Prema narodnoj predaji iz velikog poštovanja narod mu je odmah poslije smrti podigao malo turbe s desnu stranu puta Zvornik – Kula, od lomljenog kamena, ćerpiča, i drveta, pokriven šindrom. Proširio ga je Šemsi-beg Tuzlić iz Tuzle, a dodatne radove na krovu Bakir-beg Tuzlić.
Početkom Srpsko-Crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992. godine, porušeno je turbe i musafirhana, koja je bila izgrađena neposredno pored turbeta. Čim je započeo povratak na Kula Grad, uz obnovu kuća, obnovljeno je i šejh Kaimijino turbe. Turbe su iz temelja obnovili članovi porodice rahmetli Jusufa Šehmehmedovića, a djelimično je u obnovi učestvovao i Muradif Hamzabegović iz Zvornika.
Porodica nakšibendijskih dervišâ Šehmehmedović je o turbetu brinula više do 300 godina a Ibrahim Šehmehmedović jedan od potomaka porodice kojoj je ostavljeno u emanet da brine o šejh Kaimijinom turbetu, pripovijeda:
“Pamtim kao dijete kako su ljudi iz dalekih krajeva posjećivali turbe, klanjali, zikrili, a moja ih nena, pa onda majka, dočekivale. Neki su ostajali i po sedam dana, naprosto bila je čast služiti musafire koji su obilazili turbe šejha Kaimije.”
Profesor Samir Beglerović je posjetio turbe 2006. godine, opisujući dojmove zijareta, kaže:
“S bismilom smo ušli prethodno izuvši obuću. Dočekala nas je jedna prostorija koja je služila, kao ona u Divičkome turbetu, za odmor putnikâ. Odijeljena je drvenom ogradom od susjedne prostorije u kojoj je smješten mezar Hasana Kaimi-babe. Pod turbeta prostrt je ćilimom i serdžadama. Na zidu druge prostorije nasuprotnome ulazu nalaze se stalaže sa peškirima. U lijevome ćošku iste odaje nalazi se kao u prozor uramljena dva oružja iz osmanskoga vremena. Kako nam je turbetarka rekla, jedan čovjek se ponudio i obećao izraditi koplje poput onoga koje se koristilo u osmanskome periodu. Primjerak toga koplja nalazio se u turbetu prije uništenja. Od stvarî koje su tu bile prije agresije još nedostaje veliki zeleni bajrak.”
Za kraj, poslušajmo pjesmu šejh Kaimje u kojoj govori o štetnosti i posljedicama pušenja tutuna (duhana), koja je dokaz dalekovidnosti i oštroumnosti autora koji je još u 17. stoljeću upozoravao na ovu štetnu i ružnu pojavu.
Ostante se tutuna
Bujurmišdur (Rekao je) Gospodar,
Ostante se tutuna,
Kim isterse (želi) Božji dar,
Nek s' uvede tutuna.
Nemojte se po zlu vrijet,
Čujte, što ću vama rijet:
Ko god hoće čisto mrijet,
Nek s' uvede tutuna.
Zločesta je rabota,
Pušit ga je sramota,
Jer je vrlo grehota.
Ostante se tutuna.
Uvedte se smrada,
Nek je čista pravda',
Ne orite grada.
Ostante se tutuna.
Nuti muke tvrde,
Sve haljine smrde,
Svakomu se grde.
Ostante se tutuna.
Ko uspuši pako,
On je sebe smako,
I uvjek je plako.
Ostante se tutuna.
Ko ga pije zlo pati,
Nemojte se trovati,
Lulu, kamiš kopati.
Ostante se tutuna.
Lulom o tle kucuka,
Oko sebe pljuvuka,
Gore negda bljuvuka.
Ostante se tutuna.
Smrdi kano hala,
Zarar čini mala,
Ostante se belaja.
Ostante se tutuna.
Kim ičerse (ko puši) tužan,
Saruk mu je ružan,
Hodi kano sužanj.
Ostante se tutuna.
Tutundžija svaki blijed,
Iz nosa mu teče ijed,
Bio taze, bio sijed.
Ostante se tutuna.
Nut pogledaj sada,
Iz smrdljiva kada,
Uvedte se jada.
Ostante se tutuna.
I mi smo ga pili,
I u smradu bili,
Kao Bogomili.
Ostante se tutuna.
Frenklar buni satarlar (Franci ovo prodaju),
Suduk ićre tutarlar,
Bak ne zehri jutarlar, (Vidi što otrov gutaju).
Ostante se tutuna.
Vaz gećmesi pek lazum (Nepodnošljivo),
Frenke ujmak ne lazum (Zašto Franke slušati),
Ne budite mulazim.
Ostante se tutuna.
Zločesto je po vjeru,
Ružno jedni umjeru,
U zemlju se uvjeru.
Ostante se tutuna.
Kaimi dir sujleruz (Kaimija govori)
Bir nasihat ejleruz (Jedan savjet prenosi),
Bir emer dur nejleruz.
Ostante se tutuna.
Priredio: Ertan Č., dip. isl. nauka