top of page

Šta je govorio haridžija Muhammed ibn Abdulvehhab?!

Updated: 5 days ago

Dok pošast tekfira svakim danom uzima sve više maha i nanosi veliko zlo muslimanskom svijetu, nužno je da se kao muslimani zapitamo odakle ovi ekstremisti crpe svoje ideje i na koji način opravdavaju svoje zločine i povezuju ih sa islamskim izvorima. Umjesto da se bavimo posljedicama, što je uglavnom prisutno, trebamo otkrivati uzroke i otklanjati ih. Drugim riječima, isušimo močvaru kako se ne bi stalno suočavali s komarcima. Problem ovih ekstremnih skupina se ne može riješiti isključivo silom. Potrebno je ukazati na ideološko polazište ovih skupina i njegovu oprečnost islamskom učenju kako bi se, prije svega, muslimanska omladina odvratila od te stranputice. To zahtijeva ogroman trud, dijalog, predavanja, tekstove i studije. U ovom tekstu ćemo ukazati samo na neke ideje i stavove koje predstavljaju ideološku podlogu pripadnicima ekstremnih i tekfirskih skupina.


Šta je govorio Muhammed ibn Abdulvehhab?! Jedan od glavnih izvora za vehabijsko učenje: Djelo „Blistavi biseri nedždanskih odgovora“ (Ed-Durer Es-Senijje fil-edžvibe en-nedždijje) Djelo Ed-Durer Es-Senijje sadrži odgovore, pisma i poslanice Muhammeda bin Abdul-Vehhaba, njegovih sinova, učenika i učenjaka koji su se kasnije držali njegovog učenja. Sakupio ih je Abdurrahman bin Muhammed bin Kasim el-'Asimi en-Nedždi u 16 tomova. Inače, on je prvi koji je skupio Fetve Ibn Tejmijje. Sabrao ih je u 37 tomova. U predgovoru knjige El-Asimi ističe da je nakon Imama Ahmeda bin Hanbela, Uzvišeni Allah preko Ibn Tejmijje „obnovio vjeru nakon njenog nestajanja i oživio uputu prvaka svih poslanika nakon zalaska njenog sunca.“ A zatim kaže da su nakon Ibn Tejmijje i njegovih učenika „prekinuta užad islama, obožavane zvijezde i nebeska tijela, veličani kaburi...“ sve do 12. stoljeća po Hidžri kada je došao Muhammed ibn Abdulvehhab. (Ed-Durer es-senijje fi el-edžvibe en-nedždijje, Rijad, 1996, sv. 1, str. 16)


Kako su samo ovo teške riječi koje 7-8 stoljeća islama proglašavaju periodom bezbožništva, nevjerstva, zablude i mraka, omalovažavaju rad i djelovanje tolikog broja učenjaka i generacije muslimana svrstavaju među odmetnike od vjere. U stvari, ove riječi pojašnjavu suštinu sadržaja ovog obimnog djela.

Recenzenti ovog djela su, između ostalih:

1 - Muhammed ibn Abdullatif ibn Abdurrahman ibn Hasana ibn Muhammed ibn Abdulvehhab Alu-š-Šejh (1857-1948), saudijski muftija i šejh Bin Baza;

2 - Muhammed ibn Ibrahim ibn Abdullatif ibn Abdurrahman ibn Hasana ibn Muhammed ibn Abdulvehhab Alu-š-Šejh (1893-1969), saudijski muftija (1953-1969). 1) Drugi muslimani koji ne misle kao on su nevjernici: Kada se analiziraju riječi Muhammeda bin Abdul-Vehhaba i njegovih učenika, neminovno se dolazi do zaključka da oni samo sebe smatraju pravim muslimanima i da svako ko i najmanje odstupa od njihovog učenja i ubjeđenja nije musliman.


Upitan o kategorijama ljudi koje smatra nevjernicima i protiv kojih se bori, Muhammed bin Abdul-Vehhab odgovara da se radi o četiri kategorije: - Ko je spoznao da je vjerovanje u Jednoću (tevhid) Allahova vjera „koju smo obznanili ljudima“ i da su vjerovanja u kamenje, drva i ljude „što je vjerovanje većine ljudi“ širk, ali nije ušao u to vjerovanje u jednoću i ostavio širk. - Onaj koji je to spoznao, ali vrijeđa vjeru Poslanika, s.a.v.s., iako tvrdi da postupa u skladu s njom i hvali one koji „obožavaju“ neke ljude, kao što su stanovnici Kuvajta. - Onaj koji je spoznao tevhid, zavolio ga i slijedi ga, koji je spoznao širk i napustio ga „ali mrzi onoga koji je prihvatio tevhid i voli onoga koji je ostao u širku.“ - Onaj koji je čist od svega navedenog, ali su stanovnici njegovog mjesta neprijatelji pristalicama tevhida pa sa i on sa svojim sunarodnicima bori protiv pristalica tevhida pod izgovorom da ne može napustiti svoju domovinu. (Ed-Durer es-senijje fi el-edžvibe en-nedždijje, Rijad, 1996, sv. 1, str. 102-103) 2) Smatra da prije pojave njegove „dave” značenje riječi La ilahe illellah nije znao ni on, ni njegovi učitelji, niti iko od muslimana. Štaviše, prema njemu, svako ko tvrdi da je prije pojave njegove „dave” neko znao značenje La ilahe illellah izmišlja i laže! Znači, on priznaje da je samouk u svojoj „davi“, tj. da je nije ni od koga naučio, jer njegovi učitelji su bili „neznalice“, budući da nisu znali ni značenje riječi La ilahe illellah:

Muhammed bin Abdulvehhab čak i za sebe kaže da iako je bio musliman i izučavao islamske nauke nije poznavao islam i značenje riječi La ilahe Illallah, ali ni njegovi učitelji niti drugi učenjaci.

„Govorim vam o sebi, tako mi Allaha osim Kojeg nema drugog boga, učio sam nauku i onaj koji me je poznavao bio je uvjeren da imam znanje, a ja u to vrijeme nisam znao značenje riječi La ilahe Illallah i nisam poznavao islam prije ovog dobra koje mi je Allah podario. A ni moji učitelji, niko od njih to nije znao. I ko god tvrdi od učenjaka 'Arida da je spoznao značenje riječi La ilahe Illallah ili spoznao značenje islama prije ovog vremena, ili to tvrdi za nekoga od svoji učitelja, on laže i izmišlja.“ (Ed-Durer es-senijje fi el-edžvibe en-nedždijje, Rijad, 1996, sv. 10, str. 51) 3) Ulemu Mekke, Medine, Basre, Iraka, Jemena, tj. ogromnu većinu uleme, koja ga nije slijedila, nazvao je „mušričkom”, njihovu vjeru „širkom”, a muslimane osmanskih krajeva „mušricima”:

Većina muslimana su idolopoklonici


Kao što ćemo vidjeti iz narednih citata, smatrao je većinu muslimana idolopoklonicima, i to gorim od onih iz Poslanikovog, s.a.v.s., vremena.

„I Allah vas je time počastio, što potvrđuje i ulema mušrika (mušrička ulema), kada priznaju da je ovo što se čini u Dva Harema, Basri, Iraku i Jemenu čin pripisivanja druga Allahu (širk), i na taj način vam priznaju da je ova njihova vjera čije pripadnike pomažu i tvrde da su oni najveća skupina (es-sevad el-e'azam) širk.“ (Ed-Durer es-senijje fi el-edžvibe en-nedždijje, Rijad, 1996, sv. 10, str. 7) 4) Stanovnici Šama, osim male skupine, obožavaju Ibn Arebija: Govoreći o jednom čovjeku kaže: “Ali, on je došao iz Šama, a oni obožavaju Ibn Arebija. Postavili su na njegovom kaburu kip i obožavaju ga. Ne mislim na sve stanovnike Šama, nikako, jer će uvijek biti jedna skupina na istini, koliko god mala bila.“ (Ed-Durer es-senijje fi el-edžvibe en-nedždijje, Rijad, 1996, sv. 2, str. 45) 5) Većina muslimana, iako klanjaju klanjaju noću i poste danju su mušrici i nevjernici:

Muhammed bin Abdul-vehhab ističe da su mušrici (muslimani) njegovog vremena u većoj zabludi od mušrika i nevjernika iz vremena Poslanika, s.a.v.s., iako je među njima mnogo onih koji klanjaju i poste, te konstatira da je širk zavladao dunjalukom i kaže:

„ Ako ste spoznali da je ovaj širk koji je jedna vrsta robovanja kipovima i koji izvodi čovjeka iz islama ispunio kopno i more, raširio se i rasprostranio, čak mnogo onih koji ga čine klanjaju noću, poste danju i smatraju ih pobožnim, pa šta vam je? Zašto ne objasnite ljudima da je to nevjersto koje izvodi iz vjere?“ (Ed-Durer es-senijje fi el-edžvibe en-nedždijje, Rijad, 1996, sv. 2, str. 42)

Borba protiv islamskog hilafeta

6) Stanovnici Mekke i Osmanskog hilafeta su mušrici i nevjernici: Jedna od važnih stavki njihovog učenja bila je i borba protiv islamskog hilafeta. U tom smislu je rečeno: „Obaveza je boriti se protiv onoga koji ne proglašava nevjernicima mušrike, ili sumnja u njihovo nevjerstvo, jer je to od stvari koje poništavaju islam. Svako onaj koji je takav je počinio nevjerstvo, dozvoljeno je ubiti ga i uzeti njegov imetak i obaveza je boriti se protiv njega sve dok idolopoklonike ne bude proglašavao nevjernicima...“ „Onaj koji ne smatra nevjernicima mušrike iz turske države i obožavaoce kabura, kao što su stanovnici Mekke i drugi koji obožavaju dobre ljude te mijenja vjerovanje u Allahovu Jednoću širkom, a sunnet Poslanika, s.a.v.s., novotarijama, i on je nevjernik poput njih, makar mrzio njih i njihovu vjeru, a volio muslimane i islam.“ (Ed-Durer es-senijje fi el-edžvibe en-nedždijje, Rijad, 1996, sv. 9, str. 291) 7) Borba protiv Osmanske države i hilafeta i njenog nevjerničkog stanovništa je „jedno od najvećih blaga koja spašavaju od Vatre“: „Borba protiv ove države i Turaka, Evropljana i ostalih nevjernika je jedno od najvećih blaga koja spašavaju od Vatre.“ (Ed-Durer es-senijje fi el-edžvibe en-nedždijje, Rijad, 1996, sv. 9, str. 23) 8) Sinovi Muhammeda ibn Abdulvehhaba su kazali da je dužnost je boriti se protiv mušrika Jemana, Tihame, Mekke, Medine, Šama, Iraka i drugih osmanskih krajeva. Štaviše, prema njima, takve nije obaveza pozvati ih u islam, jer su već čuli za islam! „Što se tiče onoga do koga je dospio naš poziv na vjerovanje u Jednoću Allaha i izvršavanje Njegovih propisa pa odbija da se tome pokori, ustrajava u širku i ostavljanju propisa Islama, njega smatramo nevjernikom i borimo se protiv njega, napadamo ga, čak na njegovoj teritoriji. Svi oni protiv kojih smo se borili su čuli naš poziv i mi znamo i vjerujemo da su stanovnici Jemena, Tihame, Dva Harema, Šama i Iraka čuli naš poziv i spoznali da mi pozivamo robovanju samo Allahu te se borimo protiv onoga na čemu je većina ljudi, a to je činjenje širka Allahu...“ Zatim kažu:“ Ovakve nije dužnost pozvati u vjeru prije borbe jer je Poslanik, s.a.v.s., napao Beni Mustalik i borio se protiv stanovnika Mekke bez upozorenja ili poziva.“ (Ed-Durer es-senijje fi el-edžvibe en-nedždijje, Rijad, 1996, sv. 9, str. 253) Zaključak: Zbog toga je ih je poznati hanefijski pravnik Ibn Abidin (1784 – 1836) u svom djelu Reddul-muhtar svrstao u odmetnike i uporedio sa haridžijama i kazao: “Kao što se desilo u ovom našem vremenu sa pristalicama Abdulvehhaba koji su se pojavili u Nedždu i zauzeli Dva Harema. Oni su slijedili hanbelijski mezheb, ali su vjerovali da su samo oni muslimani i da su svi oni koji ne slijede ono u što oni vjeruju idolopoklonici. Na taj način su dozvolili ubijanje sljedbenika sunneta i njihovih učenjaka, sve dok Allah nije uništio njihovu moć i njihove gradove dajući pobjedu muslimanskim vojnicima 1233. (hidžretske) godine.“ (Ibn Abidin, El-Hašija, Dar El-Fikr, Bejrut, 1992, sv. 4, 262) 


Iz navedenog se vidi da su ideje koje je promovisao Muhammed bin Abdulvehhab u fokusu pažnje današnjih ekstremista i da im one služe kao podloga za širenje svog učenja i stvaranje nereda među muslimanima.


(Hafiz E. Dedić - mudrost.ba)

1,158 views

Recent Posts

See All
bottom of page