Imam Kevseri iz pera velikog učitelja Muhameda Ebu Zehre[1]
Ima više od godinu dana od kako je islam izgubio jednog od svojih imama, (Muhamed Zahid el Kevseri preselio je u mjesecu Zul Ka'detu 1371. odnosno Augustu 1952 g.) onih koji su svojim životom pokazali da se može uzdići od svih mizerija i niskih stvari što ih život nosi. Učenjaka koji su se svojim bićem posvetili znanju kao što se vjernik posveti Allahu. To je stoga što su ovi ljudi znali da je znanje ibadet kojim čovjek traži Božje zadovoljstvo, a ne zadovoljstvo bilo koga od ljudi. Znanje kojim se nije htjelo nadmeno zemljom kročiti niti smutnja sijati. Znanje kojim se nije htjelo uzdizati zbog ugleda koji se može postići. Znanje kojim se nije htjelo zadobiti neko dobro ovoga svijeta. Znanje sa kojim se htjelo samo pomoči istina i zadovoljiti el Hakk dželle dželaluhu. To je bio Imam El- Kevseri, Allah blagoslovio mjesto na kome počiva i njime bio zadovoljan i zadovoljnim njega učinio.
Ne znam da je u godinama koje su prethodile umro neki učenjak, a da je njegovo mjesto bilo popunjeno kao što ga je popunjavao Imam el Kevseri, jer On je ostatak selefu saliha, onih koji nisu znanje načinili sredstvom za bogaćenje niti ljestvicama da se do cilja dođe. Nego je znanje za njih značilo kraj svih ciljeva i najuzvišeniji vid gledanja, jer iza vjerskog znanja nema cilja kojem bi vjernik stremio, niti uzvisine ka kojoj bi učenjak stremio.
Allah je bio zadovoljan da se na njemu obistine Poslanikove s.a.v.a. riječi: „Učenjaci su nasljednici Božjih poslanika“. Ali on nije vidio počast samo u tom nasljedstvu kako bi se time hvalisao i nad ljudima uzdizao, nego je u tom nasljedstvu vidio džihad kojim je trebalo obznaniti islam i pojasniti njegove istine a otkloniti nejasne slike koje iskrivljuju njegovu suštinu, da bi ga na kraju ljudima predstavio čistim, blistavim, svijetlim, kakav i jeste.
Tako da ljudi streme njegovu svijetlu i bivaju upućeni njegovom uputom, a to poslaničko naslijeđe tjera ljude da i sami se bore kao što su se borili vjerovjesnici, i da budu strpljivi u borbama i teškim situacijama kao što su bili strpljivi oni. I da se suoče sa inatom od strane ljudi koje pozivaju ka istini i uputi kao što su se i sami sa njom suočavali. To poslaničko naslijeđe koje se ogleda u znanju nije čast sve dok se ne učine koraci i ispune njegova prava i spozna obaveza koju sa sobom nosi. Takav je bio Imam el Kevseri.
Ovaj časni Imam nije bio zagovornik neke nove škole, niti misionar nečega što nije imalo svoju prethodnicu. Niti je bio od onih koje danas ljudi nazivaju reformatorima, on čak šta više nije osjećao sklonost prema njima, on je bio sljedbenik, a ne inovator, ali uz sve to kažem: On je bio ipak reformator u pravom smislu riječi reformator.
Jer reformatorstvo nije ono što ljudi misle da jeste, oslobađanje od sve tradicije i vraćanje prvim vremenima poslanice. Reformatorstvo je da se vjeri vrati svježina i od nje odstrane nedoumice. Da se ljudima predstavi čistom kakva i jeste u svojoj suštini, od reformatorstva je i da se oživi sunnet, a dokinu novotarije, a među ljudima uspostavi stub vjere.
To je prava i istinska reforma. Imam Kevseri je upravo taj koji je oživio poslanički sunnet i otkrio skriveno u knjigama istorije i pojasnio metodologiju onih koji je bilježe i ljudima pojasnio u svojim poslanicama i knjigama koje je napisao Poslanikov sunnet, njegove riječi, postupke, odobrenja.
Zatim se pozabavio trudom ranijih učenjaka koji su sačuvali sunnet i o njemu brigu dostojnu njega poveli. Te je njihove knjige objavio u kojima je njihov rad ostao obilježen na polju oživljavanja sunneta i vjere. Ljudi su ga voljeli i srca koja nisu bila zaprljana neredom i učenjaci koje nije dunjaluk obmanuo pa da zaborave ahiret, koji nisu bili u upareni sa vlastima.
Imam El-Kevseri bio je učenjak u pravom smislu te riječi, za njega je znala ulema, ali je malo njih bilo svjedokom njegovog džihada i borbe. Znao sam za njega mnogo godina prije nego ću se sa njim susresti, znao sam ga po njegovim pisanim djelima koja su svijetlila put, znao sam ga po njegovim komentarima na rukopise koje je objavljivao. Tako mi Allaha nikada me ne bi zadivio rukopis koji bi objavio koliko bi me zadivio njegov komentar na isti.
Ponekad bi rukopis koji bi priredio bio neka manja poslanica, ali bi imamovi komentari na njega učinili od istog knjigu dostojnu čitanja. Njegovo enciklopedijsko znanje, sveobuhvatna načitanost i gledanje na stvari u širem kontekstu, jasno se očitaju na njegovim komentarima i fusnotama za svakog ko bi i samo prvi pogled na njih baci. Uz sve to nije mu manjkalo retorike i suptilnih aluzija na korijen problematike, postojanosti kritike i pogađanja teme tamo gdje treba, kao i vladanja mišlju i riječju. Ko čita njegove retke nikada ne bi ni pomislio da je riječ o nekome ko nije arap. ( Muhamed Zahid el Kevseri je porijeklom Čerkez i obnašao je najviše vjerske funkcije u Osmanlijskoj državi, a od atentata Ataturkovog režima se sklanja u Egipat, te Siriju povremeno o.p.).
Od svoje pretjerane skromnosti nikada nije uz svoje ime pisao svoju titulu i funkciju koju je obnašao u Osmanlijskoj državi, jer – Allah njime bio zadovoljan – on je duboko vjerovao da učenjak ne stječe čast iz funkcije koju obnaša nego iz znanja koje nosi. Tako neki čitatelji čitajući retke koje krasi dotjerana konstrukcija, preciznost značenja, prefinjena retorika, nisu ni pomišljali da je njihov autor Turčin, nego da je riječ o čistokrvnom arapu , rođenom među arapima, odgojenim u njihovoj sredini, koji nikada nije boravio duži period izvan arapskog podneblja.
Ali nije se za čuditi, on je bio Turčin porijeklom i odrastanjem i životom provedenim u Istanbulu, ali je njegov naučni život sav bio arapski, nije čitao osim na arapskom, a u njegovu glavu nije ušlo ništa drugo do arapsko Muhamedansko svjetlo. Stoga njegovi tekstovi na arapskom ničim ne odaju da nije riječ o arapu iz svih perspektiva i modernih načina izražavanja koje su zadesile arapski jezik. On je birao fraze da ih piše na najčišćem arapskom jeziku oko kojih nije postojao spor kod lingvista da spadaju u izvorne i književne arapske izraze. Što sve govori o njegovoj velikoj načitanosti kada je u pitanju poznavanje arapskog jezika iz ugla sintakse, morfologije, semantike, retorike, a zatim pored svega on uzima iz arapske poezije izraze i od njih formira dotjerane rečenice.
Allah da mu se smiluje, bio je odlikovan takvim svojstvima koja su ga uzdigla i učinila uzorom kakav treba biti islamski učenjak. Svojim se znanjem uzdigao nad trgovcima znanjem i knjigama. A svijetu obznanio da je za islamskog učenjaka samo jedna domovina, zemlja islama, i da on nije zadovoljan da bude ponižen u svojoj vjeri.
Nije davao pardona onome ko bi želio islam poniziti, a pored Boga i istine ništa drugo sebi za cilj nije postavljao. Nije vjerovao da je dostojno živjeti u zemlji gdje nije mogao govoriti istinu. Niti u njoj uzdići riječ islama, pa makar to bila i njegova domovina u kojoj je odrastao, mladost proživio i sretne trenutke doživio. Jer učenjak živi od duha, ne od materije, i vječnih istina ne od dobara prolaznih. Dovoljno mu je da je kod Allaha ugledan i na ahiretu, a dunjalučka slava i slava ljudi ovom svijetu odanih, samo je hlad koji prolazi i varka koja nestaje.
Dubok i pronicljiv pogled na život ovog velikana jasno nam kazuje da je bio iskreni borac, strpljiv na poteškoćama i nevoljama i stalnim preseljenjima unutar muslimanskih zemalja prolazeći kroz svakakve nevolje, noseći sa sobom znanje i spoznaju gdje god bi se nastanio. Obišao je mnoge muslimanske zemlje, a gdje god bi zastao učenici bi se pojili sa njegova pitkog izvora. U njima bi tada zasjaji njegov iskreni vjernički duh koji je znanje davao čistim kakvo i jeste bez primjesa bespotrebnih polemisanja i zamotavanja. Išao bi putem istine ne obazirući se hoće li ljudi biti njime zadovoljni ili će se srditi dok god između njega i Allaha postoji iskrena veza.
Iz njegovih se pisanih tragova vidi da takvo nešto teče kroz njegovu krv, to je borba za istinu od kada je postao sebe svjestan. Sama njegova porodica bila je porodica od vjere, psihološki jaka, strpljiva i od onih koji podnose u vjeri. On je iz porodice koja dolazi sa Kavkaza, gdje su ljudi fizički otporni, jaki, lijepo građenog tijela, snažnog duha i zdrave i duboke misli.
Njegov otac je doselio u Istanbul i imao je sreće da se rodi u vjerničkoj porodici. Studirao je vjerske znanosti dok u svojoj 28. godini nije stekao najveća priznanja, a onda se nastavio znanstveno penjati sve dok nije stigao na najveće stupnjeve a još uvijek je bio mladić. Zatim se dogodilo da je iskušan ljudima koji su željeli odvojiti vjeru od života, kako bi se ovaj svijet odvijao po nečemu što Allah nije objavio, a on je stao ispred njih, onako mlad, pun nade i mladalačkog zanosa. I dao je prednost svojoj vjeri nad njihovim materijalnim dobrima, i žrtvovao se da sačuva ostatak islamskog života odričući se životnih udobnosti. Čak šta više stavio se u položaj stalne pripravnosti kako bi stekao Allahovo zadovoljstvo, umjesto zadovoljstva ljudi, laganog života i podrške onih koji su ovosvijetskim dobrima upravljali. Jer Allahovo zadovoljstvo, svrha je imana/vjere.
Borio se protiv pokreta el ittihad koji su držali državne funkcije onda kada su krenuli da skuče vjerske predmete i vremenski ih ograniče. Bio je svjestan da u tom skraćivanju, sužava se i prostor vjere, a onda se dosjetio varke, smislio i pripremio, dok im nije namjere osujetio, te je još više produžio vrijeme vjerskim predmetima koje su htjeli ukinuti, kako bi učenici vjerskih predmeta bili u stanju da ih što šire obuhvate i savladaju, naročito nearapima koji su ove nauke morali da savladaju na jasnom arapskom jeziku.
Njegova uloga je ovdje besprijekornog, ponositog učenjaka, koji se ne oslanja na uglednike da bi ga uzdigli. Niti se velikanima dodvorava da bi postigao neki stepen ili došao do nekog cilja koliko god taj cilj bio u ljudskim očima značajan.
On, neka je Allah zadovoljan njime, gledao je da se do visokih stvari ne može doći osim pravim putem i ispravnom metodom, plemeniti ne može postići plemeniti cilj osim putem kojim će sačuvati sebe poniženja. Jer do časnih stvari, može doći samo neko časti vrijedan. A nema časti u oslanjanju na uglednike po parametrima dunjaluka, jer onaj ko se na njih oslanja takav ne može kod Allaha biti ugledan.
Trudio se, neka mu je rahmet duši, radom i trudom na uzvišenim ciljevima sve dok nije postao vekil/namjesnik islamskog mešihata u Turskoj. I bio je jedan od onih koji znaju obaveze što ih položaj nosi, stoga nije bio nemaran u obavezama kako bi zadovoljio uglednike kolika god njihova moć i utjecaj bili. Na kraju je pristao da napusti ovaj veliki položaj (najveći vjerski onog vakta o.p.) za radi većeg dobra i da se povuče sa scene na putu istine držao je boljim od služenja ne istini.
Smijenjen je sa funkcije uprave islamskog mešihata, ali je ostao kao član vijeća iste insitutucije. Nije vidio u tome neko omalovažavanje što je smijenjen sa pozicije upravnika na jednog od članova vijeća, sve dok je za istu stvar nalazio u sebi veliki razlog. To su velike duše kojima ne smeta radili kao upravnici ili kao podređeni. Ponos se crpi iz suštine istine, a Allah na njega berićet spušta.
Ali, učenjak koji se ne boji, koji je čestit i bogobojazan, osjeća najveću kušnju kada vidi svoju dragu domovinu koja je najveći dom muslimana i centar njegova ponosa i mjesto kamo se usmjeravaju nade muslimana, da istim tim upravlja nevjera. A zatim nad istom zemljom zavlada onaj ko joj ne želi da bude cijenjena, a onaj ko se za vjeru drži postane poput onoga ko se za žišku drži, a zatim i sam bude izložen uznemiravanju, te ukoliko se ne skloni zatvor mu ne gine, a između njega i vjerskog znanja i podučavanja istom. On se tada nalazi pred tri izbora: Ili da ostane zatvoren i skučen a njegovo se znanje ugasi u tminama zatvora, a to je teška stvar za učenjaka koji je naučio da drži predavanja i upućuje, ili da se dodvorava, ulizuje i priklanja, a to je kao dušu iscijediti i vrat slomiti, ili da učini hidžru jer Božja zemlja je prostrana. Sjetio se Božjih riječi: „"Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?" ( Sura An Nisa' 97. ajet )
Učinio je hidžru u Egipat, a odatle je otišao u Siriju ( Šam- zemlje Levanta, ovdje se misli na Damask ), a zatim se ponovo vratio u Kairo, a zatim se vratio u Damsk po drugi put. Zatim se na kraju konačno skrasio ponovo u Kairu. I svo ovo vrijeme doke je putovao i živio između Damaska i Kaira on je sa sobom nosio i širio svjetlo. Njegov dom koji je nastanjivao bio je nešto skromno, tek toliko da je mogao okupiti istinske učenike koji tragaju za znanjem, ne one školske koji traže samo diplomu. Tako su ovi učenici crpili uputu sa izvora znanja, iz knjiga koje su štampane i iz islamskih biblioteka koje su bile raširene i duševnih potencijala učenjaka islamom ispunjenih. On je tako ove istraživače upućivao na ove knjige i davao im usmjerenja, tumačio manje jasno, i dopunjavao svojim obilnim znanjem i bogatim iskustvom.
Pisac ovih redaka nije imao prilike da susretne šejha el Kevserija do prije dvije godine od njegova preseljenja, a naše duhovno sastajanje dogodilo se mnogo godina prije toga, kada sam još čitao ono što bi on napisao, kao i njegove margine na rukopise koje je izvodio na svijetlo dana, te njegova autorska djela. Nisam ni pomišljao da je taj veličanstveni alim gajio simpatije prema meni koje sam ja imao prema njemu, sve dok nisam pročitao njegovu knjigu „Husnu taqadi fi sireti el Imam Ebi Jusuf el Kadi“ ( knjiga o biografiji Ebu Jusufa el Kadija, jednog od utemeljitelja hanefijske pravne škole ) gdje sam pročitao kako me posebno spominje po dobru u kontekstu mojih pisanja o vjerskim zaobilaznicama - el Hijel, koje se pripisuju Jusufu el Kadiju. Kažem vam, slušao sam dosta hvala i pohvala od velikih učenjaka, ali mi nijedna hvala nije bila dika kao što je to pohvala ovog veličanstvenog šejha, jer on je orden znanja koji je dostojan da drugima daje ordene.
Otišao sam da ga lično pronađem, ali nisam znao tačno adresu stanovanja, išao sam bulevarom zelenih kapija, te nabasao na starca koji je izgledao ugledno i dostojanstveno, sijeda brada iz njega je odisala vrijednostima istine, a on je bio obučen u tursku ulemansku odjeću. Oko njega su bili učenici iz Sirije, a u meni je nešto govorilo da je on šejh kojeg tražim. I čim se razdvojio od učenika, prišao sam jednom od njih i rekao: Ko je ovaj šejh? A on mi reče: To je šejh el-Kevseri, požurio sam da ga stignem kako bi saznao mjesto njegova stanovanja, te sam mu se predstavio i ostao zatečen željom koja je bila kod njega za susretom kao što je bila i kod mene. A onda sam ga posjetio u njegovoj kući i uvidio da je on nešto što je još mnogo veće od njegovih knjiga i istraživanja i da je riječ o pravom blagu koje je nastanilo Egipat.
Ovdje želim da iznesem jednu istorijsku činjenicu iz života ovoga šejha, a koju malo ko da zna: a cilj mi je da se okoristi što veći broj i da učenici vjerskih znanosti budu u prilici da uzmu sa njegova čista izvora i okoriste se iz njegova bujna vrela. Odsjek za šerijatske nauke pri vijeću pravnog fakulteta na Kairskom univerzitetu odlučilo je da postavi šejha za predavača na odsjeku diploma iz šerijatskih disciplina, na odsjeku viših stručnih sprema na ovom odsjeku fakulteta. Viječe se suglasilo sa prijedlogom nakon što su njegovi časnici upoznati sa mjestom koje zauzima šejh u islamskim disciplinama i nakon što su dobili na uvod njegove znanstvene radove.
Otišao sam kod šejha sa predsjedavajućim odsjeka za islamske znanosti toga vremena, ali smo ostali iznenađeni njegovim pravdanjem i odbijanjem zbog njegove bolesti kao i bolesti njegove žene, slabosti vida, a zatim je još više ustrajao na opravdanjima, te svaki put kada bi pokušaj iznova da ga ubjedimo, on je bio uporniji u odbijanju. Kada smo izgubili nadu da ga možemo ubjediti onda smo ga zamolili da ako ništa razmisli o ponudi u ovom znanstvenom projektu kojeg smo željeli njime da ojačamo. Onda sam ga sam posjetio, ponovio molbu i nastojao biti uporan, ali je on ovaj put sa mnom bio otvoren, rekao je šejh plemeniti:
"Ovo uistinu jeste znanstvena pozicija, ali ja ne želim da predajem osim kada sam snažan, kada držim predavanja na način kako to ja volim, međutim moja starost i slabo zdravlje i zdravlje moje žene, a ona mi je jedina u ovom životu sve to zajedno ne daje mi energije da izvršim ovu dužnost na način na koji sam zadovoljan."
Izašao sam sa sijela kod šejha, a u sebi govorim:
"Koja li je samo velika duša bila zatvorena u tom insanskom tijelu, duša Kevserija."
Ovaj plemeniti čovjek je iskušan ogromnim iskušenjima, pa ih je sve nadvladao, iskušan je rastankom sa voljenima, svu djecu je izgubio još za vrijeme života, smrt ih je pogađala jedno za drugim, a sa svakim gubitkom bol, a sa svakom boli trag u duši i tuga u srcu. On je jedan od onih koji su znanjem znali da osabure, a sve muke poprati Ja'kubovim riječima:
فصبر جميل و الله المستعان
„Lijepi sabur, a Allah je pomagač“.
Ali njegova druga u sreći i tuzi ili bolje reći druga u teškom životu u kojem su slijedile nevolje jedna drugu, pokušavala je da se strpi i otrpi, a on joj je bio uzor i njenim bolima lijek, a i samom mu je bio potreban.
Otišao je svome Gospodaru strpljiv i zahvalan, slaveći ga, onako kako idu siddikijjuni/oni posebno iskreni, dobri. Allah bio njime zadovoljan i zadovoljnim ga učinio.
Muhammed Ebu Zehre
Preveo i priredio: Adnan Mešanović
[1] Upravnik pravnog fakulteta i profesor šerijata na univerzitetu u Kairu, preselio 1974 godine.