Piše: mr. Admir-ef. Blitović, imam džemata Gornji Šeher, MIZ Banja Luka
Ulema bosanska! Hafiz Mustafa ef. Nurkić, proučio Kur'an za tri dana gledajući Kabu u Meki, i za tri dana u Medini gledajući mezar Allahovog Miljenika s.a.v.s.!
„ S godinama i stečenim iskustvom ulema ostavi tragove u prostoru i kod ljudi čiji plodovi se osjete i vide dugo nakon smrti kroz rad i djelovanje njihovih učenika i džematlija“ (N.A)
Hafiz Mustafa-ef. Nurkić rođen je 8. januara 1888. godine u Banja Luci od oca hadži Omera i majke Abide. U ovom gradu završio je mekteb, osnovnu školu i banjalučku medresu koja je trajala osam godina. Završetak medrese nije bio kraj njegovom obrazovanju, pa je zbog velike ljubavi i želje prema učenju i čitanju dalje sam nastavio usavršavati svoje znanje i kroz knjige proširivati spoznaje o vjeri. U tome mu je pomogla njegova upornost, talentovanost i neobično jaka memorija te se osposobio i napredovao u toj mjeri da je došao u red prvih alima u našoj domovini. Od ranog djetinstva pokazivao je ljubav prema učenju Kur'ana što je u banjalučkoj medresi primjetio i njegov muderris hfz. Ibrahim-ef. Maglajlić.
Zahvaljujući lijepom pristupu i metodama hfz. Maglajlića, mladi Mustafa pred njim je prvo uspješno položio hifz, a zatim i sedam kira'eta. Stekavši titulu kurra' hafiza, postao je uz svog učitelja jedan od rijetkih u našoj domovini koji je imao ovakvo znanje u oblasti kira'eta Kur'ana. Ako oživimo kraj 19. i početak 20. stoljeća, uvidjet ćemo da je „Fejzijja medresa“ sa hfz. Maglajlićem kao njenim glavnim muderrisom, bila izvorište mudrosti, rasadište znanja i osa oko koje su se dešavale sve vjerske aktivnosti. Hfz. Ibrahim-ef., koji će postati muftija a potom i reisu-l-ulema, je svojim predanim radom obnovio tradiciju učenja hifza i izučavanja islamskih nauka u gradu na Vrbasu. Pred njim su mnogi uspješno završili hifz i učenje Kur'ana na sedam kira'eta sa područja Banja Luke, Bosanske Krajine i šire, poput hfz. Salih-ef. Begovića koji je bio od Donjeg Vakufa. Njegovi hafizi bili su čestiti muderrisi, imami, hatibi i muallimi. Oni će postati lučonoše islama i postizat će dobre rezultate te će biti uz svoj narod u teškim vremenima koja će uslijediti.
Prvi radni angažman hfz. Nurkić dobio je u Gornjem Šeheru u Sofi Mehmed-pašinoj džamiji ili u narodu poznatoj Jama džamiji, gdje je obavljao dužnost imama u periodu 1911-1914. godine. Zbog ljepote svoga glasa i jačine hifza, učio je mukabelu i u Ferhat-pašinoj džamiji što je bila posebna čast za jednog imama i hafiza. Prepoznavši njegovu predanost u poslu, odgovornost, želju za stalnim učenjem i napredovanjem, hfz. Maglajlić ga je imenovao za svog sekretara kada je postao tuzlanski muftija 1914. godine. Tu mu je pomagao u poslovima i mijenjao bi ga na pojedinim namazima kao imam. Ostalo je zabilježeno da je nekoliko puta uz ramazan klanjao teravih-namaz sa hatmom umjesto muftije Ibrahim-ef. kada on zbog obaveza ili bolesti to nije mogao. Na ovoj poziciji zadržao se do 1916. godine kada se vraća u Banja Luku.
Povratak u grad na Vrbasu predstavljat će početak jednog plodonosnog perioda u životu hfz. Nurkića. Prvo je imenovan za naibu-muderrisa u „Šibića medresi“, a potom i za stalnog muderrisa u „Fejzijja medresi“. Pored profesorskog posla, bio je također angažovan i na mjestu sekretara dvojice banjalučkih muftija. Prvo je bio uz Šefket-ef. Kurta do 1925. godine, a zatim i Sadik-ef. Džumhura u periodu 1930-1935. godine. Od njih dvojice upijao je bogato znanje kroz stalne razgovore, a pored toga oni su kroz svakodnevne poslove nastojali prenijeti na njega i dio iz svojih bogatih životnih iskustava po pitanju vođenja zajednice. Marljivo je radio na podučavanju učenika u medresama kojima je nastojao prenijeti svoje znanje koje je imao.
Shvatio je da će se oni sutra vratiti u svoja mjesta, pa će tako preko njih svjetlo islama biti uneseno u mnogobrojne domove. Od predmeta u medresi predavao je imamet, vaz, nasljedno pravo i iz turskog jenji sarif osmani, a kada bi dolazio na čas turskog jezika pričao bi samo na tom jeziku. Dugi niz godina u svojstvu muftijinog sekretara, a poslije kao i banjalučki muftija, držao je vrlo zapažena i korisna predavanja po džematima, a naročito su bila posjećena ona koja je kazivao u Ferhat-pašinoj džamiji. Posjedovao je bogatu biblioteku sa knjigama na arapskom, turskom i perzijskom jeziku kao i mnogobrojne rukopise, te je pisao radove na sva tri orijentalna jezika. Nažalost nijedan njegov rad nije štampan niti očuvan.
Nakon odlaska Sadik-ef. Džumhura sa pozicije banjalučkog muftije 1935. godine, na to mjesto izabran je hfz. Nurkić. Ovo je bilo i za očekivati obzirom da je imao privilegiju biti uz trojicu muftija kao njihov sekretar i učiti od njih, a pored toga uživao je i veliki ugled u narodu zbog svog znanja i pobožnosti. Iako je kao banjalučki muftija proveo godinu dana, to vrijeme kao i ostatak svog života proveo je u podizanju vjerskog života i prosvjećivanju bošnjačkog naroda. Novim ustavom iz 1936. dolazi do ukidanja banjalučkog muftijstva, te muftija Mustafa-ef. zbog novonastale situacije odlazi u penziju. Zbog svog karaktera i želje za radom nije mogao dugo mirovati, te je ponovo bio angažovan kao muderris u „Ujedinjenoj medresi“ koja je nastala spajanjem „Šibića medrese“ i „Fejzijja medrese“. Svoj profesorski angžman nastavio je i u „Nižoj okružnoj medresi“ koja je formirana uredbom Ulema-medžlisa broj 936. od 21. februara 1939. godine. Reformom školstva dotadašnja „Ujedinjena medresa“ pretvorena je u „Nižu okružnu medresu“, a pored Banja Luke ovaj tip obrazovne institucije formiran je i u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Mostaru i Travniku. U periodu 1938-1939 godine posjetio je Mekku i Medinu kako bi obavio petu islamsku dužnost. Ostalo je zabilježeno od pouzdanih svjedoka da je proučio na tri puta cijeli Kur'an stojeći i gledajući u Kabu, a isto tako u Revzai Mutahheru u Medini. Drugi svjetski rat je pored velikih razaranja, stradanja stanovništva predstavljao i veliki test ljudskosti i međukomšijskih odnosa na području BiH. U ovom ratu mnogi Jevreji, Romi i Srbi deportovani su i ubijani po mnogobrojnim logorima, a prvi koji su digli svoj glas protiv toga su bili Bošnjaci koji su stoljećima njegovali dobre odnose sa svima njima.
Svoj protest su iskazali pisanjem rezolucija u mnogobrojnim gradovima širom BiH bez obzira što su znali da će zbog toga biti okarakterisani kao protivnici režima i da će možda biti odvedeni zajedno sa svojim komšijama u logore. Stara ulema pred kojom su učili kroz mektebe i medrese ih je naučila da je svetost ljudskog života nepovrediva i da kao takva mora biti zaštićena i sačuvana.
„Rezolucija“ u Banja Luci potpisana je 12. novembra 1941. godine, a njen glavni inicijator i prvi potpisnik bio je hfz. Mustafa-ef. Nurkić. U ovom historijskom dokumentu, kojeg su potpisali najugledniji građani grada na Vrbasu, je između ostalog zatraženo da se zaštite elementarna prava čovjeka poput života, imetka, prava na vjeru te da se prestane sa ubijanjem svećenika, nevinih žena i djece kao i deportacija ljudi u logore. „Banjalučka rezolucija“ nije bila kraj angažovanja hfz. Nurkića po pitanju spašavanja ljudskih života. Pričano je također da je svoju ljudskost i požrtvovanost pokazao i tokom 1942. godine kada je mnoge svoje komšije sačuvao od deportacije u logor Jasenovac kao i druga stratišta.
Kraj rata donijet će mnoga iskušenja kako muftiji Nurkiću tako i Bošnjacima općenito. Jedna od prvih inicijativa nove vlasti bila je zabrana nošenja zara i feredže što muslimani nisu dočekali blagonaklono. Pored ove odluke, ubrzo će doći još jedna koja će udariti u samu srž bošnjačkog bića. To je naredba da se zatvore mektebi, medrese i tekije koje su vijekovima predstavljale važne obrazovne ustanove Bošnjaka i koje su bile i ostale dio njihovog identiteta. Premda je „Niža okružna medresa“ u Banja Luci radila tokom cijelog Drugog svjetskog rata u jako teškim uslovima, uredbom vlasti zatvorena je 1945. godine. Ulema-medžlis je mnogobrojnim aktima, krajem 1945. i tokom cijele 1946. godine, tražio od Ministarstva prosvjete da se Gazi Husrev-begova medresa, niže okružne kao i sreske medrese pregledaju kako bi mogle dobiti odobrenje za rad, ali odgovor na svoje zahtjeve nikada nisu dobili. Nakon prestanka rada medrese, hfz. Nurkić nastavio je držati predavanja iz hadisa u prostorijama Vakufskog povjerenstva sve do 1948. godine. Usljed velike komunističke represije nad „Mladim muslimanima“ kao i pripremljene deportacije iz Banja Luke, hfz. Mustafa je na neko vrijeme morao prestati sa svim svojim aktivnostima i skloniti se kako bi sačuvao vlastiti život. Nakon ovog teškog perioda u kojem je bio bez angažmana, zbog svojih mnogobrojnih zasluga izabran je prvo za predsjednika Vakufskog odbora u Banja Luci, da bi potom 1960. godine bio biran i za člana Savjeta Starješinstva Islamske zajednice za BiH. Njegov izbor za člana Savjeta je bilo veliko priznanje i znak poštovanja koje su prema njemu imali u Zajednici.
Nakon kratkotrajne bolesti, na Ahiret je preselio 18. aprila 1966. godine. Dženazi je prisustvovao veliki broj ljudi među kojima su bili i predstavnici drugih vjeroispovijesti. Ispred Vrhovnog islamskog starješinstva delegirano je izaslanstvo kojeg su činili Husein-ef. Đozo, hfz. Kamil-ef. Silajdžić kao i Abdulkadir-ef. Mahmutović iz Travnika koji mu je i klanjao dženazu. Ukopan je u haremu Sofi Mehmed-pašine u Gornjem Šeheru