Jerusalimski hram je sagradio Mudri Solomon (Sulejman a.s.). Hram je trebao biti mesto obavljanja molitve Bogu. Ovaj Hram je sagrađen na mestu gde je nekada stajao šator, a posle njega Drevni hram. Oko četiri vijeka kasnije došli su Babilonci i razorili Hram. Kasnije je persijski kralj Kir 536. god. p.n.e. naredio da se Hram ponovo podigne. Rimski car Herod oko pet stotina godina kasnije je naredio da se Hram ponovo obnovi i proširi. Do ove gradnje je došlo u doba Isusovog rođenja.
U doba Isusovog rođenja vlast sveštenstva je bila spala na najniži stepen. Hiljade neukih i nezaposlenih sveštenika prepuštalo se vračanju i stupalo u zavještenike ne učestvujući na bilo koji način u prosvjećivanju naroda i obavljanju službe Božije.
Pored spomenutih postojali su i ljudi koji su bili pismeni i koji su po narudžbi prepisivali vjerske knjige. Poznati kao pisari. Nisu imali nikakva upliva u službi Hrama, u njemu se nisu zavještali niti uživali u blagodatima njegovih zadužbina. Oni su predstavljali grupu pisara ili vjeroučitelja. Svi su bili iz reda fariseja koji su, nasuprot sadusejima, priznavali nove knjige i na njih se oslanjali u svojim obredima i međusobnim odnosima. U doba Mesijinog dolaska mnogi sveštenici su se bavili proricanjem i gatanjem, ali to nisu obavljali u samom Hramu. Takođe, veliki je broj pisara i vjeroučitelja djelovao na području vjerskih znanosti, ali nisu ubrajani u red vjerskih velikodostojanstvenika, jer se na taj položaj dolazilo nasljednim putem. U to doba u narodu je bilo rašireno mišljenje o nemarnosti i nezainteresovanosti nasljednog sveštenstva prema vjerskim pitanjima, prosvjećivanju masa i pronalaženju vjerskih rješenja. Istovremeno, obraćanje svijeta nezvaničnom sveštenstvu i učenim ljudima, radi dobijanja odgovora na vjerske probleme, sve je više uzimalo maha. Sve se ovo dešavalo na očigled nasljednog sveštenstva, koje je sve više i više gubilo ugled, čak i kad se radilo o službi u Hramu, jer se svijet počeo okretati prema nezvaničnom sveštenstvu i njega slijediti.
U doba Isusovog rođenja službu u Hramu obavljalo je Veliko vijeće zvano Sinedrij, sastavljeno od 71 člana. Od ovog broja dvadeset trojica su sačinjavali Vrhovni savjet koji je po tradiciji imao zvanični karakter. Njegovi članovi su bili u bliskoj vezi sa predstavnicima državne vlasti. Ovo je naročito važilo za pitanja od opšteg značaja, primjene zakona i njegovog očuvanja. U Mesijino doba ovome je vijeću bilo oduzeto pravo izricanja presuda za teške prekršaje. Ovo se poklapa sa periodom koji je prethodio drugom rušenju Hrama u trajanju od oko četrdeset godina. Donošenje presude za najteže prestupe u Mesijino doba pripadalo je rimskom namjesniku koji je presudu Vrhovnog veća mogao potvrditi ili oboriti u svako doba. Sinedrij je bio neprijateljski raspoložen prema očekivanom Isusovom dolasku, jer je to značilo priznavanje postojanja anarhije u tom vremenu i nemoći da se zavede red. Odgovornost za ovakav nered moralo je snositi i pomenuto veće.
Osim spomenutih u hram su bili uključeni i zavještenici. To su ljudi koji su sebe i svoje porodice bili stavili u službu Božiju i najavu skorog dolaska Obećanog dana, Dana spasenja od nepravde. Oni nisu bili organizovana grupacija poput drugih vjerskih sekti. Oni su bili slobodni pojedinci koji su se sa svojim porodicama odlučivali na ovakav život, i kao takvi pripadali su cijelom narodu. Prilikom zavjetovanja na ovakav život nije im se uslovljavalo da se klone drugih ljudi, niti da se osamljuju u isposničkim ćelijama. Međutim, prilikom zavjetovanja morali su obećati da neće piti vino, niti svoje tijelo prljati dodirivanjem mrtvih. Broj ovakvih zavještenika bio je u stalnom porastu, naročito u doba pojave Mesije, jer se to vrijeme podudaralo sa istekom četiri hiljade godina od stvaranja sveta. Po hebrejskom kalendaru u to vreme očekivala se pojava i dolazak obećanog Mesije. Jovan Krstitelj je bio jedan od mnogobrojnih predznaka njegovog dolaska. Štaviše, verovalo se da ga je on lično krstio i pred njim dao prisegu. Imajući u vidu da su ovi mladići, bili puni poleta i zanosa protkanog vjerom u uspostavljanju reda među ljudima, oni su u doba Mesije predstavljali značajnu snagu. Ovo tim prije, jer su smatrali da su oni ti koji nose ideju Mesijinog dolaska, njegovog dočeka i sleđenja. U tome im nije bila dorasla ni jedna organizovana vjerska sekta, ni bilo koje, u to doba, postojeće učenje.
Odlomak iz knjige ‘Istina o hrišćanstvu kroz istoriju i vjerovanje’ autora Mustafe Šahina.