Haridžije su bile marginalna sila u ranom islamu, kao što su nasilni džihadisti danas. Međutim, samoumišljena pravičnost koja je njih motivirala – tvrdnja da su jedina istinska manifestacija islama – nažalost ima jednu širu privlačnost. I dalje je dijele različite grupe u muslimanskom svijetu, od kojih se većina ne upušta u nasilje, ali i dalje gledaju na druge muslimane kao na zavedene i one koji su zastranili, često da bi opravdali njihovu marginalizaciju ako ne i ugnjetavanje.
Glavnina ovog problema je unutar sunnizma, koji, kao dominantna većina, ima dugu historiju doživljavanja sebe kao pravog islama. Ovaj ekskluzivizam doveo do suzbijanja mu’tezilija. Nakon toga, ispostavilo se da su jedini glavni rivali sunnijama, kao što su i dalje, ši’ije. Oni su često bili ocrnjavani kao rafidije ili “odbacivači”, što znači da su oni odbili legitimnu vladavinu prve trojice halifa. Za mainstream sunnije, ovo je ši’ije učinilo ehlu-l-bid’ah ili “ljudima novotarije”, što je podrazumijevalo da su zastranili, ali su i dalje muslimani. Tvrdokorne selefije su otišle dalje, tvrdeći: “Ši’ije su kafiri.” To je ideologija koja stoji iza divljačkih napada na ši’ijske džamije i svetišta koje smo vidjeli u posljednjih nekoliko decenija na Bliskom istoku, u Pakistanu i Afganistanu.
Ovdje se taj fanatizam samoumišljene pravičnosti ne odnosi samo na prosuđivanje “djela“ s ciljem da se propituje “vjera“. On je također vezan za razvrstavanje same vjere u jedan istinski ogranak naspram mnogih hereza. On se vraća poznatom hadisu o “sedamdeseti i tri sekte“, koji glasi:
Moj ummet [narod] će se podijeliti u sedamdeset i tri sekte. Sve one će u Vatru osim jedne sekte. [Upitali su]: “A koja je ta, o Allahov Poslaniče?” On je kazao: “Ona u kojoj smo ja i moji drugovi.” (1)
Ovaj hadis, koji se prenosi u različitim hadiskim zbirkama sa manjim varijacijama, prihvatila je većina tradicionalnih učenjaka kao autentičan, jedino se nisu složili oko određenja ili imenovanja te firke en-nadžije, ili “spašene sekte”. Posve zanimljivo, svi oni su imali lagan odgovor: spašena sekta je, naravno, bila njihova. To su učinili dodajući jedan “pojašnjavajući završetak” hadisa ili “preformulirajući ga na sugestivne načine”. (2) Pred kraj emevijskog razdoblja, ovo preformuliranje u izboru riječi čak je uključilo i jednu neskrivenu sikofantsku ili prokazivačku verziju: “Ova zajednica se sastoji od 73 sekte, 72 su izgubljene”, glasila je, dodajući: “sve one mrze vladara, osim one koja je na strani vladara”. (3)
U ranom abasijskom periodu, murdžije, koje su tada preživljavale pod zastavom hanefizma, pokušale su zaustaviti ovo sektaštvo, tvrdeći da “spašena grupa” uključuje “sve one koji vjeruju”, a koji čine “preovladavajuću većinu”. (4) Oni su također koristili jedan krovni izraz za sve muslimane, Ehlu-l-kibla ili “Oni koji se mole okrenuti prema Meki”, želeći za sve njih božanski oprost. (5)
Ipak, tvrđa linija unutar sunnizma koju je predvodio Ibn Hanbel, uzvratila je udarac. Za njega “spašena grupa” nije bila ništa drugo do njegova vlastita Ehlu-l-hadis, a većina onih devijantnih, bile su one koje su slijedile razum. Tako je jedna nova verzija hadisa o “sedamdeset i tri sekte” počela kružiti među hanbelijama. “Moja zajednica će se podijeliti u nekih sedamdeset grupa”, glasio je, “ali najveća opasnost će dolaziti od onih među njima koji stvari prosuđuju prema vlastitom slobodnom rezonovanju [re’j].“ (6)
Da su muslimani izražavali sumnje u ove upadljivo stranačke predaje, i da su se usredotočili na Kur'an, učinili bi bolje. Jer Kur'an, ne samo da nema ništa kazati o "spašenoj sekti", već upozorava muslimane upravo protiv takvog samoumišljenog pravednjačkog sektaštva. Nakon što ih poziva na pobožnost, on im naređuje: "Nemojte biti od onih koji Bogu druge ravnim smatraju; od onih koji su svoju vjeru podijelili u sekte, pri čemu se svaka stranka raduje onome što ispovijeda." (7) Egzegete su često mislile da je ova kritika upućena kršćanima – koji su, u vrijeme Kur'ana, uistinu imali žestoke raskole – ali se ona danas čini najrelevatnijom za same muslimane. Muslimani su podijeljeni u samopoštovajuće grupe, i kao što to savremeni učenjak Bliskog istoka primjećuje, to pogoršava njihove žestoke političke sukobe:
Nesreća na Bliskom istoku je u tome da svi igrači u ovom nasilnom sukobu tvrde da imaju monopol nad vjerskom istinom. Čiji je to islam takav? Je li to islam selefije, koji se želi vratiti u, kako kaže, islam kakav je prakticiran tokom vremena poslanika Muhammeda prije 1.400 godina? Ili onaj zabranjenog vođe Muslimanskog bratstva u Egiptu? Ili vođe ši'ijske milicije u Iraku? Ili Islamske države Iraka i Sirije (ISIL), Islamske države? Svaka stranka vjeruje da je njeno vjersko znanje sveto i istinito. (8)
Lijek za ove toksične podjele nije u beskrajnim pozivima da se "ujedine" svi muslimani na "pravom islamu", čija je definicija izvor svih ovih napetosti. Lijek je prije u murdžijskom rješenju: neka svi muslimani slijede svoje vlastite tradicije i uvjerenja, "odgode" svoje neriješene sporove za zagrobni život i poštuju jedni druge kao Ehlu-l-Kibla, odnosno, kao sljedbenike jedne kible.
Također, svi muslimani bi se trebali zapitati zašto su oni uistinu sunnije, selefije, ši'ije, alevije, ahmedije ili pripadnici nekog drugog izražaja islama. Ukoliko ne učine neko ozbiljno preispitivanje i duhovnu potragu, što je rijetkost, odgovor će biti da su oni dio porodice i zajednice u kojoj su rođeni. Ako je neko rođen u Teheranu, on ili ona će vjerovatno odrasti kao ši'ija. Ako je neko rođen u Kairu, on ili ona će vjerovatno biti sunnija. Zašto bi Bog osudio jednog na Pakao, a drugome izrazio dobrodošlicu u Raj? To bi onda bilo neko plemensko božanstvo, a ne Bog čovječanstva o kome Kur'an govori...
(Iz knjige Mustafe Akyola, Ponovno otvaranje muslimanskih umova, Sarajevo, Buybook, 2021, prijevod M. Kovač)
_______________________
(1) Džamiu et-Tirmizi, sv. 5, knj. 38, “Knjiga o vjerovanju”, hadis 2640. Ovdje je preuzet iz izdanja na engleskom jeziku u prijevodu Abu Khaliyl iur. Hafiz Abu Tahir Zubair Ali Zai (Riyadh: Darussalam, 2007.)
(2) Josef Van Essovo djelo od 1500 stranica Der Eine und Das Andere sumirao je Christian Lange, od koga su preuzeti ovi citati. Lange, “Power, Orthodoxy, and Salvation in Classical Islamic Theology”, u Islamic Studies in the Twenty-First Century: Transformations and Continuities, ur. Léon Buskens and Annemarie van Sandwijk (Amsterdam: Amsterdam University Press, 2016), str. 150.
(3) Ibid.
(4) Ibid.
(5) Al-Ḥasan ibn Mūsá Nawbakhtī, Shi’a Sects: Kitab Firaq al-Shi’a (London: ICAS Press, 2007), str. 43. Također vidi: (6) Toshihiko Izutsu, The Concept of Belief in Islamic Theology (Kuala Lumpur: Other Press, 2006), str. 55.
(6) Christian Lange, “Power, Orthodoxy, and Salvation in Classical Islamic Theology”, in Islamic Studies in the Twenty-First Century: Transformations and Continuities, ur. Léon Buskens and Annemarie van Sandwijk (Amsterdam: Amsterdam University Press, 2016), str. 150.
(7) Kur’an, 30:31–32.
(8) Geneive Abdo, The New Sectarianism: The Arab Uprisings and the Rebirth of the Shi’a-Sunni Divide, (New York: Oxford University Press, 2017), str. 1.