Historijsko-pravne knjige pitanje valjanosti Mevluda bilježe skoro već 1.000 godina. To pitanje je staro skoro koliko i sâmi islam. Među tradicionalnom ulemom je bilo onih najvećih pravnika koji su mevlud smatrali poželjnim djelom. Takav je bio imam Sujuti kojem danas, vjerovatno, ni jedan živući alim ne bi mogao polivati vodu na ruke. Takav je bio i Ibn Hadžer. Oni su bili islamski pravnici kakvih dugo nije bilo među muslimanima u zadnje vrijeme. Oni su iznijeli sasvim logične i jasne argumente u korist Mevluda.
Čemu onda uopće rasprave o Mevludu?
Te rasprave su ništa drugo do 'osvajačka sila' (soft power) kojom se pokušavaju osvojiti narodne mase ljudi i odvojiti od zvanične uleme, od državnih i oficijelnih vjerskih shvatanja. Pričom da je Mevlud novotarija se pridobijaju simpatije neukih ljudi, podriva se autoritet formalnih alima, uvodi se nepovjerenje prema zvaničnim institucijama. Sve sa ciljem da se osvoji društvi uticaj u njegovoj cjelini ili djelomično. Tu vrstu osvajačke sile su koristili upravo oni koji nisu bili ni društvena vlast, ni formalni društveni autoritet. To su sigurno bivali ljudi od znanja ali bez jasne društvene uloge, ljudi od znanja ali bez formalne odgovornosti. Da nije priče o Mevludu oni bi imali neku drugu priču koja bi služila kao podloga za osvajanje društvenog uticaja. Dakle, uopće nije sporno pitanje ligitimnosti samog Mevluda, to je samo vrh ledenog brijega. Širi kontekst je u osvajanju društva taktikom "proglasi novotariju, osvojit ćeš siguran društveni uticaj".
O Mevludu su ispisane sve riječi. Dokazi i pro i kontra su sasvim jasni i logični. I ne može se na ovu temu više dodati ni jedno slovo. Ostalo je još da se tom temom osvajaju mase a sve za vlastite potrebe i interese.
Hafiz Omer ef. Bušatlić