Piše: Dr. Senad Hasanagić
O Safvet-begu Bašagiću kao začetniku bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća nije potrebno posebno govoriti. Njegova knjiga „Kratka uputa u prošlost Bosne od 1463. do 1850.“ koju ovdje koristimo bila je do pojave drugih djela na ovu temu osnova za proučavanje historije Bošnjaka. Osnivač je društva Gajret, El-Kamer, Muslimanskog kluba. Pokrenuo je list Ogledalo. Doktorirao je u Beču na temu islamske literature kod Bošnjaka. Njegova djela se ne mogu lahko ni pobrojati. Bio je književnik, novinar, pjesnik, političar. Jednostavno rečeno, jedan izvanredni bošnjački intelektualac koji je odigrao i izvanrednu ulogu u razvoju bošnjaštva i očuvanju bošnjačkog naslijeđa.
S druge strane imamo Husein-kapetana Gradašćevića od koje su bošnjački intelektualci nakon rata u BiH devedesetih godina 20. stoljeća zbog bune koju je predvodio protiv osmanskog hilafeta napravili najvećeg bošnjačkog junaka, simbola borbe za bošnjaštvo i Bosnu. Naravno, treba potsjetiti da Gradašćević niti na jednom mjestu nije spomenuo pojam bošnjaštva, nije imao nikakav bošnjački nacionalni program, nije ostavio nikakvo pisano djelo u kojem bi se relevantno govorilo o bilo čemu. Zbog toga je potrebno objasniti kakav je odnos imao Safvet-beg Bašagić prema buni Husein-kapetana Gradaščevića i prema njemu samom. Potrebno je i da se svako od Bošnjaka koje ova tema interesuje opredjeli u pitanju povjerenja u pisanje i stavove Safvet-bega Bašagića, njegov intelektualni i etički integritet. Za neke historičare Ali-paša Rizvanbegović je bio ohol zavisan i željan svoje promocije, dok, valjda, Husein-kapetan Gradaščević nije imao te osobine. O osobinama karaktera koje su doprinijele propasti Husein-kapetana Safvet-beg Bašagić objašnjava: „Mi se ovdje nećemo upuštati u potanje prosuđivanje njegove dvogodišnje vlade u Bosni, nego ćemo samo uzgred napomenuti da je sam sebe upropastio, i to s razloga:
I. što se ovjenčan slavom na Kosovu dotle ponio kao da ju je sam zaslužio ignorirajući sve ostale velikaše, koji su mu dali moć u šake,
II. što se kao pobjednik ponio prema pobijeđenim ajanima Taslidže i Prijepolja upravo okrutno, da su ostali protivnici izgubili svaku nadu za pomirenje i
III. što je u pretjeranom fanatizmu prekoračivao granice pristojnosti prema sultanu i visokoj porti i tako otuđio od sebe sve pametne prvake, a okupio jenjičarske zanešenjake.“1
Očito je da je hercegovački izvrsni bošnjački patriota i intelektulac Safvet-beg Bašagić imao sasvim drugačiji pogled na Husein-kapetana Gradašćevića, različit od današnjih graditelja nacionalnog mita. Ako ništa drugo, zasigurno je da je Safvet-beg Bašagić živio i pisao u vremenu mnogo bližem ovoj buni, vremenu u kojem su još kružile priče o njoj. Zasigurno je još i da stvaraoci mita o Husein-kapetanu nisu ni veće ni mudrije bošnjačke patriote od Safvet-bega. I tu se već vidi određena podjela između „Hercegovaca“ i „Bosanaca“, podjela vrlo štetna za čitav bošnjački narod. Dalje, o osobinama Husein-kapetana Mustafa Imamović iznosi ovo:
„Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradašćević bio „čovik pametan i bogat.“ Međutim, Safvet-beg Bašagić se ne slaže sa ovim i ističe: „Da nije bio osobito pametan, to je nepobitna istina, jer je onda među bosanskim ajanom i erćanom bilo dosta mnogo pametnijih, iskusnijih i uglednijih begova. Dakle u čemu imamo tražiti uzroke da je na jednom ko iz rukavice izbio na površinu i postao predsjednik zemaljskog vijeća? Ni u čemu drugome, nego u bogatstvu.“2
Ovdje dolazimo do najosjetljivije tačke u odnosu Safvet-bega Bašagića prema Husein-kapetanu Gradašćeviću. Bašagić je napisao: „Stari ljudi, koji su čuli od vjerodostojanih osoba i Husejin kapetanovog vremena tvrde, da je nekakav Švabo preko Save umakao s aparatima za vjerno patvorenje banknota austrijskih i sklonio se kod Husejin-kapetana. Patvorene banke Husejin je preko svojih ljudi na veoma oprezan način prijeko pretvarao u zlato. Kad je vidio, da mu je dosta, pogubio je Švaba i tako zabašurio izvor svog bogatstva, kojim je malo po malo dobio na svoju ruku vezire i sve ajane i popeo se na vrhunac slave u narodu.“3
Ne treba posebno napominjati da za Safvet-bega Bašagića nije vezana nikakva priča koja bi upućivala na bilo kakvo falsifikovanje, a pogotov ne na falsifikovanje novca. Među Bošnjacima najpoznatija je pjesma Safvet-bega Bašagića iz 1891. godine koja se često citra:
Znaš Bošnjače, nije davno bilo sveg' mi svijeta nema petnaest ljeta
Kad u našoj Bosni ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj
Od Trebinja do Brodskijeh vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsvetije blago
Naše ime ponosno i drago.
Naravno, Husein-kapetan Gradašćević nije napisao niti jednu pjesmu o Bošnjacima, niti jedno djelo koje bi objašnjavalo barem neki aspekt bošnjaštva, ili bilo čega drugog. U njegovom veličanju kreatori mita su odlučili da bi bilo uputno predstaviti ga sa barem nekakvom intelektualnom kvalitetom, međutim, osim knjiga koje je posjedovao i čitao nisu mogli naći ništa drugo. Kako su se ponašali pobunjenici Husejin-kapetana Gradašćevića i kakvog su islamskog i etičkog profila bili pokazuje nam opet Safvet-beg Bašagić:
„Dok su se ti prizori odigravali u Bosni, Mujaga Zlatarević sa svojom vojskom sađe na polje Nevesinjsko i na Đurđevdan pobi se sa Bašagom i Nevesinjcima u Kifinu selu, gdje iza krvave bitke napokon razbije Nevesinjce... Tom prigodom (Zlatarevićevi) Bošnjaci popale i porobe sve, što se Redžepašića zvalo, da pače i džamiju u Zalom-Palanci i nijesu poštedili je spržili u neobuzadanom bijesu fanatizma, dok su u Bratačima zaždili Bašaginu kulu više glave žena i djece, koje su gologlave i bosonoge iz vatre skakale. S polja Nevesinjskog Zlatarević opremi jedan dio vojske u Gacko na Smajil-agu Čengića, a sam krenu put Stoca, gdje se bješe sklonio i Bašaga sa svojom družinom uz Ali agu Rizvanbegovića. Kod Dabra dočeka ga Ali aga sa Stočanima, ali videći da ne može sili odoljeti, poteže se natrag u stolačku tvrđavu, koju uprav na kurban-bajram obsjednu Bošnjaci sa svih strana.“4
Dakle, očito je da neki Bošnjaci nemaju puno prava zamjeriti četnicima i drugima na onom šta su radili Bošnjacima kroz historiju. Ako mogu slaviti bošnjačku bunu i pobunjenike koji „tom prigodom Bošnjaci popale i porobe sve, što se Redžepašića zvalo, da pače i džamiju u Zalom-Palanci i nijesu poštedili je spržili u neobuzadanom bijesu fanatizma, dok su u Bratačima zaždili Bašaginu kulu više glave žena i djece, koje su gologlave i bosonoge iz vatre skakale“, šta se onda čude i protestuju kada četnici ili neko drugi to uradi Bošnjacima?
Ako bošnjački pobunjenici „uprav na kurban-bajram“ opsjednu stolačku tvrđavu, šta se onda nešto bune i protestuju kada neprijatelji Bosne i Bošnjaka izvrše napad, što je gotovo uobičajeno, upravo na bajram?
Ako za najvećeg nacionalnog junaka proglašavaju čovjeka koji je znao ratovati samo protiv muslimana i ubijao samo muslimane, pripadnike vojske hilafeta iz različitih naroda, zašto negoduju kada drugi za svoje najveće junake proglašavaju onog koji je znao samo ubijati muslimane? Ako na sav glas hvale onoga koji je prema pisanju fra Ivana Frane Jukića kršćanskom bečkom caru obećao da će mu podložiti Bosnu ako mu pomogne u buni protiv sultana-halife, vođe pravovjernih, zašto protestuju i negoduju kada danas Bošnjaci skaču po zapadnim ambasadama spremni da prodaju, ne samo Bosnu, već i dedin mezar, ako im te ambasade pomognu da se dočepaju vlasti? Ako za najvećeg nacionalnog junaka proglašavaju onog koji je nakon neuspjele bune od vlasti muslimana pobjegao u okrilje kršćanima, pa zatim nezadovoljan tretmanom moljakao sultana-halifu da se vrati, zašto osuđuju one Bošnjake koji danas tako postupe? Naravno, po običaju, Bošnjaci bi i pare i jare. Neće moći tako!
Ako Bošnjaci žele mit o svom nacionalnom junaku Husein-kapetanu Gradašćeviću, morat će se odreći stavova Safvet-bega Bašagića, trebat će objasniti da je on ispao i lažov u svojim zabludama o Husein-kapetanu, da njegova „Uputa u historiju Bosne“ širi laž o našem plemenitom pobunjeniku.