Mehmed ef. Šemsekadić, junak bošnjačkog naroda, rođen je 1827. godine u uglednoj pljevaljskoj familiji u Pljevljima, Sandžak. Obrazovanje je započeo u rodnim Pljevljima, nastavio u Sarajevu, gdje završava medresu. Nastavlja školovanje u Istanbulu, na čuvenoj Šeherzade medresi, koju sa uspjehom završava. Nakon studija vraća se u Pljevlja gdje se zapošljava kao vaiz u pljevaljskoj Ruždiji, a 1866. je imenovan za muftiju u Tašlidži (Pljevljima).
Od Berlinskog kongresa, Mehmed ef. Šemsekadić se politički aktivira i uspostavlja vezu sa vodećim ljudima u Sarajevu koji su se pripremali za oružani otpor Austro-Ugarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine. Istovremeno radi na stvaranju antiokupacionog otpora na Kosovu kako bi u svoje redove privukao i albanske dobrovoljce. Mehmed Šemsekadić dolazi u Sarajevo 12. jula 1878. godine, zajedno sa Hafiz-pašom, novim vojnim zapovjednikom Bosne koga je poslala Turska. Muftijin dolazak je bio u funkciji dogovora oko odbrane Bosne. Austrijske trupe prodiru u Bosnu 29. jula 1878. godine. Pljevaljski muftija je na noge podigao dobrovoljačke odrede Bošnjaka i krenuo ka Bosni da je brani. Kada su izašli iz Pljevalja i prošli Dolove, Mehmed Šemsekadić silazi sa konja, diže ruke i upućuje dovu:
„Bože nas ne vrati poražene bez obraza, i Bože, sačuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od dušmana."
Na ovu dovu muslimani aminovali u suzama.
Njegovim odredima prilaze i Bošnjaci istočne Bosne, tako uvećana vojska dolazi u Sarajevo 4. augusta, 1878. godine, gdje biva dočekana sa dobrodošlicom.
Nakon kraćeg boravka u Sarajevu, Mehmed Šemsekadić, predvodi nekoliko hiljada vojnika u Tuzlu, gdje dolazi 8. avgusta 1878., i nakon dva dana žestokih borbi sa Austrijancima, uspijeva odbraniti Tuzlu. Zaposjeda obje strane rijeke Spreče, ugrožava neprijateljsku bazu u Doboju, a u jednoj od tamošnjih teških bitaka ranjava i Austrijskog podmaršala Smigoca.
Odgojen u starobosanskom duhu da se sa neprijateljem nema šta pregovarati dok gazi vatanom, sarajevskim agama poručuje:
„Čujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam vam Švabu dobro dočekao i vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je vojska kod Maglaja gdje ce Švabu dočekati. No čujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur'anom, ako li mi nevjeru učinite, žive ću vas sve odrati!"
Padom Sarajeva 19. avgusta 1878. godine, Mehmed Šemsikadić, se povlaci u Sandžak da izbjegne opkoljavanje. Tamo nastavlja sa svojim aktivnostima protiv Austrijanaca. Izložen pritiscima, na poziv sultana Abdulhamid hana II, seli se u Tursku gdje biva proglašen specijalnim musafirom. U znak poštovanja dobiva i veliki zemljišni posjed - Čekmedže čiflik, na obali Mramornog mora.
Austrijskom okupacijom Bošnjaci se počinju masovno iseljavati iz Bosne i Hercegovine u pravcu Sandžaka, Albanije i Turske.
Mehmed ef. Šemsekadić umire u svojoj 60-oj godini zivota, 29. januara 1887. godine. Kao zaslužna i izuzetno cijenjena ličnost Osmanske države, ukopan je u haremu džamije sultana Mehmed hana II, osvajača Konstantinopolja (Istanbula).
Narodna pjesma o junaštvu muftije Šemsikadića glasi:
San zaspao Mehmed-beg
u Taslidži bijeloj.
Sabah-zora svitala,
majka ga je budila:
“Što si, sine, prispao,
dušman Bosnu napao!
Skupi svoje delije,
sve mlade Sandžaklije.
Valja nam se boriti,
vatan Bosnu braniti!”
I pred njima jezdi sandžački muftija,
odjekuju gore pokraj vode Drine,
obasjalo sunce brda i planine,
išle djevojke na kule visoke, of aman, aman!
Od ranog sabaha tutnji džada plaha,
to prolaze čete mladih Sandžaklija,
i pred njima jezdi sandžački muftija, of aman, aman!
Sa planine vila njemu govorila
da ljepšeg junaka još vidjela nije,
od kad Drina teče, od kad sunce grije, of aman, aman!
Allah se smilovao našem gaziji Mehmed ef. Šemsekadiću i obradovao ga rajskim prostranstvima. Amin.