Postoje dva velika alima koji su, u vremenu kada su se u islamskom svijetu proširili mnogi krivi mezhebi i shvatanja, utvrdili i definisali imanska pitanja u skladu sa shvatanjem iz Sretnog stoljeća. To su imam Maturidi i imam Eš’ari, rah. Tako i danas velika većina muslimana, u pogledu akaida, slijedi akaidske mezhebe ta dva velika alima.
Djela:
Postoji 14 djela Imama Maturidija, od kojih su većina reddije. Radi se o djelima iz polja kelama, historije mezheba, usul-i fikha, tefsira i Časnog Kur’ana. Pored toga, pripisuje mu se još pet djela.
Kada se analiziraju njegova djela, vidno je da je svoj život proveo u borbi protiv zabludjelih grupacija. Svako djelo koje je napisao predstavlja pobjedu na određenom polju. Štaviše, zahvaljujući njemu, na području u kojem je živio ugašena je većina grupacija koje su bile van granica ehl-i sunneta. Neka od njegovih djela su:
Te’vilu ‘l-Kur’an Meahizu ‘š-Šerai
Kitabu ‘l-Džedel
El-Usul fi Usuli ‘d-Din
El-Malakat fi ‘l-Kelam
Kitabu ‘t-Tevhid
Reddija Kabijevog djela Evailu ‘l-Edille
Reddija Kabijevog djela Tehzibu ‘l-Džedel
Reddija djela Usulu ‘l-Hamse, autora Ebu Muhammeda el-Bahuija
Reddija Rafidijevog djela Kitabu ‘l-Imame
Reddija Rafidijevog djela Kitabu’l-Imame
Reddija karamita
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Jevreji su se podijelili na sedamdeset i jednu skupinu, kršćani na sedamdeset dvije, a moj ummet će se podijeliti na sedamdeset i tri skupine. Sve one će završiti u vatri, osim jedne.“
Kada su plemeniti ashabi, r.anhum, upitali koja je to skupina koja će biti spašena, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Spašenu skupinu čine oni koji slijede put kojim idemo ja i moji ashabi.“ Islamski učenjaci su tu skupinu nazvali ehl-i sunnet ve ‘l-džema’at.
Nesumnjivo, među prvim i najbitnijim znanjem koje musliman treba steći, jeste znanje o tome šta je to akaidska odnosno fikhska škola ili mezheb. Međutim, kako danas većina muslimana ne zna ni samo značenje termina i’tikad i amel, tako ne mogu razumjeti ni značenje samih mezheba. No, takvo stanje niti umanjuje važnost pitanja mezheba, niti umanjuje vrijednost velikih mezhebskih imama koje je Uzvišeni Allah učinio vesilom za očuvanje naše blistave vjere do današnjih dana.
Rađanje dva ispravna akaidska mezheba
Temeljni put ehl-i sunneta jeste potpuno ispravan put zasnovan na krucijalnim pravilima islama i njegovoj suštini. U tekstovima iz prethodnih brojeva govorili smo o četvorici velikih mezhebskih imama puta ehl-i sunneta.
U okviru ta četiri mezheba koji predstavljaju suštinu islama, uočavamo potpuno jedinstvo u pogledu osnovnih principa akaida i djelovanja.
Kada se radi o akaidskim pitanjima, prema mjerilima ehl-i sunneta, postoje dva ispravna akaidska pravca koji su nazvani maturidijski i ešarijski akaid. A kada se radi o praktičnoj primjeni vjere kao što je način činjenja djela, postoje četiri pravne škole, a to su hanefijska, malikijska, šafijska i hanbelijska.
Shvatanje imanskih pitanja kakvo su imale prve generacije muslimana, dakle, „selef-i salihin“, formiralo je osnovu maturidijskog i ešarijskog akaidskog mezheba. Ti mezhebi su utemeljeni na Časnom Kur’anu i Sunnetu, a njihovu ispravnost i istinitost svjedoče svi islamski alimi i cijeli ummet. Na nama je da, kako po pitanju akaida, tako i po pitanju djelovanja, iskažemo poštovanje tim mezhebima, te da slijedimo jedan od njih. Tvrdnja da je moguće ispravno činiti djela zanemarivši mezhebe i vodeći se direktno Časnim Kur’anom i Sunnetom je isprazna i lažna.
Imam-i Azam Ebu Hanife, rah., je prva osoba koja je, nakon generacije tabi’ina – prve generacije nakon ashaba, r.anhum, sistematizovala akaid i fikh ehl-i sunneta, te navela odlike koje izdvajaju ispravno od neispravnog. Međutim, od tada pa do vremena Imama Maturidija i Imama Eš’šarija, rah., u tom periodu od oko dvije stotine godina, prevladao je mezheb mutezila, skupine koja je izašla iz granica ehl-i sunneta. Povrh toga, uz dodatne različite utjecaje, nastala su još mnoga pogrešna poimanja, i proširile su se mnoge novotarije.
U tom periodu, osjetila se potreba za ponovnim utvrđivanjem i ukazivanjem na akaidske osnove utemeljene na razumijevanju Selef-i Salihina. Izvršavanje te dužnosti bilo je nasib našim cijenjenim imamima, Imamu Maturidiju i Imamu Eš’ariju, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan njima. Oni su sistematizovali i proširili akaidsko shvatanje kojem je podučavao Allahov Poslanik, s.a.v.s., i koje su vjerno slijedili njegovi ashabi, r.anhum, te su svojim nepokolebljivim stavom pružili otpor smutnji mutezila.
Iako su ta dva velika učenjaka živjela u istom stoljeću, započet ćemo od starijeg, a to je Imam Maturidi, rah.
Iz silsile Imam-i Azama, r.a.
Ne zna se tačan datum rođenja Imama Ebu Mansura Maturidija, čije je pravo ime Muhammed, no pretpostavlja se da je rođen 238. godine po hidžri / 862. god. po miladu, u selu Maturid u blizini Semerkanda, te da je preselio na Ahiret 333. godine po hidžri / 944. god. po miladu, u Semerkandu. Jedan dio historičara koji su sakupljali informacije o Imamu Maturidiju, rah., tvrdi da je bio turskog porijekla. Prema drugom dijelu historičara, njegovo porijeklo vodi od Ebu Ejjuba el-Ensarija, r.a. Budući da su u njegovim djelima rečenice često konstruisane na način tipičan turskom jeziku, te da se posebno u njegovom djelu „Kitabu ‘t-Tevhid“, vidi da arapskom gramatikom ne vlada jednako kao učenjaci koji su bili arapskog porijekla, onda je tvrdnja da je Imam Maturidi, rah., turskog porijekla vjerovatno istinita. A istinu zna Uzvišeni Allah.
Imam Maturidi, rah., je treća generacija učenjaka hanefijskog mezheba. On zauzima mjesto u silsili učenika Imam-i Azama, rah. U izvorima se navodi da je akaidsko poimanje Imama Azama preko Imama Muhammeda Šejbanija, rah., prenešeno Ebu Bekru Džuzdžaniju, rah., zatim Ebu Nasru Ijadu, rah., a onda Ebu Mansuru Maturidiju, rah. Dakle, poimanje akaida koje je sistematizovano pod nazivom maturidijski akaid, sistematizovano je u skladu sa usulom koji je prenešen od Imam-i Azama, rah.
U njegovom vremenu, u Semerkandu se nalazila velika medresa koja je predstavljala hanefijsku školu i bila je poznata po imenu Daru ‘l-Džuzanijje. Imam Maturidi, rah., se tu školovao. Iako je područje u kojem je živio bilo mirno u političkom smislu, u pogledu vjerovanja, to je bilo područje gdje su postojala različita novotarna poimanja. Štaviše, postojale su grupacije koje su bile vezane za različite vjere i mezhebe. U svoj toj raznolikosti, Imam Maturidi, rah., je stasao u pronicljivog alima ehl-i sunneta.
Širenje maturidijske škole akaida
Imam Maturidi, rah., je odgojio mnoge alime koji će osvjetljavati put u svome vremenu i u narednim stoljećima. Neki od njih su: Ebu ‘l-Kasim Ishak Semerkandi, Ebu ‘l-Hasan Ali Rustugfeni, Ebu Ahmed b. Ebi Nasr Ijadi, i Ebu Muhammed Abdulkerim Pezdevi.
Na čelu alima koji su doprinijeli širenju maturidijske škole akaida je najprije Pezdevi. On je iza sebe ostavio djela koja su doprinijela tome da se ljudi, i nakon njegove smrti, upoznaju sa maturidijskom školom akaida. Među poznatim alimima akaida koji su pisali djela u svjetlu maturidijskog razumijevanja su velikani poput Ebu ‘l-Hasana Alija Pezdevija, Nureddina Sabunija, Ebu ‘l-Muina Nesefija, Omera Nesefija i Ebu ‘l-Berekata Nesefija. Neka je Uzvišeni Allah zadovoljan svima njima.
Imam Maturidi, rah., je poput Imam-i Azama, rah., jedan od rijetkih alima koji je dostigao vrhunac kako na polju i’tikada/kelama, tako i na polju fikha. On je podjednako bio učenjak kelama, fakih i mufessir. Na polju akaida ističe se njegovo djelo „Kitabu ‘t-Tevhid“, a na polju tefsira djelo pod nazivom „Te’vilatu ‘l-Kur’an.“
Jedna od najočitijih odlika koje izdvajaju maturidijski akaid jeste stanovište vezano za odnos između Allahovog, dž.š., stvaranja i čovjekove volje. Kao što je poznato, o tom pitanju postoje tri različita shvatanja, od toga da rob nema slobodnu volju i da je sve prepušteno kaderu, do toga da je čovjek taj koji stvara vlastita djela. Imam Maturidi, rah., to pitanje objašnjava na sljedeći način:
„Uzvišeni Allah može stvoriti bilo šta, a da rob to prethodno nije naumio učiniti. Međutim, On Uzvišeni je volju Svojih robova učinio sebebom za stvaranje djela koja su vezana za čovjekov izbor. Opet, to što je naša volja sebeb, također biva Allahovom, dž.š., voljom. Kada osoba poželi da nešto učini, ukoliko i Allah, dž.š., želi da se to desi, On Uzvišeni stvara to djelo. Ukoliko osoba pak ne poželi da učini to djelo, Uzvišeni Allah ne stvara to djelo koje je vezano za čovjekov odabir. Prema tome, ukoliko rob svoju volju (irade-i džuz’ijje) usmjerava na ibadete, Uzvišeni Allah stvara djela ibadeta. Ukoliko je usmjerava na grijehe, Uzvišeni Allah stvara grijehe. Shodno tome, rob na ovom svijetu biva griješan, a na Ahairetu biva kažnjen. Prokleti šejtan ne može prevariti osobu koja zna da je to tako.“
Dalje, Imam Maturidi, rah., na sljedeći način objašnjava ulogu robove volje (irade-i džuz’ijje):
„Irade-i džuz’ijje nije stvorenje. A ono što nije stvorenje, nije ni stvoreno. Irade-i džuz’ijje je stanje roba, korištenje snage da bi nešto učinio ili ne učinio. Robovi su slobodni po pitanju upotrebe vlastite volje. U tome nema nikakve prisile. A prokletom šejtanu, koji čovjeka vara po pitanju božanskog određenja, dajemo sljedeći odgovor: Volja je stanje pri meni, ukoliko je koristim u dobro, Uzvišeni Allah stvara dobro, ukoliko je koristim u griješenje, Uzvišeni Allah stvara takva djela. Ukoliko sam neodlučan, Uzvišeni Allah ne stvara niti jedno niti drugo.“
A kada su u pitanju tevessul (uzimanje vesile prilikom činjenja dove) i kerameti, a što su teme o kojima se raspravljalo i tada kao i danas, Imam Maturidi, rah., kazuje sljedeće:
„Uzeti Allahova Poslanika, s.a.v.s., plemenite ashabe, r.anhum, tabi’ine i evlije za vesilu prilikom činjenja dove biva sebebom primanja dove. Mudžize Allahova Poslanika, s.a.v.s., kerameti evlija i feraset (pronicljivost) dobrih robova su hak (istina).“
Također, na sljedeći način je stavio tačku na optužbe šija i drugih grupacija kada su u pitanju određeni ashabi, r.anhum:
„Prednost četvorice halifa je shodno redoslijedu njihovog hilafeta. Voljeti i iskazivati poštovanje svim plemenitim ashabima, r.anhum, bez izuzetka, uvjet je za svakog vjernika.“
O tome da li osoba koja učini veliki (kebair) grijeh izlazi iz vjere, Imam Maturidi, rah., je rekao:
„Ma koliko velik grijeh učinio, musliman ne izlazi iz vjere. Međutim, potrebno je da njegovo vjerovanje vezano za farzove i harame bude ispravno. Nevjerovanje u bilo koju naredbu ili zabranu Uzvišenog Allaha, uzimanje istih olako ili ismijavanje, čovjeka izvodi iz vjere. A ibadeti nisu uvjet imana. Osoba koja slijedi vlastiti nefs i šejtana, te ne izvršava farzove, ali vjeruje da su oni obavezne dužnosti, ne izlazi iz vjere, dakle ne gubi iman, ali biva grješnik.“
Navedeni primjeri istovremeno odražavaju stanovište svih vjernika koji su kao akaidski mezheb odabrali maturidijsku školu akaida.
Borba za ehl-i sunnet
Čak i nazivi njegovih djela koji se spominju u izvorima, dokaz su njegove borbe sa tadašnjim zabludjelim grupacijama i sektama poput karmatija, rafidija i mutezila. Imam Maturidi, rah., je svojim djelima na polju kelama, tefsira, fikha, i historije mezheba, preko svojih učenika i djela, učinio veliki hizmet. Jedan od njegovih učenika, Ebu ‘l-Muin Nesefi, rah., navodi da je njegov učitelj bio alim koji je posjedovao raznoliko znanje kakvo ne mogu lahko postići ni prvaci vjerskih i filozofskih nauka, te da je svoj život proveo u oživljavanju vjere i podržavanju istine. Također navodi i to da je njegov učitelj svu svoju snagu uložio u istraživanje vjerskih istina i njihovih suptilnih značenja, te u izvođenju dubokih mudrosti iz njih.
Bilo da se radilo o pitanjima vezanim za djelovanje ili o akaidskim temama, Imam Maturidi, rah., je objasnio stavove Imam-i Azama, rah., koji su bili teže shvatljivi, ojačao ih je još čvršćim dokazima i na polju fikha, obnovio je hanefijski mezheb u skladu sa potrebama tadašnjeg vremena.
Imam Maturidi, rah., je putovao kako bi činio istišaru i učestvovao u raspravama vezanim za usul-i fikh i kelam. Ta putovanja su dovela do toga da se proširi ime maturidijskog mezheba, štaviše, da se u polju djelovanja za autoritet prihvati Imam-i Azam, rah., a u polju akaida Imam Maturidi, rah. Tako i danas većina pripadnika hanefijskog mezheba slijedi maturidijsku školu akaida.
Nakon smrti Imama Maturidija, rah., njegov bliski prijatelj Ebu ‘l-Hakim Semerkandi, rah., je tražio da se na njegovom nišanu napiše sljedeći natpis: „Ovo je mezar čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio znanju, koji je svoju snagu potrošio u širenju znanja i podučavanju, koji je hvaljen po svojim djelima na putu vjere, i koji je sakupio plodove svoga života.“
Ebu Hafs Nesefi, rah., prenosi da je Imam Maturidi, rah., vidio Hidra, a.s., da je od njega zatražio dovu i da mu je Uzvišeni Allah, nakon njegove dove, podario mudrost pomoću koje je nadjačao zabludjele sekte. A Ebu ‘l-Hasen Ali Pezdevi, rah., preko svoga oca, od djeda prenosi da je Imam Maturidi, rah., bio duhovni velikan, te prenosi neke od njegovih kerameta.
Časopis Semerkand