Džemal Latić redovni profesor na Katedri za tefsir (tumačenje Kur’ana) dzemlat@gmail.com Stručni rad Primljeno: 06. 08. 2022. Prihvaćeno: 13. 11. 2022. Ključne riječi arapski jezik, kurejšijski dijalekat, nearapske riječi, mu’arrab riječi, i’džaz
Sažetak U ranoj fazi tefsirske nauke arapski jezikoslovci su uglavnom odbijali svaku primisao da bi u Kur’anu moglo biti ikakvih drugih osim arapskih riječi s obzirom da Kur’an jasno ističe da je objavljen “na jasnom arapskome jeziku” (Kur’an, aš-Šu’ara’, 195). Ti istraživači su se plašili da bi, ako bi dopustili takvu mogućnost, naime da u Kur’anu ima i riječi iz drugih jezika, ili, čak, dijalekata osim kurejšijskog, povrijedili i’džaz (svojstvo nadnaravnosti) Kur’ana. Međutim, u narednim stoljećima, pogotovo u kompilatorskim radovima Dželaluddina Sujutije (1445–1505), došlo je do potpuno drugačijeg pogleda na to važno pitanje, o kome, zapravo, i nema – i ne može biti – definitivnoga, kategoričkog stava. Iz konteksta ovakvog razumijevanja fenomena, cilj ovog rada bio je izložiti najrelevantnija jezikoslovna / tefsirska i, donekle, orijentalistička mišljenja o ovom pitanju. Kao glavni istraživački metod korišten je deskriptivno-kontrastivni analitički metod. Rezultati istraživanja pokazali su da su i oni istraživači koji odbijaju postojanje nearapskih riječi kao i oni koji prihvataju postojanje takvih riječi u Kur’anu ponudili uvjerljivu naučnu argumentaciju te da je njihova historijska rasprava plodonosna za svakoga ko se bavi jezikom i stilom Kur’ana kao univerzalne Božije Objave.
Are There Non-Arabic Words in the Qur’an Keywords: Arabic, Quraysh dialect, non-Arabic words, mu’arrab words, i’jaz Abstract: In the early stage of tafsir science, Arab linguists generally rejected any suggestion that there could be any words other than those in Arabic in the Qur’an, given that the Qur’an clearly states that it was revealed “in a clear Arabic language” (Qur’an, Ash-Shu’ara, 195). Those researchers were afraid that if they allowed such a possibility, namely that there are words in the Qur’an from other languages, or even dialects other than Quraysh, they would violate the i’jaz (property of the supernatural) of the Qur’an. However, in the following centuries, especially in the compilation works by Jalāl al-Dīn al-Suyūṭī (1445– 1505), there is a completely different view of this important question, on which, in fact, there is and cannot be any definite, categorical position. From the context of such an understanding of the phenomenon, the goal of this paper was to present the most relevant linguistic/ exegetical and, to some extent, orientalist opinions on this issue. The descriptive-contrastive analytical method was used as the main research method. The results of the research showed that both those researchers who reject the existence of non-Arabic words and those who accept the existence of such words in the Qur’an have offered convincing scientific arguments and that their historical discussion is fruitful for anyone who studies the language and style in the context of the Qur’an as universal God’s Revelation.
جمال التيتش هل في القرآن الكريم كلمات غير عربية الكلمات المفتاحية: اللغة العربية، اللهجة القرشية، كلمات غير عربية، الكلمات المعربة، اإلعجاز الملخص: إنه في المرحلة المبكرة لعلم التفسير كان اللغويون ّ العرب غالبا يرفضون أي ظن أنه قد تتواجد في القرآن الكريم كلمات غير عربية، نظرا ألن القرآن الكريم يؤكد بالوضوح على أنه منزل »بلسان عربي مبين« )القرآن، الشعراء، 591(. وخشي أولئك الباحثون أنه، لو قبلوا تلك اإلمكانية، أي أن في القرآن الكريم كلمات من لغات أخرى، أو حتى اللهجات غير القرشية، ألبطلوا إعجاز القرآن الكريم. لكنه في القرون الالحقة، وخاصة في مؤلفات جالل الدين السيوطي )5051-5441( الجامعة، ظهرت نظرة مختلفة تماما إلى تلك القضية المهمة التي، في الحقيقة، ال يوجد فيها، وال يمكن أن يتواجد، موقف حاسم ونهائي. وفي سياق مثل هذا الفهم لتلك الظاهرة يستهدف هذا ّ البحث عرض أهم آراء لغوية/تفسيرية و، إلى حد ما، استشراقية في هذه القضية. وبوصفه منهجا ُستعمل في البحث المنهج بحثيا رئيسيا كان ي الوصفي ـ المقارن التحليلي. وتشير نتائج الدراسة إلى أن الباحثين الذين يرفضون تواجد كلمات غير عربية، وكذلك أولئك الذين يقبلون تواجدها ّ في القرآن الكريم، قدموا براهن علمية مقنعة، ّ وأن نقاشهم التاريخي مثمر لكل من يهتم بلغة وأسلوب القرآن الكريم بوصفه رسالة الله الكلية.
Uvod
Onoga časa kada je Kur’an za sebe ustvrdio da je objavljen na jasnom arapskome jeziku, on je posijao sjeme diskusija, neslaganja, odbrana i analiza među muslimanskim i nemuslimanskim autorima, a polemike te vrste traju do danas. Ima li ili nema stranih riječi u Kur’anu ako je on dat na jasnom arapskome jeziku? Na više mjesta Kur’an je istakao da je on dat na arapskom, a ne na bilo kojem drugome jeziku,1 ali u ovom ajetu on ističe da je objavljen na jasnom (mubīn) arapskome jeziku (bi lisānin ‘arabiyyin mubīn)?! S ovim u vezi je i sljedeći ajet: A da Kur’an objavljujemo na tuđem (‘adžamiyy) jeziku, oni bi sigurno rekli: “Trebalo je da su mu ajeti razumljivi. Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje Arap (‘arabiyy)?” – Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek. A oni koji neće da vjeruju – i gluhi su i slijepi, kao da se iz daleka mjesta dozivaju (Kur’an, Fussilat, 44). Kontrast između ‘adžamiyy i ‘arabiyy javlja se i u još jednom ajetu u kome se govori o tome kako oni koji poriču Božansko porijeklo Kur’ana tvrde kako neki stranac (‘adžamiyy) podučava poslanika Muhammeda, s.a.v.s., Kur’anu, tj. nekom stranom štivu: Mi dobro znamo da oni govore: “Poučava ga jedan čovjek!” Jezik onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tuđina (‘adžamiyy), a ovaj Kur’an je na jasnom arapskom jeziku (Kur’an, An-Nahl, 103).2 Isti kontrast, samo s drugim ciljem i sa drukčijom argumentacijom, nalazimo u ovom ajetu: A da ga objavljujemo i nekom nearapu, pa da im ga on čita, oni opet ne bi u njega povjerovali (Kur’an, AšŠu’ara’, 199–198). Prema tome, riječ je o kontrastu koji se javlja na temelju jezika, a ne, recimo, ličnosti ili nečega drugog. Rješenje ovog pitanja muslimanski autori najčešće nalaze u jednom iskazu ‘Abdullaha ibn ‘Abbasa (u. 68/687), koji je, kao što je poznato, Kur’an tumačio služeći se, između ostalog, svojim širokim filološkim saznanjima, među njima i znanjem o arapskim dijalektima i stranim, nearapskim riječima. Taj njegov iskaz, dat u vezi sa kur’anskom konstatacijom o jasnom arapskome jeziku, prenosi se u više varijanti, a sljedeća je najraširenija: “Time je Allah, dž.š., rekao da je Kur’an objavljen na jeziku Kurejšija. Ukoliko bi u Kur’anu bilo nekog drugoga jezika, Arabljani ga ne bi razumjeli. Bog je Svoje Knjige objavljivao samo na arapskom, a Džebrail ih je potom prevodio svakom poslaniku na jezik njegova naroda. S tim u vezi Allah, dž.š., kaže: Mi nismo poslali nijednog poslanika a da on nije govorio jezikom naroda svoga... (Kur’an, Ibrahim, 4). Ne postoji neki jezik kojim govori jedan narod a da je on obuhvatniji i shvatljiviji od jezika Arabljana. Kur’an ne sadrži nijedan drugi jezik osim arapskog premda taj jezik može da se podudara sa drugim jezicima. No, i pored toga, kako po svome porijeklu, tako i po kategorizaciji upotrijebljenih jezika, to je arapski jezik, i u njega ni od jednog drugoga jezika ništa nije umiješano” (McAuliffe, 2002: 227). Na drugoj strani, postoje i oni muslimanski autori koji o ovom pitanju misle sasvim drukčije, naime, da nije sporno da se Kur’an poslužio i nearapskim riječima. Kada se sagledaju njihovi stavovi, onda se čini da su rani mufessiri bespotrebno kreirali ovaj problem svojim komentarima spomenutih ajeta. Tako je već Taberi u svome tefsiru ustvrdio: “U Kur’anu postoje riječi iz svakoga jezika”, što će svi kasniji mufessiri koji su se bavili ovim pitanjima uzimati u obzir. Zapravo, oni su Taberijin stav tumačili u sljedećem smislu: U Kur’anu postoje riječi između kojih postoji sličnost u različitim jezicima. Tako su perzijski komentatori identificirali određen broj perzijskih riječi u Allahovoj Knjizi iako je morfološka struktura tih riječi prenesenih u arapski jezik sasvim drukčija od riječi općenito semitskih jezika. Drugi faktor koji je neobično važan u raspravi o tim riječima jeste semantička relacija u upotrebi tih riječi u stranim jezicima i u Kur’anu. Te riječi obično imaju neku semantičku sličnost, ali ponekad su one pretrpjele toliku semantičku transformaciju da su one slične samo po svome morfološkom obliku ili korijenu, ali ne i po svome značenju. Uzmimo riječ dīn: u kur’anskom arapskome jeziku ona označava religiju (kao i u drugim semitskim jezicima), ali i Dan obračuna (samo u Kur’anu). Zemahšeri (u. 538/1144), u svome Kaššāfu, a kasnije i Bejdavi (u. 691/1291) u svome Anwāru, kada tumače riječ salawāt u ajetu: A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre (salawāt) (Kur’an, Al-Hadždž, 40) kažu da ona označava jevrejsko mjesto za molitvu, a onda donose zaključak da je ta riječ arabizirani oblik riječi salūtā. To znači da je Perzijanac Zemahšeri (a možda i Bejdavi?), osim arapskog, poznavao i neke druge semitske jezike, hebrejski prije svih. Upravo će poznavanje drugih jezika i zasnivanje opće leksikografije kod Arapa, inicirano kur’anskim poticajima i njegovim univerzalnim svjetonazorom, baciti novo svjetlo na pitanje stranih riječi u Kur’anu. Pošto je islam primarno kršćane i jevreje označio kao narode Knjige pozvavši ih Jednoj Riječi koja je zajednička svima,3 onda je bilo prirodno što su muslimani, izučavajući kršćanstvo i polemizirajući s njim, počeli izučavati sirijski (suryānī) ili nabatejski (nabatī) jezik,4 odn. radi izučavanja judaizma, okretali su se hebrejskom (‘ibrī ili ‘ibrānī) jeziku. Riječi koje su u arapski ušle iz stranih jezika ti jezikoslovci su nazvali mu’arrab – arabiziranim riječima.5 Rani arapski leksikografi polaze od teze da su semitski jezici, u predislamskom i ranom islamskom periodu, vršili međusobni utjecaj jedan na drugog te da su veze među tim jezicima sasvim prirodne, očekivane i dokazive. Stavovi klasičnih mufessira Raspravi o stranim riječima u Kur’anu na svoj način su doprinijela i rana gramatička istraživanja arapskoga jezika koja su vodila razumijevanju oblikā kur’anskih arapskih riječi, budući da su neke od njih odstupale od standarda utvrđenih u arapskome jeziku. Riječi kakve su npr. istabraq (perz. svileni brokat) (Kur’an, Al-Kahf, 31, i dr.) zandžabīl (đumbir) (Kur’an, Al-Dahr, 17), barzakh (pregrada) (Kur’an, Al-Mu’minun, 100, i dr.), firdaws (raj) (Kur’an, Al-Kahf, 107, i dr.) i namāriq (jastuci) (Kur’an, Al-Gašiya, 15), po svome obliku i fonetskim osobinama razlikuju se od (kur’anskih) arapskih riječi, zbog čega su ih arapski jezikoslovci svrstali u mu’arrab riječi. Isto tako, riječi kakve su: tannūr (voda na površini zemlje) (Kur’an, Hud, 40, i dr.), džibt (kumir, idol) (Kur’an, Al-Nisa’, 51), rahīq (rajsko vino) (Kur’an, Al-Mutaffifun, 25) imaju posuđeni korijen, pa su, prema tome, i one mu’arrab. Rani arapski gramatičari, Sibevejh (u. 180/796) i El-Halīl (u. 160/776), uspostavili su kriterije za utvrđivanje morfoloških formi arapskih riječi. Prema tim kriterijima, postoje glasovi / slova koji se ne mogu kombinovano pojaviti u arapskim riječima. Naprimjer, riječ ne može početi nūnom iza koga slijedi rā’; riječ se ne može završiti zāom kome prethodi dāl; sād i džīm ne mogu se pojaviti u istoj riječi; qāf i džīm se ne mogu pojaviti u istoj riječi; itd. Riječi u kojima se krše ova pravila smatraju se stranim riječima. Pitanje stranih riječi u Kur’anu kod muslimanskih autora izravno je povezano sa sljedeća tri pitanja: 1) kur’anskom nadnaravnošću, 2) Izazovom (tahaddī), odn. nemogućnošću imitacije Kur’ana i 3) univerzalnošću Allahove Knjige. Ti autori su na različite načine tumačili (ne) postojanje takvih riječi i njihovu vezu sa spomenutim pitanjima. Tako je Ebu ‘Ubejde rekao: “Ko god bude čak i nagovijestio da u Kur’anu postoje ikakve druge riječi osim arapskih, načinio je prekršaj protiv Boga!” (McAuliffe, 2002: 229 prema Abu ‘Ubayda, 1945). Ebu ‘Ubejde ovakvu tvrdnju iznosi u ranom periodu tumačenja Kur’ana, kada je ona bila opće mjesto ove discipline. Pa i pored toga, ovaj semantostilističar Kur’ana uviđa da postoje sličnosti između nekih riječi u stranim jezicima i onih koje se nalaze u Kur’anu. On kaže da oblik jedne riječi u jednome jeziku može da korespondira (yuwāfiq) sa formom neke druge riječi u nekom drugome jeziku, pa čak i da one imaju slično značenje u perzijskom i arapskom ili u nekim drugima jezicima (McAuliffe, 2002: 229 prema Abu ‘Ubayda, 1945), ali – nastavlja on – Izazov koga je Kur’an uputio ljudima i džinima bio bi bez smisla kada bi Kur’an bio ovisan o stranim riječima. Sličnog mišljenja je bio i veliki pravni teoretičar Imami Šafi’ (u. 204/820). On je arapski jezik smatrao najbogatijim jezikom čije riječi i njihova značenja ne može dosegnuti nijedan čovjek osim ukoliko nije vjerovjesnik, ali i on uviđa da se neke riječi iz stranih jezika slažu (yuwāfiq) sa nekim riječima iz arapskoga jezika, međutim, ta sličnost je, po njemu, nerelacijska, slučajna, i ne podupire tezu o postojanju stranih riječi u Kur’anu (Al-Šāfi’ī, 1961: 90). Ebu ‘Ubejd (u. 224/838) – čini se – ima naučno najuvjerljiviju tezu: da se u Kur’anu mogu pronaći riječi čije porijeklo nije arapsko, ali da su te riječi u arapski jezik inkorporirane prije objavljivanja Kur’ana pa se stoga smatraju riječima arapskoga jezika. Štaviše – smatra ovaj semantostilističar Kur’ana – Kur’an ima stilski superiorniju upotrebu ovih riječi nego jezici iz kojih su one došle u arapski jezik (McAuliffe, 2002: 230). O pogledima Ibn Džerira et-Taberije na strane riječi u Kur’anu bit će riječi u zasebnom poglavlju s obzirom na značaj ovog mufessira u historiji tefsirske nauke, a već je ponešto rečeno u prethodnom poglavlju. Ovdje ćemo samo istaći da ovaj slavni polihistor smatra da je u ovoj materiji teško doseći neke sigurnije zaključke budući da je nemoguće sa preciznošću reći iz kojeg jezika potječe neka riječ koja se nalazi u vokabularu dva ili više jezika. “Jedina sigurna činjenica jeste da se jedna leksema izgovara na isti način u dva različita jezika i sa istim značenjem u tim jezicima” (McAuliffe, 2002: 230 prema Al- Ṭabarī, 1994). Načelno prihvatanje stava da u Kur’anu ima stranih riječi, prema muslimanskim autorima u tzv. formativnom periodu Islama, značilo je potkopavati vjerovanje u i’džāz Kur’ana i smisao ajeta o Izazovu. U kasnijim stoljećima ta tvrdnja nije tako rigorozno odbijana. Tako Dževaliki (1998) u svome Mu’arrabu otvoreno govori o “stranim riječima u Kur’anu koje se mogu pronaći u starom arabljanskome jeziku i koje su upotrijebljene u Kur’anu” i u tome smislu ne pravi nikakve restrikcije. Kako smo vidjeli u prethodnim poglavljima, Sujuti (n.d.:136) također nedvosmisleno govori o stranim riječima u Kur’anu kao o pozitivnoj činjenici i iz toga izvlači zaključak o univerzalnoj poruci islama. Trideset i osmo poglavlje prvog dijela svoga Itqāna on je naslovio: Fīmā waqa’a fīhi bi gayri lugati al-’arabi – Ono što se nalazi u Kur’anu a ne pripada arapskome jeziku ili, jednostavno: Nearapske riječi u Kur’anu, gdje je donio dugu listu takvih riječi. Sujutijina odbrana univerzalnosti Kur’ana Ovo njegovo poglavlje je značajno i zbog toga što Sujuti navodi da su se i neki njegovi prethodnici, kakvi su Ibnul-Subki (u. 771/1369) i Ibn Hadžer (u. 852/1449), bavili ovim pitanjem, ali sam za sebe, na njemu svojstven način, kaže da je njegov rad na ovom polju nadmašio obojicu njegovih spomenutih prethodnika. Ustvari, i sam Sujuti je, služeći se radovima svojih prethodnika, dotjerivao svoje radove. Tako je o nearapskim riječima najprije objavio rad pod naslovom al-Mutawakkilī fīmā warada fi al-Qur’ān bi al-lugāt, mukhtasar fī mu’arrab al-Qur’ān, a taj rad je nastao na zahtjev halife Mutevekkila II. koji je od učenog Sujutije zatražio da mu sačini listu kur’anskih riječi “koje se mogu naći u govoru Etiopljana, Perzijanaca i drugih nearapskih naroda”. Sujuti u ovom svom radu kaže da je listu stranih riječi koju donosi u njemu ekstraktirao iz svoga dužeg rada pod naslovom Masālik al-hunafā’ fī wāliday al-Mustafā. Bilo kako mu drago, on ovdje donosi listu od 108 riječi koje, po njemu, dolaze iz 11 jezika. Drugi Sujutijin rad o ovoj temi je al-Muhadhdhab fīmā waqa’a fi al-Qur’ān min al-mu’arrab, aranžiran prema elifbaijskom rasporedu. On je interesantan po tome što u njemu Sujuti donosi različita mišljenja o porijeklu pojedinih riječi, a neke od tih stranih riječi se samo tako tretiraju mada se uz njih ne donosi njihovo moguće porijeklo.
U već spomenutom poglavlju Itqāna Sujuti se referira samo na al-Muhadhdhab, ne i na al-Mutawakkilī, iz čega se može zaključiti da ga je napisao prije ovog posljednjeg rada, a nakon al-Muhadhdhaba. Za nas je ovdje najznačajnije da je lista stranih riječi koje je ovaj znalac donio u Itqānu i al-Muhadhdhabu vrlo slična, ali ne i identična: u Itqānu on tvrdi da u Kur’anu ima 118 stranih riječi, a u al-Muhadhdhabu 124. Nema sumnje u to da se sve tri Sujutijina rada preklapaju. Sujuti je pisao u vrijeme kad je muslimanska tefsirska tradicija doživljavala svoju zrelost ( kraj 15. i početak 16. st.) i kada se u temeljnim islamskim disciplinama osjećala snažna moć tradicije. Ovo ističemo stoga što Sujuti, kako smo već istakli, i u ovoj oblasti navodi da je imao prethodnike, od kojih jeste preuzimao, i kada navodi strane riječi u Kur’anu, on se oslanja samo na njih, na tradiciju prema kojoj su se te riječi smatrale stranima, ali on, nažalost, ne donosi nikakva naučna obrazloženja na temelju kojih bi se moglo zaključiti da se zaista radi o stranim riječima u Kur’anu. Uvodni dio svoga 38. poglavlja Sujuti je posvetio raspravama koje su vodili njegovi prethodnici o ovom pitanju te najprije navodi mišljenja onih koji su smatrali da u Kur’anu nema nearapskih riječi (Imami Šafi, Taberi, Ebu Ubejde, El-Kadi ebu Bekr i Ibn Faris...), da bi, na kraju, rekao kako se on opredijelio za mišljenje prema kome ima takvih riječi u Kur’anu, i to na temelju Taberijinog stava, koji se, opet, veže za mišljenje tabi’ina Ebu Mejsere el-Dželila koji je rekao: “Fī al-Qur’ān min kulli lisān – U Kur’anu ima riječi iz svih jezika.” Slično mišljenje – kaže Sujuti – iznijeli su Se’id ibn Džubejr i Vehb ibn Munebbih, “jer to upućuje na to da se mudrost toga što se u Kur’anu nalaze strane riječi sastoji u tome da on obuhvata sva znanja prethodnika i sljednika i da on obavještava o svemu te se time, na nužan način, sugeriše da Kur’an sadrži i razne vrste dijalekata i jezika (anwā’u allugāt wa alsin) kako bi njima obuhvatio sve” (Sujuti, n.d.:136). U nastavku citira Ibn Nukajba koji je rekao da se Kur’an odlikuje u odnosu na ostale svete Knjige i time što je on objavljen i na jezicima onih kojima su te Knjige ranije bile objavljene te zbog toga u sebi sadrži sve arapske dijalekte, ali i jezike prethodnih sljedbenika Knjige kakvi su Bizantinci, Perzijanci, Abesinci i mnogi drugi (Suyuti, n.d.:136). Isto tako – kaže Sujuti – i vjerovjesnik Muhammed, s.a.v.s., poslan je svim ummetima, “a pošto Kur’an (Ibrahim, 4) kaže: “Mi nismo poslali nijednog poslanika a da on nije govorio jezikom naroda kome je poslan”, onda je neophodno da i u Knjizi koja mu je objavljena bude jezikā svih naroda, a temelj te Knjige je na njegovom, tj. arapskome jeziku.”6 Sujuti razvija tezu da su Arabljani, u doticaju sa drugim narodima, upoznajući se s njihovom kulturom i društvenim životom, primali i dio njihovih riječi koje su specifične za tu kulturu i taj društveni život i koje su kasnije, a prije objavljivanja Kur’ana, postale arapske riječi. “U osnovi su glasovi tih riječi nearapski (...) pa su se oni pomiješali sa govorom Arabljana, pa onaj ko bude tvrdio da je takva riječ arapska – u pravu je, ali i onaj ko bude tvrdio da je to strana riječ, također je u pravu” (Suyuti, n.d.:137). Zatim slijedi niz riječi za koje Sujuti, slijedeći svoje prethodnike, smatra da su nearapske: abārīq, ibrici7 – “Se’alibi u Fiqh al-luga kaže da je to perzijska riječ, dok Dževaliki kaže da je ibrīq perzijska riječ koja ja arabizirana (mu’arrab) a koja označava put vode ili salijevanje vode u sud”; abb, píća8 – “Neki smatraju da ova riječ označava travu u nekim dijalektima arapskoga jezika, kaže Šejdele”; ible’ī (imp.), gutaj9 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Vehba ibn Munebbiha da je ovo abesinijska riječ, dok Ebu’lŠejh preko Dža’fera ibn Muhammeda, a on od svoga oca, prenosi da ova riječ znači: išribī, pij na hindu (indijskome) jeziku”; akhlada, priklonio10 – “El-Vasiti u Iršādu kaže da akhlada ila’l-’ardi na hebrejskom označava oslanjanje na nešto”; al-arā’ik, divani11 – “Ibnul-Dževzi (1987) u Funūn al-afnān-u kaže da ova riječ na abesinskom označava ležajeve, postelje”; āzer, Azer (ime Ibrahimova, a.s., oca)12 – za nju Ibn ebi Hatim, na temelju mišljenja Mu’temera ibn Sulejmana i Ebu Bakre’a, kaže da je “najteža riječ koju je Ibrahim uputio svome ocu,” te da to nije ime Ibrahimova oca niti idola, nego da – “prema mišljenjima nekih” – ta riječ znači: “O, zabludjeli!”; asbāt, unuci13 – “Ebu’l-Lejs (1993) u svome tefsiru kaže da ova riječ na nekim arabljanskim narječjima označava plemena”; istabraq, kadifa14 – “Ibn Ebi Hatim od Dahhaka prenosi da ova riječ označava gusti svileni brokat na perzijskome jeziku (bi lugati al-’adžami)”; asfār, knjige15 – “El-Vasiti u svome Al-Iršādu kaže da ova riječ označava knjige na sirijskome jeziku, dok Ibn ebi Hatim prenosi od Dahhaka koji kaže da ta riječ označava knjige, ali na nabatejskome jeziku”; isrī, sporazum sa Mnom16 – “Ebu’l-Kasim u Lugāt al-Qur’ān-u kaže da ova riječ na nabatejskom znači: Moj sporazum”; akwāb, čaše od zlata17 – “El-Dževzi smatra da ova riječ na nabatejskom označava vrčeve ili pehare (akwāz), a Ibn Džerir od Dahhaka prenosi da ona na nabatejskom označava grnčarije”; il18 – “Ibnu Džinnī kaže: Navodili su da je to na nabatejskome ime Uzvišenog Allaha; alīm, žestok, bolan19 – “Ibnul-Dževzi kaže da na zendžili jeziku označava bolni osjećaj, a Šejdele kaže da je to hebrejska riječ”; ināhu,20 – “Šejdele kaže da u jeziku stanovnika Magreba ta riječ znači potpuno se skuhati; Ebu’l-Kasim kaže da je to berberska riječ; ãn znači vruć, vreo...”; awwāhu, sažaliv21 – “... Ibn ‘Abbas smatra da je to abesinska riječ i da znači: milostivan (mūqin); ... Ikrime i drugi smatraju da ona znači: pun milosti (rahīm) na abesinskom, a El-Vasiti kaže da je to hebrejska riječ i da označava dovu, molitvu...”; awwāb, koji se uvijek Allahu obraća22 – “...Šurahbil kaže da ova riječ na nabatejskom označava onoga ko stalno tespiha, dok Ibn Džerir smatra da awwibī znači: sabbihī, veličaj Me na nabatejskom; al-ũlā wa’l-ākhira, ovaj i onaj svijet, Ahiret – “Šejdele smatra da su ovo koptske riječi, s tim da Kopti Ahiret nazivaju ũlā, a dunjaluk ākhira, kako prenosi Zerkeši (2006) u Burhanu; batā’inuhā, njezina vanjska strana23 – “Šejdele kaže da je to koptska riječ i da označava vanjsku stranu brokata, a to navodi Zerkeši”; ba’īr, tovar24 – “Ferjabi od Mudžahida prenosi da ova riječ označava tovar na magarcu, dok Mukatil kaže da je to oznaka za sve što se natovari na hebrejskom”; biya’, crkve25 – “Dževaliki u Kitabu’l-magreb-u kaže da su al-bī’a i al-kanīsa (obje riječi označavaju crkvu – op.a.) neki perzijski učenjaci arabizirali”; tannūr, voda s površine zemlje26 – “Dževaliki i Se’alibi navode da je ovo arabizirana perzijska riječ”; tatbīrā, do temelja uništiti27 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Se’ida ibn Džubejra da je ova riječ nastala od nabatejske riječi tabaraha”; tahta, ispod, niže28 – “Ebu’l-Kasim u Lugāt al-Qur’ān-u kaže da Allahove, dž.š., riječi: Fa nādāhā min tahtihā na nabatejskom znače: ...min batnihā (I melek je iz trbuha njezina, ili: iz nebeskog svoda, ili: iz dubine zemlje – (op.a.) ... zovnu...)”; al-džibt, šejtan29 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Ibn ‘Abbasa da na abesinskom ova riječ označava ime šejtana; tako kaže i Ikrime; Se’id ibn Džubejr kaže da je to oznaka za sihirbaza na abesinskom”; džahannam – “Jedni kažu da je to perzijska, a drugi da je hebrejska riječ te da joj je korijen: kahanām (ili kahnām – op.a.)”; haram – “Ibn ebi Hatim i Ikrime kažu da je ova riječ nabatejska”; hasab, gorivo30 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Ibn ‘Abbasa da ova riječ na etiopskom (bi al-zandžiyya) označava džehennemsku potpalu”; hitta, oprost31 – “Kaže se da je smisao ovog dijela ajeta (I kada smo rekli:... “a na kapiju pognutih glava uđite i recite: Hittatun...” – op.a.) na njihovom, benuisrailićanskome jeziku: Ispravi! Uputi na pravi put”; hawāriyyūn, (Isaovi) učenici32 – “Ibn ebi Hatim od Dahhaka prenosi da ova riječ na nabatejskom znači: oni koji traže da se ljudi čiste, a da je njezin korijen: hawārī”; hūb, grijeh33 – “Ibn ‘Abbas je Nafi’u ibn El-Ezreku u odgovorima na njegova pitanja rekao da ova riječ na abesinskom znači grijeh”; daraste, ti si učio34 – “na jeziku Jevreja ove riječi znače: Ti si čitao”; durriyy, blistav35 – “Prema Šejdeli i Ebu’l-Kasimu, ova riječ je nabatejska i znači osvijetljen”; dīnār, dinar36 – “Dževaliki i drugi kažu da je ovo perzijska riječ”; rã’inā,37 – “Ebu Nu’ajm (1986) u Dalā’il al-nubuwwa i Ibn ‘Abbas kažu da ove riječi na jeziku Jevreja označavaju pogrdan govor ili psovku”; rabbāniyyūn, čestiti ljudi38 – “Dževaliki kaže da je Ebu ‘Ubejde rekao da Arabljani nisu znali za ovu riječ, nego su znali ko su to fekihi i ‘alimi; ja mislim da ova riječ nije arapska nego hebrejska ili sirijska, a Ebu’l-Kasim drži da je sirijska”; ribbiyyūn, iskreni vjernici39 – “Prema Ebu Hatimu, koji se naslanja na Ahmeda ibn Hamdana i njegovo djelo Kitāb al-zīna, ova riječ je sirijska”; al-Rahmān, Svemilosni – “Mibred i Sa’leb kažu da je ova imenica sirijska i da joj je u korijenu kh”; al-rass40
– “Kermani (n.d) u svome ‘Adžā’ibu kaže da je ova riječ nearapska (perzijska?) i da označava dobročinstvo”; al-raqīm, ploča41 – “Kaže se da ova riječ označava ploču na bizantijskome jeziku (bi’r-rūmiyya), kako prenosi Šejdele, dok Ebu’l-Kasim kaže da ona značava nešto na čemu je zapis, a El-Vasiti kaže da je to divit (dawāt) ili koža ili kora na kojima je nešto zapisano”; ramzā, znakovima42 –“Ibnu’l-Dževzi (1987) u Funūnu’l-afnān-u ubraja je u arabizirane riječi, a El-Vasiti kaže da ona označava micanje ustima na hebrejskom”; rahwan, u mirnom stanju43 – “Ebu’l-Kasim kaže da ova riječ označava mirno pjeskovito more na nabatejskom, dok El-Vasiti kaže da ona označava mirno stanje na sirijskom”; al-rūm, Bizantija, Rimljani44 – “Dževaliki kaže da je to perzijska imenica za onu generaciju ljudi”; zandžabīl, inbir45 – “Dževaliki i Se’alibi kažu da je ova riječ perzijska (fārisī)”; sidždžill, list papira46 – “Ibn Mirdevejh preko Ibnu’l-Dževzija od Ibn ‘Abbasa prenosi da ova riječ na abesinskom označava čovjeka, dok Ibnu Džinni u al-Muhtasabu kaže da ona označava nešto što je napisano ili zapisano, a većina smatra da je to arabizirana riječ porijeklom iz perzijskoga jezika”; sidždžīl, grumenje od gline47 – “Ferjabi od Mudžahida prenosi da je ova riječ perzijska, najprije označava kamen, a onda glinu (glineno kamenje – op.a.)”; sidždžīn, knjiga ispisana48 – “Ebu Hatim (1994) u Kitābu’z-zīna navodi da ovo nije arapska riječ”; surādiq, džehennemski dim49 – “Dževaliki kaže da je ovo arabizirana perzijska riječ čiji je korijen serā der, što znači katakomba, a drugi kažu ona jeste perzijska, ali od korijena serā berde, što znači zastor kuće”; seriyy, potok50 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Mudžahida da u Allahovim riječima (iz sure Merjem – op.a.) sariyyā označava rječicu, potok, na sirijskom, dok se prenosi da je Se’id ibn Džubejr smatrao da je ovo nabatejska riječ, a Šejdele kaže da je ovo grčka riječ”; safara, pisari51 – “Ibn ebi Hatim prenosi preko Ibn Džurejdža, a on od Ibn ‘Abbasa da je ova riječ u suri ‘Abese porijeklom nabatejska i da označava čitača”; saqar, džehennemska vatra52 – “Dževaliki navodi da je ovo perzijska riječ (annahā ‘adžamiyya)”; sudždžadā, pognute glave53 – “El-Vasiti kaže da je ova riječ sirijska i da u Kur’anu ova riječ označava ulazak ponizno, spuštene glave”; sakaran, piće54 – “Mirdevejh putem El-’Avfija kaže da je Ibn ‘Abbas smatrao da je ova riječ abesinska i da u tome jeziku ona označava sirće”; salsabīl, ime vrela u Džennetu55 – “Dževaliki kaže da je ova riječ perzijska (annahū ‘adžamiyy)”; sanā, blijesak56 – “Hafiz ibn Hadžer u svome Nazmu smatra je stranom riječju”; sundus, diba57 – “Dževaliki kaže da je to tanki, nježni brokat i da potječe iz perzijskoga (fārisī) jezika; El-Lejs kaže da se jezikoslovci i mufessiri ne razilaze u tome da je ovo arabizirana riječ, a Šejdele kaže da je to indijska riječ (huwa’l-hindiyya)”; sayyiduhā, njezin gospodar, muž58 – “El-Vasiti kaže da ove riječi u suri Jusuf znače: njezina muža na koptskome jeziku, a Ebu Umer je rekao: Ja ne znam da ima ovakva riječ u arapskome jeziku”; sīnīne, Sinaj59 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Ibn Džerira, a on od Ikrimea da ova riječ označava nešto što je dobro (al-hasan) na abesinskom”; Sīnā’, Sinajska gora60 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Dahhaka koji je rekao da ova riječ na nabatejskom označava ono što je dobro”; šatra, pravac, smjer61 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Refi’a da ove riječi Uzvišenog na jeziku Abesinaca označavaju mjesto susretanja”; šahr, mjesec62 – “Dževaliki, oslanjajući se na neke jezikoslovce, kaže da je ova riječ sirijska”; sirāt, put – “Nakkaš i Ibnu’l-Dževzi kažu da ova riječ na bizantijskom označava put, a to sam vidio i u Ibn ebi Hatimovom Kitābu’z-zīna”; sirhunne, isijeci ih63 – Ibn Džerir prenosi od Ibn ‘Abbasa da su ove riječi iz Kur’ana nabatejske te da znače: rasijeci ih, rastrgaj ih; slično se prenosi od Dahhaka; a Ibn Munzir prenosi od Vehba ibn Munebbiha koji je smatrao da nema jezika čije se neke riječi ne nalaze u Kur’anu te da su ove riječi iz grčkog, bizantijskoga jezika i da znače: Isijeci ih; salawāt, havre64 – “Dževaliki kaže da ova riječ na hebrejskom označava havre, jevrejske bogomolje, a da joj je korijen: salūtā, a i Ibn ebi Hatim prenosi slično tome od Dahhaka”; tāhā65 – “El-Hakim u Mustedreku preko Ikrimea navodi da je Ibn ‘Abbas rekao da ovi harfovi u Allahovoj Knjizi znače: Kao da si rekao: Yā Muhammad – O, Muhammede na jeziku Abesinaca; Ibn ebi Hatim preko Se’ida ibn Džubejra navodi da je Ibn ‘Abbas rekao da je to nabatejska riječ; od Se’ida ibn Džubejra se prenosi da je rekao da ti harfovi znače: O, čovječe! na nabatejskom; od Ikrimea se prenosi da Ta ha znači O, čovječe! na abesinskom; al-tāgūt, šejtan66 – “Na abesinijskom je to prorok, mađioničar”; tafiqā, njih dvoje počeše stavljati lišće po sebi67 – “Neki kažu da ova riječ znači: njih dvoje se odlučiše, na bizantijskom, kako pripovijeda Šejdele”; tūbā, blàgo68 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Ibn ‘Abbasa koji je rekao da ova riječ označava ime Dženneta na abesinskom; Ebu’lŠejh prenosi da je Se’id ibn Džubejr rekao da je ta riječ indijska”; tūr, brdo69 – “Ferjabi prenosi od Mudžahida koji je rekao da ova riječ na sirisjkom označava brdo, a Ibn ebi Hatim kaže da je Dahhak smatrao da je ovo nabatejska riječ”; tuwā,70 – “Kermani u ‘Adža’ibu kaže da se smatra da je ovo arabizirana riječ te da joj je značenje: noću, tokom noći, a neki misle da ona na hebrejskom označava čovjeka”; ‘abadti, robljem si učinio71 – “Ebu’l-Qasim kaže da ove riječi (iz sure Eš-Šu’ara’-op.a.) znače: pobio si ih na nabatejskom”; ‘adn, eden72 – “Ibn Džurejdž prenosi da je Ka’b upitao Ibn ‘ Abbasa o značenju ove riječi pa da mu je on odgovorio da te riječi znače: bašče vinove loze i grožđa na sirijskom, a u Džubejrovom tefsiru stoji da je ovo bizantijska riječ”; ‘iram, poplava73 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Mudžahida koji je rekao da je ova riječ abesinska i da označava branu u kojoj se sakupi voda pa je ta voda provali”; gassāq, smrdljiva kapljevina74 – “Dževaliki i El-Vasiti kažu da ova riječ označava hladni smrad na turskome jeziku, dok Ibn Džurejdž prenosi od Abdullaha ibn Burejdea da ona označava smrad koji teče”; gīda, povuče se75 – “Ebu’l-Kasim kaže da ova riječ na abesinskom označava uskraćivanje”; firdaws76 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Mudžahida da ova riječ na bizantijskom označava bašču, a od Es-Sudejja se prenosi da ona označava vinograd na nabatejskom te da joj je korijen fardāsā”; fūm, pšenica77 – “El-Vasiti kaže da je to pšenica na hebrejskom”; qarātīs, listovi78 – “Dževaliki kaže da se smatra da qirtās ima nearapski korijen”; qist, pravda79 – “Ibn ebi Hatim prenosi od Mudžahida da ova riječ na bizantijskom označava pravdu”; qistās, kantar, vaga80 – “Ferjabi prenosi od Mudžahida da ova riječ na bizantijskom označava pravdu, dok Ibn ebi Hatim prenosi od Se’ida ibn Džubejra da ona na bizantijskom označava vagu”; qaswara, oni koji progone81 – Ibn Džerir prenosi da je Ibn ‘Abbas rekao da se na abesinskom lavu kaže qaswara; qittanā, našu kaznu82 – Ebu’l-Kasim kaže da ove riječi na nabatejskom znače: kitābanā83; Qifl – Dževaliki prenosi od nekolicine drugih da je arabizirana perzijska riječ; qummal, krpelji84 – El-Vasiti kaže da je to hebrejska i sirijska riječ i da ona označava gmizavca, dok Ebu ‘Umer kaže: Ja ne znam da ova riječ postoji i u jednom arapskom narječju i mislim da je to arabizirana perzijska riječ; qintārSe’alibi (2009) u svome djelu Fiqhu’l-lugah kaže da na grčkom ova riječ označava dvanaest hiljada oka; Halil kaže: Na sirijskom su ovom riječju označavali vrijednost volujske kože u zlatu ili srebru; neki kažu da na berberskom ona označava hiljadu miskala, dok Ibn Kutejbe kaže da se uzimalo da ova riječ označava osam hiljada miskala u afričkim jezicima; al-qayyūm, vječni85 – El-Vasiti kaže da je to na sirijskom: Onaj koji nikad ne spava; kāfūr, kamfor86 – Dževaliki i drugi kažu da je ovo perzijska arabizirana riječ; kufr, nevjerništvo – El-Dževzi kaže da kafara ‘annā na nabatejskom znači: pobrisao je; Ibn Ebi Hatim prenosi od Ebu ‘Imrana el-Dževnija da riječi Uzvišenog: kafara ‘anhum sayyi’ātihim na hebrejskom znače: Izbrisao je njihova loša djela; kiflayn, dvostruku87 – Ibn Ebi Hatim prenosi od Ebu Musa’a el-Eš’arija da na abesinskom ova riječ znači nešto dvaput uvećano; kanz, blago88 – Dževaliki kaže da je ovo arabizirana perzijska riječ; kuwwirat, biti potamnjen89 – Ibn Džerir prenosi da je Se’id ibn Džubejr rekao da kuwwirat znači guwwirat (pasivni oblik glagola gawwara – tonuti – op. a.), i da je to perzijska riječ; līnetin, palme90 – El-Vasiti u svome Iršadu kaže da ova riječ označava palme i da on ne zna da ona postoji igdje osim u narječju jevreja Jesriba; muttaka’an, divane91 – Ibn Ebi Hatim prenosi od Selemea ibn Temama eš-Šakrije, koji je tvrdio da se na abesinskom ovom riječju naziva pčelinjak; madžūs, poklonici vatre92 – Dževaliki kaže da je to nearapska riječ; mardžān,93 – Dževaliki prenosi od nekolicine jezikoslovaca da je ovo nearapska riječ; miškāt, udubljenje, niša94 – Ibn ebi Hatim prenosi da je Mudžahid rekao da na abesinskom ova riječ znači otvor u zidu, prozorčić i sl.; maqālīd, ključevi95 – Ferjabi prenosi da je Mudžahid rekao da ova riječ na perzijskom označava ključeve, a Ibn Durejd i Dževaliki kažu da su to arabizirane perzijske riječi aqlīd i maqlīd; marqūm, ispisan96 – El-Vasiti o riječima Uzvišenog Kitābun marqūm kaže da ova druga na hebrejskom znači isto što i maktūb, Knjigu ispisanu; muzdžāt, nešto što malo vrijedi97 – El-Vasiti kaže da ova riječ na perzijskom označava nešto što je malešno, a ima ih koji smatraju da je ovo koptska riječ; malakūt, carstvo, vladavina98 – Ibn ebi Hatim prenosi od Ikrimea da ova riječ u Kur’anu znači: On je vladar, ali da je ona došla od nabatejskog malakūtā, a isto to Ebu’l-Šejh prenosi od Ibn ‘Abbasa, a to kaže i El-Vesiti u Iršadu; manās, kasno99 – Ebu’l-Kasim kaže da ova riječ na nabatejskom znači bježanje; minsa’a, štap100 – Ibn Džerir prenosi od Es-Sudejja da na abesinskom ova riječ označava štap; munfatir, biti rascijepljen101 – Ibn Džerir prenosi od Ibn ‘Abbasa da na abesinskom ova riječ iz Knjige Uzvišenog znači napunjen, krcat; muhl, rastopljena kovina, talog zejtina102 – Šejdele kaže da se smatra da je to mutnina zejtina na jeziku stanovnika Magreba, a Ebu’l-Kasim kaže da je ona iz berberskoga jezika; nāši’a, ustajanje103 – Hakim u svome Mustedreku prenosi od Ibn Mes’uda da na abesinskom nāši’etu’l-lejli znači qijāmu’l-lejli, stajanje noću na namazu, dok Bejheki nešto slično prenosi od Ibn ‘Abbasa; nūn104 – Kermani u ‘Adža’ibu prenosi od Dahhaka da je ovo perzijska riječ, da joj je korijen anūnu, što znači: Činim šta hoću; hudnā, mi se vraćamo105 – Kaže se da ove riječi na hebrejskom znače: tubnā – mi se kajemo, a to kažu Šejdele i drugi; Hūd – Dževaliki kaže da je to perzijska riječ i da znači: al-yahūd, jevrej; hawnan, mirno, ponizno106 – Ibn ebi Hatim prenosi od Mejmuna ibn Mehrana da u riječima Uzvišenog ova riječ, prema mišljenju mudraca, potječe iz sirijskoga jezika; Dahhak donosi isto mišljenje; a od Ebu ‘Imrana el- Dževnije se prenosi da je to hebrejska riječ; hajte lek, hodi107 – Ibn ebi Hatim prenosi od Ibn ‘Abbasa da ove riječi na koptskom znače: Hulamma lak – Dođi!; El-Hasen kaže da je to sirijska riječ i da isto znači, a od njega prenosi i Ibn Džerir, dok Ikrime kaže da je to havranska108 riječ; isto misli i Ebu’l-Šejh; Ebu Jezid el-Ensari kaže da je to hebrejska riječ i da joj je korijen: haynādž, što znači: Iziđi, Dođi; warā’a, iza – smatra se da je to nabatejska riječ, ali da u ovom jeziku ona znači: ispred; Šejdele, Ebu’l-Kasim i Dževaliki kažu da ona nije arapska riječ; wardatan, rumena109 – Dževaliki navodi da ovo nije arapska riječ; wizr, breme 110 – Ebu’l-Kasim kaže da na nabatejskom ova riječ označava uže i sklonište; yāqūt, rubin111 – Dževaliki, Se’alibi i drugi kažu da je ova riječ perzijska; yahūra, vratiti se112 – Ibn ebi Hatim prenosi od Davuda ibn Hinda da ova riječ u riječima Uzvišenog na abesinskom znači vratiti se; slično kaže i Ikrime pozivajući se na Ibn ‘Abbasa koji je tako odgovorio Nafi’u ibn El-Ezreku; yā sīn – Ibn Mirdevejh prenosi od Ibn ‘Abbasa da ove riječi / dva harfa u Kur’anu znače: yā insāne – O, čovječe! O, insane! na abesinskom, dok Ibn ebi Hatim prenosi od Se’ida ibn Džubejra da ova dva harfa znače: yā redžule – O, čovječe! na abesinskom; yasuddūn, okreću se113 – Ibnu’l-Dževzi kaže da ovaj glagol znači: oni galame, buču, i da je to abesinska riječ; yusharu, biti istopljen114 – smatra se da ovaj glagol u narječjima Magreba znači: dobro se skuhati, a Šejdele kaže da je to koptska riječ; alīm, bolan115 – Ibn Kutejbe kaže da ova riječ na sirijskom znači al-bahir – jako žedan, zaprepašten, dok Ibnu’l-Dževzi kaže da je to hebrejska riječ, a Šejdele kaže da je koptska; alyahūd, jevreji116 – Dževaliki kaže da je to arabizirana perzijska riječ koja svoj korijen vuče od Jehuza ibn Ja’kuba, nakon čega je arabizirana i to ihmālom (ispuštanjem tačke na harfu dhā’u, nakon čega se yahūdh izgovarao yahūd – op.a.). U zaključku možemo konstatirati da Sujuti, na temelju mišljenja svojih prethodnika, smatra da se u Kur’anu nalaze riječi iz desetak-petnaest jezika s kojima je arapski jezik bio u bližem ili daljnjem doticaju. Ti jezici su: sirijski, nabatejski, hebrejski, perzijski, abesinski, koptski, grčki, indijski, turski, berberski,... kao i niz narječja ovih ili nekih drugih jezika. Orijentalistički pogledi A. Rippin smatra da su neke riječi sa Sujutijine liste, zapravo, obične arapske riječi (McAuliffe, 2002: 232). Razumjeti zašto su te riječi muslimanski autori svrstavali u strane riječi – to znači baciti novo svjetlo na ovu problematiku.
Na Zapadu se njome posebno bavio Arthur Jeffery. U svojoj studiji The foreign vocabulary of the Qur’an Jeffery (2006) tvrdi da su to muslimanski autori učinili radi toga kako bi imali veće mogućnosti različitog interpretiranja pojedinih riječi. Naime, ako se jedna riječ smatrala stranom, onda je takva činjenica otvarala više slobode u njezinom viševarijantnom semantičkom dekodiranju nego ako se bude prihvatila kao izvorno arapska riječ. Nejasnoće kod klasičnih muslimanskih autora u ovoj oblasti rezultat su i drugih faktora, kao što su, npr., gubitak prvotnih izvora na temelju kojih su kasniji autori pojedine neobične kur’anske riječi proglašavali stranima, nearapska priroda pojedinih riječi, izvanjezičko iskustvo Arabljana sa nearapskim narodima koji su ih okruživali, posebno sa Jevrejima, Koptima, Sirijcima, pa čak i Grcima. Tako su, npr., Arabljani u Koptima gledali ljude sklone varanju, pa su i riječima koje su slušali od Kopta davali sasvim suprotna značenja. Naprimjer, tahta prije znači u nego iznad ili niže u 19, 24117; batā’in se odnosi na vanjsku površ prije nego na unutarnju postavu u 55, 54118; ūlā znači posljednji a ne prvi u 33, 33119; ākhira znači prošli a ne posljednji u 38, 7120. Te riječi se pripisuju Koptima, kod kojih su one imale suprotno značenje od onoga koje su im dali Arabljani – eksploatirajući tezu da su oni u prednosti nad drugim narodima zato što su baštinici arapskoga jezika. Nešto drukčiji je slučaj sa riječima koje su rani muslimanski jezikoslovci tretirali kao izvorno grčke riječi, kakve su: qist, qistās, sirāt i qintār. Iako moderna filologija prihvata teze ranih muslimanskih autora, ovdje se mora istaći da te teze nemaju izravnu lingvističku već, prije, historijsku podlogu, koja se temelji na saznanju da te riječi nisu izravno iz grčkog ušle u arapski jezik. Prije će biti da su one preuzete iz aramejskog ili sirijskog jezika, tj. preko arabljanskih ili sirijskih kršćana – posrednika između grčkog i arapskoga jezika. U mnogim slučajevima, pak, grčki nije prvotni izvor, nego su to bile riječi latinskoga jezika koje su u bliskoistočne jezike ušle u heleniziranoj formi u vrijeme grčke administrativne vlasti. Ne-arapski oblik ovih riječi te pretpostavka da su one došle iz posebnoga kulturnog okruženja i minulih društava s kojima su Arabljani trgovali ili se susretali na razne druge načine, a ne neka posebna lingvistička saznanja, opredijelili su muslimanske istraživače da ih uvrste u strane, tj. grčke riječi. Muslimanski autori iz klasičnog perioda Islama imali su svoje razloga zbog i radi kojih su se bavili ovom problematikom; istraživači na Zapadu, pak, imali su – i danas imaju – svoje razloge zašto se bave ovim pitanjem, o čemu će više riječi biti u narednim poglavljima. Ovdje možemo ukratko iznijeti njihove glavne poticaje za rad u ovoj naučnoj oblasti. Prvi od njih je vezan za pokušaj određivanja izvora Kur’ana, a najraniji rad o toj temi objavio je Abraham Geiger u 19. st.121 Ispitivanje izvora Kur’ana vršilo se preko njegovih stranih riječi, pogotovo onih iz hebrejskog i sirijskog te aramejskoga jezika. Kasnije evro-američke studije odustajale su od Geigerove naučne i kvazinaučne orijentacije; u njima se njihovi autori bave pretežno povijesnim i lingvističkim kontekstom u kome je moguće čitati – i razumijevati – Kur’an. A. Jeffery (2006: 38) ovako vidi razloge ove naučne orijentacije: “Religija na kojoj je Muhammed uvijek iznova insistirao kod Arabljana ponekad je bila nešto sasvim novo, tako da, zbog toga, urođeni arapski vokabular nije mogao biti adekvatan za izražavanje svih tih novih ideja te religije pa je on vrlo oprezno posuđivao i prilagođavao taj vokabular neophodnim terminima.” Dodatni motiv za proučavanje stranih riječi u Kur’anu pojavio se onda kada su zapadno-evropski istraživači počeli izučavati arapski jezik kao jedan od izvora u komparativnom proučavanju semitskih jezika. Opskurne riječi u hebrejskoj Bibliji, proto-semitsko značenje pojedinih riječi koje se nalaze u različitim jezicima iz ove porodice jezikā i slična pitanja primoravala su jezikoslovce da istražuju kur’anski arapski jezik, posebno njegove strane riječi, vlastita imena kao i imena svetih Knjiga koja se javljaju u Kur’anu, a onda i da odgovaraju na pitanje da li je kur’anski arapski jezik sačuvao proto-semitska značenja ili ih je posudio iz drugih semitskih jezika.122 Savremeni muslimanski autori, kao npr. Muhammed Šakir, priređivač Dževalikijnog djela, i drugi vraćaju se tezama iz formativnog perioda Islama kako bi odbranili Kur’an od napada na njegovo Božansko porijeklo u našem dobu, o čemu će također biti riječi u jednom od završnih poglavlja ove studije pošto se naučna debata o ovom pitanju do danas nije završila i nema izgleda da se završi. Zaključak Diskusiju o tome ima li ili nema stranih, nearapskih riječi u Kur’anu potaknuo je sâm Kur’an svojom konstatacijom da je on objavljen na jasnom arapskome jeziku, konstatacijom koja se nalazi u više njegovih ajeta. Nema sumnje da je Svevišnji izabrao arapski kao jezik Svoje posljednje Objave, kao što je izabrao i vrijeme njezina spuštanja i čovjeka-vjerovjesnika, Mustafu, Muhammeda ibn Abdullaha, kome je ta Objava objavljena. Zbog toga se arapski jezik smatrao superiornim u odnosu na sve ostale jezike. U ranom, tzv. formativnom periodu Islama, pristajanje uza stav da bi u Kur’anu moglo biti stranih riječi značilo je potkopavanje vjerovanja u i’džaz (nadnaravnost) Kur’ana kao i svrhe ajetā o Izazovu (tehaddī) koga je Kur’an uputio ljudskoj i džinskoj vrsti.
U kasnijim periodima teza o postojanju nearapskih riječi u Kur’anu nije tako rigorozno odbijana, ali je ona popraćena uvjerljivom argumentacijom prema kojoj je Objava takve riječi “zatekla” u arapskome jeziku u VII stoljeću, no te su riječi strane samo po svome porijeklu: one su arabizirane i između njih i izvorno arapskih riječi postoji sličnost na značenjskom nivou. Usvajanje takvih riječi, prema Sujutiji i drugim jezikoslovcima i mufessirima, ne samo što nije potkopavalo vjerovanje u i’džaz i tehaddī nego je ta vjerovanja potvrđivalo, ali i potcrtavalo novo svojstvo Kur’ana, a to je njegova univerzalnost: kur’anski arapski u sebi sadrži najviše zajedničkih osobina koje imaju svi semitski jezici, osobina koje su se nalazile u prasemitskom jeziku, iz koga su nastali brojni jezici u ovoj porodici jezika. A to su jezici na kojima su objavljene sve Božije Objave / Knjige i Ploče / Suhufi. Orijentalističke teze koje su o ovom pitanju iznijeli Rippin, Jeffery i Geiger nemaju utemeljenja. Geigerova teza da strane riječi u Kur’anu potvrđuju “Muhammedovo preuzimanje” ideja iz judaizma i kršćanstva u konstruisanju kur’anske Objave toliko je deplasirana da ne može ni ući u ovo suštinski lingvističko razmatranje, a ništa bolje ne prolazi ni Jefferyjeva teza prema kojoj su muslimanski jezikoslovci prihvatili postojanje takvih riječi “kako bi imali veće mogućnosti njihovog različitog interpretiranja”; to je samo optužba koja, kao takva, ne zaslužuje naučni osvrt.
1 V. npr. 12, 2: Objavljujemo jē (tj. Knjigu) kao Kur’an na arapskome jeziku; ili 13, 37: I Mi ga tako kao mudrost objavljujemo na arapskome jeziku; kao i: 16, 103; 20, 113; 39, 28; 41, 3; 42, 7: 43, 3 – u svim ovim ajetima se ističe samo atribut ‘arabiyy u smislu arapskoga jezika.
2 Oni su govorili da ga podučava izvjesni Grk, kovač koji je u Mekki kovao sablje.
3 V. Ali ‘Imran, 64.
4 Moguće je da nabatī označava specifični istočnoaramejski dijalekt aramejskoga jezika, na kome je objavljen Indžil / Evanđelje. – Šire o ranim arapskim leksikografima i vezama između kur’anskog i drugih semitskih jezika v. (Baalbaki, 1983).
5 Najpriznatijim djelom iz ove oblasti smatra se ono koje je napisao Džawālīkī (u. 539/1144), a nosi naslov: Kitāb al-Mu’arrab min al-kalām al-a’džamī ‘alā hurūf almu’džam – Arabizirane riječi koje su došle iz stranih jezika složene po elifba alfabetu. Ovaj autor mnogo duguje ranim arapskim leksikografima kakvi su bili Abu ‘Ubayd (u. 224/838) i Abu Hātim al-Sidžistānī (u. 255/869)
6 Nav. dj., 136.
7 (...) služit će ih vječno mladi mladići, / sa čašama, i ibricima, i peharom punim pića iz izvora tekućega (...) (Kur’an, Al-Wāqi’a, 17–18).
8 (...) i činimo da iz zemlje žito raste (...) / i voće i pića (...) (Kur’an, Abasa, 27... –31).
9 (...) a ti, zemljo, gutaj vodu svoju! (Kur’an, Hud, 44 ).
10 (...) ali se on ovom svijetu priklonio (...) (Kur’an, Al-A’raf, 176).
11 (...) na divanima će u njima naslonjeni biti, i dr. (Kur’an, Al-Kahf, 31).
12 A kad Ibrahim reče ocu svome Azeru (...) (Kur’an, Al-An’ām, 74).
13 Recite;“Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima...” i dr. (Kur’an, Al-Baqara, 136).
14 (...) njih čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti... i dr. (Kur’an, Al-Kahf, 31).
15 (...) slični su magarcu koji knjige nosi (...) i dr. (Kur’an, Al-Džumu’a, 5).
16 (...) Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete (‘alā dhālikum isrī)? (Kur’an, Ali Imran, 81).
17 Oni će biti služeni iz posuda i čaša od zlata,(...) i dr. (Kur’an, Al-Zukhruf, 71).
18 Salāmun ‘alā Il Yā Sīn – Nek je u miru Ilijas (…) (Kur’an, Al-Saffat, 130).
19 njih čeka bolna patnja (...) i dr. (Kur’an, Al-Baqara, 10).
20 (...) ali ne da čekate dok se jelo zgotovi (...) (Kur’an, Al-Ahzab, 53).
21 (...) Ibrahim je doista bio pun sažaljenja (...) (Kur’an, Al-Tawba, 114).
22 (...) i sjeti se roba Našeg Davuda, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Allahu obraćao (...) i dr. (Kur’an, Sad, 17).
23 Naslonjeni na posteljama čije će postave od kadife biti (...) (Al-Rahman, 54).
24 (...) to je neznatan tovar i dr. (Kur’an, Yusuf, 65).
25 (...) A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve (...) i dr. (Kur’an, Al-Hadždž, 40).
26 I kad je zapovijed Naša pala i voda s površine zemlje pokuljala... i dr. (Kur’an, Hud, 40).
27 (...) i da sve što osvoje do temelja poruše i dr. (Kur’an, Al-Isra’, 7).
28 I melek, koji je bio niže nje, zovnu... i dr. (Kur’an, Maryam, 24).
29 Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u šejtana i kumire vjeruju...? (Kur’an, Al-Nisa’, 51).
30 I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate – bit ćete gorivo u Džehennemu (...) i dr. (Kur’an, Al-Anbiya’, 98).
31 (...) i recite: “Oprosti!” – (...) i dr. (Kur’an, Al-Baqara, 58).
32 Učenici (Isaovi) rekoše: “Mi ćemo biti pomagači Allahove vjere,...” i dr. (Kur’an, Ali Imran, 52).
33 (...) to bi, zaista, bio grijeh veliki i dr. (Al-Nisa’, 2).
34 (...) da bi oni rekli:“Ti si učio!” i da bismo to objasnili ljudima koji hoće da znaju (Kur’an, Al-An’am, 195) – Suyuti upotrebljava oblik: dāraste, u drugom mutevatir kiraetu.
35 (...) a kandilj je kao zvijezda blistava (...) (Kur’an, Al-Nur, 35).
36 (...) a ima i onih koji ti neće vratiti ako im povjeriš samo jedan dinar (...)(Kur’an, Ali Imran, 75).
37 O, vjernici, ne služite se riječima:“Rã’inā!” (...) (Kur’an, Al-Baqara, 104).
38 (...) Po njemu (Tevratu) Jevrejima su sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni, i čestiti ljudi... i dr. (Kur’an, Al-Ma’ida, 44).
39 A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili (...) (Kur’an, Ali Imran, 148).
40 (...) a nevjernicima smo patnju bolnu pripremili/, i Adu i Semudu i stanovnicima Ressa (...) i dr. (Kur’an, Al-Furqan, 37–38).
41 Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim? I dr. (Kur’an, Al-Kahf, 9).
42 (...) “Znak će biti” – reče – “što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti osim znakovima (illā ramzā)...” (Kur’an, Ali Imran, 41).
43 “... i ostavi more nek miruje...” (Kur’an, Al-Duhan, 24).
44 Elif-lám-mīm. Bizantinci su pobijeđeni (...) (Kur’an, Al-Rum, 1–2).
45 U njemu će iz čaše piće inbirom začinjeno piti (...) (Kur’an, Al-Dahr, 17).
46 (...) onoga Dana kad smotamo nebesa kao što se smota list papira za pisanje (...) (Kur’an, Al-Anbiya’, 104).
47 (...) i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo (...) i dr. (Kur’an, Hud, 82).
48 Uistinu! Knjiga grešnika je u Sidždžinu, (...) (Kur’an, Al-Mutaffifun, 7).
49 (...) čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti (...) (Kur’an, Al-Kahf, 29).
50 (...) Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. (Kur’an, Maryam, 24).
51 u rukama pisārā (...) (Kur’an, ‘Abasa, 15).
52 (...) “Iskusite vatru džehennemsku!” i dr. (Kur’an, Al-Qamar, 48).
53 “ ... a na kapiju pognutih glava uđite!” i dr. (Kur’an, Al-Baqara, 58).
54 (...) a od plodova palmi i loze pripremate piće (...) (Kur’an, Al-Nahl, 67).
55 ( ...) sa izvora u Džennetu, koji će se Selsebil zvati (Kur’an, Al-Dahr, 18).
56 (...) blijesak munje njegove gotovo da oduzme vid. (Kur’an, Al-Nur, 43).
57 (...) u edenskim vrtovima, kroz koje će rijeke teći, oni će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti (...) i dr. (Kur’an, Al-Kahf, 31).
58 (...) i muža njezina kraj vrata zatekoše (...) (Kur’an, Yusuf, 25).
59 (Tako Mi) gore Sinajske,(...) (Kur’an, Al-Tin, 2).
60 (...) i drvo koje na Sinajskoj gori raste, koje zejtin daje i začin je onima koji jedu. (Kur’an, Al-Mu’minun, 20).
61 (...) okreni zato lice svoje prema Časnom hramu!(...) (Kur’an, Al-Baqara, 144).
62 U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana (...) i dr. (Kur’an, Al-Baqara, 185).
63 (...) “Uzmi četiri ptice” – reče On – “i sijeci ih...!” (Kur’an, Al-Baqara, 260).
64 (...) A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime (...) i dr. (Kur’an, Al-Hadždž, 40).
65 Tajanstveni harfovi na početku 20. sure.
66 Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu...” i dr. (Kur’an, Al-Baqara, 256).
67 (...) i njih dvoje po sebi džennetsko lišće stavljati počeše (...) i dr. (Kur’an, Al-A’raf, 22).
68 Onima koji vjeruju i čine dobra djela – blago njima (...) (Kur’an, Al-Ra’d, 29).
69 (i tako Mi) brda Sinajskog! (...) (Kur’an, Al-Tin, 2).
70 (...) ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva i dr. (Kur’an, Ta ha, 12).
71 (...) što si sinove Israilove robljem učinio (...) (Kur’an, Al-Šu’ara’, 22). 72 Allah obećava vjernicima (...) divne dvorove u vrtovima edenskim i dr. (Kur’an, Al-Tawba,
72). 73 (...) pa smo na njih poplavu pustili (…) (Kur’an, Saba’, 16).
74 (...) Pa neka okušaju vodu ključalu i kapljevinu smrdljivu! i dr. (Kur’an, Sad, 57).
75 (...) I voda se povuče (...) (Kur’an, Hud, 44).
76 Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili – džennetske bašče će prebivalište biti i dr. (Kur’an, Al-Kahf, 107). 77 “… zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća, i krastavica, i pšenice, ..” (Kur’an, Al-Baqara, 61).
78 (...) Knjigu koju na listove stavljate (...) i dr. (Kur’an, Al-An’am, 91).
79 (...) i da On postupa pravedno (...) i dr. (Kur’an, Ali Imran, 18).
80 (...) i pravo mjerite na kanataru! (...) i dr. (Kur’an, Al-Isra’, 35).
81 (...) koji od onih koji ih progone bježe. (Kur’an, Al-Qiyama, 51).
82 (...) i govore: “Gospodaru naš, požuri s kaznom našom (...) (Kur’an, Sad, 16).
83 U tom slučaju, njihov smisao je: Požuri s onim što nam je u sudbini zapisano.
84 Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje... (Kur’an, Al-A’raf, 133).
85 Allah je – nema drugog Boga osim Njega – Živi i Vječni... (Kur’an, Al-Baqara, 255).
86 Čestiti će iz pehara piti kamforom začinjeno piće... (Kur’an, Al-Dahr, 5).
87 On će vam dvostruku milost Svoju darovati... (Kur’an, Al-Hadid, 28).
88 (...) “Zašto mu nije poslano kakvo blago...?!” i dr. (Kur’an, Hud, 12). 89 Kada Sunce potamni... (Kur’an, Al-Takwir, 1).
90 To što ste neke palme posjekli... (Kur’an, Al-Hašr, 5).
91 I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im pripremi divane... (Kur’an, Yusuf, 31).
92 Allah će na Sudnjem danu odvojiti vjernike od jevreja, sabijaca, kršćana, poklonika vatre... (Kur’an, Al-Hadždž, 17).
93 Iz njih se vadi biser i merdžan – ... (Kur’an, Al-Rahman, 22).
94 Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka... (Kur’an, Al-Nur, 35).
95 U Njega su ključevi nebesa i Zemlje! ... i dr. (Kur’an, Al-Zumar, 63).
96 Knjiga ispisana! ... i dr. (Kur’an, Al-Mutaffifun, 9).
97 “... donijeli smo malo vrijedne stvari...” i dr. (Kur’an, Yusuf, 88).
98 I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje... i dr. (Kur’an, Al-An’am, 75).
99 (...) I oni su za pomoć vapili, ali je bilo kasno! (Kur’an, Sad, 3).
100 (...) crv koji je bio rastočio štap njegov... (Kur’an, Saba’, 14).
101 Nebo će se toga dana rascijepiti, ... (Kur’an, Al-Muzzammil, 18)
102 (...) ako zamole pomoć, pomoći će im se tekućinom poput rastopljene kovine... i dr. (Kur’an, Al-Kahf, 29).
103 tä ustajanje noću, zaista, jače djeluje... (Kur’an, Al-Muzzammil, 6).
104 Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu,... (Kur’an, Al- Qalam, 1).
105 “... mi se, uistinu, vraćamo Tebi!” (Kur’an, Al-A’raf, 156).
106 A robovi Milostivoga su oni koji po zemlji mirno hodaju... (Kur’an, Al-Furqan, 63).
107 (...) pa pozaključa sva vrata i reče: “Hodi!” (...) (Kur’an, Yusuf, 23).
108 Hawrān – brdski predio južno od Damaska.
109 A kad se nebo razdvoji i kao ucvrkan zejtin rumeno postane... (Kur’an, Al-Rahman, 55).
110 Ko za njega bude mario, na Sudnjem danu će doista teško breme ponijeti,... i dr. (Kur’an, Ta ha, 100).
111 (...) bit će kao rubin (...) (Kur’an, Al-Rahman, 58)
112 (...) i mislio da se nikada neće vratiti (...) (Kur’an, Al-Inšiqaq, 14).
113 (...) vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću (...) i dr. (Kur’an, Al-Nisa’, 61).
114 (...) od nje će se istopiti ono što je u trbusima njihovim, (...) (Kur’an, Al-Hadždž, 20).
115 (...) njih čeka bolna patnja (...) i dr. (Kur’an, Al-Baqara, 10).
116 Jevreji govore: “Kršćani nisu na pravome putu!”... i dr. (Kur’an, Al-Baqara, 113)
117 I melek jē, koji je bio niže nje, zovnu:...
118 Naslonjeni na posteljama čije će postave od kadife biti...
119 U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte!....
120 Za ovo nismo čuli u vjeri predaka naših
121 Geigerov rad nosi naslov: Was hat Mohammed aus dem Judenthume aufgenommen? (Šta je Muhammed posudio iz judaizma), Baden, 1833; engleski prijevod ove knjige objavljen je u Madrasu 1898. pod naslovom Judaism and Islam (McAuliffe, 2002: 237).
122 Naročito interesantne radove o tom pitanju objavili su: Lothar Kopf, Religious influences on medieval Arabic philology (1956), ponovljeno izd. u: Studies in Arabic and Hebrew lexicography, Jerusalem, 1976: J. Kaltner, The use of Arabic in biblical Hebrew lexicography, Vašington, 1996. (McAuliffe, 2002: 236).
Literatura
Al-’Aṣbahānī, Ḥ. (1986). Dalā’il al-nubuwwah. Bayrūt: Dār al-nafā’is. ‘Abū Al-Layṯ, N. (1993). Baḥr al-ʿulūm. Bayrūt: Dār al-kutub al-ʿilmiyya. ‘Abū ʿUbayda, M. (1954). Mağāz al-Qur’ān. Egipat: Al- Ḫanğī. Al-Bayḍāwī, A. (2000). ‘Anwār al-tanzīl wa ‘asrār al-ta’wīl. Bayrūt: Dār al-Rašīd. Baalbaki, R. (1983). Early Arabic lexicographers and the use of Semitic languages. U Berytus, vol. 31, str. 117–27. Al-Ğawālīqī, ‘A. (1998). Al-Muʿarrab min kalām al-’aʿğamiyy ʿalā ḥurūf al-muʿğam. Bayrūt: Dār al-kutub al-ʿilmiyya. Geiger, A. (1833). Was hat Mohammed aus dem Judenthume aufgenommen? Baden. Prijevod na engleski objavljen u Madrasu 1898. pod naslovom Judaism and Islam. Ibn Al- Ğawzī, ʿA. (1987). Funūn al-’afnān fī ʿuyūn ʿulūm al-Qur’an. Bayrūt: Dār al-bašāir al-’islāmiyya. Jeffery, A. (2006). The Foreign Vocabulary of the Qur’ān. Leiden: Brill. Kaltner, J. (1996). The use of Arabic in biblical Hebrew lexicography. U Catholic Biblical Quarterly Monograph Series, 28, Vašington: Catholic Biblical Association of America. Al-Karmānī, M. (n.d.). Ġarā’ib al-tafsīr wa ʿağā’ib al-ta’wīl. Bayrūt: Mu’assasa ʿulūm al-Qur’an. Kopf, L. (1976). Religious influences on medieval Arabic philology. U Studies in Arabic and Hebrew lexicography. Jerusalem: Magnes Press. McAuliffe, J.D. i sar. (2002). Encyclopaedia of the Qur’an. Leiden-Boston-Köln: Brill, Vol. 2, str. 227–237. Al-Rāzī, ‘A. (1994). Kitāb al-zīna fī al-kalimāt al-’islāmiyya al-ʿarabiyya. Ṣanʿā’: Markaz al-dirāsāt wa al-buḥūṯ al-yamaniyy. Al-Suyūṭī, Ğ. (n.d.). Al-’itqān fī ʿulūm al-Qur’ān. Bayrūt: Mu’assasa al-risāla. Al-Šāfiʿī, M. (1961). Al-Risāla. Na engleski preveo Majid Khadduri. Bayrūt: Dār al-kutub al-ʿilmiyya. Al- Ṭabarī, ‘A. (4991). Ğāmiʿ al-bayān ʿan ta’wīl ‘āyi al-Qur’ān. Bayrūt: Mu’assasa al-risāla. Al-Ṯaʿālbī’, A. (2009). Fiqh al-luġa wa ‘asrār al-ʿarabiyya. Al- Qāhira: Mu’assasa al-Muḫtār. Zamaḫšarī, M. (2009). Tafsīr al-Kaššāf ʿan ḥaqā’iq al-tanzīl wa ʿuyūn al- ’aqāwīl fī wuğūh al-ta’wīl. Bayrūt: Dār al-maʿrifa. Al-Zarkašī, B. (2006). Al-Burhān fī ʿulūm al-Qur’an. Al-Qāhira: Dār al- Ḥadīṯ.