Nemiri i nasilja kroz povijest prouzrokovani Selefijskim djelovanjima
Od eseja imama Kevserija, vekila islamskog mešihata Osmanlijskog hilafeta
المقالات الإمام الكوثري
I dok je islamska ulema spavala i nemarna bila spram svoje vjere, muslimane ovog vremena zadesi ono što ih zadesi. Pojaviše se ljudi dobro opskrbljeni misionari i iracionalna skupina, ustadoše gladni ljudi, bez ikakvih svjetonazora, promijeniše svoj izgled zbog zalogaja hljeba, i počeše slijepo napadati svu tradiciju u ime svetosti islama, izdavajuči se za one koji imaju cilj da ukinu novotarije i uspostave sunnet. I krenuše baš onako kako im je utro put njihov sihirbaz koji ih je zanatu još davno naučio.
S vremena na vrijeme klonim se spominjanja imena, jer kao što se kaže: Zanemarujemo kuditi Ebu Džehla, za radi osjećanja ikrimeta. (Ebu Džehl najveći Poslanikov neprijatelj, Ikrime njegov sin musliman, u predajama se bilježi da bi zbog osjećaja sina Poslanik s.a.v.a. ostavio spominjanje ovog ponekada o.p. ).
Ali se brzo otkrije njihovo misionarstvo idolopoklonstvu pod plaštom sunneta, te svojim rukama razvale ono što su sazidali i tako presude samima sobom. Istinu je rekao, onaj ko je rekao: Šteta neznalice sebi samom svojim neznanjem, veća je od štete koju mu nanese neprijatelj“.
Da kojim slučajem nisu objavili djelo ed-Darimija Sidžijja an-Naqd, Sunnet djelo Abdullaha ibn Ahmeda, Tevhid djelo Ebu Huzejme, ne bi osvanuo dan nad njihovim zabludama, niti bi ljudima ikada postalo jasno da je istina ono što im se pripisuje i prigovara. Međutim oni su ovim knjigama zapušili usta svakome ko bi ih branio, a njihova idolopoklonička mišljenja izašla su na vidjelo, te su oni koji traže korist u svemu izgubili nadu, kao i svaki prevrtljivac koristoljubac.
Mislim da razuman čovjek ne može da zaviri u ove tri knjige i ono što je u njima od nesuvislosti koje sam pojasnio u mnogim svojim esejima, a da ih ne nazove istim imenom. Interesantno je da „misionari sebe samih“ imaju u vjeri samo jedan moto: uzeti novac sa "izvora" i iskoristiti neznanje onih koje oni drže neznalicama.
Ko je taj toliko neupućeni koji očekuje od ovih besposličara i lakrdijaša da budu dosljedni u svom pozivu? Ko je bez pameti do mjere da se nada od onoga ko je uhvaćen u krađi tuđih naslova i pripisivanja istih sebi da bude upućen i upućuje? A ovaj mizerni događaj za nauku na koji aludiram poznat je tu i tamo u znanstvenim krugovima.
Ko je tolika neznalica pa da mu nije poznato da neznalica konstruiranog neznanja, ne može da bude misionar ničega drugog osim neznanja?
Ko je taj ko se toliko zapustio, pa mu nije poznato da oni koji ne štuju nikakva pravila nisu vrijedni osim da se podvrgnu ispitu ili zaustave?
Ko je toliko izgubio osjećaj za finim pa ne zna da oni koji u svojoj misiji startuju suludo sa vrijeđanjem umjesto bismile, retorikom koju i prosti svijet odbacuje, može da poluči kakve rezultate?
Iza svih ovih misionarstava stoje gladna usta, prost svijet i masa koja želi da se klone svakog grijeha i obožavanja idola i postigne dobro ovoga i onoga svijeta.
Da su se ovi misionari zaustavili samo na frazama koje dolaze u Kur'anu i sunnetu, poznatim i vjerodostojnim hadisima - bez da dublje zalaze i govore: „Allah govori svojim glasom i harfovima, silazi i spušta se, hoda, pod njim arš cvili a on mu olakšava težinu, ustaje, sjedi i leži, visoko je u pravcu nebesa i odvojen je od stvorenja prostornom udaljenošću, u pravcu, ima granicu, dodiruje, trodimenzionalan je, ima usta, jednjak, kutnjake“ i druge nesuvislosti što ih nabrajaju - lakše bi bilo . Međutim oni kada im se prigovori da odstupaju od vjerovanja muslimanske zajednice prenaglašavaju ove fraze pa kažu: „Allah je sa Musa'om sigurno govorio, Allah se iznad arša uzvisio onako kako njemu dolikuje, ne u smislu kako se to odvija kod stvorenja, smještajem, uzjahivanjem, stapanjem, pričvršćivanjem ili sjedenjem“. Tako da oni nažalost ipak žele Allahu potvrditi materijalne atribute kako sam prethodno objasnio.
Iza sljedbenika ovoga puta stoje nesuvislosti kroz sve epohe istorije, naročito u danima slabosti islama, iza njih su ostajale smutnje poput noćnih tmina. Nema smetnje na neke od njih i ukazati kako bi se sjetili prošlosti u cilju da nam budućnost bude jasnija.
Istorija nam kaže kako su upitali istoričara Ibn Džerira o Mekami Mahmudu (Počasno mjesto koje Poslaniku s.a.v.a. pripada na budućem svijetu) očekujući da će se sa njima složiti u njihovoj zabludi koja naučava da se pod tim misli na Poslanikovo s.a.v.a. mjesto pored Allaha na aršu. Kada ih je ukorio riječima:
سبحان من ليس له أنيس و لا له في عرشه جليس
Slavljen neka je Onaj koji nema sudruga, niti ima neko da sa njim na aršu sjedi
Skočili su na njega i kamenjem i posudama se bacali skoro da su ga ubili. Vojska koja se umiješala uspjela je uz krajnji napor spasiti ovog časnog imama iz njihovih ruku dok ga nisu do kuće doveli. Ostao je da živi pod zaštitom vojske u kući dok nije umro 310. hidžretske godine. Nije ih mogao zadovoljiti time što je u svoj komentar Kur'ana tu i tamo umetnuo neku riječ sa kojom bi se oni složili kao što je to činio i u drugim svojim knjigama. Jer onaj ko je u nevolji ima zasebne propise. Ovaj događaj prenose skoro svi istoričari kao Ibn Miskevejh u djelu Tadžarubu-l-umem, Ja'kut u Mu'džemul udaba', Ibn Esir u djelu el Kamil.
Ranije sam još govorio o neredima koje je posijao njihov velikan Muhammed ibn el Hasan ibn Ali Khalef el Berbehari el-Hanbeli el Bagdadi, godine kada su Karamiti otuđili Hadžerul esved iz časne Ka'be, kada je sabljom pokušao nametnuti mišljenje da je Mekamu-l-mahmud ( Počasno mjesto ) postavljanje Poslanika s.a.v.a. pored Allaha na aršu, neka je Allah uzvišen od toga, a zatim su njegovi sljedbenici ojačali 323. hidžretske godine dok er-Radi nije izdao ferman po njihovom pitanju kao što to bilježi Ibn el Esir u svojoj istoriji. U kontekstu rečenog u ovoj pisanoj objavi stoji:
„Vi tvrdite da vaša ružna lica sliče liku Gospodara svjetova, i da vaša ružna građa sliči njegovoj građi. Zatim spominjete da on ima šaku, prste, dvije noge, dvoje zlatne nanule, kosu, kovrđavu dlaku, da se penje, da se spušta na dunjaluk. Uzvišen neka je Allah od onoga kako ga nerazumni opisuju i visoko je On iznad toga...Allah prokleo šejtana koji vam je ove nesuvislosti dočarao, do koje je mjere samo skrenuo... halifa se čvrsto kune...on je obavezan, da ako se ne ostavite ovih nakaradnih shvatanja i zalutalog puta, da će vas kazna snaći, da ćete biti protjerani ili ubijeni ili iskorijenjeni i da će silu nad vama upotrijebiti, a vatru nad vašim kućama i trgovinama raspaliti“. ( Završen citat Sultanovog fermana ).
Sredinom petog hidžretskog stoljeća ovi antrpomorfisti su ojačali u Bagdadu do te mjere da su Ebu Ishak eš-Širazi i Ebu Bekr Eš-Šaši i drugi učenjaci šafijske pravne škole bili primorani da napišu proglas i da ga potpišu, te sa istim odu pred sultana. Dio onoga što je stajalo u ovom pismu jeste:
„Skupina haševita i osoba prislonjenih uz hanbelije u Bagdadu nastupaju sa strašnim novotarijama i mizerijama kakve sebi ne može dopustiti ni onaj ko ne vjeruje u Boga, a ne kamoli monoteist. I rade stvari koje ne čine ni oni koji negiraju temelje vjere i postojanja Boga. Maltretiraju svakog onoga ko tvrdi da Allah nije ničemu sličan i da je od svakog nedostatka čist i ko negira da se Njegova svojstva podvrgavaju promjenama i da ičemu sliči i ko Ga veliča od bilo kakvog atributa prolaznosti i smatra da je On veći od toga da se mijenja iz jednog stanja u drugo ili da se miješa sa promjenama u svijetu ili da nešto od toga na Njega utječe, optužujući ljude ispravnog vjerovanja da su nevjernici koji granicu zla prelaze... odbijaju dijalog osim da ljudi potvrde da Bog ima stopala, kutnjake, jednjak, prste, da se Svojim bićem spušta i s vremena na vrijeme pojavljuje na magarcu u liku golobradog mladića kovrđave kose sa krunom na glavi koja blista , a na nogama mu nanule od zlata...i da On neka je uzvišen govori glasom poput groma i konjskog topota...“.
Tekst ove peticije nalazi se zabilježen potpisom velikih učenjaka u knjizi Hafiza Ebul Hasana el Eša'rija: „Tabjin kazibil mufteri alal Imam Ebil Hasan el Eš'ari“ a fotokopija je uzeta iz starog originalnog rukopisa sačuvanog u Darul Kutubil Misrije ( Narodna biblioteka Egipta ).
Uloga i značaj onih koji su potpisali ovu peticiju pojašnjena je tamo, čak šta više svakome ko se bavi značajnim islamskim učenjacima poznata su ova imena. S druge strane oni kojima ovi velikani spočitavaju ova nastrana shvatanja nisu neka beznačajna ulema u svojoj školi, naprotiv, ukoliko se vratiš na njihove biografije i značaj među učenjacima ove ( hanbeljsko/selefijske ) škole i njihovim biografijama podastrtim u knjigama, zaprepastit ćeš se da isti imaju ovakva shvatanja.
Ni sam Egipat nije bio sačuvan ovih nereda ako se pogledaju događaji iz vremena Ibn Merzuka i Ibn Kejzanija i Ibn Nedžija.
Pročitat ćeš tako u događajima 596. hidžretske godine da su spalili džamiju šafijskog mezheba u gradu Merv iz nesnošljivosti prema onima koji su nijekali Allahu mjesto. Koliko su samo Ebul Vefa' ibn Akil el Hanbeli i Ibnul Dževzi el Hanbeli pretrpjeli od ekstremnih sljedbenika svoga mezheba. Koliko je samo puta prvi od njih bio privođen pod optužbom da je mu'tezila da se pokaje, jer su njih dvojica ustrajavala na tvrdnji da Allahu ništa ne sliči. Tu je i događaj Ibn el Kudveta el Keramija sa Imamom Fahrudinom Er-Razijem, zabilježena u događajima iz 595. hidžretske. Zatim iskušavanja Abdul Ganija el Makdisija zabilježena je u djelu Zajlu- r- Ravdatajn autora Ebu Šame.
Neredi koji će poslije uslijediti sa Ibn Tejmijom u Damasku prenijeli su se u sve krajeve islamskog svijeta. U djelu „Defu' šubehi men šebbehe ve temerrede od Tekijjuddina el Hisnija, nalaze se naširoko opisani ovi nemiri, a knjiga je štampana. U djelu Nedžmul muhtedi isto tako događaji tih godina su naširoko opisani, a knjiga je još uvijek u rukopisu.
Mnogi istorijski dokumenti vezani za Ibn Tejmiju i njegovo učenika Ibn Kajjima zabilježeni su u djelu Sajfu Sakil autora Imama Subkija i našim marginama na djelo, a i ovo djelo je dostupno i štampano.
Ibn Tejmije je taj koji je djela i knjige antrpomorfista donio o raširio po Egiptu i Siriju, a prije toga im nije bilo traga. Njegova djela su zavela jednostavne ljude, jer u mnogim od ovih djela nalazili su se korisni podaci i odgovori zalutalim frakcijama napisani jako čitkim i lijepim jezikom, međutim mnogi nisu mogli između redova pročitati zastranjenosti koje je i sam plasirao. On stoji čvrsto iza knjiga ed-Darimija, knjiga Abdullaha ibn Ahmeda, Ibn Huzejme i drugih, te zaslužuje da bude opovrgnut jednako kao i oni.
Uzgred ne smeta spomenuti neke njegove rečenice u knjizi koju je nazvao: „Ta'sis fi raddi ala asasi taqdis. ( Knjiga je napisana kao odgovor na djelo Imama Fahruddina Razija „Asasu Taqdis“ o.p. ) koji se nalaze unutar tomova 24. 25. 26. Darimijeve ostavštine u rukopisnoj biblioteci Zahiriji u Damasku, i u nekim drugim njegovim knjigama, kako bi njegovi simpatizeri, ostali simpatizeri i pored jasnih dokaza.
Tako u Ta'sisu veli:
" إن العرش في اللغة السرير ، و ذلك بالنسبة إلى ما فوقه كالسقف بالنسبة إلى ما تحته ، فإذا كان القرآن جعل لله عرشا و ليس هو بالنسبة إليه كالسقف علم أنه بالنسبة إليه كالسرير بالنسبة إلى غيره ، و ذلك يقتضي أنه فوق العرش "
„Arš je u arapskom jeziku krevet, a to podrazumijeva da je onaj koji je iznad poput krova za onoga koji je ispod. Stoga, ako nas Kur'an obavještava da Allah ima arš, a arš ne može da bude za Allaha krov, onda se nužno zaključuje da je arš u odnosu na Allaha kao što je krevet za druge, a to nužno znači da je On iznad arša“.
Dakle arš je kod njega prijestolje ili mjesto gdje se Allaha smjestio.
U istoj knjizi također kaže:
" و من المعلوم أن الكتاب و السنة و الإجماع لم تنطق بأن أجسام كلها محدثة ، و أن الله ليس بجسم ، و لا قال ذلك إمام من أئمة المسلمين ، فليس في تركي لهذا القول خروج عن الفطرة و لا عن الشريعة "
„Opće je poznato da Kur'an i sunnet i konsenzus muslimana nigdje nije rekao da su sva materijalna tijela stvorena/nastala, niti da Allah nije tijelo, to nikada nije rekao niti jedan od predvodnika muslimana, stoga u mome neslaganju sa neistomišljenicima nema ništa čime sam ja izašao izvan prirode vjere ( Fitreta ) ili granica šerijata“.
Ove njegove riječi su krajnja bahatost, gdje nestadoše Kur'anski ajeti o Božjoj transcedentalnosti ( ne sličnosti Boga sa stvorenjima ).
Zar on očekuje od Kur'ana da se izjasni po pitanju svake nesuvislosti koja njemu na pamet dođe. Zar mu nisu dovoljne Božje riječi:
ليس كمثل شيء
„I ništa nije poput Njega“. (Kur'an, sura eš-Šura 11. ajet ).
Ili Ibn Tejmije može da priča šta mu se prohtije, pa da kaže: ovo jede, ovo žvače, ovo kuša, jer sve to Alah nije zanegirao?
Ovakvo postupanje je očigledno napuštanje islamskog učenja i jasan antropomorfizam.
Na drugom mjestu opet kaže:
" قلتم ليس هو بجسم و لا جوهر و لا نتحيز و لا جهة له و لا يشار إليه بحس و لا يتميز منه شيء ، و عبرتم عن ذلك بأنه تعالى ليس بمنقسم و لا مركب و أنه لا حد له و أنه لا غاية ، تريدون بذلك أنه يمتنع عليه أن يكون له حد و قدر أو يكون له قدر لا يتناهى ، فكيف ساغ لكم هذا النفي بلا كتاب و لا سنة ".
„Vi kažete: Nije tijelo, niti supstanca, nema mjesto, niti je na nekoj strani svijeta, na Njega se ne može ukazati materijalnim upiranjem, ništa ne graniči sa Njime, to ste formulisali rekavši da On racionalno ne podliježe mogućnosti da ima dijelove, niti je sastavljen, nema granicu, niti svršetak, time želite kazati kako je racionalno ( u logici ) nedopustivo da ima granicu i obim ili obim koji nema svršetka, pa kako sve to možete zanijekati bez Kur'ana i sunneta“. ( završen citat Ibn Tejmije )
Kevseri nastavlja pa kaže:
و يغني الذكاء المطالع عن التعليق على هذه الكلمات الإلحادية ، و هل يتصور لمارق أن يكون أصرح من هذا بين قوم مسلمين ؟
Dovoljna će biti pamet onog ko pročita ove riječi hereze da se ne ostavi nikakav komentar, pa da li se može i zamisliti da se bude veći drznik sa svojim herezama od ovih riječi u sredini muslimana ( koji znaju šta njihova vjera naučava)? ( Između zagrada su riječi prevodioca za radi boljeg razumijevanja ).
Na drugom mjestu Ibn Tejmije veli:
" و من المعلوم بالاضطرار أن اسم الواحد في كلام الله لم يقصد به سلب الصفات – يريد ما يشمل المجيء – ونحوه – و لا سلب إدراكه بالحواس ، و لا نفي الحد و القدر و نحو ذلك من المعاني التي ابتدع نفيها الجهمية و أتباعهم و لا يوجد نفيها في كتاب و لا سنة "
„Nužno je poznato da Božje ime Vahid/Jedinstveni/Jedan ne podrazumijeva negiranje svojstva - misli na ono što selefije podrazumijevaju pod svojstvima kao dolazak, silazak i sl. – niti ( podrazumijevaju ) da se On može dokučiti osjetilima, niti podrazumijevaju negiranje granice, niti obima i sličnih značenja koje su izmislile džehmije i njihovi sljedbenici, a koje nije zanegirao Kur'an niti časni sunnet“.
Kevseri na ovo veli:
و هذا في صراحة مثل ما سبق
„Ovo je opet na stupnju jasnoće poput onoga što mu je prethodilo“.
Imam el-Kevseri nastavlja pa kaže:
Ibn Tejmije jasno kaže u svom djelu Mawaqiful ma'qul štampanom na marginama njegova minhadža ( 2-75 ) da se promjene odvijaju unutar samog Božjeg bića. A jasno opet tvrdi u svom Minhadžu ( 1-264 ) da je u obje moguće opcije Allah ipak u jednoj od strana svijeta. Poznati su ti stavovi predvodnika u ovoj vjeri o onome ko tvrdi da je Allah u pravcu i ima na umu značenje koje pravac podrazumijeva, ukoliko to ne tvrdi i izgovara onako bez razmišljanja ili neke posebne svrhe ili greškom.
Jednako tako Ibn Tejmije potvrđuje Allahu kretanje u svom djelu Muvafaqatul Ma'qul štampanom na marginama el-Minhadža 2.-26. i 2.-13. također negira vječni boravak nevjernika u džehennemu što je njegov opće poznati stav, te zagovara bespočetnost događaja i materije u prošlosti, za što se trebaš vratiti na njegovo djelo, odnosno njegovu kritiku Ibn Hazmove knjige o konsenzusu poznate kao „Maratibul idžma'“. ( U smislu da je oduvijek od kako je Allaha dž.š. svijet postojao, uvijek je bilo nešto i stvoreno, samo je tome nečemu Allah mijenjao oblik. Ibn Tejmije ovo na više mjesta propagira, što mu čak i neki savremeni selefijski autoriteti žestoko prigovaraju, krajnja pozadina je pokušaj da se filozofski odbrani postojanje mjesta i prostora u vječnosti. Svakako da odvijanje događaja u prošlosti bez početka, na velika vrata otvara mnoga filozofska pitanja koja u svojim krajnjim rezultatima isključuju postojanje Boga o.p. ).
Ovih primjera kod njega ima dosta da mi je i samom dosadilo pratiti nesuvislosti ovog čovjeka čija se nadarenost zagubila u prostranstvima novotarija. U našim marginama na djelo Sajfu Sakil ima dovoljno materijala za svakog koga interesuje ova tema, gdje sam se nadovezao komentarima na nesuvislosti Ibn Tejmije i Ibn Kajjima.
Nije antropomorfizam tek tako lagana stvar kod učenjaka predvodnika ove vjere. Imam Nevevi eksplicitno tvrdi u opisu namaza u svom kapitalnom djelu iz fikha Šarhu-l-Mahazzab, da su antropomorfisti / mudžessime nevjernici, ( te smatra neispravnim namaz iza onoga ko vjeruje da je Allah u pravcu nebesa o.p. ). Dok za njih kaže Ibn Farah el Kurtubi autor poznatog tefsira Ahkamul Kur'an u svom djelu Tezkar:
و الصحيح تكفيرهم إذ لا فرق بينهم و بين عباد الأصنام و الصور
„Ispravno je da su nevjernici, jer nema razlike između njih i onih koji obožavaju kipove i slike“.
Imam Ebu Mensur Abdul-Kahir el Bagdadi u svom djelu el Esma' ve Sifat kaže kako je stav Ebul Hasana el Eš'arija i većine mutekelima anatemisanje svakog novotara čija novotarija doseže stupanj izlaska iz islama kao što su riječi onih ljudi koji tvrde da je njihov bog u formi i obliku, da ima granicu i svršetak, da je racionalno moguće da se kreče i miruje. Stoga nema razilaženja kod razumnih da se anatemišu el-keramije, antrpomorfisti iz Horasana, zbog njihovih riječi: Allah je tijelo sa granicama i svršetkom sa donje strane, On dotiče Svoj arš, On se mijenja iz stanja u stanje ( Mehalun lil havadisi je fraza koja označava pojam suprotan pojmu koji poznajemo od mejtefskih dana, kada učimo Boje atribute dana, gdje se kaže Muhalefetun lil havadisi- I Bogu nije ništa slično ), te da se u Njemu zbijaju svaki put iznova nove riječi i nova volja“.
A što se tiče poznate fraze koja kaže da se niko od sljedbenika Kible ne smatra otpadnikom, nego se uvijek potvrđuje čovjekova vjera ako se nađe i jedan razlog koji na vjeru upućuje nasuprot devedeset i devet razloga koji govore drugačije, značenje ovih riječi jeste da ne treba žuriti sa anatemisanjem dok god osoba nije uporna u negiranju onih stvari koje su u vjeri opće poznate. O anatemisanju raskolnika naš velikan Allame Šah Mevlana Muhamed el Enver Kašmiri napisao je jako korisne studije koje ovo pitanje detaljno obrađuju tako da je nezaobilazno za onog koji istu temu istražuje, a ne u smislu pretencioznog pretvaranja pametnim do mjere da se ove teme ostave za manipulisanje onima koji mute jasno islamsko vjerovanje.
Mi kada čovjeka spomenemo u kontekstu anateme, onda mislimo na njegove riječi koje izvode iz islama, ali ne tvrdimo da je sam govornik nevjernik zbog mogućnosti da se pokajao ili pokaje i da preseli na onaj svijet sa dobrom. Naš cilj je samo da skrenemo pažnju na činjenicu da su određene riječi i shvatanja nevjerovanje sa islamskog stajališta, i to u svrhu opominjanja muslimana da se istih fraza i shvatanja čuvaju i njihovu opasnost po svoju vjeru shvataju, te da one koji ih plasiraju ne uzimaju za uzore u vjeri.
Toliko o tome, prije nego ću napisati ovaj tekst nisam imao priliku da vidim vrijedni esej koji je napisala vješta ruka profesora šejha Abdu-r-Rahmana Khalife u kontekstu odgovaranja antrpomorfistima ovog vremena, još prije nego će u prošlom broju biti objavljen moj esej. Stoga se zahvaljujem ovom učitelju borcu zbog lijepog mišljenja o ovom nemoćnom Božjem robu. S druge strane on me doveo u nezavidnu situaciju da se osjećam postiđen riječima pohvale i nadimcima koje nisam zaslužio. Jer je riječ o njegovim svojstvima i kontinuiranoj borbi, mudrom pozivu u islam i opskrbljivanju muslimana svih zemalja svojim znanjem koje proizlazi iz iskrenosti na kojoj mu mogu zavidjeti i bliži i daljnji. Obzirom da je riječ o čovjeku koji uz sve obaveze nikada se nije prepustio slobodnom vremenu, a da ga nije ispunio bavljenjem nekim korisnim znanjem, onda vjerujem da ove pohvale dolaze od onoga koji je ispunio svoje srce iskrenom vjerom. Allah da se smiluje tome dobrom ocu, bogobojaznom učenjaku, ostavio je iza sebe pravu istinu, kada je porodio ovakve učenjake, a ko takve ostavi iza sebe nije umro. Allah neka im svima njima i njihovim prijateljima, iskrenim učenjacima, podari uspjeh u popravljanju ovih što su zastranili, te da ih poživi u dobru i zdravlju. A da se ovaj samouki ( tekst je očito usmjeren na adresu nekog selefijskog predstavnika onog vremena sa kojim je vodio polemiku putem štampe ) što nasrče lijevo i desno, malo potrudi i okoristi, tako što će vjeru učiti od ovakvih ljudi i crpiti iz njihove mudrosti u pozivanju i predstavljanju islama, umjesto što se pravi nerazuman i smicalice protiv njega kroji, bolje bi za njega bilo, jer tako postupaju razumni koji su znanje stekli, za razliku od onih što samo druge vrijeđaju. Ali šta može očekivati onaj koji omalovažava učitelja svih učitelja i ponos Egipta, čak šta više ponos islama, dokazanog branioca vjere, njegovu ekselenciju šejha Jusufa ed-Dedževija. Nakon što je učenjaka ovakvog ranga omalovažio, zar je očekivati da bude nešto blaži spram našeg prijatelja Abdu-r-Rahmana Khalife ili jednog Kevserija. Stim da Kevseri ne haje plaho za onim što oni govore, jer on dobro zna šta oni nose pod džubetom.
Ali ono čemu se još uvijek čudim jeste da ovaj zapušteni čovjek tvrdi kako je učenjak i poznavalac hadisa. A koliko se samo puta osramotio pred učenicima jer nije razlikovao između knjige Madžma' zavaid i knjige Zavaid od Ibn Madže, te što je u jednoj knjizi, on bi pripisivao drugoj bez znanja da je riječ o dva različita naslova. Tako je tvrdio za mnoge hadise da su slabi, a oni su vjerodostojni kod velikog broja učenjaka hadisa u prošlosti, ali on nikada nije čuo njihove ocjene. O mnogim prenosiocima je govorio da su slabi, a o istima postoje ocijene velikog broja učenjaka da su pouzdani, te drugi promašaji koji su poznati onima koji slušaju njegova predavanja. Ovakvi se ne mogu uzeti za predvodnike u vjeri i pisanoj riječi. Svaki put kada tintom zamrlja bijeli papir, dijelom zamrlja i svoju biografiju.
U vjerodostojnom hadisu se bilježi:
" إن مما أدرك الناس من كلام النبوة الأولى : إذا لم تستح فاصنع ما شئت"
„Ono što je ostalo među ljudima od govora prvih vjerovjesnika jesu i riječi: Ako se ne stidiš, pa ti čini što god hoćeš“.
Vekil Islamskog mešihata Osmanlijskog hilafeta: Muhamed Zahid el Kevseri
Preveo i priredio: Adnan Mešanović