Prošlost Pljevalja prepuna je ličnosti koje su u svom vremenu imale značajnu ulogu i zapaženo mjesto na historijskoj pozornici, kako ovosvjetovnih tako i duhovnih dešavanja, a koje su usljed brojnih i različitih historijskih i drugih dešavanja i okolnosti poprilično potisnute u zaborav.
Od velikog broja takvih ličnosti pomenut ćemo ovom prilikom samo nekoliko značajnijih, iako bi spisak takvih ličnosti mogao biti mnogo duži: Salih Sidki Ćehajić Mahmutkadić, kadija; Mehmed Nuruddin Vehbi ef. Šemsikadić, muftija (18217-1889); Mehmed Zekerijah – Zeki ef. Ćinara, vrhovni muftija (1878-1956); hafiz Derviš ef. Sarvan (1878-1952, imam, vjeroučitelj i službenik vakufa Misri Ahmet-bega i Husein-paše; Sejfudin Šećerkadić, šerijatski sudija i predsjednik Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva (1871-1938); Mehmed ef. Coković, ugledni pljevaljski imam (1877-1978); Derviš ef. Šećerkadić, okružni muftija (1871-1943); Ćamil Selmanović, narodni poslanik; Šefkija Selmanović, predsjednik Jugoslovenskog muslimanskog društva Itihad u Pljevljima od njegovog formiranja 1921. do 1925. godine; Omer-beg Selmanović, predsjednik opštine, sudija Okružnog suda i narodni poslanik; Mahmut-beg Manovović, veleposjednik i narodni poslanik; Sejfo ef. Šehović, nastavnik turskog jezika u Gimnaziji u Pljevljima i veliki dobrotvor (1864-1939) i mnogi drugi.
Skoro svi pomenuti vjerski dostojanstvenici i ostali, završili su neku od škola koje su u tom periodu postojale u Pljevljima, kao što su Sibjan-mektebi, Ibtidaija – osnovna škola, Ruždija, Idadija – Viša gimanzija, Medresa i Darul-muallimin – Učiteljska škola. Mnogi su nastavili školovanje u drugim gradovima tadašnje države, neki i u inostranstvu, prije svega u Carigradu. Nekoliko istaknutih ličnosti iz Pljevalja zauzimalo je visoke položaje u vjerskoj i državnoj hijerarhiji u XIX i XX vijeku, kako u Pljevljima tako i u drugim krajevima gdje su išli za službom ili su dobili raspored za obavljanje raznih dužnosti gdje su se i za stalno nastanili. Jedna od takvih ličnosti o kojoj govorimo u ovom tekstu je pljevaljski muftija Derviš ef. Šećerkadić.
Muftija Derviš ef. rođen je 1871. godine u Pljevljima u uglednoj porodici Šećerkadić. Završio je Ruždiju u Pljevljima a nakon toga nastavio školovanje u Carigradu. Po povratku iz Cargrada postavljen je za okružnog muftiju u Pljevljima. Ovu dužnost obavljao je do 1930. godine.
Muftija Šećerkadić se 30. septembra 1919. godine obratio pismom Ministarastvu vjera u Beogradu od koga traži da se i na području Islamske zajednice u Crnoj Gori primjeni Zakon o Vakufima, kojim su regulisani prosvjetni i vakufski poslovi u Bosni i Hercegovini. U pismu se kaže: ,,Kako je poznato sve do pred kratko vrijeme naši su krajevi bili odcijepljeni od ostale islamske zajednice našeg Kraljevstva, a kako prilike nisu dozvoljavale našoj državnoj vlasti te nije ništa u gornjem predmetu ni preduzimano, to su naši vakufi kao i naša vjerska prosvjeta u potpunoj dezorganizaciji. Nikakvih propisa ni zakona o jedinstvenoj uredbi nema niti ih je ikada bilo. Zato se ne možemo ni poslužiti kakvim zakonom koji bi nam služio za podlogu.
SLIKA: Kurija za izbor reis-ul-uleme u Beogradu 1930. godine: Omer ef. Džabić (1), Mehmed ef. Okić, (2), Salih ef. Svrzo (3), Derviš ef. Šećerkadić (4), Šakir ef. Mesihović (5), Velija Sadović (6), Mehmed Zeki ef. Ćinara (7), Mehmedalija ef. Mahmudović (8), Hilmi ef. Hatibović (9), Abdulah Ajni ef. Bajraktarević (10)
Ovo ne vrijedi za onaj dio muslimana koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, jer oni imadu svoj vjersko-prosvjetni autonomni štatut na osnovu kojega već više godina upravljaju sa svojim vakufskim dobrima. Stoga se samo po sebi razumije da nema drugog izlaza nego prihvatiti rečeni štatut i za sada u smislu istoga izabrati barem aklamacijom po dvojicu članova iz svakog okružja, koji bi sa okružnim muftijama sudjelovali u vakufskom saboru u Sarajevu pri reviziji Štatuta, jer smo obaviješteni da će se revizija istog obaviti pri narednom zasjedanju vakufskog sabora. Prema tome bi po mom mišljenju trebovali ministarstvo vera protegnuti rečeni štatut i na naše krajeve i odmah odrediti izbore za vakufski sabor u Sarajevu. Na zasijedanju vakufskog sabora iznijela bi se i gornja zakonska osnova i valjano pretresla, jer će proći i dva mjeseca dok se rečeni sabor sazove, pa bi se dobilo dosta vremena i za valjano proučavanje zakonske osnove. Troškovi oko izbora i putovanja u Sarajevo kao i dnevnice neka bi se podmirile iz državnih sredstava za prvi put. Bude li izrađen Štatut za jednoličnu upravu vakufa cijele države, mogli bi se kakvi takvi proračuni i za naše krajeve za budući 1920./21. godinu sastaviti i kroz par godina uredili bi se i naši vakufi kao i nastava u mektebima i školama.
Uz najsrdačnije poštovanje
Muftija Derviš Šećerkadić’’
SLIKA: Zasijedanje Vakufsko-mearifskog vijeća u Skoplju 1932. godine. Članovi: Vejsil ef. Ališan, predsjednik Ulema-medžlisa u Skoplju; Derviš ef. Šećerkadić, vrhovni šerijatski sudija u Skoplju; Murad ef. Sukić, novopazarski muftija; Galib ef. Nusret, prizrenski muftija; Ali ef. Husni, član Ulema-medžlisa u Skoplju; Abdulah Ajni ef. Bajraktarević, pljevljanski muftija – prvi red, drugi sdesna; Hamid ef. Abdul, član Ulema-medžlisa u Skoplju; Osman ef. Vilović, član Vrhovong šerijatskog suda u Skoplju; Hamdi-beg ef. Zejnulabedin, skopljanski muftija; Talat ef, Selim, bitoljski muftija; Ahmed ef. Mehmedbašić, direktor Velike medrese Kralja Aleksandra u Skoplju; Šefik-beg Ali, Sulejman Zekerija, Rifat Mehmemet-beg, Šukri-beg Ramadanović, Mustafa Durgutović, dr. Sulejman Džafer, Ibrahim Čerkez, Emin Jusufagić, Zećo Idrizović, Abduselam Džumhur i Hasan Rebac.
Jedan je od osnivača Gajreta u Pljevljima i njegov prvi predsjednik i član rukovodstva od formiranja do kraja rada ovog Društva. Bio je narodni poslanik, pa je sa svih tih funkcija znatno doprinosio boljem i sadržajnijem radu Gajreta. Bio je aktivan i u rukovodstvima drugih organizacija u gradu. Bio je clan komisije za izradu i proučavanje zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, koju je 2. decembra 1929. godine imenovao ministar pravde dr. Milan Srškić. Muslimani Jugoslavije su osjećali veliku potrebu za donošenje Zakona o uređenju organizacije Islamske vjerske zajednice, kojim bi bili regulisani njihovi vjerski i vakufsko-prosvjetni poslovi, pa je pljevaljski muftija Derviš ef. Šećerkadić pisao ministru vjera Tugomiru Alaupoviću ,,da su vakufski i prosvjetni poslovi u potpunoj dezorganizaciji i da u njihovom uređenju nema nikakvih propisa, ni zakona, niti ih je ikada bilo’’. Šećerkadić se poziva na odredbe ,,Štatuta’’ iz Bosne i Hercegovine na osnovu koga tamošnji muslimani već godinama uređuju svoja vjerska pitanja. Predlaže prihvatanje ,,Štatuta’’ i uređenje vjerskih poslova na osnovu njegovih odredbi. Za sprovođenje promjena Šećerkadić predlaže izbor dvojice članova iz svakog okruga koji bi sa okružnim muftijom otišli u Sarajevo i na sjednici Vakufskog sabora učestvovali u promjeni, odnosno prilagođavanju ,,Štatuta’’ novim okolnostima. Šećerkadić nema dilemu da bi ,,Ministarstvo vjera trebalo protegnuti rečeni Štatut i na naše krajeve i odmah odrediti izbore za vakufski sabor’’.
Za Vrhovnog šerijatskog sudiju u Skoplju imenovan je 1930. godine i na toj funkciji ostao do početka Drugog svjetskog rata. Sa pozicije Vrhovnog šerijatskog sudije u Skoplju bio je član Kurije za izbor i član Savjeta za izdavanje Menšure reis-ul-ulemi hafizu Ibrahimu ef. Maglajliću 1930. godine. Iste (1930) godine bio je član Vijeća koje je sačinilo Ustav Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Tokom službovanja u Skoplju bio je i član Vakufsko-mearifskog vijeća.
Vratio se u Pljevlja 1941. godine, kada su Italijani okupirali ovaj grad, a po okolnim selima četnici su ubijali i zlostavljali nedužni muslimanski živalj, pa je muftija Šećerkadić sa grupom uglednih građana iz Pljevalja uspio da od italijanskih vlasti dobije oružje i naoruža muslimane radi odbrane od četnika, tako da su kasnije tokom 1943. godine ti naoružani muslimani većinom stupili u Treću sandžačku brigadu, u kojoj su bili i Srbi i Bošnjaci iz Sandžaka. Za odlazak Bošnjaka iz Pljevalja u Partizane najveća je zasluga muftije Šećerkadića, koji je sa nekim Bošnjacima iz Pljevalja održavao i vezu sa Partizanima. Jednom prilikom u 1943. godini Hamdija Pozderac, kasnije predsjednik Skupštine SR BiH, dolazio u blizinu Pljevalja na pregovore sa simpatizerima Partizana iz Pljevalja, pa su Italijani saznali za njega i spremili vojsku da ga opkole i zarobe, a muftija je za to saznao i putem veze odmah obavijestio Pozderca da se skloni i izbjegne zarobljavanje.
U vremenu od 1905. do 1930. godine kada je bio na dužnosti okružnog muftije u Pljevljima, uživao je veliko povjerenje građana Pljevalja i okolnih sela sreza Pljevlje i čitavog područja Novopazarskog sandžaka. Zalagao se za ravnopravan položaj svih naroda, bez obzira na bilo koju pripadnost. Svojim predavanjima i besjedama, savjetima i uputama plijenio je sagovornike i imao veliki uticaj u pljevaljskoj čaršiji, ali i mnogo šire.
Zahvaljujući svom velikom autoritetu, poštovanju i ugledu koji je imao kod italijanskih vlasti, muftija je mogao u svako doba dana, ukoliko je trebalo da uđe kod najvišeg vojnog italijanskog rukovodioca, tako da je na taj način uspio da sačuva od stradanja muslimanski živalj iz grada Pljevalja, u kojem je bilo dosta muslimana izbjeglih iz okolnih sela pljevaljskog sreza, te okolnih gradova iz Bosne (Čajniče, Goražde, Rudo…). Muftija Šećerkadić kao najobrazovaniji čovjek u svoje vrijeme među pljevaljskim muslimanima ali i šire, svojim autoritetom sticao je sve veći ugled od početka svog službovanja u Pljevljima, kao muftija, i kao Vrhovni šerijatski sudija u Skoplju, kako među starijim muslimanima tako i među omladinom, dajući svakom korisne savjete. Ako je trebalo riješiti bilo kakav problem ili spor, građani su pojedinačno ili grupno dolazili njemu u kancelariju ili kuću i tražili savjete, koje su koristili i sprovodili u djelo. Muslimansku omladinu je savjetovao da se školuju i upućivao ih na to. Mnogi su zahvaljujući tim njegovim uputama završili visoke škole.
Usljed teških ratnih iskušenja, koja su imala negativnog uticaja i na njegovo zdravlje, muftija Šećerkadić je umro 6. septembra 1943. godine u Pljevljima. Njegovoj dženazi prisustvovao je veliki broj muslimana Pljevalja, okolnih sela pljevaljskog sreza, kao i mnogih okolnih gradova, ali i veliki broj pravoslavnih žitelja Pljevalja. Dženazi je prisustvovao i najviši komandant italijanske vojske u Pljevljima sa velikim brojem svojih oficira.
Ukopan je u haremu Husein-pašine džamije, gdje mu se i danas nalazi mezar.
Priredio: Nadir Dacić