Şaban Çiftci
Yrd. Doç. Dr., Abant İzzet Baysal Üniversitesi İlahiyat Fakültesi
“Tahridž i analiza hadisa: Allah je Adema stvorio na Svoju (njegovu?) sliku”1
Sažetak
Kur’an i sunnet posjeduju izuzetan značaj za sve muslimane kao neodvojivi dio njihovih života. Nastojanja vjernika koji posjeduju jednu takvu osjetljivost da dovode u pitanje čak i kompatibilnost i nekog običnog svakodnevnog ponašanja sa ova dva osnovna izvora ili njihova nastojanja da se ponašaju u skladu s bilo kojim ajetom ili hadisom koji su čuli ili pročitali su vrijedni divljenja. Međutim, poznata je činjenica da predanja mogu biti predmet spora i razilaženja zbog pitanja njihove autentičnosti s jedne strane i njihovih značenja i interpretacija s druge strane. U ovom kontekstu, hadis u kojem stoji: “Allah je stvorio Adema na Svoju (njegovu?) sliku” ističe se kao jedan od primjera predaje o čijoj se autentičnosti kao i sadržaju raspravlja u svakom periodu. Kada uzmemo u obzir kritike o predmetnome predanju i njegovome tekstu ili sadržaju, vidimo da je najvažniji razlog neslaganja i razilaženje to što se ta predanja i hadisi prenose izvan konteksta. Predanje u obliku “Allah je stvorio Adema na Svoju (njegovu?) sliku” može se smatrati pravim primjerom kako predanja koja su ispravna u smislu ispunjavanja tehničkih hadiskih kriterija mogu biti predmet spora.
Ključne riječi: Adem, slika (suret), er-Rahman / Svemilosni, hadis
Abstract
The Holly Book and the Sunnah has an exceptional importance for every Muslim as an integral part of life. The efforts made by the believers who have the sensitivity to question the compatibility of even an ordinary everyday behavior to these two basic sources in order to behave according to the provisions of any verse or hadith that they have read or heard are admirable. However it is a known fact that narrations may be subject to disputes for their authenticity on one hand and their interpretations on the other hand. In this context, the hadith referring to the utterance “Allah has created Adam in the image of His own”, stands out as one of the examples of narration whose authenticity as well as its content is discussed in each period. When we consider the criticisms of sanad (significant and trusted statement) and text about the narration in question, we see that meaning and narration and narrating hadiths detached from context come up as the most important of the causes of conflicts. The narration in the form “Allah has created Adam in the image of His own” can be regarded as a genuine example of how a narration that is sound in terms of technical hadith criteria can be subject to dispute.
Key words: Adam, Sûra, Rahmân/ the Compassionate, Hadith
Uvod
Naredbe, zabrane i preporuke vjere islama imaj uza cilj dovođenje ljudi do postizanja sreće i na ovome svijetu – dunjaluku – i na onome svijetu – ahiretu. Značajan dio principa akaida (sistem islamskog vjerovanja), ibadata (obredoslovlje), ahlaka (odredbe u vezi islamskog morala) i muamelata (odredbe u vezi svakodnevnih ponašanja muslimana u najširem smislu) obuhvata sankcije koje imaj uza cilj zaštitu ljudskog dostojanstva, časti i njihovog bratstva. U tom pogledu može se kazati da su sve odredbe i svi principi islama zapravo svojevrsnı odraz i manifestacija božanskog milosrđa. Kada se sagledaju osnovna učenja Kur’ana i sunneta, vidi se da se cilja i na to da ova milost prevlada čak i u međusobnome ophođenju ljudi.
Koliko god da je božanska Objava spuštena kao odraz milosti (En-Nahl: 64), koliko god da su poslanici bili slati kao glasnici milosti (Ed-Duhan: 5-6), koliko god da je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan kao milost svim svjetovima (El-Enbija’, 107), koliko god da se vjernici u Kur’anu i hadisima opisuju kao braća (El-Hudžurat: 10; Buhari 1981: Edeb, 57, 58, Feraid, 2; Muslim 1981: Birr, 9) činjenica je da se s vremena na vrijeme javljaju ljutnje, sporenja, pa čak i svađe kao prirodna posljedica čovjekove naravi s kojom je stvoren. Za svakog čovjeka koji, dakle, po svojoj naravi i prirodi s kojom je stvoren ima potencijal da se naljuti i rasrdi, važno je da se čak i u stanjima srdžbe i ljutnje pridržava tog vitalnog principa čuvanja tuđe časti i dostojanstva. Na tragu kazanoga, predanje u kojem stoji da je zabranjeno udarati nekog čovjeka po licu na način da to udaranje ostavi trajni ožiljak i trag koji će poljuljati njegovo dostojanstvo unutar društva, vrijedno je pažnje. U nekim varijantama tog predanja stoji da je Allah stvorio Adema na Svoju (njegovu?) sliku, a što zapravo ukazuje na razlog zabrane spomenutog udaranja. Spomenuto predanje je, dakle, zbog toga vijekovima izazivalo rasprave i razilaženja. U ovoj studiji će se raspravljati o spomenutom predanju s aspekta koji izaziva razilaženja, te će se skupa s navođenjem tahridža ili ocjene predanja s aspekta hadiske nauke donijeti jedan generalna ocjena.
TAHRIDŽ HADISA
Predanja u vezi spomenutog hadisa moguće je u našim hadiskim izvorima objediniti u šest različitih grupa. Možemo na sljedeći način spomenuti te grupe, uz navođenje shema na kojima ćemo prikazati isnade ili njihove predajne nizove preko kojih su tradirane:
Predanje u kojem stoji da je Allah stvorio Adema na Svoju sliku se navodi kod Ahmeda b. Hanbela i Abda b. Humejda s istim senedom koji dopire od Ebu Hurejre, radijallahu anh (Ibn Hanbel 1992: II, 323; Ibn Humejd: 1988, 417).
Shema 1: Predajni niz varijante predanja: “Allah je Adema stvorio na Svoju sliku”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem
↓
Ebu Hurejre, radijallahu anh
↓
Ebu Osman (Mevla el-Mugire)
↓
Musa b. Ebi Osman
↓
Ebu ‘z-Zinad Abdullah b. Zekvan
↓
Mugire b. Abdirrahman
↓
Ebu Amir Abdulmelik b. Amr
↓ ↓
Ahmed Abd b. Humejd
Predanje u kojem stoji da je Adem, alejhisselam, stvoren tako da je bio visok šezdeset podlaktica, da su mu meleki nazvali selam itd. Ovo predanje, koje ima veći broj prenosilaca, se također prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anh. Njega prenose Ma’mer b. Rašid, Ahmed b. Hanbel, Buharija, Muslim i Ibn Hibban (Ibn Rašid 1403: 384; Ibn Hanbel 1992: II/315; Buhari 1981; Isti’zan, 1; Muslim 1981: Džennet, 28; Ibn Hibban 1993: XIV/33).2
Shema 2: Predajni niz varijante predanja u kojoj se navodi visina Adema, alejhisselam, i neki drugi dodaci
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem
↓
Ebu Hurejre, radijallahu anh
↓
Vehb b. Munebbih
↓
MA’MER
↓
ABDURREZZAK
↓ ↓ ↓ ↓
AHMED Jahja b. Dža’fer Muh. b. Rafi’ Ibn Ebi ‘s-Sera
↓ ↓ ↓
BUHARI MUSLIM Ibn Kutejbe
↓
IBN HIBBAN
Predanje u kojem se pored toga što se veli da je Allah Adema stvorio na Svoju sliku navodi i zabrana udaranja u lice. To predanje se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anh, a bilježe ga Ahmed, Humejdi, Muslim i Ibn Ebi Asim. Također, i u formi mursel predanja3 od Katade ga prenosi Aburrezzak (Ibn Hanbel 1992: II/244, 519; Humejdi, II/476; Muslim, Birr, 115; Ibn Ebi Asim 1400: I/227-228; Abdurrezzak 1403: IX/444).
Abd b. Humejd ga u istoj formi mursela prenosi od Ebu Se’ida (Ibn Humejd 1988: 283).
Shema 3: Predajni niz varijante predanja u kojoj se navodi zabrana udaranja u lice
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem
↓
Ebu Hurejre, radijallahu anh
Katade ↓ A’redž Ebu Se’id
↓ Ebu Ejjub el-Ezdi ↓ ↓
Ma’mer ↓ Ebu Zinad Atijje
↓ Katade → Hemmam ↓
ABDURREZZAK Sufjan b. Ujejne Sulejman
Se’id El-Musenna b. Se’id ↓ ↓
↓ AMED -HUMEJDI Fudajl
Muhammed b. Seva Sulejman b. Davud ↓
↓ Abdur b. Mehdi Ibrahim b. Eš’as
Muhammed b. Sa’lebe AHMED ↓ ↓
↓ AHMED ABD B. HUMEJD
IBN EBI ASIM
MUSLIM
Predanje u kojem se spominje izraz: “Allah ti lice učinio ružnim!”, koji se zabranjuje, a koje prenose Humejdi, Ibn Ebi Asim i Ibn Hibban. To predanje, čiji se isnad spaja kod Ibn Adžlana, prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anh (Humejdi, II/476; Ibn Ebi Asim 1400: I/229; Ibn Hibban 1993: XIII/18). Varijante ovog predanja od Ibn Adžlana nadalje pokazuju stanovite razlike.
Shema 4: Predajni niz varijante predanja u kojoj se navodi zabrana izraza: “Allah ti lice učinio ružnim!”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem
↓
Ebu Hurejre, radijallahu anh
↓
Se’id b. Ebi Se’id
↓
Ibn Adžlan
Sufjan ↓ Lejs b. Sa’d
↓ Jahja b. Se’id ↓
HUMEJDI ↓ Osman b. Sa’d
Ebu Bekr b. Hallad ↓
↓ Muhammed b. Musaffa
IBN EBI ASIM ↓
IBN EBI ASIM – IBN HIBBAN
Isto predanje u kojem se navodi i zabrana udaranja u lice i proklinjanje riječima: “Allah i tebi i tebi sličnima lice učinio ružnim!” To predanje su od Ebu Hurejre, radijallahu anh, zabilježili Abdurrezzak, Ahmed b. Hanbel i Ibn Ebi Asim (Abdurrezzak 1403: IX/445; Ibn Hanbel 1992: II/251, 434; Ibn Ebi Asim 1400: I/229-230).
Shema 5: Predajni niz varijante predanja u kojoj se navodi zabrana izraza: “Allah i tebi i tebi sličnima lice učinio ružnim!”te zabrana udaranja u lice.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem
↓
el-Ka’ka b. Hakim Ebu Hurejre, radijallahu anh
↓ ↓
Ibn Adžlan Se’id el-Mukbiri
↓ ↓
Jahja el-Bedželi Ibn Adžlan
↓ ↓
ABDURREZZAK Jahja b. Se’id
↓ Ebu Bekr b. Hallad
AHMED ↓
IBN EBI ASIM
U jednom sasvim drukčijem predanju stoji izraz koji se razlikuje od ostalih, a u kojem se pored izraza: “Adem je stvoren na sliku er-Rahamana / Svemilosnog”, navodi i zabrana unakažavanja lica. Predanje su od Ibn Omera, radijallahu anhuma, zabilježili Ibn Ebi Asim i Taberani (Ibn Ebi Asim 1400: I/228-229; Taberani 1983: XII/430). U međuvremenu, predanje Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem stoji da je forma (suret) ljudskog lica prema formi (suret) lica er-Rahmana / Svemilosnog, zabilježio je Ibn Ebi Asim (Ibn Ebi Asim 1400: I/230).
Shema 6: Predajni niz varijante predanja u kojoj se navodi zabrana unakažavanja lica i u kojoj se spominje da je lice Adema prema licu er-Rahmana.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem
↓
Ibn Omer
↓
Ata
↓
Habib b. Ebi Sabit Ebu Hurejre
↓
A’meš ↓
↓ Junus Selim b. Džubejr
Džerir ↓
Jusuf b. Musa ↓ Ibn Lehia
↓ Ishak b. Ismail ↓
IBN EBI ASIM ↓ Ibn Ebi Merjem
Ali b. Abdilaziz ↓
↓ Omer b. El-Hattab es-Sidžistani
TABERANI ↓
IBN EBI ASIM
Ako ne računamo predanja za koja mislimo da su povezana s predanjima u kojima se spominje "lik / slika / oblik / forma / (tr. suret)", ali koja ne sadrže spomenuti izraz i koja samo zabranjuju da se udara u lice (Muslim, Birr, 115; Abdurrezzak 1403: IX/444; Ibn Hanbel 1992: II/463), dvadeset od dvadeset četiri predanja koja smo identifikovali se prenose od Ebu Hurejre, radijallahu anh (Abdurrezzak 1403: IX, 445; Ibn Hanbel 1992: II/244, 251, 315, 323, 434, 519; Buhari, Isti’zan, 1; Muslim, Birr, 115; Ibn Humejd, 1988: 417; Ma’mer 1403: X, 384; Muslim, Džennet, 28; Ibn Hibban 1993: XIV, 33; Humejdi, II/476; Ibn Ebi Asim, 1400: I/227-228, 229, 229-230, 230), dva od Ibn Omera, radijallahu anhuma (Hejsemi 1992: II/831; Taberani 1983: XII/430; Ibn Ebi Asim, 1400: 228-229), i jedan od Ebu Se'ida el-Hudrija, radijallahu anh (Ibn Humejd, 1988: 283), u formi merfu'a, a ostala od Katade u formi mursela (Abdurrezzak 1403: 9/444).
U ovoj klasifikaciji se uviđa, u pogledu teksta predanja koji spominju izraz “slika”, kako se izraz “Allah je Adema stvorio na Svoju (njegovu?) sliku” spominje u vezi zabrane udaranja u lice prilikom svađe ili prepirke; zabrane proklinjanja riječima da Allah učini nečije lice ružnim; prilikom objašnjavanja karakteristika stvaranja Adema. Dok neka predanja koja sadrže samo dvije zabrane, sadrže i izraz “na sliku er-Rahmana / Svemilosnog”, umjesto uzraza “na Svoju sliku”. Prilikom navođenja primjera tih predanja o kojima govorimo, stvar će biti mnogo jasnija.
Predanje koje Ahmed b. Hanbel prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anh, senedom: Sulejman b. Davud > el-Musenna > Katade > Ebu Ejjub > Ebu Hurejre glasi: “Kada se neko od vas prepire neka se kloni udaranja u lice jer Allah je zaista Adema stvorio na Svoju sliku.” (Ibn Hanbel 1992: II/519). I Muslim senedom koji se sa senedom Ahmeda b. Hanbela sjedinjuje kod Musenne bilježi u sljedećoj varijanti: “Kada se neko od vas prepire s bratom, neka se kloni (udaranja) lica zato što je Allah Adema stvorio na Svoju sliku.” (Muslim, Birr, 115) Predajne nizove, senede, oba ta predanja čine osobe koje i Buharija i Muslim smatraju pouzdanim prenosiocima.
Što se tiče predanja Abdurrezzaka, koje je on zabilježio senedom: Jahja el-Bedželi > Ibn Adžlan > Ka’ka b. Hakim > Ebu Hurejre, u njemu stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas udara, neka se kloni lica i neka ne govori: ‘Allah i tebi i tebi sličnina lice učinio ružnim!’. Odista je Allah Adema stvorio na Svoju sliku.” (Abdurrezzak 1403: 9/445)
Ibn Ebi Asim prenose predanje sljedećim senedom: Jusuf b. Musa > Džerir > el-A’meš > Habib b. Ebi ‘s-Sabit > Ata > Ibn Omer. I Taberani istim senedom koji počinje od el-A’meša bilježi to Ibn Omerovo predanje, a u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Nemojte proklinjati nečije lice (kleti, tražiti da bude poružnjeno) jer je sin Ademov stvoren na sliku er-Rahmana / Svemilosnog.” (Taberani 1983: XII/430; Ibn Ebi Asim 1400: I/228-229) Predanje Ibn Ebi Asima koje prenosi od Ebu Hurejre se nešto razlikuje u odnosu na izraz: “Ko se bude prepirao, neka izbjegava lice. Lice čovjeka je na sliku lica er-Rahmana / Svemilosnog.” (Ibn Ebi Asim, 1400: I/230)
Predanje koje Buhari prenosi senedom: Jahja b. Dža’fer > Abdurrezak > Ma’mer > Hemmam > Ebu Hurejre sadrži da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Allah je stvorio je Adema na Svoju sliku. Bio je dug šezdeset podlaktica. Kada ga je stvorio, rekao mu je: ‘Idi i nazovi selam onoj skupini meleka koji sjede, i poslušaj kako će ti odgovoriti jer je to tvoj pozdrav i pozdrav tvojih potomaka.’ Adem je otišao i rekao im: ‘Es-Selamu alejkum.’ Meleki su mu odgovorili: ‘Es-selamu alejkum ve rahmetullah’ i dodali ‘ve rahmetullah’. Ko god uđe u džennet bit će u liku Adema i dug šezdeset podlaktica. A ljudi se od tada pa do danas smanjuju.” (Buhari, Isti’zan, 1)
Predanje koje Ahmed b. Hanbel bilježi senedom: Abdurrahman b. Mehdi > el-Musenna b. Se’id i Behez, Hemmam > Katade > Ebu Ejjub > Ebu Hurejre glasi: “Kada se neko od vas prepire, neka se čuva udaranja u lice. Ibn Mehdi je rekao: ‘Allah je Adema stvorio na Svoju sliku.’” (Ibn Hanbel 1992: II/463).U ovom predanju se rečenica u kojoj se spominje slika vezuje za Abdurrahmana b. Mehdija. U mnogim rivajetima, predanjima, u kojima se zabranjuje udaranje u lice4, ne govori se o Ademovoj slici. U ovom predanju Ahmeda b. Hanbela se iskaz: “Allah je Adema stvorio na Svoju sliku” pripisuje Abdurrahmanu b. Mehdiju, a što – kako ćemo na to ukazati prilikom analize hadisa – može ukazivati na mogućnosti da je to pridodato u predanje.
MIŠLJENJA U VEZI PREDMETNOG HADISA I ANALIZA:
Predanje koje sadrži spomen slike, koje je Ibn Kutejbe (pr. 276/889) nazvao predanjem čije tumačenje (te’vil) umara ljude (Ibn Kutejbe 1979: 289) može se prilikom analize podijeliti na dvije kategorije: predanje u kome se spominje izraz “na Svoju sliku” i predanje u kojem se spominje izraz “na sliku er-Rahmana / Svemilosnog”.
Allah je Adema stvorio na Svoju sliku (‘ala suretihi)
Što se tiče rasprava koje su vođene u vezi predanja: “Allah je Adema stvorio na Svoju sliku”, one su vođene u vezi lične zamjenice trećeg lica jednine muškog roda (‘ala suretihi). Dakle, postoje različita mišljenja glede toga da li se ona odnosi na Allaha ili na Adema.5
Ibn Hibban je to protumačio kao da se na taj način Ademu iskazuje poštovanje. Potom veli da postoji rasprava glede pitanja na koga se spomenuta zamjenica odnosi, a onda dodaje: “…ako se pak zamjenica odnosi na Allaha, onda je to kufr, budući da Njemu ništa nije slično (Eš-Šura: 11). No, ukoliko se odnosi na Adema, onda od predanja nema nikakve koristi zato što ništa nije stvoreno na nečiju sliku, već na svoju vlastitu (…) Ukoliko se, glede transmisije nekog predanja, ono vjerodostojno pripisuje Poslaniku, onda, u tom slučaju, u njemu ne može biti proturječnosti (…) Ovo predanje ‘Allah je Adema stvorio na Svoju sliku’, po nama znači da je Adem stvoren superiornijim od ostalih stvorenja.” (Ibn Hibban 1993: XIV/34) Ibn Hibban je, nakon što je naveo predanje: “Neka niko ne govori: ‘Allah i tebi i tebi sličnina lice učinio ružnim!’. Odista je Allah Adema stvorio na Svoju sliku”, kazao da se ovdje pod slikom misli na sliku osobe koja se proklinje riječima: “Allah ti lice učinio ružnim!” Prema njemu, dokaz za to jeste sami iskaz Allahova Poslanika: “Allah i tebi i tebi sličnima lice učinio ružnim!” (Ibn Hibban 1993: XIII/18) Ibn Hibban je, dakle, uvjerenja da se predanje: “Kada neko od vas udara, neka izbjegava udaranje u lice. Odista je Allah Adema stvorio na njegovu sliku” odnosi na osobu koja se udara. Slija se, dakle, odnosi na sliku osobe koja se udara. (Ibn Hibban 1993: XII/420-421)
Neki od onih koji tvrde da se zamjenica odnosi na Allaha, navode izraze kao što su to “nakatullah” (Allahova deva) i bejtullah (Allahova kuća) i konstantiraju da je intencija iskazivanje počasti (Nevevi 1392: XVI/166; Ibn Furek 1985: 51) Žele da istaknu da se radi o slici koju je Allah odabrao za Adema. (Sujuti 1996: V/539) Oni koji odabiru spomenuto mišljenje općenito imaju cilj da na taj način odgovore na mišljenje onih koji postavljaju granice Allahovome stvaranju, ili pak, prema Ibn Fureku, da bi na taj način odgovorili kaderijama. (Ibn Furek 1985: 62-63) Ebu ‘l-Mu’in en-Nesefi je rekao da predanja ne mogu da budu suprotna jasnom tekstu Kur’ana, da je većina predanja tipa ahad predanja i da zbog toga ne mogu biti dokaz na polju akaida te je po pitanju na koga se vraća spomenuta zamjenica spomenuo tri različita mišljenja. Allahov Poslanik je jednu osobu koja je udarala drugi odvraćao od toga. Stoga se zamjenica ne vraća na Allaha, nego na osobu koja je udarana po licu. Prema jednoj drugoj mogućnosti, predanje ukazuje na to da je Adem u džennetu stvoren onakvim kakvim je ugledan na dunjaluku i da je takvim spušten na njega i da se na njemu, nakon spuštanja na dunjaluk, nije dogodila nikakva promjena. Treća mogućnost podrazumijeva da se zamjenica odnosi na Allaha. Međutim, u spomenutom slučaju se ne radi o tome da se ona na Allaha odnosi na način i u smislu u kojima se odnosi na čovjeka. Želi se, dakle, ukazati na to da je lik čovjeka stvoren na najljepši način u odnosu na ostala stvorenja, te mu se izražava tako počast. Na isti način se i pojmovi “mesadžid” (džamije), “naka” (deva) i “’abd” vežu za Allaha. (Nesefi 1993: 175)
Posvema je jasno da se zamjenica u predanju koje govori karalteristikama Adema i o tome da je stvoren visokim šezdeset podlaktica odnosi na Adema, te pokazuje kako se njegov oblik u kojem je prvostvoren nije promijenio. (Nevevi 1392: XVII/178) Prema Ibn Hadžeru, sintagma “na Svoju sliku” ima značenje na “njegovu / Ademovu / sliku”, zbog toga što Adem nije u džennetu stvoren u nekom drugom obliku te da nije prolazio razvone faze kakve prolazi njegovo potomstvo (sjemena tekućina, embrio, fetus) i da se njegov oblik u kojim je stvoren nije mijenjao. Isto tako, ovaj je hadis odgovor dehrijama, koji tvrde da je “čovjek od fetusa, a fetus od čovjeka”6, filozofima koji naučavaju da je čovjek nastao sam od sebe i kaderijama koji tvrde kako je čovjek kreator svojih djela. (Ibn Hadžer 1984: XI/3) Ibn Abbasov iskaz u vezi hadisa koji prenosi Ebu Hurejre “Allah je Adema stvorio na Svoju sliku. Bio je visok šezdeset podlaktica”, u kojem stoji: “Ebu Hurejre je kazao istinu. Allah je Adema stvorio prema slici koja je bila skrivena u Njegovome znanju. Nije mu mijenjao oblik” ukazuje na to da se zamjenica ipak odnosi na Adema. (Ibn Habib 1415: 318)
Postoji i mišljenje da se zamjenica vraća na osobu koja je bila bijena. Prema ovom tumačenju koje objašnjava razlog zabrane udaranja u lice, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naišao na jednog čovjeka koji je bio svog roba, pa mu je rekao da se kloni lica jer je Allah Adema stvorio na njegovu sliku (sliku udaranog roba – op. prev.). Dakle, mislio je na sliku čovjeka koji je udaran u lice, zato što je njegovo lice nalikovalo licu Adema, alejhisselam. Zbog činjenice da mu nalikuje, dakle, vrijedno je poštovanja. Prema Kurtubiju, najbolji te’vil je spomenuto. (Kurtubi 1372: V/392; Ibn Kutejbe 1979: 288-292; Ibn Hadžer 1379: XI/3) Bejheki je stava da se spomenuta zamjenica vraća na osobu koja je udarana. (Bejheki 1993: II/63) Prema Ibn Fureku, jedan od razloga zbog kojih se predanja ove vrste različito i pogrešno interpretiraju jeste to što prenosioci nisu dio koji je njima bio poznat prenijeli i što su sažimali predanje. U slučaju da se situacija otkrije, onda će se smjerano značenje ispravnije shvatiti, problem će biti elimiran i razilaženja će se moći anulirati. (Ibn Furek 1985: 48-49)
Izraz “Allah je Adema stvorio na Svoju sliku” je izazvao razna prigovaranja. Jedan primjer na tu temu se uočava u hazreti Alijinom obraćanju vojsci. Prema onome što prenosi el-Haris el-Hemedani, kada je hazreti Alija čuo kako među vojskom ima onih koji su otišli u takvu krajnost, da su počeli da Allaha uspoređuju sa stvorenjima, pa im se obratio i upozorio ih. Prema predanju, dakle, hazreti Alija je ozrekao pohvalu i hvalu Allahu, a onda je rekao: “Ljudi, držite se podalje od arike!” Upitali su ga: “A šta je to, vođo pravovjernih, arika?” Odgovorio je: “Oni koji Allaha upoređuju sa sobom.” Oni su na to upitali: “Kako oni to Allaha upoređuju sa sobom?” Na to je hazreti Alija rekao: “Tako što govore da je Allah Adema stvorio na Svoju sliku, i na taj način sliče kitabijama koji su zapali u kufr.” Allah, međutim, nema Sebi slična. On je jedan. Njegova jedinstvenost, moć i veličanstvenost su jedinstvene samo za Njega. On ono što želi čini voljom, moći i znanjem koji su jedistveni Njegovome Zatu. On se ne može opisati nijednom svojstvom od svojstava Njegovih stvorenja. Njemu ne nalikuje ništa od onog s čim se upoređuje od stvorenog.” (Ibn Habib 1415: 314-315)
Jedan od onih koji su kritizirali predanje jeste i imam Malik. On je bio upitan o hadisu u kojem stoji da je Allah Adema stvorio na Svoju sliku, pa je on to žestoko odbio i zabranio da se prenosi drugima. Kada su mu rekli da to predanje prenose učeni i znani, upitao je ko su ti, pa mu je rečeno da predanje prenosi Ibn Adžlan od Ebu ‘z-Zinada. Na to je kazao: “Ibn Adžlan ne razumije stvari poput tih.” (Ukajli 1984: II/251; Zehebi 1413: V/449-450, VI/320, VIII/103; Zehebi 1995: IV/95, VI/256) Primjećuje se da je izraz o kojem je riječ: “Allah je Adema stvorio na Svoju sliku” van konteksta te privlači pažnju činjenica kako su na njega reagirali hazreti Alija i imam Malik. (Kahraman 2003: 61) Prema procjeni Zehebija, imam Malik je tako reagirao zbog toga što predanje nije doprlo do njega i zbog toga što ono prema njegovome mišljenju nije bilo potvrđeno. (Zehebi 1413: V/449-450) Što se tiče hadisa koji govori o karakteristikama Adema: “Allah je Adema stvorio na Svoju sliku. Bio je visok šezdeset podlaktica…”, radi se o hadisi koji nailazi na jedno opće prihvatanje. Po Kurtubiju, postoji jedinstveno mišljenje u vezi vjerodostojnosti tog hadisa. (Kurtubi 1372: V/300) Nevevi, koji je prenio riječi Mazerija da je hadis koji sadrži taj izraz vjerodostojan, utvrdio je kako je predanje vjerodostojno prema velikoj većini selefa. Potom je naveo ajet: “Njemu ništa nije slično” (Eš-Šura: 11) i na osnovu njega protumačio predanje na jedan prihvatljiv način, daleko od tešbiha ili antropomorfmizma. (Nevevi 1992: XVI/166)
U predanju koje je zabolježio imam Ahmed, rečenicu u kojoj se spominje slika je pripisao Abdurrahmanu b. Mehdiju. (Ibn Hanbel 1992: II/463) Pored toga, brojna predanja koja sadrže zabranu udaranja u lice i koja ne spominju sliku Adema (Tajalisi, 333; Abdurrezzak, 1403: IX, 444; Ibn Hanbel 1992: II/313, 327, 337, 347, 449; III/38, 93; Buhari, Itk, 20; Muslim, Birr, 12, 13, 14, 16; Ebu Davud, Hudud, 40; Ebu Ja’la, 1984: II/400; XI/157, 203) navode nas na pomisao da postoji mogućnost da je spomenuta rečenica umetnuta u tekst hadisa od strane prenosioca. Stoga, ostala predanja osim predanja u kojem se spominje karakteristika u stvaranju Adema, postoji mogućnost da ostala predanja koja sadrže iskaz da je Allah Adema stvorio na Svoju sliku, zapravo sadrže iskaz prenosioca, te također postoji mogućnost da je prenosilac, ashab ili tabi’in, umetnuo taj iskaz kako bi naveo razlog zbog kojeg se zabranjuje udaranje u lice. (Kahraman 2003: 51-70)
Adem je stvoren na sliku Svemilosnog / er-Rahman
Od predanja u kojima se spominje slika, najviše je rasprave izazvalo predanje u kojem se spominje da je Adem stvoren na sliku Svemilosnog. Učenjaci su izrazili svoj pristup ovoj temi na njima jedinstven način. Neki su ga odbacili, a neki su hadisi prišli putem te’vila. Zapaža se da su uglavnom sljedbenici tesavvufa ti koji su odabrali put te’vila.
Prema Mazeriju ovo predanje nije čvrsto. Sadržava pogrešku koja je nastala u transmisiji (Nevevi 1392: XVI/166) i predstavlja dodatak predanje u kojem se spominje zabrana udaranja u lice. Zbog toga se Mazeri žestoko suprotstavio onima koji su smatrali da je dodatak u kojem se spominje slika Svemilosnog vjerodostojan. (Askalani 1379: V/183)
Ibn Hadžer je po pitanju predanja u kojem stoji da je Allah Adema stvorio na Svoju / njegovu sliku7 doveo u pitanje na koga se lična zamjenica trećeg lica jednine muškoga roda vraća. Prema njemu, neki od onih koji smatraju da se zamjenica vraća na Allaha, da predanje ima značenje da je Allah Adema stvorio na Svoju sliku oslanjaju se u tom svom stavu na predanje u kojem se spominje da je Adem stvoren na sliku Svemilosnog. Ibn Hadžer, međutim, prenoseći ovaj stav napominje kako je predanje koje sadrži izraz “slika Svemilosnog” zapravo pogreška koja je proizašla iz previda prenosioca koji je predanje prenio po smislu. S druge strane, Ibn Hadžer, bilježeći hadis sa senedom i ocjenom, bilježi i da je predanje Ibn Ebi Asima i Taberanija koje prenose od Ibn Omera, a koje smo spomenuli, ko i predanje Ebu Hurejre koje prenosi Ibn Ebi Asim predanja koja posjeduju isnade u kojima su pouzdani prenosioci. (Askalani 1379: V/183)
Ma koliko god neki učenjaci govorili kako je predanje koje sadrži sintagmu “slika Svemilosnog” neki učenjaci su to predanje ocijenili sahihom i protumačili ga putem te’vila. Prema tim tumačenjima, dakle, pojam “slika” koji stoji u predanju se odnosi na sifate, svojstva, kojima se cilja na sifate Allaha kao što su to hajat (život), ‘ilm (znanje), sem’ (sposobnost čuvenja), besar (sposobnost viđenja)…( Askalani 1379: XI/3)
Prema Kurtubiju, Ibn Arebi je kazao: “Allah nije stvorio ljepše stvorenje od čovjeka, zato što ga je stvorio kao biće koje posjeduje život, snagu, znanje, volju; koje može da govori, vidi, misli i koje posjeduje mudrost. Sva ova svojstva jesu svojstva Uzvišenog Gospodara”, a te njegove riječi jesu osnova na kojoj se zasniva tumačenje hadisa u kojem stoji da je Allah stvorio Adema na Svoju sliku.” (Kurtubi 1372: XX/114; Munavi 1356: III/445-446)
Oba predanja čije smo lance prenosilaca spomenuli, u kojima se spominje izraz “slika Svemilosnog”, jesu predanja koja je analizirao Albani. Predanje Ibn Omera, unatoč tome što su mu prenosioci pouzdani, kritizirao je zbog tedlisa Habiba b. Ebi Sabita i A’meša, kao i zbog toga što je predanje mu’an’an. Predanje koje sadrži izraz “na Svoju sliku”, koje je vjerodostojno, Ibn Huzejme je kritizirao zbog istih činjenica i smatrao ga predanjem koje posjeduje mahane. Isto tako je i Ibn Ebi Asim kritikovao predanje Ebu Hurejre u kojem stoji da se lice čovjeka stvorena na sliku lica Svemilosnog zbog toga što mu je lanac prenosilaca slab i što se u njemu nalazi Ibnu ‘l-Lehia8, kojeg je ocijenio kao osobu loše memorije (sejji’u ‘l-hifz). (Ibn Ebi Asim 1400: 229-230) Prema Bejhekiju, premda je izraz u Ebu Hurejrinom predanju “na Svoju sliku”, moguće je da je neki prenosioc prenio predanje prema smislu koji je on lično shvatio. (Bejheki 1993: II/64)
U drugim predanjima čije smo senede naveli stoji da je Allah Adema stvorio na Svoju sliku. U predanjima Ibn Ebi Asima i Ibn Omera (Hejsemi 1992: II/831; Ibn Ebi Asim 1400: I/228-229; Taberani 1983: XII/430) stoji da je Adem stvoren na sliku Svemilosnoga. U predanju koje Ibn Ebi Asim prenosi od Ebu Hurejre jednim drugim putem (Ibn Ebi Asim 1400: I/230) stoji da je forma lica sina Ademova stvorena ma sliku lica Svemilosnoga. Spomenuto ojačava činjenicu da se radi o grešci koja je produkt prenošenja predanja po smislu.
Ibn Furek je okarakterizirao predanja kao predanja koja svojom vanjštinom ukazuju na antropomorfizam i koja iziskuju tumačenje njihovim vraćanjem na jasne i nedvosmislene tekstove (te’vil). U djelu koje je posvetio tim predanjima, prvo predanje koje je analizirao jeste predanje u kojem se spominje izraz slika. Prema njemu, po pitanju hadisa u kojem stoji da je Allah stvorio Adema na Svoju sliku ne postoji razilaženje među učenjacima. U međuvremenu, predanje u kojem se spominje slika Svemilosnog jeste predanje koje većina smatra pogrešnim i koje odbacuje, premda ga neki tumačili. (Ibn Furek 1985: 45-46)
Zapaža se da je ovo predanje (Uysal 2001: 204-205) – koje je postalo predmetom različitih interpretacija između sufija i drugih učenjaka – postao jedan od temelja na kojima se zasniva razumijevanje vahdet-i vudžuda. (Uysal 2001: 204-205) Ako je potrebno da se sažme govor o tome, onda bi trebalo kazati sljedeće: Prema tom shvatanju, svijet je nastao u pet etapa kao emanacija Allahovih imena i sifata. Tih pet etapa su redom: mutlak ili apsolutni gajb, svijet džeberuta, svijet melekuta, ovaj svijet koji se može čulima opažati i potpuni čovjek ili kamil insan. Prva četiri svijeta, Allah je sačinio Svojim vrhovnim imenom, a koji ukazuju na Njegov Zat. Sve te postaje postoje i u čovjeku, zato što je čovjek mikrokosmos i odraz Allahovih sifata. Zbog toga je, dakle, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da je Allah Adema stvorio na Svoju sliku. (Ateş, 102-105) Ako se predanje podvrgne analizi prema spomenutom shvatanju, treba kazati kako prvi mutesavvifi zapravo nisu tako razumijevali to predanje, već su pojam slike koji se spominje u predanju shvatali kao način stvaranja, pa su na tragu toga predanje protumačili riječima da je Allah stvorio Adema u najljepšem liku i najljepšoj formi. (Ateş, 117-118)
Imam Rabbani je skrenuo pažnju na to da izraz “slika” koji se spominje u predanju nikako ne podrazumijeva lice, te je kazao kako sve ono što se nalazi u čovjeku predstavlja svojevrsnu sliku, a da je realnost tih slika na nivou duhovnog svijeta. Prema tom shvatanju, dakle, pod pojmom slika, misli se na manifestaciju savršenosti i cjelovitosti koja se kod čovjeka zapaža u jednom nominlanom i ne stvarnom smislu. I pojam čovjeka kao halife ili Božijeg zastupnika na Zemlji treba pojmiti s tog stanivišta. U suprotnome će se zapasti u opasnost antropomorfizma. U ostalome kao i mutešabih, manje jasni, ajeti Kur’ani, i ovo predanje se ne smije razumijevati u doslovnom smislu, već se treba prokomentirati na odgovarajući i primjereni način. (Serhendi 2008: 495-496)
Činjenica da se u Tevratu ili Tori9 nalaze ista predanja je potakla na mišljenje kako je ono poteklo iz židovske tradicije. (Ünal 1997: 51-53) Riječi koje je hazreti Alija rekao: “Tako što govore da je Allah Adema stvorio na Svoju sliku, i na taj način sliče kitabijama koji su zapali u kufr”, daju prostora tom mišljenju. To što se u Tevratu ili Tori nalaze te iste riječi nužno ne mora da znači kako su te informacije porijeklom iz israilijata. To što se određene informacije koje su spomenute u Tevratu ili Tori nalaze ne samo u predanjima već i u samom Kur’anu Časnome treba smatrati prirodnom činjenicom, i ne treba smetnuti kako su zapravo s istog izvora.
Mi kao zaključak u vezi komentara i ocjena spomenutog predanja možemo kazati sljedeće. Naime, učenjaci hadisa koji su zabilježili predanje u kojem se spominje slika nisu dopustili da se pojam slike protumači na način koji je u suprotnosti s islamskim poimanjem vjerovanja u Allaha, te su to predanje – koje sadrži pojam koji može upućivati na širk – protumačili na jedan prihvatljiv način. Uostalom i Ahmed b. Hanbel, jedan od onih koji to predanje bilježe, je prokomentarisao predanje na način koji potvrđuje ovo što smo iznijeli. Njegov sin Abdullah je prenio da je jednog dana ocu pričao o nekom čovjeku koji tvrdi kako je Allah stvorio Adem ana Svoju sliku, tumačeći sliku ljudskom slikom, pa je Ahmed b. Hanbel rekao: “Laž i neistina! To su riječi džehmija!” (Zehebi 1995: II/375; Ibn Hadžer 1379: V/183) Ono što ovdje privlači pažnju jeste činjenica da je sam imam Ahmed b. Hanbel, koji je to predanje zabilježio u svojoj zbirci El-Musned, odbio to tumačenje. Ta njegova reakcija, dakle, je nastala kao rezultat tumačenja predanja na način koji upućuje na širk.
Ne treba zanemariti činjenicu da je hadis u kojem se nalazi zabrana udaranja u lice i proklinjanja hadis koji muslimanima nudi jednu veoma važnu poruku. Ovdje se nadaje samo po sebi da su zabrana udaranja po licu i zabrana proklinjanja zabrane u apsolutnom smislu, da Allah lijepo stvara sve što stvara; dakle, da proklinjanje stvorenja i stvoernih stvari znači proklinjanje Stvoritelja. (Azimabadi 1415: VI/128)
Zaključak
Uočava se da je predanje „Allah je stvori Adama na Svoju sliku“, koje smo mi protumačili, predmet rasprave još od davnina. Iz komentara se razumije da oni koji su predanje podvrgli te’vilu, da nisu htjeli odbaciti to predanje zbog toga što je ispunjava tehičke uvjete vjerodostojnosti. Dočim oni koji se predanju žestoko suprotstavljaju predanju posjeduju veliku brigu za očuvanje tevhida, zbog činjenice da je predanje takve prirode da se može protumačiti na različite načine.
Izraz “na Svoju / njegovu sliku” (‘ala suretihi) je postao predmetom rasprava zbog pitanja na koga se vraća zamjenica trećeg lica jednine muškoga roda (hu).10 Na to upućuje i predanje u kojem stoji da je Adem stvoren na sliku Svemilosnog, a za koje mislimo da je zapravo proisteklo iz razumijevanja samog prenosioca. Drugim riječima, mogućnost da je prenosilac dodao izraz “slika Svemilosnog”, pa tako prenio predanje u formi koja upućuje na širk i koje nije u osnovi takvo, je jako vjerovatna.
Predanje "Allah je stvorio Adema na Svoju sliku", samo su prenijeli Ahmed b. Hanbel i Abd b. Humejd s istim senedom i istim izrazom, dok drugi predajni nizovi predanje prenose na jedan generalni način. Ta činjenica čini da se pažnja usmjeri na taj ili na te kontekste. Ova situacija također pokazuje koliko je kontekst važan u razumijevanju i tumačenju predanja.
Predanje se može shvatiti u smislu da je Allah Adema stvorio na njegovu sliku11, a kao razlog zbog kojeg se zabranjuje udaranje u lice i proklinjanje. Činjenica da je Adem dostojan poštovanja i da je počastvovan, budući da je praotac ljudskog roda, jeste nešto što se razumom i logikom može shvatiti. Dakle, možemo ocijeniti da se zamjenica za treće lice jednine muđkoga roda u predanju koje zabranjuje udaranje u lice i proklinjanje vraća na osobu koja je bila udarana po licu ili čije je lice proklinjano. No, činjenica koju ne treba ispustiti iz vida jeste to da je jedini razlog zabrane udaranja u lice nije samo slika Ademova lica, ili njegova forma. Naprotiv, Adem je u cijelosti nepovrediv, a isto tako i svaki čovjek. To je osnova. Potrebno je isto tako potražiti i neke druge razloga zbog kojih se zabranjuje udaranje u lice. Moguće je da je trag koji se na licu može pojaviti zbog udarca ostavi oštećene koje će negativno utjecati na život te osobe. S druge strane, u smislu da je to organ koji se ne može sakriti, moguće je da premlaćivanje ostvari posljedice koje će vrijeđati ljudsko dostojanstvo na području međuljudskih odnosa. Osim toga, predanju koje zabranjuje udaranje u lice, spominjanje Adema moguće je vidjeti kao element koji pojačava učinak zabrane. Kontekst predanja pokazuje da apsolutnu zabranu premlaćivanja treba uzeti iz predanja da međusobne odnose treba razvijati na bazi kurtoazije i poštovanja, a treba da doprinese i formiranju svijesti o ostvarenju, zaštiti i opstanku vrijednosti.
Reći da je riječ “suret” u predanju upotrijebljena u značenju svojstva čini se iznuđenim tumačenjem kada se uzme u obzir zajedno s predanjima koja zabranjuju udaranje i proklinjanje. Jer iako postoji način objašnjenja za neka svojstva, nije moguće sva ostala svojstva ograničiti samo na lice čovjeka. U ovom slučaju se mora dovesti u pitanje vjerodostojnost predanja koja zabranjuju udaranje u lice. No, nema neke ozbiljne kritike na neke varijante predanja koje zabranjuju "udaranje u lice" s aspekta njihova prenošenja, u senedu i tekstu, a što bi štetilo vjerodostojnosti.
Po našem mišljenju, iako je predanje u kojem stoji da je Allah Adema stvorio na Svoju sliku vjerodostojna, činjenica da je tradirana samo s smislom i da prenesena u skraćenoj verziji i izvan konteksta dovela je do različitih tumačenja i shvatanja.
(Prijevod s turskog: Dženan Hasić)
Izvori:
Abd b. Humejd b. Nasr (1988), el-Musned, uredili: Subhi el-Bedri es-Samerai i M. Muhammed Halil es-Saidi, Kairo: Mektebetu-s-sunne.
Abdurrezzak, Ebu Bekr es-San’ani (1403), el-Musannef, I-XI, uredio: Habiburrahman el-A’zami, Bejrut: el-Mektebetu’l-islamijje.
Ahmed b. Hanbel (1992), el-Musned, I-VI, Istanbul: Çağrı yay.
Ateş, Süleyman (s.a.), İslâm Tasavvufu, Ankara: Pars Matbabasi.
Azimabadi, Muhammed Šemsulhakk (1415), Avnu’l-Ma’bud - Šerhu Suneni Ebi Davud, I-X, Bejrut: Daru’l-kutubi’l-ilmijje.
Bardakçı, Necmettin (1999), “Tasavvufî Düşünceye Kaynak Olması Açısından Bazı Hadisler Üzerine İnceleme”, Arayışlar, I/1, Isparta, 47-73.
Bejheki, Ebu Bekr Ahmed b. el-Husejn, (1993), el-Esma’u ve’s-sifat, I-II, ed. Abdullah b. Muhammed el-Hašidi, Džedda: Mektebetu’s-Sevadi.
Buhari, Ebu Abdillah Muhammed b. Ismail (1981), es-Sahih, I-VIII, Istanbul: Çağrı yay.
Buhari, Ebu Abdillah Muhammed b. Ismail (1989), Edebu’l-mufred, ed. M. Fuad Abdulbaki, Bejrut: Daru’l-bešairi’l-islamijje.
Ebu Ja’la, Ahmed b. Ali (1984), el-Musned, I-XIII, ed. Husejn Selim Esed, Damask.
Hejsemi, Ali b. Ebi Bekr (1992), Bugjetu ’l-bahis ‘an Zevaidi Musnedi’l-Haris, ed Husejn Ahmed Salih el-Bakiri, Medina: Merkezu hidmeti’s-sunne ve’s-sireti’n-nebevijje, Medine, 1992.
Humejdi, Ebu Beki Abdullah b. Zubejr, el-Musned, I-II, ed. Habiburrahman el-A’zami, Bejrut: Daru’l-kutubi’l-‘ilmijje.
Ibn Adijj, Ebu Ahmed el-Džurdžani, (1988), el-Kâmil fî Duafâi’r-Ricâl, I-VII, ed. Jahja Muhtar Gazzavi, Bejrut: Daru’l-fikr.
Ibn Ebi Asim, Ebu Bekr Ahmed b. Amr b. ed-Dahhak (1400), es-Sunne, I-II, ur. Muhammed Nasiruddin el-Elbani, Bejrut: el-Mektebetu ’l-islamijje.
Ibn Furek (1985), Muhammed b. el-Hasan, Muškilu’l-hadis ve beajnuhu, ed. Musa Muhammed Ali, Bejrut: Alemul-kutub.
Ibn Hadžer el-Askalani, Ahmed b. Ali (1379), Fethu’l-Bari, I-XIII, ed. M. Fuad Abdulbaki-Muhibbuddin Hatib, Bejrut.
Ibn Hadžer el-Askalani, Ahmed b. Ali (1984), Tehzibu’t-Tehzib, I-XIV, Bejrut: Daru’l-fikr.
Ibn Hibban, Ebu Hatim el-Busti (1993), es-Sahih, I-XVIII, ur. Šu’ajb el-Arnaut, Bejrut: Muessesetu’r-risale.
Ibn Kutejbe, Ebu Muhammed (1979), Te’vilü Muhtelifi’l-Hadis, prev. M. Hayri Kırbaşoğlu, Istanbul: Kayıhan yay.
İmam Rabbânî, Ahmed Serhendî (2008), Mektûbât, trc. H. Hilmi Işık, İstanbul: İhlas Vakfı yay.
Kahraman, Hüseyin (2003), “Sûret Hadisi Üzerine Bağlam Esaslı Tahlîl Denemesi”, Hadis Tetkikleri Dergisi, I/1-51-70, Istanbul.
Koçyiğit, Talat (1980), Hadis Istılahları, Ankara: AÜİF yay.
Kurtubi, Muhammed b. Ahmed el-Ensari (1372), el-Džami’ li ahkami’l-Kur’an, I-XX, ed. Ahmed Abdulalim el-Berduni, Kairo: Daru’š-Ša’b.
Ma’mer b. Rašid (1403), el-Džami’, Bejrut.
Mizzi, Džemaluddin Ebu’l-Hadždžadž Jusuf (1981), Tehzibu’l-Kemal, I-XXXV, ur. Baššar Avad Ma’ruf, Bejrut: Muessesetu’r-risale.
Munavi, Muhammed Abdurreuf (1356), Fejdu’l-Kadir, I-VI, Egipat: el-Mektebetu’t-tidžarijjeti ‘l-kubra.
Muslim, Ebu’l-Husejn el-Kušejri (1981), es-Sahih, I-III, Istanbul: Çağrı yay.
Nesefî, Ebu’l-Mu’in Mejmun b. Muhammed (1993), Tebsiretu ’l-edille fî usli’d-din, ed. Hüseyin Atay, Ankara: DİB yay.
Nevevi, Jahja b. Šeref (1392), Sahihu Muslim bi šerhi’n-Nevevi, II. izd. I-XVIII, Bejrut: Daru ihjai ’t-turas.
Rabi’ b. Habib b. Omer el-Ezdi (1415), el-Musned, ed. Muhammed Idris i Ašur b. Jusuf, Bejrut: Darul-hikme.
Sujuti, Dželaleddin Abdurrahman (1996), ed-Dibadž, I-VI, ed. Ebu Ishak el-Huvejni, Saudijska Arabija: Daru Ibn Affan.
Taberani, Sulejman b. Ahmed (1983), el-Mu’džemu’l-kebir, I-XX, ed. Hamdi b. Abdilmedžid es-Silefî, Mosul: Mektebetu ’l-‘ulum ve’l-hikem.
Tajalaisi, Ebu Davud Sulejman b. Davud, el-Musned, Bejrut: Daru ‘l-ma’rife.
Ukajli, Ebu Dža’fer Muhammed b. Omer (1984), ed-Du’afau’l-kebir, I-IV, ed. Abdulmu’ti Emin Kal’adži, Bejrut: Daru’l-mektebeti’ l-ilmijje.
Uysal, Muhittin (2001), Tasavvuf Kültüründe Hadis, Konya: Yediveren Kitap.
Ünal, İsmail Hakkı (1997), “Seçmeci ve Eleştirel Yaklaşım veya Hz. Peygamberi Anlamak”, İslâmî Araştırmalar, C. X, S. 1-3, Ankara.
Zehebi, Muhammed b. Ahmed (1413), Sijeru e’alami ‘n-nubela’, I-XXIII, ur. Šu’ajb el-Arnaat, Bejrut: Muessetu ‘r-risale.
Zehebi, Muhammed b. Ahmed (1995), Mizanu ‘li’tidal, VIII, ed. Ali Muhammed Muavvid-Adil Ahmed Abdulmevdžud, Bejrut.