Hutba mr. Muhameda Hafizovića, imama Ali-pašine džamije u Sarajevu, održana 18. marta 2022. godine, na kojoj je govorio o rahmetli prof. Fikretu Karčiću.
Hvala Allahu koji kaže da Mu najveće strahopoštovanje iskazuju učeni. Da On učenim dodjeljuje deredže, dostojne položaje. Da ih nikada neće poistovjetiti sa neznalicama. Allah poštuje učene.
Salavat i selam na Poslanika, ehli bejt, ashabe i sve čuvare sunneta.
Jedna od stvari koja nas čini živim i kada ispustimo dušu jeste znanje kojim smo zadužili ljude. Poslanik je knjigu učinio trajnom sadakom, vakufom, stavio je u rang živog potomka koji moli za naše dobro na onom svijetu.
Poštovana braćo, ma koliko naša vjera vjerovala u učenost i slavila učenjake mi im ovdje nismo baš dali prostora. Nije se imalo kad sjediti nad knjigom. Uvijek je bila neka potjera. Stalno provincija za neke carske ratove. Kako će biti cijenjena glava, kad je uglavnom ucjenjena i skinuta. Ali kao malobrojni jedino smo se mogli uzdati u glavu. Da postanemo nekad negdje glava. Da je tako sačuvamo na ramenima. Vjerovatno otuda nepovjerenje prema učenom koji nije vješt bojnom polju. Nije se cijenio. I ne cijeni se. Napr., dva sarajevska sela jedno pored drugog, jedno srpsko, upisuje se i ide na fakultet, većina, drugo muslimansko, 1990. godine nema nijednog fakultetski obrazovanog stanovnika.
Gdje se danas pokazuje naše muslimansko nepoštovanje prema učenosti? U dozvolama da se otvore univerziteti koji ništa ne vrijede i priznaju diplome koje su kupljene. A poslije da posao za tu diplomu prije od one koja je stečena regularno. To je motiv da se razvija bosanska snalažljivost, ili prevara, koja nikakvu vrijednost ne poštuje. Vrijedne negira i raspušta. Smatra da su glave tu da klimaju a samo jedna da misli. I to neuka. Učenom se govorilo da je samo za knjige tj. nizašta. Oslovljavalo ga se profa, podrugljivo. Znalo se nema tu zarade, novca, nema ni našeg naklanjanja.
Ipak ne bi bila Bosna da nije prkosna. Iz nemogućih uvjeta, uz svo nepoštovanje okoline stasa znalac. Učenjak. Onaj iz ajeta. Sa strahopoštovanjem. Sa medresom koja se ne priznaje za upis na fakultet. Ipak studira, ali da nauči, ne da položi ispit. Učenost pobijedi. Postane znalac uvažen diljem svijeta. Uči slovu i naše i strane. Na našem i njihovom jeziku. Zvao se Fikret Karčić. Svugdje u svijetu je bio Profesor. Ne bosanska izbjeglica. Njegov bosanski gradić je poznat po ćupriji. Na Drini-gasul vodi.
Najmanje se pamti kao mjesto prelaska i spajanja. Više je presjecala i razdvajala. I vodu i muslimanski život. Kao da se stidi i crveni od prolivene krvi pa stoji da se ne zaboravi. Inače joj kamen ne bi izdržao. Fikret Karčić je ipak gradio mnoge ćuprije u slovu, u jeziku, duhovne i knjiške mostove koji se ne daju spaliti niti krvlju zaliti. On je često u kolumnama podsjećao na sav besmisao rata i nesloge. Na pogubnost zakonske privilegije jednih nad drugima. Jer to u budućnosti znači diskriminaciju prije privilegovanih. Podsjećao je na greške napr. andaluzijskih muslimana, tada najobrazovanije evropske zajednice. Kada su potražili pomoć susjednih kršćana da riješe svoj unutarmuslimanski spor. To je bio početak njihovog kraja.
A tako su im postupci podsjećali na naše.
Svoju bosansku brigu je nosio kroz sve tekstove. Pero mu je bilo ljuta sablja. Mogao je pisati za najbolje, za najveće, najskuplje. Odabrao je svoju Bosnu. Pisao je o etničkom i građanskom konceptu. Kako se selektivno koriste. Tamo gdje su muslimani većina može etnički, da ne bi imali vlast. Gdje su manjina može građanski da bi nad njima imali vlast. Uvijek bi našao u historiji prava i pravne prakse šta je to zapravo značilo. Pisao je za muslimanske novine koje nisu baš cijenjene u visokim krugovima kojima je sam pripadao. Za novine koje se čitaju jedino u džamijama. Volio je svoj narod. Brinuo o njemu. Perom. Duhom. Veliki Fikret Karčić u maloj Bosni. Svaki dan je slušao mukabelu. Sjedio na koljenima pred Kur'anom.
Allah je Ibrahima nazvao ummetom. Poslanik, a.s., Ebu Bekrovu vjeru većom od ummeta. A nama Fikret Karčić je sigurno od Njegovog rahmeta. Sama milost. Da mu se Allah smiluje.
(Preuzeto od dr. Sedad Bešlija)