Tahavijeva poslanica iz akaida predstavlja osnovu ispravne sunitske doktrine, široko prihvaćena od sljedbenika akaidskih škola. Posebno su veliku pažnju ovoj poslanici posvetili učenjaci hanefijske pravne škole koji su ponudili jedanaest poznatih komentara, štiteći na taj način izmjene u tekstu i ispravnom razumijevanju, imajući u vidu oštre napade od krivovjernih pravaca kao što su mutezilije, kaderije, mušebbihe i dr.
Jedan od onih koji je dao komentar na Et-Tahavijevu poslanicu i pritom iznio određene stavove koji se podudaraju sa stavovima mudžesima (antropomorfizam), a suprotni su stavovima ehlis-sunne vel-džema‘a je Ibn Ebi ‘Izz, pozivajući se navodno na mezheb selefa, dok je njegov komentar, ustvari, prikaz stavova Ibn Tejmije i njegovih sljedbenika.
Naravno, učenjaci su prepoznali namjere autora ovog komentara i stali u zaštitu ispravnih stavova Imam Et-Tahavije, rahimehullahu.
Od ovih učenjaka izdvajamo:
- Ibn Hadžer el-Askelani (Šafi’ij),
- Mula Ali el-Kari (Hanefi),
- Zejnuddin ibn Redžeb (Hanbeli),
- Tekijuddin ibn Muflih (Hanbeli) i dr.
Komentar ovog autora je preveden na bosanski jezik, što mi je dalo povoda i obavezu da ukažem na neke neispravne stavove ovog djela i upozorim čitaoce na opasnost istog, moleći dragog Allaha, dželle šanuhu, da nas učini iskrenim sljedbenicima islama i dosljednim prenosiocima ispravnog vjerovanja.
Neki od stavova suprotni učenju ehlis-sunne vel-džema‘a u akaidu su:
1) Vjerovanje u postojanje bespočetnog lanca stvorenih stvari; Kaže Ibn Ebi El-Izz u svom komentaru Et-Tahavijeve akide na stranici 121:
“Da li mogu nastali događaji opstati u budućnosti i prošlosti ili ne? Ili samo u budućnosti? Ili samo u prošlosti? O tome imaju tri poznata mišljenja kod teoretičara iz redova muslimana i nemuslimana. Najslabije mišljenje je ono koje kaže: „Njihova trajnost nije bila moguća ni u prošlosti ni u budućnosti“, kao što je govorio Džehm b. Safvan i Ebul-Huzejl el-Allaf. Drugi odgovor je onih koji kažu: „Njihova stalnost je moguća u budućnosti, a ne u prošlosti, kao što je mišljenje mnogih pobornika kelama i njihovih istomišljenika iz reda islamskih pravnika i drugih.“ Treće mišljenje kaže da je njihova stalnost moguća i u prošlosti i u budućnosti, kao što govore imami u hadisu.“
Ibn Ebi el-'Izz tvrdi da učenjaci hadisa smatraju lančanu povezanost stvorenih stvari vječnom u svojoj prošlosti – što je očita potvora. Ovaj stav potvrđuje postojanje vječnog uz Allaha, dželle šanuhu, što predstavlja jasnu zabludu.
Uzvišeni Allah kaže: „On je prvi.“ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kaže: „Allah je bio i ništa sa Njim nije bilo“. (Buhari)
2) Autor smatra da je Božiji govor sastavljen od slova i glasova inherentnih Božijoj biti. Kaže u svom komentaru: „On (Allah) govori glasom koji se čuje“ Ibn Tejmija pojašnjava kakvoću ovog glasa i kaže da on liči na zvuk groma. Ovu tvrdnju temelje na slabim predajama. Kaže Imam el-Hafiz ibn el-Kattan el-Fasij, rahimehullahu: „Postignut je konsenzus učenjaka da Allahov, dželle šanuhu, govor nije slovo niti glas, već su oni sredstvo da se Allahov, dželle šanuhu, govor uči i sluša...“
Kaže imam Ez-Zehebi, govoreći o Kerabisiju: „A ako kaže: 'Allahov, dželle šanuhu, govor nije stvoren, a glasovi i slova su stvoreni' – onda je rekao istinu, jer su naša djela stvorena. A ako kaže da je značenje tj. kelam nefsijj stvoren – onda je došao do onoga čemu se suprostavio Ahmed ibn Hanbel.“
3) Potvrđivanje granice Allahova, dželle šanuhu, zata. Kaže u svom komentaru: „U osnovi nije dozvoljeno da bude razilaženja oko termina granica u ovom značenju, jer poslije njene negacije stoji samo negacija postojanja Gospodara i Njegove suštine.“
Ovakva izjava jasno ukazuje da autor primjenjuje zakone tijela na bit uzvišenog Allaha. Ovakvu brutalnu izjavu o Allahovom, dželle šanuhu, zatu osudio je komentator Buharijeve zbirke hadisa El-Hafiz Ibn Hadžer el-Askelani, rekavši: „Ne priznajemo da negacija ograničenja Allahovog, dželle šanuhu, Zata vodi izjednačavanju sa nepostojećim nakon utvrđivanja Njegovog postojanja.“
Kaže imam Ebu-Mensur el-Bagdadi, rahimehullahu: „Učenjaci ehlis-sunne vel-džema‘a su složni po pitanju negacije krajeva i ograničenja Allahovog, dželle šanuhu, Zata za razliku od hišamija i keramija mudžessima.“
Kaže Šemsuddin Ez-Zehebi, rahimehullahu: „Uzvišen je Allah od ograničenja i opisivanja, osim kako je Sebe opisao.“
Imam Et-Tahavi, rahimehullahu, jasno i nedvosmisleno kaže: „Allah, dželle šanuhu, je bez granica, krajeva, elemenata, udova i djeluje neposredno. Šest strana koje obuhvataju stvorene stvari Njega ne obuhvataju.“
4) Autor pripisuje pravac Uzvišenom Allahu, te kaže: „Pod terminom pravac – el-džihe, misli se na nešto što postoji, a može se misliti na nešto što ne postoji. Poznato je da postoje samo Stvoritelj i stvorenja..., Ako se pod pravcem misli na nepostojeću stvar koja je iznad svijeta, onda je tamo samo Allah Jedini. Ako se kaže da je On sa ovakvim značenjem u pravcu, to je ispravno...“
Autor potvrđuje da je Allah, dželle šanuhu, u pravcu poviše svijeta kojeg je nazvao nepostojeća stvar! Zar nije čudno da potvrđuje Allahu, dželle šanuhu, mjesto u pravcu na koje se može prstom pokazati, a ono je nepostojeće? Može li se pokazati na nešto što ne postoji? Autor Ibn Ebi el-Izz nastavlja: „Nema sumnje da pravci nemaju granica.“ Veoma čudno od autora da potvrđuje granice Allahu, dželle šanuhu, a negira ih stvorenjima!
5) Kaže Ibn Ebi el-Izz: „Pored toga, kako može razum smatrati neispravnim da se Svevišnji Allah približava nekim djelovima svijeta dok je na Aršu iznad nebesa, ili da se Njemu približava ko želi od Njegovih stvorenja? Ko negira ovo, nije Ga spoznao istinskom spoznajom.“
Autor jasno tvrdi da Allah, dželle šanuhu, svako veče silazi na zemaljsko nebo i kaže: „Silazak kod svih ljudi znači sa visine na dole.“
Kaže Ez-Zehebi: “Od Malika se prenosi da je rekao: 'Allah, dželle šanuhu, spušta Svoju odredbu, a On je Vječni, ne mijenja se.' Kaže Salih: 'Spomenuo sam ovo Jahji ibn Bukejru, pa je rekao: 'Tako mi Allaha, ovo je lijepo tumačenje.'”
Kaže Ibn Hadžer el-Askalani: “A što se njegovih riječi jenzilu tiče, to se odnosi na Njegove radnje, a ne na Njegovo Biće. To je fraza koja upućuje na Meleka koji se spušta Allahovom, dželle šanuhu, naredbom.”
U hadisu kojeg bilježi Imam Muslim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kaže: "Naš Gospodar jenzilu (spušta se) svake noći na nebo i kaže: Da li Me neko moli, pa da mu uslišam molbe?"
Kaže Imam En-Nevevi, rahimehullahu: "Ovo je jedan od “hadisa o atributima” i ulema ovakve hadise tumači na dva načina:
Prvi način: Stav je većine ranih muslimana (selef) i nekih mutekelima da je hadis istinit u smislu koji dolikuje Uzvišenom Allahu, dok vanjsko značenje nije prihvatljivo ali ipak se ne tumači putem te’vila vjerujući da je Allah čist od svakog svojstva stvorenih stvari, od premeštanja, pokreta i drugih znakova stvorenog.
Drugi način: Stav je većine mutekelima i jednog dijela učenjaka selefa, a prenosi se od Malika i El-Evza’ija, da se ovakvi hadisi trebaju tumačiti putem te’vila na način prikladan njihovom kontekstu. Prema tome, oni tumače te’vilom ovaj hadis na dva načina:
1) Malik ibn Enes i drugi kažu: spušta se Njegova milost, naredba i meleki, kao kada se kaže: Sultan je uradio to, odnosno: uradili su njegovi podanici po njegovom naređenju.
2) Izraz jenzilu (spušta se) je metafora kojom se ističe posebna Allahova briga i naklonost prema vjernicima u to doba noći.
(Iz knjige: Tahavijeva poslanica iz akaida, autor: Bajazid ef. Nicević)
