Prije nekoliko dana poslušao sam govor Safeta Kuduzovića u kome odgovarajući na postavljeno pitanje iznosi srž svoga vjerovanja.
Kaže Kuduzović:
„Da! Allah ima lice, Allah ima prste, Allah ima ruke, ima i potkoljenicu, ima i stopalo. Tako je spomenuto u Kur'anu i hadisima. U Kur'anu se kaže da Allah ima... Šta? Lice! Ima ruke! – spomenuto u Kur'anu.... Kur'an je to spomenuo i hadis je to spomenuo... Znači ovako, dobro me slušajte: „Spoljašnjost Kur'ana kaže da Allah ima ta određena svojstva, i tako i hadisi. Znači, spoljašnjost Kur'ana i hadisa je šta? Kufr! Je li tako? Je li tako ili nije tako? Pa jeste tako. Spoljašnjost Kur'ana je kufr. I spoljašnjost hadisa je kufr. Jer tako na spoljašnje, kada pogledaš na prvu, na prvi pogled, to je kufr. Pa se nama Uzvišeni Allah obraća kufrom i nevjerstvom. Na prvu vidimo kufr i nevjerstvo, pa onda da logičkim razmišljanjima iz tog kufra izvučemo tevhid. A to je šta? Za lice da kažemo da je Allahovo zadovoljstvo, ili Allahovo postojanje... Kažemo: Ono što je došlo tako je, a molimo Uzvišenog Allaha da one koji nisu pogodili u idžtihadu oprosti... međutim, nisu pogodili akidu selefa u tom pogledu... Šta ćemo mi sa Malikom, Evzaijom, Lejsom, Šafijom, Ahmedom, Ishakom, i onih prije njih koji su sve tako tumačili, ta Allahova svojstva. To tako spominje Ibn-Kesir u svome tefsiru...“
Svako ima pravo da vjeruje kako želi. Naša vjera je zasnovana na pravilu: „... nema prisile u vjeri...“ (El-Bekara, 256.). Međutim, iznositi svoj stav kao stav islama i svoje riječi kao riječi Kur'ana, svakako da zahtijeva analizu kojom će se utvrditi istinitost ili neistinitost takve tvrdnje. U svom govoru Kuduzović iznosi nekoliko tačaka svog vjerovanja:
- Allah, dž.š., u Kur'anu govori da ima lice, ruke, stopala, potkoljenicu itd.
- Prigovaranje spoljašnjem značenju Kur'ana znači optuživanje Kur'ana da nas poziva u kufr.
- Oni koji ne tumače Allahova svojstva prema njihovom spoljašnjem značenju nisu pogodili akidu selefa u tom pogledu.
- Malik, Evzaija, Lejs, Šafija, Ahmed, Ishak i oni prije njih su ta svojstva tumačili bukvalistički.
- Tako navodi Ibn-Kesir u svome tefsiru
DA LI ALLAH, DŽ.Š., U KUR'ANU GOVORI DA IMA LICE, RUKE, STOPALA, POTKOLJENICU ITD.?
Kur'an je Allahov, dž.š., govor objavljen na arapskom jeziku kao što to On, Uzvišeni, kaže: „na jasnom arapskom jeziku.“ (Eš-Šu'ara, 195.) i „Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli.“ (Jusuf, 2.) Sami Kur'an sadrži jasne – muhkem i nejasne – mutešabih ajete, kao što to On Uzvišeni kaže:
„On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja - slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" - A samo razumom obdareni shvaćaju.“ (Ali Imran, 7.)
Nejasna priroda određenih Kur'anskih izraza uzrok je, između ostalih uzroka, neispravnosti tvrdnje da je jedno izdvojeno značenje riječi, između ostalih značenja te nejasne – mutešabih, riječi jednako Kur'anskom izrazu. Ukoliko kur'anski izraz sadrži 50 mogućih značenja, a neko, kao u ovom primjeru Kuduzović, izdvoji 1, a odbaci 49 drugih značenja, onda je potpuno pogrešno tvrditi da je on naveo kur'anski izraz. On je naveo samo jedno potencijalno značenje izraza koje je njegovo tumačenje, a ne i sami Kur'an! Na osnovu toga, ne može se reći da Allah, dž.š., u Kur'anu govori da ima lice, ruke, stopala, potkoljenicu i slično što Kuduzović navodi. Ovakva njegova tvrdnja je laganje na Uzvišenog Allaha! Prevođenje mutešabih predaja izrazima čija se značenja ne poklapaju sa značenjima mutešabih izraza nije dozvoljeno prema mišljenju imama Ebu-Hanife, r.a., koji kaže:
„Sve što su učenjaci spomenuli na perzijskom , od Allahovih svojstava, dozvoljeno je to kazati, osim „jeda“ na perzijskom. Dozvoljeno je da se kaže بروى خداى Uzvišenog Allaha, bez poređenja i bez kakvoće.“ (Fikhu-l-ekber)
Kaže Ahmed b. Omer b. Surejdž: „Naše vjerovanje o tome i o mutešabih ajetima u Kur'anu je da ih prihvatimo i da ih ne odbijamo, niti ih tumačimo tumačenjem oponenata, niti ih usmjeravamo na poređenje Allaha sa stvorenjima – tešbih, mušebbiha, niti prevodimo Njegova svojstva na nearapski jezik. Prihvatamo doslovni izraz predaje i doslovnu objavu ajeta (Doslovno tj. Prihvatamo izraz onako kako je došao u Kur'anu i sunnetu, prema obliku u kome je došao, bez ikakve izmjene pa makar to bilo i prevođenje ili mijenjanje oblika riječi.) (Ez-Zehebi, el-Uluvv, str. 207. Mektebetu advai-s-selef, Rijad, Prvo izdanje, 1995. G.)
DA LI JE PRIGOVOR SPOLJAŠNJEM ZNAČENJU KUR'ANA OPTUŽBA KUR'ANA DA POZIVA U KUFR?
Učenjaci ilmu-l-kelama su, sagledavajući dokaze, njihovu jačinu i međusobni odnos, postavili pravila dokazivanja kojima se onaj koji ih slijedi čuva od oprečnosti i samoponištavanja. Zbog toga su precizno određene, između ostalih, jačine indikacija dokaza kao i pravila i razlozi zbog kojih se izostavlja određena vrsta indikacije i prihvata druga. Za razliku od učenjaka Ehli sunnet ve-l-džemata čiji je sistem stabilan i održiv, sljedbenici zablude i sekti su često kontradiktorni i njihova „pravila“ su neodrživa. Jedna od takvih neodrživih tvrdnji je tvrdnja Safeta Kuduzovića o obaveznosti uzimanja bukvalnih značenja Kur'ana, te da je prigovor na bukvalna značenja Kur'ana optužba Kur'ana da poziva u kufr.
Odgovor na ovo se može dati na dva načina:
- Sam Kuduzović i grupa koju on slijedi odbacuju bukvalno značenje pojedinih ajeta smatrajući da je njihovo bukvalno značenje kufr. Primjer za to su Allahove, dž.š., riječi: „On je s vama gdje god bili“ (El-Hadid, 4.) Bukvalno značenje ovih riječi je da Allah, dž.š., svojim bićem boravi na svakom mjestu što i prema Kuduzoviću, i prema našem mišljenju, predstavlja kufr (Pogledati: Ebu-l-Mu'in en-Nesefi, Bahru-l-kelam, str. 121., Meketebetu Daru-l-ferfur, Damask, 1995. g.; .Ebu-l-jeziku en-Nesefi, El-I'timad fi-l-i'tikad, str. 164., El-Mektebetu-l-ezherijjeh li-t-turas, Prvo izdanje, 2012. g.)
Ukoliko Kuduzović ne prihvata bukvalno značenje ovog ajeta, zbog dokaza koji ga navode na ostavljanje bukvalnog značenja, onda ne može odbaciti tuđe neprihvatanje bukvalnog značenja drugih ajeta zbog dokaza koji ih na to upućuju!
Samim tim, Kuduzović svjedoči protiv sebe i ono za šta optužuje druge sam on radi! Učenjaci Ehli sunnet ve-l-džemata, naravno, odbacuju određena bukvalna značenja zbog drugih argumenata koji ih na to upućuju jer bi njihovo prihvatanje predstavljalo pripisivanje manjkavosti Uzvišenom Allahu. Jedan od takvih primjera je i ajet: „Allah je nur/svjetlo nebesa i Zemlje...“ (En-Nur, 35.)
Senevijje, koji zagovaraju božanstvenost svjetla i tame uzimaju iz tog bukvalnog značenja ajeta da je svjetlo jedan od dva Boga i da je njegovo ime „Allah“. Oni nisu u obzir uzeli nemogućnost da svjetlo bude Bog jer je ona promjenljiva, stvorena, postoji i nestaje, a Bogu je nemoguće mijenjanje i stvaranje, a nužni su mu bespočetnost i vječnost. Ako je to tako, onda je obaveza tumačenje ajeta na način drugačiji od njegovog spoljašnjeg značenja. (Pogledati: Es-Senusi, Šerhu-l-mukaddimat, str. 117., Mektebetu-l-me'arif, Prvo izdanje, 2009. G.)
- Drugi način je objasnio imam el-Gazali koji kaže:
„Ukoliko neko kaže: Šta je Allahovog Poslanika, a.s., navelo da upotrijebi ove dvosmislene izraze, iako nije bio u potrebi za njima? Zar on nije znao da će time ljude navesti na poređenje Allaha, dž.š., sa stvorenjima, navesti ih na pogrešno i povesti ih ka neispravnom vjerovanju u Allaha i Njegova svojstva? Stepen poslanstva je daleko od toga da njemu to bude prikriveno, ili da zna ali ne mari za neznanje neznalica i zabludu zabludjelih. Ovo je još gore jer je on poslat kao onaj koji objašnjava, a ne onaj koji stvara nedoumice i smutnje. Ova smutnja se desila, tako da su neki ljudi počeli ružno vjerovati o njemu pa su rekli: Da je on bio Poslanik on bi spoznao Allaha, a da je spoznao Allaha ne bi Ga opisao onime što je nemoguće Njegovom biću i svojstvima. Druga grupa je bila naklonjena vjerovanju u spoljašnja značenja pa je rekla: Da ova spoljašnja značenja nisu istinita On ih ne bi spomenuo tako, bez ograničenja, i izostavio bi ih, a spomenuo druga, ili bi uz njih pridodao nešto što bi otklonilo tu veliku nedoumicu. Odgovor na to je da se kaže: Ova nedoumica je otklonjena kod pronicljivih. Objašnjenje toga je da se kaže da Poslanik, a.s., ove riječi nije sastavio i nije spomenuo na jednom mjestu. Mušebbihe su te koji su ih sastavili. Mi smo ranije objasnili da se njihovim spajanjem vrši stavljanje sumnji i nedoumica koje ne postoji kada su one pojedinačne i razdvojene. To su riječi koje je on izgovarao tokom svog života u međusobno udaljenim vremenskim razdobljima. Ako se baziramo samo na ono što je u Kur'anu i u mutevatir predajama doći ćemo do veoma malog broja riječi. Čak i ako se uz njih pridodaju i sahih predaje i dalje je njihov broj mali. Brojni su odbačeni – šaz rivajeti na koje se nije dozvoljeno osvrtati.
Zatim, ono od njih što je došlo mutevatir predajom, ako je ispravno preneseno, onda su to samo pojedinačne riječi od kojih nijedna nije spomenuta, a da uz nju nije spomenut znak ili išaret kojim se otklanja sumnja u uspoređivanje Allaha sa stvorenjima. Oni koji su tu bili prisutni i koji su to gledali su ih shvatili ispravno. Kada su te riječi prenesene bez tih znakova onda se pojavila sumnja. Najveći znak za otklanjanje sumnji je prethodno znanje o Allahovoj zaštićenosti od prihvatanja tih bukvalnih značenja. Kod koga se našlo takvo prethodno znanje ono mu je bilo oruđe koje stoji u njegovoj podsvijesti i koje se veže za sve što čuje, te se tako otklanjala svaka nedoumica i nije imao nikakvu sumnju. Ovo se spoznaje kroz različite primjere: On, Uzvišeni, je Ka'bu nazvao „Allahova kuća“. Ovakav naziv će možda kod djece i onih koji su bliski njihovom stepenu izazvati sumnju da je Ka'ba mjesto Njegovog boravka, ali će od običnih ljudi (od tih mudžessima kojima se upućuje ovaj primjer) koji vjeruju da je On na nebesima i da je nastanjen na Aršu, ta sumnja biti otklonjena, na način da uopšte i ne pomisle na nju.
Ako im bude rečeno: Šta je Poslanika, a.s., navelo da upotrijebi ovaj sumnjivi izraz koji slušaocu daje mogućnost da pomisli da je Ka'ba mjesto Njegovog boravka? Svi zajedno će kazati: „Ovo će pomisliti samo djeca i ludaci!“ Što se tiče onoga koji stalno sluša da je Allah, dž.š., nastanjen na Aršu, on neće, kada čuje ovaj izraz, ni posumnjati da se ovime misli na to da je Ka'ba Njegovo boravište i utočište, već se prirodno znati da je ovo pridodavanje ukazivanje počasti „kući“ ili drugo značenje, mimo značenja kuće, kada se ono pridoda uz onoga ko stvarno stanuje u njoj. Zar nije njegovo vjerovanje da je On na Aršu znak koji mu daje kategoričko znanje da se pod time što je Ka'ba Njegova kuća ne misli da je ona Njegovo boravište? Tu sumnju može imati samo onaj koji prethodno nije imao ovo vjerovanje. Isto tako, Poslanik, a.s., se ovim izrazima obraćao grupi koja je prethodno imala znanje o Božijoj zaštićenosti od mahana, negiranju uspoređivanja sa stvorenjima, da je On čist od tjelesnosti i njenih osobina. To im tako biva kategorički znak kojim se otklanja nedoumica i ne ostavlja sumnja, iako je moguće da kod nekih od njih ostane kolebljivosti u njegovom tumačenju i određivanju njegovog značenja između drugih značenja koja priliče Uzvišenom Allahu, a moguća su za taj izraz.
Drugi primjer: Ako pravnik u svom govoru bude ponavljao izraz „sureh/oblik/lik“ pred djetetom ili običnim čovjekom, pa kaže: „Oblik ovog pitanja je to! Oblik ovog slučaja je to! Oblikovao sam pitanje u najljepšem obliku.“ Možda će dijete ili obični čovjek koji ne razumije značenje pitanja pomisliti da je pitanje nešto što ima oblik/lik, i na tom obliku/liku nos, usta i oči, kao što on to zna i što je kod njega poznato pod izrazom oblik/lik.
Onaj koji bude znao suštinu pitanja i da je to izraz za određene naučne postupke, da li je moguće pomisliti da će on zamišljati da pitanje ima oko, nos, usta, i lik kao što to imaju tijela? Daleko bilo!
Njegovo znanje da pitanje ne prihvata tjelesnost i opise tjelesnosti biće mu dovoljno. Isto tako znanje o negiranju tjelesnosti od zbilje božanstvenosti i Njegova čistoća od nje će biti znak u srcu svakog slušaoca, koji će mu dati razumijevanje izraza sureh/oblik/lik u njegovim, alejhi-s-selam, riječima: „Allah je doista Adema stvorio prema njegovom liku“ pa će se poznavalac, zbog svog veličanja Allaha, čuditi onome ko Bogu zamišlja tjelesni lik, isto kao što se čudi onima koji zamišljaju da pitanje i slučaj imaju tjelesni oblik!
(El-Gazali, Ildžamu-l-avvam 'an ilmi-l-kelam, str. 121-125., Daru-l-minhadž, Prvo izdanje, 2017. G.)
Kaže imam Fahru-d-din er-Razi:
„Izostavljanje i prikrivanje, prema slaganju svih muslimana, postoje u Kur'anu. Ono se desilo na samom njegovom početku. Ljudi su se razišli oko značenja „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog“.
Među njima su oni koji su prije toga stavili skriveni imperativ ili predikat, a među njima su i oni koji su ga stavili poslije. Isto tako i „Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova“. Rekli su: Njegovo značenje je: „Recite!“ Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.
Dakle, prikrivanje je nešto oko čega se svi slažu. Ako kažeš: Ako je Allahova, dž.š., namjera drugačija od spoljašnjeg značenja ajeta, onda je On u obavezi da je pojasni, jer bi u suprotnom to bila obmana, a to nije dozvoljeno. I zato što, ako bismo to dozvolili, onda u Allahovom govoru ne bi bilo koristi, te bi to bio beskoristan govor, a to nije moguće. Kažem: Odgovor na prvo: Na šta misliš time da je to obmana? Ako misliš da je On, Uzvišeni, izvršio radnju koja ne pruža mogućnost osim obmanjivanja i zavaravanja, to nije nužno, zato što On, Uzvišeni, kada je usadio u glave obveznika da je moguće da se spomene opšti iskaz, a želi se ograničeni ograničenjem koje nije spomenuto uz njega, a zatim je to potvrdio objašnjavajući obvezniku dešavanje toga u većini ajeta i predaja, pa obveznik donese kategorički sud prema spoljašnjem značenju, to obveznikovo upadanje u neznanje će biti sa njegove strane, a ne od strane Allaha, dž.š., jer je on donio kategorički sud tamo gdje nije mjesto kategoričke presude.
Ovo je isto kao što se kaže o objavi mutešabiha. Oni, iako pružaju mogućnost upadanja u neznanje, ipak nisu određeni spoljašnjim značenjima, već oni u sebi sadrže mogućnost drugačijeg tumačenja u odnosu na ta neispravna, spoljašnja značenja.
Nema sumnje da će kategorički sud u tome biti obveznikova manjkavost, a ne obmana od strane Allaha, dž.š.“
(Fahruddin er-Razi, El-Mahsul fi ilmi-l-usul, 390/4, Džami'atu-l-imam Muhammed b. Su'ud el-islamijjeh, Rijad, Prvo izdanje, 1400. H.g.)
DA LI JE AKIDA SELEFA SPOLJAŠNJE TUMAČENJE PREDAJA
Jedna od vehabijskih (kvazi-selefijskih) metoda manipulacije neukima i izvrtanja predaja je da prenesu izjave imama u kojima oni mutešabih predaje navode doslovno onako kako su objavljene, bez ikakve izmjene ili tumačenja, ali ih vehabije protumače i prevedu prema spoljašnjem značenju, te ta svoja spoljašnja tumačenja pripišu imamima selefa. Ovo nije nikakva novina među novotarima, već je to ustaljena praksa još od najranijih generacija.
Kaže Ibn-Mu'allim el-Kureši (umro 725. H.g):
„Većina neznalica, novotara se prikriva u svojoj zabludi i govori: „Mi smo na stavu selefa. Ali, oni ne poznaju namjeru selefa iz njihovog govora...“
(Ibn-Mu'allim el-Kureši, Nedžmu-l-muhtedi ve redžmu-l-mu'tedi, 291/1, Daru-t-takva, Damask, Prvo izdanje, 2019. g.)
Za razliku od Kuduzovića koji tvrdi da je stav selefa uzimanje bukvalnih značenja predaja, najveći imami ovog ummeta govore da je to stav mudžessima (antropomorfista), a da je stav selefa, ustvari, prenošenje predaje onakvom kakva je došla, bez ulaženja u njihovo tumačenje.
Kaže Ibn-Hadžer el-Askalani:
„I razišli su se po pitanju značenja „nuzula“ na nekoliko govora: Neki su ga protumačili prema spoljašnjosti – zahiru i njegovom stvarnom značenju – hakika, i to su mušebbihe. Uzvišen je Allah od njihovog govora...“
(Ibn-Hadžer el-Askalani, Fethu-l-bari, 30/3, Daru-l-ma'rife, Bejrut, 1379. H.g.)
Kaže imam el-Kurtubi:
„Poznato je da je pravac selefa ostavljanje zalaženja u to, uz kategoričku tvrdnju o nemogućnosti njihovih spoljašnjih – zahir, značenja. Govorili su: „Prenesite ih kako su došle!“
(el-Džami'u li ahkami-l-Kur'an, 12/4, Daru-š-ša'b, Kairo, Drugo izdanje, 1372. H.g.)
DA LI SU MALIK, ŠAFIJA, EVZAIJA, LEJS, SUFJAN I OSTALI UZIMALI SPOLJAŠNJA ZNAČENJA MUTEŠABIH IZRAZA
Kaže ez-Zehebi: Od Malika, r.a., je sačuvan rivajet el-Velid b. Muslima koji ga je pitao o hadisima o svojstvima, pa je on rekao:
„Prenesite ih kako su došli, bez tumačenja.“
(Ez-Zehebi, Sijer a'lami-n-nubela, 105/8, Muessesetu-r-risaleh, Bejrut, Deveto izdanje, 1413. H.g.)
Kaže Sufjan b. Ujejne:
„Sve čime je Allah, dž.š., Sebe opisao u svojoj knjizi, njegovo tumačenje je njegovo učenje i ćutnja o tome.“ (El-Bejheki, el-I'tikad, str. 118.)
Kaže imam Šafija:
„Vjerujem u Allaha, dž.š., i u ono što je došlo od Allaha, prema Allahovoj namjeri. Vjerujem u Poslanika, i u ono što je došlo od Poslanika, a.s., prema namjeri Poslanika, a.s.“
(Tekijjuddin el-Husani, Def'u šubehi men šebbehe ve temerred, str. 18, Mektebetu-l-ezherijje li-t-turas, Kairo; Mer'i el-Keremi el-Hanbeli, Ekavilu-s-sikat, str. 121., Muessesetu-r-risaleh, Bejrut, Prvo izdanje, 1406. H.g)
Kaže Ibn-Kudame: Kaže Ebu-Bekr el-Halal: Obavijestio nas je el-Mervezi i rekao: Pitao sam Ebu-Abdullaha (Ahmed b. Hanbela) o predajama o svojstvima pa je rekao: „Prenosimo ih kako su došle.“ Kaže: Obavijestio me je Ali b. Isa da im je Hanbel pričao i rekao: Pitao sam Ebu-Abdullaha (Ahmed b. Hanbela) o hadisima u kojima se navodi da je Allah učinio „nuzul“ svake noći na zemaljsko nebo, da Allah vidi, da stavlja svoj „kadem“ i slično, pa je Ebu-Abdullah rekao: „Vjerujemo u njih i potvrđujemo ih, bez kakvoće i bez značenja. Ne odbacujemo ništa od njih i znamo da je ono što je došlo od Allahovog Poslanika istina, ako je sa ispravnim senedom, i Poslaniku, a.s., ne odbacujemo njegovu riječ. Ne opisuje se Allah, dž.š., više od onoga čime je Sebe opisao, ili Ga je opisao Njegov poslanik, bez granice i bez kraja. Ništa nije kao On, i On sve čuje i sve vidi.“
(Ibn-Kudame, Zemmu-t-te'vil, str. 21., Ed-Daru-s-selefijje, Kuvajt, Prvo izdanje, 1406. H.g. )
Kaže imam et-Tirmizi:
„Kaže više učenjaka o ovom hadisu i njemu sličnim, od rivajeta o svojstvima i „nuzulu“ Gospodara svake noći na zemaljsko nebo: Rivajeti o ovome su utvrđeni, u njih se vjeruje i ne zamišlja se, niti se kaže „Kako?“. Ovako je preneseno od Malik b. Enesa, Sufjan b. Ujejne i Abdullah b. Mubareka. Oni su o ovim hadisima rekli: „Prenesite ih bez „kako“. Ovakav je govor učenjaka ehli sunnet ve-l-džemata.“
(Et-Tirmizi, Sunen, 19/3, Daru Ibn-Kesir, Damask, Prvo izdanje, 2007. g.)
Jasno je, na osnovu navedenog, da su učenjaci kojima je Kuduzović pripisao bukvalistički pritup mutešabih predajama, potpuno drugačijeg stava od onoga koji im on pripisuje, te da Kuduzović vrši obmanu pripisujući imamima ono što oni nisu rekli i u šta oni nisu vjerovali!
DA LI IBN-KESIR GOVORI DA SU NAVEDENI IMAMI UZIMALI SPOLJAŠNJA ZNAČENJA MUTEŠABIH PREDAJA
Kaže Ibn-Kesir:
Ljudi o ovome imaju veoma mnogo govora, a ovo nije mjesto njihovog razlaganja. U ovome slijedimo pravac dobrih prethodnika Malika, el-Evzaija, es-Sevrija, el.Lejs b. Sa'da, eš-Šafi'ija, Ahmeda, Ishak b. Rahivejha i drugih imama muslimana, u starim i novim vremenima, a to je: njihovo prenošenje kao što su došle, bez kakvoće, bez poređenja i bez negiranja, a spoljašnje – zahir značenje koje pada na pamet mušebbihama je negirano od Allaha, dž.š. Njemu ne sliči nijedno od Njegovih stvorenja i „Ništa nije kao On, a On sve čuje i sve vidi.“ Već je stvar onako kako su rekli imami, od kojih je Nu'ajm b. Hammad, šejh Buharije: „Ko Allaha usporedi sa Njegovim stvorenjima, počinio je kufr, i ko zanegira ono čime je Allah, dž.š., Sebe opisao počinio je kufr. U onome čime je Allah, dž.š., opisao Sebe, ili Ga je opisao Njegov Poslanik, a.s., nema poređenja sa stvorenjima. Ko Allahu, dž.š., potvrdi ono o čemu su došli jasni ajeti i ispravne predaje, na način koji dolikuje Allahu, a od Allaha, dž.š., negira mahane, on slijedi put upute.“
(Ibn-Kesir, Tefsiru-l-kur+ani-l-azim, 296/2, Džem'ijjetu ihjai-t-turasi-l-islami, Prvo izdanje, 1996. g.)
Svakome ko pročita navedeni govor Ibn-Kesira jasno je da Ibn-Kesir stavom navedenih imama smatra „prenošenje predaja onakvim kakve su došle“, a da je uzimanje spoljašnjih značenja pravac mušebbiha, te da je obaveza negirati Allahu sve mahane i značenja mutešabih predaja koja u sebi sadrže pripisivanje Uzvišenom Allahu mahane!
Ovdje je veoma važno napomenuti da je iz sažetka Tefsira Ibn-Kesira koji je napravio Muhammed Nesib er-Rifa'i, a koji je besplatno dijeljen u stotinama hiljada primjeraka na području naše Bosne i Hercegovine, izbačen dio u kojem Ibn-Kesir negira spoljašnja značenja mutešabih predaja i kaže: „a spoljašnje – zahir značenje koje pada na pamet mušebbihama je negirano od Allaha, dž.š“
Na kraju, kao što je to ovaj tekst i jasno pokazao, „dokazi“ vehabija su izuzetno slabi i neodrživi. Oni nemaju stabilnu metodologiju dokazivanja već su njihova pisanja prepuna oprečnosti i kontradiktornosti. To je jasno svakome ko se upusti u analizu njihovih stavova. Njihova jedina snaga je u laganju i jakoj ambiciji da što veći broj ljudi prevedu u svoj put, kako bi zbog mnoštva napravili privid o istinitosti, jer dokazi kojima pokušavaju dokazivati svoje tvrdnje, zasigurno ne pružaju snagu, niti stabilnost.
Sami ef. Džeko