Kada je istom došao iz Carigrada, bio je kao i druge naše hodže, koji učiše u Stambolu, slabo poznavao naš jezik. Svojom marljivošću i talentom brzo je došao dotle, da je naučio ne samo lijepo i pravilno govoriti, nego još i pisati. Pri tome mu je osobito pomagalo to što mu nije bilo nikada "ispod časti" i jednog npr. najmanjeg softu upitati za svašto i zatražiti razrješenja. Isto tako mu nije "ispod časti" nikome priznati pravo, ako samo dotičnik to kaže. To su dobra, veoma pohvalna svojstva da osoba u koje se ona nalaze nema ćibura. Jer napokon šta je ćibur osim nepriznavati istinu i omalovažavati svijet, kako ga je protumačio Resulullah, s.a.v.s. Jedno od njegovih svojstava koje mora svakome imponirati, jest to što nema ni malo pizme ni prema kom, što nije osjetljiv. Najvećem svome neprijatelju i protivniku spreman je uvijek pružiti ruku pomirnicu i s njime se zagrliti, ako samo ovaj to želi.
(H. Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević - reis-ul-ulema, List Muallim, 1912/13. godine, broj 11-12, stranica 3-4.)