MEVLUD IMA UPORIŠTE U KUR-ANU Danas je 12 Rebiul evvel, dan rođenja Muhammeda a.s. Mi stariji dobro se sjećamo kako su izgledale naše džamije u BiH na taj datum. U njemu je učen Mevlud koji su naši roditelji pratili i slušali sa velikom pažnjom i emocijama. Naše džamije su bile pune, u njima je bila tišina a učači Mevluda su se takmičili u melodičnom (mekamskom) izvođenju Mevluda a slušaoci su, ili bar većina njih, bijelim i čistim maramicama, brisali suze koje su tekle niz njihova lica. Ti prizori iz naših džamija na dan Mevluda i danas su u našim sjećanjima. Nažalost, danas, na taj Dan, naše džamije izgledaju sasvim drugačije, rekao bih-tužnije i siromašnije. Sve je manje prisutnih, nema suza ni maramica! Kao i u mnogim segmentima u našem životu, i po pitanju Mevluda došlo je do podjela i oprečnih stavova među nama, bolje reći među onima koji stoje na čelu našega Džema’ata. Mevlud je, po mišljenju i tumačenju dijela naše uleme, novotarija (bid'at) i praksa sa kojom treba prestati, jednostavno jer niti Resul s.a.v.s. niti njegovi Ashabi, niti četvorica pravednih Halifa, niti pak prve generacije muslimana, nisu praktikovale učenje Mevluda. S druge strane, ima onih koji smatraju da je Mevlud opravdana i korisna islamska tradicija za koju uporište vide i u samom Kur-anu a.š. Budući da sam i lično takvog stava pokušat ću isti obrazložiti ovom prigodom na ovoj svojoj stranici. No prije toga smatram neophodnim, samo letimično, ukazati na pojavu ideje i prakse Mevluda, kako u svijetu, tako i na našim prostorima. Bez tih podataka teško bi se bilo upustiti u jednu ovako ozbiljnu i osjetljivu temu. Relevantni islamski izvori ukazuju da se sa praksom Mevluda počelo u Egiptu za vrijeme vladavine dinastije Fatimovića (909-1171). Tada je prvi put u historiji Islama Mevlud postao praznikom, bolje reći mubarekom. Odlaskom Fatimovića sa političke scene i praksa Mevluda unutar Islamskog svijeta jedno vrijeme je bila prekinuta, ali ne zadugo. Kako navodi sirijski historičar El-Mukaddesi (1199-1266) Mevlud se kao značajan datum ponovo počeo proslavljati na teritoriji današnjeg Iraka u Erbilu i to za vrijeme učenog i pravednog vladara Muzaffer Ebu Se'ida koji je umro 1232 god. opsjedajući grad Akku koji je bio u rukama Krstaša. Kasnije se proslavljanje Mevluda, naročito od druge polovine 13-tog vijeka, praktikovalo u Mekki, Medini, Španiji, Tunisu, Maroku, Alžiru, i Turskoj.
Svakako je za nas interesantno pitanje od kada datira praksa Mevluda u BiH. Budući da je Turska, kao što smo istakli, bila jedna od islamskih zemalja u kojoj je Mevlud kao poseban islamski ugođaj prihvaćen odmah od početka osnutka Osmanske države, sasvim je izvjesno da je Mevlud i u našim krajevima bio dijelom islamske prakse i života već od prvih dana Islama na tlu BiH. O historijatu Mevluda u BiH, naročito u smislu pisane riječi, možemo posebno govoriti od 1878-e godine kada je štampan prvi Mevlud na bosanskom jeziku. Štampan je u Skoplju a njegov autor bio je hafiz Salih ef. Gašević (1850-1899). Ustvari, to je mevludski spijev Bursali Sulejmana Čelebije (1351-1420) kojega je na bosanski preveo i prepjevao hf. Salih ef. Gašević. Od Mevluda koji su se kasnije kod nas pojavili na našem jeziku značajno je spomenuti autore: Musa Ćazim Ćatić (1904 ), Arif Sarajlić (1910), Safvet beg Bašagić (1924), Seid Zenunović (1929), Mahmud Džaferović (1941), Tahir Popšov (1934), Šemsuddin Sarajlić (1958), Vehbija Hodžić (1969), Rešad Kadić (1963) i Ešref Kovačević (1981). Naravno, lista autora Mevluda na našem jeziku je mnogo šira ali vrijeme i prostor mi ne dozvoljavaju da ih ovom prilikom sve spomenem. Vrijedi istaći da su, pored hf. Salih ef.Gaševića, u našem narodu, najviše izvođeni mevludski spijevovi Safvet bega Bašagića, prof. Rešada Kadića i prof. Ešrefa Kovačevića, čiji je Mevlud štampan u 97.000 primjeraka. Ako se mevludom, bio on u vidu poruke ili pisane rijrči ili druge vrste prakse i odnosa, želi iskazati ljubav, respekt i odnos prema Alejhisselamu, a tvrdim da se upravo o tome radi, onda Mevlud ima svoje duboko kur-ansko opravdanje i objašnjenje. Naime, teza po kojoj je Muhammed a.s., kao i drugi ljudi, običan čovjek i da se prema njemu tako treba i ponašati, kako za vrijeme njegovog života tako i poslije smrti, te da je sam Alejhisselam od svojih savremenika to zahtijevao, samo je djelimično tačna. Kur-an, kada govori o materijalnom aspektu Poslanika s.a.v.s. ili o njegovom „bešerijjetu“ jasno naglašava da je on „čovjek kao i vi svi“ (El-Kehf,110), da „jede hranu kao i drugi ljudi i da je prisutan u javnosti“ (El-Furkan,7), ali kada govori o duhovnoj dimenziji Resula s.a.v.s., on je „Resulullah“- Allahov poslanik (El-Feth,29), „vječiti primjer i uzor“ (El-Ahzab,21), „Ko izrazi pokornost Poslaniku s.a.v.s. izrazio je pokornost Allahu dž.š. (En-Nisa,80), „Ko izrazi pokornost prema Poslaniku s.a.v.s., zaslužit će ljubav Allaha dž.š.“ (Ali Imran,31). Dalje, Kur-an naređuje da se sa Poslanikom s.a.v.s. uspostavi poseban odnos i respekt, da sa njim ne „razgovaraju kao što međusobno razgovaraju jedni sa drugim“ (El-Hudžurat,2), da im Poslanik s.a.v.s. u svakom pogledu bude „ preči od njih samih“ (El-Ahzab,6). Ako ovome dodamo da je Allah dž.š. baš Muhammeda a.s. poslao „iz milosti prema svim svijetovima i egzistencijama“ (El-Enbija,107), da je njegova karakterna ličnost „ savršenstvo morala“ (El-Kalem,4), te da njegova riječ i djelo predstavljaju drugi izvor časnog Šeriata (odmah poslije Kur-ana), prihvatanje teze po kojoj je Muhammed a.s. običan čovjek sasvim je neprihvatljiva. Formulacija po kojoj je Muhammed a.s. čovjek, ali ispred drugih i iznad drugih, gledano kroz ove kur-anske opise Alejhisselama s.a.v.s., bila bi jedino ispravna i tačna. Mislim da su upravo ovako osjećali i razmišljali autori Mevluda, kako u svijetu tako i kod nas, te da njihov izraz, svejedno bio on u formi proze ili poezije, predstavlja iskren i vrijedan doprinos na putu osvjetljavanja i izučavanja najinteresantnijeg i najbogatijeg islamskog naslijeđa i to upravo onog koji se odnosi na život i djelo Muhammed a.s. Ono što želim reći je to da ako učenje Mevludi-Šerifa nije bilo praksa u vremenu Poslanika s.a.v.s., pa čak i u dužem periodu poslije njegove smrti, gledano sa kur-anskog stanovišta, ni u kom slučaju ne znači da Mevlud u nekom narednom vremenu i okolnostima ne treba učiti. Možda je Mevlud, u nekim prilikama, ne samo dozvoljeno, nego i preporučeno i korisno učiti ,a taj dan proglasiti svečanim i praznikom. Prisjetimo se samo da za života Alejhisselama s.a.v.s. Kur-an nije bio sakupljen u jedinstvenu zbirku, da nije bila izvršena registracija i klasifikacija Hadisa, da nije bio napisan životopis Muhammeda a.s. Nikome od muslimana, kasnije, nije palo na pamet da te značajne i bogate projekte obustavi iz razloga što isti nisu urađeni za Poslanikova s.a.v.s. života. Svi ovi, a i mnogi drugi naučni, ekonomski, socijalni i kulturni projekti su pokretani i dovršavani onako kako je to odgovaralo potrebama i interesima islamskog društva. Duboko vjerujem da je i pojava Mevluda, najprije u islamskim zemljama, a kasnije i kod nas, u uskoj vezi sa ovim interesima. Praksa Mevluda, kao što smo vidjeli, nastaje u vremenu velikih opasnosti po islamski svijet, Krstaški pohodi sa Zapada i napad Mongola sa Istoka. Osim toga, islamsku populaciju sačinjavali su ljudi sa raznih kontinenata, različitih civilizacija i tradicija. U takvoj situaciji, isticanje pripadnosti jednoj ideji, jednom programu i konceptu života, od ogromnog je značaja. Ličnost Muhammeda a.s. u životu pripadnika Islama sve ovo obuhvata i simbolizira. Mevlud je manifestacija odnosa prema Allahu dž.š i Njegovom Poslaniku s.a.v.s., islamskom džema’atu ali i svijetu u cjelini. Pozitivan efekat i utjecaj Mevluda na džematskom i porodičnom planu posebno se zapaža u životu muslimana BiH. U jednom svom predavanju o značaju Mevluda, moj kolega, rahm. prof. Nijaz Šukrić reče da nam „ naše majke i očevi ostaviše Mevlud u emanet“ (Glasnik VIS-a, god. 1986, str.485). To je tačno. Mevlud je u našim porodicama i džemaatima vremenom postao jednom vrstom emaneta. Najbolje bi bilo da to i ostane. Ništa nisu pogriješile generacije muslimana koji nisu prektikovale učenje Mevluda, isto kao što nisu pogriješile generacije muslimana koji su uveli tu praksu. Ona je odraz potrebe i interesa muslimanskog kolektiva u datom vremenu i prostoru. Salih Čolaković Mo,30.11.2017