Ova ehlisunetska akaidska skola je usko vezana za hanefijsku pravnu skolu i u stvari predstavlja stanovitu formu njene teoloske misli tako da su pojmovi hanefija i maturidija postali sinonimi. Za razliku od esarijske skole u akaidu koja je oblikovana kao reakcija preobracenog muatezilije Alija ibn Ismaila ibn Ishaka El Esarija (260 - 324 p.h.) na prvobitno ucenje i povratak ehlisunetskom pravcu okupljajuci ucenjake raznih skola, maturidijska je skola bastinila ucenje Imama Numana ibn Sabita Ebu Hanife (80 - 150 p.h.) i u akaidu. Ne izlazeci iz ovih okvira ona zajedno sa metodom hanefija u usuli fikhu predstavlja razradu i odmisljanje ucenja Ebu Hanife i njegovih ucenika Jakuba ibn Ibrahima El Ensarija Ebu Jusufa (113 - 182 p.h.) i Muhameda ibn Hasana El Sejbanija (131 - 189 p.h.). Iz ovoga se vidi jedna od osobina hanefijske skole a to je tendencija da ucenjaci ove skole idu svojim od imama prethodnika naslijedjenjim putem ne samo u fikhu nego i u akaidu i usuli fikhu koji kod njih sadrzi i teoriju hadisa i nacela kritike predaja objedinujuci na taj nacin sve vazne discipline islamskog ucenja. Razloge za ovo treba vjerovatno traziti u tome sto je hanefijska skola kao bastinik ucenja stare iracke skole sljedbenika slobodnog promisljanja (ehlu-l-re'j) vec imala definisane principe i kodificirana djela prije nastupa velikog teoreticara islamskog prava Muhameda ibn Idrisa El Safiija (150 - 204 p.h.) koji u svojoj Risali, najstarijem sacuvanom zasebnom djelu iz oblasti usuli fikha vec raspravlja sa Muhamedom ibn Hasanom o nekim pitanjima ove oblasti. Safija ce svojim radom u usulu izvrsiti veliki uticaj na cjelokupni kasniji razvoj ove discipline u svim islamskim skolama i na neki nacin odrediti pravac njenog daljnjeg razvoja. Prihvatanje principa racionalnog promisljanja je dalo podsticaj da se definisanje pravila analogije-kijas i razumskog propitivanja sadrzaja predaja - el diraja pojavi u irackoj skoli i veze za ime Imama Ebu Hanife. Ovo je opet bio preduslov za bilo kakav zacetak i naucni razvoj islamskih disciplina. Dodatni razlog je i to sto ova skola osnove svoga ucenja veze za starije iracke ucenjake relacijom ucenik - ucitelj koja ide sve do poznatog ashaba Abdullaha ibn Mesuda (p.n.a. 32 p.h.) ljubomorno cuvajuci naslijedjeno. Tako je Ebu Hanifa pored svoje ucenosti sve do smrti svoga ucitelja Hamada ibn Sulejmana (p.n.a 120 p.h) ostao njegov ucenik ne izdajuci samostalno fetve. Hamad je bio ucenik Ibrahima Nahija (p.n.a. 96 p.h.) a ovaj ucenik Alkame el Nahija (p.n.a. 62 p.h.) koji je opet bio ucenik Abdullaha ibn Mesuda koji je za njega rekao "Ne postoji nista sto ja znam a da to Alkama ne zna". Ebu Hanifini ucenici Ebu Jusuf i Muhamed, mudztehidi ciji stepen nije ispod onog Imama Safiije ipak odabiru da ne istupe iz skole svoga ucitelja iako su u mnogim pitanjima imali vlastiti stav. Opsirnije o karakteristikama i historiji nastanka pravnih skola se moze pogledati u knjizi Hudzetullahi el Baligah indijskog ucenjaka Velijullaha Dehlevija. Sto se tice samog imena Maturidije ono dolazi od nadimka-nisbe istaknutog sistematizatora akaidskog ucenja Ebu Hanife, Muhameda ibn Muhameda ibn Mahmuda Ebu Mensura El Maturidija (p.n.a 333 p.h.). Maturid je ime mahale ili sela u blizini Samarkanda odakle ovaj Imam potice. Neki biografi navode i verziju imena Maturit. Imam Maturidi je ucio kod Ebu Bekra Ahmeda El Dzuzedzanija, ovaj kod Ebu Sulejmana El Dzuzedzanija, a ovaj opet kod Imama Muhameda ibn Hasana ucenika Imama Ebu Hanife. Ebu Sulejman El Dzuzedzani je i jedan od prenosilaca osnovnih djela u hanefijskom mezhebu od Imama Muhameda poznatih pod nazivom Kutub el Usul kao i drugih njegovih djela kao sto je djelo El Emali (diktati). Njegovi biografi za njega navode da mu je halifa El Memun nudio da se prihvati kadijske sluzbe sto je ovaj odbio. Od djela mu se spominju El Sijer el Sagir i El Navadir. Umro je nakon 200 godine po hidzri. Ebu Bekr El Dzuzedzani je bio ucenjak koji je objedinio znanje u fikhu sa znanjem o usulu. Od djela su mu poznata El Ferku ve El Temjizu i Kitabu-l-Tevbeh. Nadimak-nisba El Dzuzedzani prema El Semeaniju dolazi od mjesta Dzuzedzan u blizini grada Belha. Ova dvojica ucenjaka su prema tome sened koji veze Maturidija za Imame mudztehide u mezhebu. Sto se tice ucenika Imama Maturidija to je El Hakim El Kadi Ishak ibn Muhamed El Samarkandi (p.n.a. 342 p.h.). Nazvan je Hakim zbog velike mudrosti i zuhda a Kadi jer je dugo godina bio kadija u Samarkandu. Poznato mu je akaidsko djelo El Savad El Azam o kome ce biti rijeci kasnije.Od ucenika su mu jos poznati Ali El Rustagfeni i Ebu Muhamed ibn Musa El Pezdevi.
Sam Maturidi je napisao izmedju ostalog: 1. El Tevilat fi tefsiri El Kuran El Kerim koje je prema rijecima Imama Zahida El Kevserija (p.n.a. 1371 p.h.) nenadmasno u svojoj oblasti ali je na zalost do njegovih dana ostalo u rukopisu nestampano. 2. Kitabu-l-Tevhid u kome se iznosi akaidsko ucenje ehlisuneta, 3. Kitabu-l-Mekalat u kome se iznose stavovi raznih sekti, 4. Meahizu-l-Serai'a fi usuli-l-fikh, djelo o usuli fikhu 5. El Dzedel fi usuli-l-fikh 6. Redu-l-Imamije, pobijanje sekte imamija 7. Redu usuli-l-hamse li Ebi Muhamed El Bahili, radi se o pobijanju pet muatezilijskih principa. Najpoznatija djela u kojima je izlozeno hanefijsko-maturidijsko ucenje: Prije svega to su akaidska djela Ebu Hanife poput Fikhul Ekbera, Vasije i ostalih djela u kojima je objasnio ehlisunetski pravac jer kako to kaze Mehmed Handzic predstavnici maturidijskog pravca smatrahu Ebu Hanifu svojim vodjom kako u poslovanju tako i u vjerovanju.Pored Maturidijevih djela Kitabu-l-Tevhid i Tevilatu-l-Kuran o cijem ce sadrzaju biti rijeci navesti cemo neka od najpoznatijih djela kasnijih pisaca u kojima se obradjuje ovo ucenje. 1. Pomenuti ucenik Maturidijev El Hakim El Samarkandi je napisao djelo El Sevadul el Azam ciji je naslov uzet iz poznatog hadisa o sedamdeset i tri grupe od kojih je samo jedna spasena skupina, el firka el nadzija koja se prema drugoj verziji hadisa zove i El Sevadu-l-Azam. Djelo se sastoji od sezdeset i dvije tacke vjerovanja koje svaki onaj ko zeli da pripada spasenoj grupi mora usvojiti u svome vjerovanju. 2. Nasr ibn Muhamed ibn Ahmed ibn Ibrahim El Samarkandi sa kunjom Ebu Lejs. Historicari ne biljeze tacno godinu njegova rodjenja vec navode priblizno 300 ili 310 kao i godinu njegove smrti 375, 376, 383 ili 393. Rodjen je u Samarkandu prijestolnici znanja, kulture, fikha i tesavufa u njegovom vremenu. Napisao je mnoga djela od kojih su mnoga stampana i rasirena. Pored fikhskih djela napisao je poznati tefsir Bahrul Ulum - More znanja koji je obicno stampan u tri debela sveska. Predmet naseg interesovanja je njegovo djelo iz akaida u formi pitanja i odgovora koje je dosta rasireno u islamskom svijetu posebno medju muslimanima u Maleziji i Indoneziji. Takodjer je napisao i komentar Fikhul Ekberu. 3. Muhamed ibn Muhamed ibn Abdul Kerim, Ebu-l-Jusr Sadru-l-Islam El Pezdevi (p.n.a 493 p.h.). Ucio je kod Ismaila ibn Abdul Sadika koji je ucio kod Ebu-l-Jusrovog djeda Abdul Kerima koji je bio ucenik Ebu Mensura El Maturidija. Sened od Maturidija do imama Muhameda ibn Hasana je vec naveden. Pezdevi pripada porodici koja je dala mnoge izvrsne ucenjake. Najveci dio svog zivota je vjerovatno proveo u Buhari ali je poznato da je bio i kadija Samarkanda oko 1088 godine po miladu. U svome akaidskom djelu Usuli-l-Din obrazlaze devedeset i sest tacaka vjerovanja dajuci hanefijsko-maturidijsko stajaliste u svakoj od njih. Nakon toga on navodi stajalista neistomisljenika i pobija ih. Najcesce su to stavovi muatezilija, keramita i filozofa. Ponekad pominje i Esarija i njegove stavove. 4. Omer ibn Muhamed ibn Ahmed ibn Ismail ibn Lukman Nedzmu-l-Din Ebu Hafs El Nesefi (461-537 /1068-1142). Rodjen je u Nesefu a ucio je kod gore pomenutog Ebul Jusra El Pezdevija. Medju njegovim ucenicima je i Ali ibn Ebi Bekr El Marginani autor djela El Hidaja. Nesefi je napisao izmedju ostalog akaidsko djelo pod imenom El Akaid El Nesefije koje je postalo vjerovatno najrasirenije, najpoznatije i najvise komentirano djelo u kome se iznosi maturidijsko ucenje. Razlog tome je sto ovo djelo vjerno prati sadrzaj i predstavlja sazetak onoga sto je izlozeno u Maturidijevom Kitabu-l-Tevhidu. Ovaj Akaid je mnogo komentiran ali daleko najpoznatiji komentar je onaj sto ga je napisao Sadu-l-din El Taftazani (712-793 /1322-1389). Zajedno sa Taftazanijevim komentarom Nesefijev akaid je postao osnovni udzbenik u mnogim medresama sirom islamskog svijeta a i danas se izucava na najpoznatijim islamskim visokim ucilistima. Ahmed ef. Burek je prema ovom djelu predavao Akaid na Gazi Husrevbegov!oj medresi u Sarajevu prije reforme i uvodjenja udzbenika na bosanskom jeziku. 5. Mejmun ibn Muhamed Ebu Muin El Nesefi (p.n.a. 508 /1115) koji je napisao djelo Tebsiretu-l-Edilah. Ovo je opsirno izuzetno vazno djelo u kome je pisac pobijao protivnike ehlisuneta u vjerovanju. Knjiga se smatra detaljnom razradom onoga sto je sadrzano u Omer Nesefijevom Akaidu spomenutom u prethodnoj tacki. Katib Celebi kaze u Kesfu-l-Zununu: "Ko pogleda u ovo djelo i usporedi ga sa Omer Nesefijevim Akaidom vidjece da Akaid ima formu tematskog sadrzaja djela Tebsiretu-l-Edilah." 6. Ahmed ibn Mahmud Nuru-l-Din El Sabuni (p.n.a. 480 p.h.). Kod njega je ucio Semsu-l-Eimeti Muhamed El Kurderi. Napisao je iz oblasti akaida djelo El Hidaja zatim ga sazeo i nazvao El Bidaja fi Usuli-l-Din koje je stampano. U djelu el Ensab se navodi da nisba El Sabuni dolazi od pravljenja ili prodaje sapuna. 7. Ebu-l-Berekat Hafizu-l-din El Nesefi (p.n.a. 710 /1310). Napisao je djela iz gotovo svih oblasti koja su prihvacena i rasirena. Iz fikha Kenzul-l-Dekaik i druga, iz Usuli fikha Menaru-l-Envar, iz tefsira Medariku-l-Tenzil ve Hakaiku-l-Tevil, iz akaida djelo El Umdetu fi Usuli-l-Din kojemu je napisao i komentar. Sadrzaj ovog djela je slican Omer Nesefijevom Akaidu ali je obimom cetiri puta duzi. 8. Hasan Kafi ibn Turhan ibn Davud ibn Jakub El Zibi El Akhisari El Bosnevi (951-1025 / 1544-1616). Ovaj ucenjak se rodio u Akhisaru mjestu koje se danas zove Prusac. Svoj zivotni put je licno opisao u djelu Nizamul Ulema prevedenom na bosanski i stampanim. Pisao je originalna djela u svim oblastima a u akaidu je napisao Revdatu-l-Dzenat fi usuli-l-I'tikad - Rajske basce o nacelima vjerovanja. Pri izradi ovog djela se kako sam kaze sluzio djelima koja su napisali Tahavi, Nesefi, Senusi, Sujuti i Ebu Hanifa. Djelo je podijeljeno u osam poglavlja - basca i predstavlja prema Handzicu danas jedno od najboljih vjeronaucnih djela u arapskoj literaturi. Kafija je napisao i komentar ovom djelu pod imenom Azharu-l-Revdat fi serh Revdati-l-Dzenat - Cvijece basca komentar rajskih perivoja. Koncept ovog djela Kafija je zavrsio sredinom novembra 1605 godine u gradu Osijeku vracajuci se sa pohoda protiv grada Ostrogona a dotjerao ga je u Pruscu. Trece njegovo djelo iz akaida je Nuru-l-Jek!in fi usuli-l-Din - Svjetlo istinske spoznaje o temeljima islamske vjere koje predstavlja komentar na djelo Akaid od Tahavija. Djelo je posveceno velikom veziru Lala Mehmed pasi Sokolovicu koga pisac hvali u predgovoru. 9. Kemalu-l-Din Ahmed ibn Hasan ibn Sinanu-l-Din El Bejadi El Rumi El Bosnevi (1042-1098/1632-33 - 1687). Bio je kadi asker Rumelije. Iz oblasti akaida je napisao djelo Isaratu-l-Meram min Ibarati-l-Imam koje predstavlja komentar na pet djela Ebu Hanife, Fikhu-l-Ekber, El Vasija, El Risala, Fikhu-l-Ebsat i Kitabu-l-Alim ve El Mutealim. U ovom djelu je pisac na izvrstan nacin obradio najvaznije stvari iz islamske apologetike (ilmu-l-kelam). Djelo je podijeljeno na uvod - Mukadima, tri poglavlja - Bab i zakljucak - Hatima. 10. Mustafa Juji ibn Jusuf ibn Murad Ejjubi-zade El Mostari El Bosnevi - Sejh Jujo (1061-1119 p.h.). Rodjen u Mostaru gdje je i ucio pocetne nauke a nakon toga nastavio u Carigradu gdje je izrastao u izvrsnog ucenjaka. Napisao mnoga djela iz svih islamskih oblasti. Iz oblasti akaida je napisao djelo Bedru-l-Meali fi Serh Bed'u-l-Emali koje predstavlja komentar poznate kaside iz akaida koju je napisao Siradzu-l-Din Ali ibn Osman El Ushi El Fergani (569/1173). Takodje je napisao i glose na komentar gornje kaside od Karabagija umro (942 / 1535). 11. Mehmed Handzic sin Muhamedov, Sarajlija (1906 - 1944 p.m.). Rodjen je u Sarajevu gdje nakon ruzdije zavarsava Serijatsku gimnaziju. Godine 1926. se upisuje na univerzitet Al-Azhar gdje je i diplomirao 1930. nakon cega se vraca u Sarajevo. Radio je kao muderis na Gazi Husrevbegovoj medresi, Visoj serijatsko-teoloskoj skoli te jedno vrijeme u Gazi Husrevbegovoj biblioteci na obradi i katalogizaciji rukopisnog blaga. Imao je enciklopedijsko obrazovanje koje se odrazilo i na razlicite oblasti njegovog naucno-istrazivackog zanimanja. Iza sebe je ostavio oko tri stotine sto duzih sto kracih djela uprkos zivotnom vijeku od samo trideset osam godina. Ovdje nas zanima njegov rad pod imenom Ilmul-Kelam, Udzbenik islamske vjeronauke za VIII razred srednjih skola. Tesko je naci rijeci da se izrazi dovoljna pohvala u korist ovoga djela. Pisac je u ovom djelu na oko stotinjak stranica iznio i skladno obradio najvaznije teme kojih se dotice nauka akaida. Sve to je ucinio na jedan objektivan i umjeren nacin bez povrsnog uopcavanja ali i bez nepotrebnog ulazenja u detalje razilazenja koji zanimaju samo pojedince koji se bave istrazivanjem u ovoj oblasti. Neprocjenjiva vrijednost djela je kako u sadrzaju tako i u samoj njegovoj organizaciji gdje je pisac u oba slucaja prvenstveno slijedio visoko razvijenu shemu i podjelu tematike koja se srece u krajnje autoritativnim i opseznim djelima ove oblasti koja predstavljaju vrhunac njenog klasicnog razvoja naime Sadudin El Taftazanijev (p.n.a 793 p.h.) Sherhu-l-Mekasid i Sejid Serif El Dzurdzanijev (p.n.a. 792 p.h.) komentar na Addudin El Idzijevo (p.n.a. 756 p.h.) djelo El Mevakif. Uz to se pisac koristio i mnogim drugim djelima islamskih pisaca ciji spisak navodi na kraju svoje knjige. Handzic svoje djelo pocinje kratkim pregledom o historijatu i tematici same nauke Ilmul-Kelama uz to navodeci glavne izvore islamskog ucenja i njihov kratki opis. Nakon toga prelazi na iznosenje u kratkim crtama uvodnih premisa i univerzalija da bi se onda skoncentrisao na trodjelnu podjelu ove nauke naime na Ilahijat - o Bogu, Nubuvat - o Vjerovjesnicima i Sem'ijat - o vjerskim istinama koje se samo znaju putem obavijesti. Iako pisano u prvoj polovini proslog stoljeca djelo pripada onom zanru islamske literature cija je aktuelnost neprolazna. Zbog toga se djelo i danas koristi kao prirucnik iz oblasti akaida na nasim medresama. Cetvorica zadnjih autora cija su djela ovdje spomenuta su bosnjaci, Hasan Kafija, Ahmed Bejazic, Sejh Jujo i Mehmed Handzic. Treba priznati da mozda donekle sa izuzetkom Ahmeda Bejazica njihova djela nisu stekla opcenitu glasovitost i rasirenost u islamskom svijetu s obzirom na vrijeme njihovog nastanka kao sto je slucaj djela autora spomenutih prije njih. Neka djela bosnjackih pisaca ovdje spomenuta nisu ni neovisna u tom smislu sto predstavljaju komentare na ranija djela. Medjutim oni su ovdje navedeni iz njihove vaznosti za nas bosnjake, muslimane Balkana jer oni predstavljaju nasu tradiciju i duhovni korijen te nas ne mali doprinos ucenju hanefijsko-maturidijske skole kojoj mi muslimani Balkana pripadamo.
Maturidijev pristup: U svome Kitabu-l-Tevhidu Maturidi raspravlja prirodu ljudske spoznaje i definise puteve dolaska do spoznaje. Prema njemu postoje tri puta sticanja istinskog znanja i to, putem cula, putem vijesti i pomocu razuma. On kritikuje medjusobno suprotstavljene poglede razlicitih grupa koje su stajale na stanovistu da uopce nije moguce doci do sigurne spoznaje, da osjetila ne mogu pruziti istinsko znanje ili pak da je razum sam dostatan da pruzi spoznaju. Odbacujuci stavove onih koji nijecu ili sumnjaju u mogucnost dosezanja spoznaje putem osjetila on iznosi tvrdnju da cak i zivotinje putem osjetila znaju razlikovati stvari koje im omogucuju opstanak od onih koje ih vode u propast te ono sto im steti od onoga sto im koristi. On zakljucuje da su teoretske postavke onih koji pokusavaju da zanijecu objektivnu stvarnost stvari nistavne. Njima treba postaviti pitanje: "Da li znate sta nijecete?" ako kazu "Ne," njihovo nijekanje je oboreno, ako pak odgovore potvrdno onda potvrdjuju realnos!t svoga nijekanja i time postaju negatori svoje vlastite negacije. Vijesti su sredstvo postizanja spoznaje kad se radi o porijeklu, dogadjajima iz proslosti, dalekim zemljama, korisnim i stetnim stvarima, medicini itd. One se dijele na dvije vrste, generacijski prenesene historijske vijesti (ahbar al mutavatir) i vijesti koje su nam dosle od poslanika (ahbar al rusul) koji posjeduju sigurne dokaze kojim utvrdjuju svoju istinitost. Iako obje ove vrste vijesti mogu da daju sigurnu spoznaju mi moramo biti veoma kriticni prilikom primanja vijesti prenesenih od poslanika jer su nam dosle putem lanaca prenosilaca koji nisu nepogresivi i koji su potencijalno pocinili greske prilikom prenosenja. Oni koji nijecu mogucnost postizanja spoznaje putem vijesti su slicni onima koji nijecu tu mogucnost putem osjetila. Nacin da ih se ubijedi je da im se nanese fizicki bol i kad se pozale reci ce im se: "Vasa obavijest o bolu nije nista drugo do vijest koja nam ne moze dati istinsko znanje." Razum je prema Maturidiju najvazniji izvor spoznaje jer bez njegove pomoci sama osjetila i vijesti nemogu dati istinsku spoznaju. Znanje o onostranim istinama i moralnim principima je izvedeno kroz ovaj izvor. Razum je ono sto razlikuje ljudska bica od zivotinja. Maturidi navodi mnogo slucajeva gdje nista drugo osim razuma nemoze razotkriti istinu. To je i razlog zasto Kuran uporno insistira pozivajuci ljude da razmisljaju i da rasudjuju koristeci razum i nastojeci doci do istine. Odbacujuci stajalista onih koji tvrde da razum nemoze dati istinsku spoznaju Maturidi odgovara da oni sami nemogu dokazati svoje stajaliste bez upotrebe razuma. Bez sumnje razum zauzima istaknuto mjesto u sistemu Maturidijevog misljenja medjutim on stoji na stanovistu da apstraktni razum sam nemoze dati istinsku spoznaju po pitanju svih stvari koje covjek zeli znati. Slicno osjetilima razum ima odredjeni domet i postavljene granice iza kojih nemoze doseci. Ponekad je ljudski razum zaveden i pod uticajem unutrasnjih i vanjskih faktora kao sto su strast, teznja, navika, okolis, tako da on ne uspijeva dati sigurnu spoznaju i u onim stvarima koje obicno ulaze u njegovo polje dometa. Maturidi navodi raznorazna divergentna misljenja i ideje ucenih ljudi kao dokaz ove svoje tvrdnje. Zato prema Maturidiju razum mora dobiti pomoc, uputu i vodilju koja ce ga zastititi od skretanja u stranu i provesti pravim putem, zapravo pomoci mu da razotkrije delikatna pitanja i dosegne istinu. Ta pomoc i vodilja je prema Maturidiju Bozanska objava koju prima Vjerovjesnik. Nuznost Bozanske objave prema Maturidiju nije ogranicena samo na vjersku oblast vec se proteze i biva vodiljom i u mnogim svjetovnim oblastima. Otkrivanje raznih vrsta hrane kojom se ljudi hrane, medicinskih lijekova, umjetnosti itd je rezultat bozanske objave. Ljudski razum nemoze dati znanje o mnogim od tih stvari i ako bi se ljudi u tome oslonili samo na individualno ljudsko iskustvo onda ljudska civilizacija ne bi mogla napraviti ovakav brzi progres i razvoj. Maturidi odbacuje ideje onih koji tvrde da je individualni razum osnova znanja i kriterij istine. Takodje on ne smatra individualno nadahnuce (ilham) izvorom sigurne spoznaje ili istinskog znanja. Nadahnuce po njemu stvara haos i suprotstavljenosti u oblasti spoznaje i cini da dosezanje istinske spoznaje biva nemoguce. Jasno se vidi iz ovog kratkog izlaganja da razum i objava zauzimaju istaknutu poziciju u sistemu Maturidijevog misljenja. Postulati vjerovanja su po njemu izvedeni iz objave a zadatak razuma je da ih ispravno razumije. Nemoguce je da se desi sukob izmedju razuma i objave ako se ova ispravno razumijeva. Njegova metoda tumacenja tekstova se vidi iz slijedeceg. Dijelovi Kurana koji izgledaju nejasno ili cija su znacenja dvosmislena se moraju razumjevati u svjetlu onih dijelova koji su sigurni i koji sami sebe objasnjavaju. Na onim mjestima gdje se na prvi pogled shvatanje teksta sukobljava sa onim tekstovima koji su jasni i koji sami sebe objasnjavaju takvo se shvatanje mora napustiti i mora se vjerovati da to nije nikad bilo namjeravano znacenje jer nije moguca kontradikcija medju ajetima Kurana kako je to Bog mnogo puta istakao. U takvim slucajevima je dozvoljeno tumaciti te tekstove u svjetlu nepobitnih istina ili prepustiti njihovo istinsko znacenje Bogu. Pobijanje Muatezilija: Razlika u pristupu Maturidija i pristupu muatezilija se jasno vidi iz ovoga. Muatezilije su utvrdili koristeci se razumom odredjene teze i onda pokusali da te teze podupru kuranskim ajetima tumaceci ajete u skladu sa unaprijed usvojenim tezama. Sto se tice vjerovjesnikovih predaja njihov pristup je bio prihvatanje onih koje idu u prilog njihovim postulatima a odbacivanje onih koje im se suprotstavljaju. Maturidi uvijek pokusava da zauzme srednji put izmedju ekstremnih racionalista s jedne strane i ekstremnih tradicionalista s druge. On bi se slozio sa muatezilijama na mnogim pozicijama ali ne bi nikad usvojio aristotelovsku filozofiju kao osnovu vjerskih doktrina. Slicno tome on dijeli osnove sa tradicionalistima ali nije spreman da shvata Kuran i Hadis uvijek u njihovom bukvalnom znacenju i time upadne u antropomorfizam. On se slaze sa muatezilijama da je obaveza svakog razumnog bica da dodje do spoznaje o postojanju Stvoritelja pomocu svoga razuma cak i prije ijedan vjerovjesnik bude poslan da to obznani, da su stvari po svojoj prirodi ili dobre ili lose i da Zakonodavac to uzima u obzir prilikom Njegove naredbe ili zabrane. Dalje da je Bog covjeku podario razum s pomocu kojeg on moze cesto razlikovati dobro od zla, ali za razliku od muatezilija on ostaje na stanovistu da razum nemoze biti izvor zaduzivanja ljudi niti izvor vjerskog zakona. Prema Maturidiju izvor vjerskog zaduzivanja je objava a ne razum. Maturidi zestoko kritikuje muatezilijsku tezu o Bozijoj pravdi i jednoci. Njihovo tumacenje Bozije pravde ih je dovelo do toga da Bogu odreknu svaku mogucnost apsolutne Volje i Moci, zatim atribut stvaraoca ljudskih djela i da ga ucine prilicno bespomocnim. Bozanska milost i oprost ne nalaze uopste mjesta u njihovom sistemu sto je vidljivo iz njihovog stava o teskom gresniku. Ideja da je Bog prinudjen da cini ono sto je za covjeka bolje nemoze objasniti postojanje zla, prirodnih katastrofa i patnji neduzne djece i zivotinja. Prema njihovim tezama covjek uziva vecu slobodu i posjeduje vecu moc nego stvoritelj univerzuma. Maturidi pokusava dokazati da oni u svojim tezama nisu slijedili izricite upute Kurana i suneta ali ni rezultate zdravog razuma. Njihovo tumacenje teze o Bozijoj jednoci Boga suzava na nepoznatu i neznajucu stvar. Njihov stav da je ono sto ne postoji ipak nesto - stvar, jedino podupire stav nevjernika da je svijet vjecan jer Bogu pridruzuje jos jedan vjecni entitet i time se suprotstavlja Kuranskom ucenju o stvaranju i Bozijem jedinstvu.
Osnovne karakteristike ucenja: Maturidi je svoj sistem uglavnom izgradio na dva osnovna principa, Bozija transcendentnost - nenalikovanje stvorenom i Bozija mudrost. Transcendencija znaci da se Maturidi suprotstavlja svakom obliku poredjenja Boga sa stvorenim ili davanja Bogu osobina stvorenog - antropomorfizam, bez nijekanja Bozijih svojstava. Izrazi Kurana cije bukvalno znacenje upucuje na antropomorfizam ce se ili tumaciti u skladu sa jasnim nedvosmislenim ajetima tumacenjem koje prihvaca arapski jezik i sukladno Bozijem jedinstvu ili ce se pak njihovo znacenje prepustiti Bozijem znanju. Kad se radi o principu Bozanske mudrosti Maturidi pokusava da rijesi spor izmedju suprotstavljenih stavova determinista (dzebrija) i muatezilija i da covjeku obezbijedi odredjeni stepen slobode bez da zanijece apsolutnu Bozansku Volju i Moc. Mudrost znaci postavljanje stvari na njihovo pravo mjesto tako da Bozanska mudrost objedinjuje pravdu, milost i dobrotu. Bog posjeduje apsolutnu Moc i to znaci da ta Moc nije sputana nicim osim Bozijom vlastitom mudroscu. Maturidi koristi ovaj princip s jedne strane da odbaci muatezilijsku doktrinu da je Bog prinudjen raditi ono sto je covjeku bolje a s druge strane da odbaci stajaliste da Bog moze ljudima staviti u duznost ono sto oni nisu u stanju izvrsiti. Nije u sukladnosti s Bozanskom mudroscu koja obuhvata kako pravdu tako i milost da se trazi od covjeka da izvrsi ono sto je izvan njegove moci kao na primjer narediti nekome ko nema ruku da ispruzi svoje ruke. Isto tako bilo bi nepravedno ako bi Bog vjernike kaznjavao vjecno u dzehenemu ili nagradjivao vjecno nevjernike u dzenetu. On se u ovim pitanjima slozio sa muatezilijama za razliku od tradicionalista ali se strogo suprotstavio muatezilijama u njihovoj doktrini da Bog mora raditi ono sto je bolje za covjeka. Ova muatezilijska teza postavlja Boga u poziciju u kojoj je prinudjen uciniti odredjeno djelo u odredjenom trenutku u korist odredjene osobe a nijece Mu slobodu djelovanja. Ona samo dokazuje pravo covjeka u odnosu na Boga a ne unutrasnju vrijednost samog djela koju Bozanska mudrost uzima u obzir. Vise od toga, ova teza nemoze dati rijesenje niti objasnjenje postojanja zla. Maturidi zato stoji na stanovistu da se Bozanska mudrost ne sastoji iz toga da Bog cini ono sto je najbolje za odredjenu osobu vec da cini djelo shodno vlastitoj Volji postavljajuci svaku stvar na svoje mjesto. Nakon ovog kratkog izlaganja navodimo malo detaljniju analizu Maturidijevih stavova po pitanju nekih najvaznijih teoloskih problema. Odnos izmedju Boga i covjeka: U svom Kitabu-l-Tevhidu i Tevilatu-l-Kuran Maturidi se bavi opsirno razlicitim aspektima ovog obuhvatnog problema govoreci o Volji, Moci, Stvaranju, Bozijoj mudrosti i postojanju zla u svijetu. Tome treba dodati i ljudsku slobodu, vjersko zaduzivanje i odgovornost itd. Maturidi opovrgava stavove dzebrija i muatezilija u ovim pitanjima ali se u stanovitim tackama razilazi i sa Esarijem. Odbacujuci absolutni determinizam i prisilu dzebrija on tvrdi da odnos izmedju Boga i covjeka ne treba posmatrati kao odnos izmedju Boga i ostatka fizickog svijeta. Bog je covjeku podario razum, sposobnost razlikovanja dobra i zla te slobodu misljenja, osjecanja, volje i donosenja zakljucaka. Zatim je poslao vjerovjesnike i objavio Knjige kao uputu covjeku. Covjek naginje onome za sto misli da mu donosi korist i kloni se onoga za sto misli da mu nanosi stetu odabiruci jednu od dvije alternative na osnovu suda svoga vlastitog razuma istovremeno osjecajuci u svemu tome svoju vlastitu odgovornost za djelo koje je pocinio. Svijest o slobodi koja se nalazi kod covjeka naglasava Maturidi je jedna realnost cije nijekanje vodi nijekanju cjelokupnog ljudskog znanja i iskustva. Citirajuci kuranske ajete Maturidi ukazuje da Bog ljudska djela pripisuje covjeku i da ce covjek odgovarati za njih. Sve to jasno ukazuje da je Bog covjeka darovao slobodom izbora i moci nuznoj za izvrsenje djela. Nijekanje te slobode bi znacilo da je Bog u cijelosti odgovoran za sva ljudska djela i da ce ljude na sudnjem danu kaznjavati ne za njihova djela vec za Svoja vlastita. Ovo je jasno proturijecje jer Bog je sebe opisao u Kuranu kao Najmudrijeg, Najpravednijeg i Najmilostivijeg. Ostaje pitanje kako ljudska sloboda moze biti dovedena u sklad sa kuranskom koncepcijom sveobuhvatne Bozije volje, moci, vjecne odredbe i bozijeg autorstva svih ljudskih djela? Ukratko Maturidijevo objasnjenje je kako slijedi. Stvaranje pripada samo Bogu i nikom drugom. Pod stvaranjem se misli na izvodjenje necega iz nepostojanja u postojanje od strane onoga ko posjeduje absolutnu moc i znanje o svim detaljima vezanim za datu stvar ili djelo. Posto covjek ne zna sve okolnosti, uzroke, uslove ili pak posljedice odredjenog djela i uz to ne posjeduje moc stvaranja njega se nemoze smatrati stvoriteljem svojih djela. Sad kad je dokazano da je Bog stvoritelj svih ljudskih djela nuzno iz toga slijedi da su ona proizasla iz Njegovog htijenja posto Bozijem djelovanju nuzno prethodi Bozija volja. Prema tome nista se nemoze desiti bez ili protivno Bozijoj volji. Medjutim iako je uslov ljudskih djela Bozije htijenje i iako ih On stvara On nije podlozan ukoru niti je odgovoran za ta djela jer je Bozija volja odredjena Bozijim znanjem i On stvara odredjeno djelo onda kad covjek na osnovu slobodne upotrebe vlastitog razuma izabere i namjeri da ucini to djelo. Zato Bog hoce da se odredjeno djelo dobro ili lose desi za koje On zna da ce ga covjek izabrati i kad se covjek odluci da ga izvrsi Bog stvori to djelo covjeku bilo ono dobro ili lose. Iz ovog je jasno da Bozije htijenje ili stvaranje loseg djela nije u sukobu sa Njegovom mudroscu i dobrotom. Bog dopusta da se zlo djelo desi jer On zeli da odredjena osoba postupi po vlastitom izboru ali posto je Mudar i Pravedan On uvijek strogo zabranjuje !izbor zla. Tako iako je grijesenje sukladno Njegovoj Volji ono nikad nije sukladno Njegovoj naredbi, zadovoljstvu, zelji ili uputi. Prema tome grijeh po Maturidiju nije suprotstavljanje Bozijoj volji vec suprotstavljanje Bozijem zakonu, naredbi, uputi, zadovoljstvu i zelji. Osnova covjekovog zaduzenja i odgovornosti (teklif) Maturidi uci, se ne sastoji u tome da covjek posjeduje moc stvaranja djela vec u njegovoj slobodi izbora (ihtijar) i slobodi izvrsenja i sticanja zasluge odredjenog djela (iktisab) i to je ono sto ga cini odgovornim. Sto se tice vjecne Bozije odredbe (kada i kader) Maturidi stoji na stanovistu da ona nije u sukobu sa ljudskom slobodom i da ona ne povlaci nikakvu prinudu ni ogranicenje u odnosu na covjeka jer je njena bit zasnovana na vjecnom, bespocetnom Bozijem znanju. Bog odredjuje neko djelo za koje On zna od bespocetnosti da ce ga covjek slobodno izabrati i izvrsiti. Covjek nemoze zanijekati svoju vlastitu odgovornost pozivajuci se na Boziju odredbu. Znaci iako covjek nije absolutno slobodan Bog mu je podario nuznu slobodu koja je sukladna zaduzenju stavljenom na covjeka i zato Bozija odredba u odnosu na ljudska djela nemoze biti shvacena na isti nacin kao kad se ona odnosi na ostatak fizickog svijeta. Prigodno je ovdje spomenuti tacke razilazenja Maturidija i Esarija u ovom pitanju. Cineci covjeka odgovornim za svoja djela Maturidi stavlja veliku vaznost kao sto smo vidjeli na slobodu izbora (ihtijar) i slobodu sticanja (iktisab). Bozija volja, odredba, i bespocetno znanje ne odricu covjeku tu slobodu. Odredjeno djelo je covjekovo vlastito djelo iako stvoreno od Boga, jer je ono rezultat covjekovog vlastitog izbora i steceno je i zasluzeno od strane covjeka bez ikakve prisile. Bog mu je obezbjedio sva neophodna sredstva za izvrsenje doticnog djela, podario mu moc prosudjivanja i samokontrole te mu dao slobodu izbora. Esari takodje upotrebljava izraz sticanje, zasluzivanje (kesb) ali ga tumaci na drugi nacin. Njemu nije bila draga ideja slobode izbora. Po njemu posto je Bog Svemocan sve sto podlijeze moci podpada pod Njegovu Moc. Prema tome ljudska volja uopste nema nikakva efekta niti uticaja na njegova djela jer je ono uvijek odredjeno Bozijom voljom. Zelja i moc sticanja podpadaju pod Boziju moc i On ih je stvorio. U osnovi Bog je taj koji i stvara i izvrsava djelo kroz covjeka. Ovo misljenje kao sto se vidi se ne razlikuje u osnovi od misljenja determinista. Vecina istaknutih esarija poput Kadi Ebu Bekr Bakilanija (p.n.a. 403/1013), Ustaza Ebu Ishaka Isfiraina i Imama El Harameina Dzuvejnija (p.n.a. 478/ 1085) nije se mogla s njim sloziti u ovom pitanju i dala je drukcije tumacenje izraza (kesb). Bozija svojstva: Prema Maturidiju ljudski jezici ne posjeduju rijeci niti izraze da objasne prirodu Bozijih svojstava na nacin koji ne bi povlacio ideju poredjenja sa ljudskim. Uprkos tome neophodno je za ljudsko razumijevanje da se Bogu pripisu odredjena Imena i Svojstva. Dajuci kriticki osvrt stavova filozofa, pluralista, dualista i ateista Maturidi drzi da je vjerovanje u jednu Visu Silu univerzalno ali ljudi se uveliko razilaze jedni od drugih prilikom imenovanja i opisivanja te Vise Sile. Medju monoteistima po njemu jedini su muatezilije nijecuci Bozija svojstva i njihovu bespocetnost doveli u opasan polozaj ovo univerzalno vjerovanje u postojanje jednog Boga. Odbacujuci stanovista muatezilija po ovom pitanju on kaze da postoji suglasnost da Bog posjeduje Lijepa Imena i bilo bi nemoguce primjeniti na Njega ta Imena odvojena od znacenja i konteksta koja iz njih proizilaze. Kad se primjerice kaze da je Bog Sveznajuci to mora znaciti da on posjeduje svojstvo Znanja. Nijekanje Bozijih svojstava (tatil) samo stvara konfuziju i cini poznavanje Boga nemogucim svodeci ga na nepoznato neznajuce i nepostojece bice. S druge strane nijekanje bespocetnosti, vjecne egzistencije svojstava cini Boga nesavrsenim u pocetku i predmetom promjena na nacin koji drma u temelju princip monoteizma. Ideja vjecnosti vise entiteta i antropomorfizma koja se moze javiti prilikom potvrdjivanja Bogu vjecnih svojstava se automatski eliminise pomocu vjerovanja u Bozije jedinstvo zajedno sa principom odricanja slicnosti i nalikovanja stvorenjima (tenzih). Zato kad kazemo da je Bog Sveznajuci mi tome dodajemo, iz sigurnosti protiv bilo kakve bogohulne ideje - ne kao sto su to uceni ljudi i Njegovo znanje nije slicno nasem znanju. Sto se tice odnosa izmedju Bozanskog bica i Njegovih svojstava Maturidi kaze da je taj problem toliko komplikovan da ljudski razum to pitanje nemoze rijesiti na zadovoljavajuci nacin. Mi treba da vjerujemo da je Bog jedan, da ima svojstva koja On sebi pripisuje, vjerujemo bez poredjenja, nalikovanja i pitanja kako. Necemo ici dalje od tvrdnje da Svojstva nisu identicna Njegovom bicu ali nisu ni odvojena od bica. (la huve ve la gajruhu). Maturidi takodje podvlaci da su sva Bozija svojstva odnosila se ona na Bice ili na djelovanje vjecna. Izraz Tekvin je bio upotrebljen da oznaci sva svojstva djelovanja kao sto su stvaranje, opskrbljivanje itd. Tekvin je prema Maturidiju vjecno svojstvo odvojeno od svojstva moci (kudret). To znaci da Bog ima svojstvo Stvoritelja i prije i poslije stvaranja. Ovo ni na koji nacin ne upucuje na vjecnost ili bespocetnost svijeta, jer kao sto su Znanje i Moc vjecna svojstva ono na sto se ova svojstva odnose ili objekti ovih svojstava su stvoreni tako je i Tekvin vjecno svojstvo dok je objekt ovog svojstva, ono sto je stvoreno nastalo. Nepostojanje svijeta u bespocetnosti ne upucuje na Boziju nemoc jer je stvorio svijet u odredjenom trenutku u sukladnosti sa svojim vjecnim Znanjem i Voljom. Esari se s druge strane u ovom pitanju slaze sa muatezilijama i drzi da su svojstva djelovanja nastala. Cini se da se slagao s njima da bi izbjegao aristotelovski argument koji nastoji dokazati vjecnost svijeta dokazujuci vjecnost stvaralacke Bozije moci. Maturidijev glavni argument je da je ideja o stvorenosti bilo kojeg bozanskog atributa u potpunoj suprotnosti s koncepcijom koja kaze da je Bog savrsen, opstoji o Sebi kao vjecna Stvarnost i prema tome je u suprotnosti i sa vjerovanjem u Tevhid. Sto se tice Bozije Rijeci Kelamullah, Maturidi stoji na stanovistu da je ovo svojstvo kao i sva druga svojstva vjecno bez slicnosti i poredjenja sa svojstvima stvorenja. Sama priroda ovog vjecnog Govora ili svojstva Govora nije poznata ali je sigurno to da svojstvo Bozijeg govora nemoze biti sastavljeno od glasova, zvukova i slova poput ljudskog govora jer su glasovi, zvukovi i slova stvoreni. U stvarnosti prema Maturidiju jedino znacenja koja su izrazena rijecima mogu biti nazvana Bozijim Govorom. Ovo znacenje koje egzistira sa Bogom od bespocetnosti se moze jedino razumijeti i cuti pomocu stvorenog zvuka. Prema tome Musa a.s. nije cuo vjecni Govor vec je Bog dz.s. omogucio Musau da cuje i razumije vjecni Govor pomocu stvorenih rijeci i zvukova. Sad ono sto je objavljeno vjerovjesnicima i ono sto su oni culi je Kelamullah u prenesenom znacenju i to iz tri razloga: 1. Oni su culi i razumjeli sadrzaj i znacenje svojstva Govora i to Bozansku naredbu, zabranu, preporuku itd. sto pripada jedino Bogu 2. Bog dz.s. je Onaj koji je sastavio i ustrojio taj govor izrazen stvorenim rijecima jer sam govor sadrzi komponentu nemogucnosti oponasanja 'Idzaz od strane bilo kojeg stvorenja 3. Ono sto je objavljeno objasnjava i dokazuje vjecno Bozije svojstvo Govora Jasno je iz izlozenog da Maturidi odbacuje ideju onih koji poistovjecuju objavljeni Kuran sa vjecnim Bozijim svojstvom Govora jer Maturidi odvaja rijeci i slova od samog Bozijeg svojstva. Zato je predmet razlaza izmedju njega i muatezilija ne u tome da li je recitacija Kurana stvorena vec u tome da li Bog ima svojstvo Govora. Esari kao i Maturidi potvrdjuje da Bog ima vjecno svojstvo Govora ali nije jasno iz njegove duge diskusije u Kitabu-l-Luma i El Ibanah sta on tacno podrazumijeva pod terminom Kelamullah i sta je po njemu vjecno u Kuranu, rijeci ili znacenja? On je drzao da je moguce cuti vjecni govor direktno bez posredstva stvorenog zvuka. Ova tvrdnja zajedno sa opcenitim trendovima njegovih ideja i nacinom razmisljanja kao sto se da razumjeti iz njegovih stampanih knjiga upucuje na to da je on smatrao i rijeci i znacenja kao vjecne. Medjutim El Sehrestani tvrdi da su prema Esariju rijeci stvorene dok je znacenje vjecno. Ovo zadnje je stajaliste svih istaknutih esarija. Prema tome nema puno razlike u stajalistu po ovom pitanju ni izmedju esarija i muatezilija.
Zakljucak: Teoloski sistemi Maturidija i Esarija su od davnina prihvaceni od vecine populacije islamskog svijeta. Iako su pripisani njima ni Maturidi ni Esari nisu u stvari autori svojih sistema niti je ijedan od njih bio pionir u ovoj oblasti. Imam Ebu Hanifa je prvi renomirani ucenjak ehlisuneta koji je izucavao teologiju daleko prije nego je poceo izucavati islamsko pravo fikh pobijajuci stavove heretickih sekti svoga vremena i osnivajuci prvu pravovjernu teolosku skolu. Maturidi je slijedio njegov sistem, objasnio ga u svjetlu klime svoga vremena pokusavajuci da ga odbrani argumentima i razumom sto je dalo utemeljenje i nastavak ovog misljenja. Prema tome ova skola je pripisana svome utemeljitelju kao i kasnije svome tumacu koji je ucvrstio njenu konacnu formu i podario joj slavu i uspjeh. Razlika u pristupu Maturidija i Esarija se moze prosuditi iz sljedeceg. Ako je Esarijev pokusaj u njegovom kasnijem periodu bio da zauzme srednji put izmedju racionalizma i tradicionalizma, Maturidi je zasigurno zauzeo poziciju izmedju onog sto se zove esarizam i muatezilizam. Vazne tacke razilazenja izmedju ove dvojice vodja pravovjernog Kelama ili preciznije dvije teoloske skole su od nekih pisaca izrazene brojem u formi pedeset pitanja. Komparativna studija argumenata navedenih od strane Maturidija i onih navedenih od strane velikih esarijskih ucenjaka kao Abdul Kahira El Bagdadija (p.n.a. 429/1031) i Imama El Haramejna El Dzuvejnija (p.n.a. 478 / 1085) kojima se dokazuje stvorenost svijeta, nuznost postojanja Boga, Njegove Jednosti i Svojstava, vrijednosti ljudskog razuma, nuznosti Bozije Objave ljudima, poslanstva Muhameda a.s. pokazuje koliko duboko i obuhvatno je Maturidi uticao na pravovjerne teologe koji su dosli iza njega i koliki je doprinos dao razvoju pravovjernog Kelama. Ustazu-l-Muhterem Sejh Muhamed Abduh (p.n.a. 1323 / 1905) jedan od vodja savremenog pokreta reforme u Islamu u svome pokusaju rekonstrukcije islamske teologije je usko pratio Maturidijev sistem sto je vidljivo iz njegovih djela Risaletu-l-Tevhid i njegovih observacija na mnoga kontroverzna pitanja u njegovim komentarima djela Serh Akaid El Adudija. Izvori: El Fevaidu-l-Behije fi Teradzim El Hanefije, Abdulhaj El Loknevi-A History of Muslim Philosophy, Maturidism by A.K.M Ayyub Ali, M.A, Ph.D, Principl Government Rajshahi Madrasah, Rajshahi (Pakistan)-Islamic Philosophy and Theology, W. Montgomery Watt-Knjizevnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Hazim Sabanovic-Hudztullahi El Baligah, Sah Velijullah El Dehlevi-Dzevherul Esna - Blistavi dragulj, Mehmed Handzic. Priredio A. Kozracanin
