Sve do modernog doba religija je prožimala sve aspekte života, uključujući politiku i ratovanje, ne zato što su ambiciozni ljudi crkve bili 'pomiješali' dvije esencijalno osobene aktivnosti, već zato što su ljudi htjeli svemu onome što su radili pokloniti značaj. Svaka državna ideologija bila je vjerska. Kraljevi Evrope koji su se borili da se oslobode papinske kontrole nisu bili 'sekularisti', već su bili štovani kao polubogovi. Svaka uspješna imperija je tvrdila da posjeduje božansku misiju; da su njeni neprijatelji zli, obmanuti ili tiranski; te da će ona koristiti čovječanstvu. A budući da su sve ove države i imperije bile stvorene i održavane silom, religija je bila upletena u njihovo nasilje. Sve do sedamnaestog i osamnaestog stoljeća religija nije bila izbačena iz političkog života na Zapadu.
Kada, dakle, ljudi tvrde da je religija odgovorna za više rata, ugnjetavanja i patnje od bilo koje druge ljudske institucije, treba zapitati 'više od čega?' Sve do Američke i Francuske revolucije, nisu postojala nikakva 'sekularna' društva. A, toliko je ukorijenjen naš impuls da 'posvetimo' naše političke aktivnosti da su francuski revolucionari i prije nego što su uspješno marginalizirali Katoličku crkvu, zapravo stvorili jednu novu nacionalnu religiju. U Sjedinjenim Državama, prvoj sekualrnoj republici, država je uvijek imala jednu religijsku auru, jasno ispoljenu sudbinu i božanski odobrenu misiju.
John Locke je vjerovao da je razdvajanje crkve i države bio ključ za mir, ali daleko od toga da je nacionalna država bila nesklona ratu. Problem ne leži u višeslojnoj aktivnosti koju mi nazivamo 'religijom', već u nasilju koje je ugrađeno u našu ljudsku prirodu i prirodu države, koja je od početka zahtijevala prisilno podjarmljivanje najmanje 90 procenata stanovništva. Kao što je Ašoka otkrio, čak i ako neki vladar zazire od državne nasrtljivosti, bilo je nemoguće raspustiti vojsku. Mahabharata oplakuje dilemu kralja ratnika koji je osuđen na život ratovanja. Kinezi su veoma rano shvatili da je jedan stupanj sile od suštinske važnosti za civiliziran život. Drevni Izrael je u početku pokušao izbjeći agrarnu državu, a ipak su Izraelićani uskoro otkrili da, kolikogod su mrzili izrabljivanje i okrutnost urbane civilizacije, nisu mogli živjeti bez nje. I oni su također morali postati 'poput svih naroda'.
Isus je propovjedao jedno inkluzivno i suosjećajno Kraljevstvo koje je prkosilo imperijalnom etosu, a zauzvrat je bio "razapet" zbog svojih napora. Muslimanski ummet je počeo kao svojevrsna alternativa džahilijjetskoj nepravdi komercijalne Mekke, ali je na poslijetku postao imperija, jer je u to vrijeme apsolutna monarhija bila najbolji i vjerovatno jedini način da se održi mir. Savremeni vojni historičari se slažu da bi bez profesionalnih i odgovornih vojski, ljudsko društvo ili ostalo u primitivnom stanju ili bi degeneriralo u neprekidno zaraćene horde.
Prije stvaranja nacionalne države, ljudi su o politici mislili na vjerski način. Konstantinova imperija je pokazala šta se može desiti kada jedna izvorno miroljubiva tradicija postane isuviše blisko povezana sa vlašću; kršćanski carevi su silom sprovodili Pax Christianu jednako ratoborno kao što su njihovi paganski preci nametali Pax Romanu. Križarski ratovi su zasigurno bili inspirirani vjerskom strašću, ali su također bili duboko politički: papa Urban II je oslobodio vitezove Doma kršćanskoga i poslao ih na muslimanski svijet kako bi proširio moć Crkve prema istoku, te stvorio papinsku monarhiju koja će kontrolirati kršćansku Evropu.
Inkvizicija je bila jedan duboko pogrešni pokušaj da se osigura unutarnji red u Španiji nakon razdirućeg građanskog rata. Religijski ratovi i Tridesetogodišnji rat su se sigurno pogoršali sektaškim svađama reformacije, ali su također bili porođajne muke za rađanje moderne nacionalne države.
Kada se borimo, imamo potrebu sebe distancirati od protivnika i zbog toga što je religija bila toliko centralna stvar za državu, njeni obredi i mitovi opisivali su njene neprijatelje kao čudovišta zla koja prijete kozmičkom i političkom poretku. Tokom srednjeg vijeka, kršćani su osudili židove kao ubojice djece, muslimane kao jednu 'zlu i podlu rasu', a katare kao kancerogenu izraslinu na tijelu Doma kršćanskoga. Ponovno, ova mržnja je svakako bila vjerski motivirana, ali ona je također bila i svojevrsni odgovor na društvenu nevolju koja je pratila period rane modernizacije. Kršćani su od židova napravili žrtvenog jarca zbog njihove pretjerane tjeskobe oko novčane ekonomije, a pape su okrivljavale katare zbog svoje vlastite nesposobnosti da žive u skladu sa Evanđeljem.
U tom procesu oni su stvorili imaginarne neprijatelje koji su zapravo bili njihove vlastite iskrivljene slike u ogledalu. Međutim, zbacivanje plašta religije nije donijelo kraj predrasudama. U modernom dobu se razvio 'znanstveni rasizam' koji se oslanjao na stare religijske obrasce mržnje, te nadahnuo Armenski genocid i Hitlerove logore smrti. Sekularni nacionalizam, koji je tako grubo nametnut od strane kolonijalista, redovno će se spajati sa lokalnim religijskim tradicijama, gdje ljudi još uvijek nisu bili razlučili 'religiju' od politike. Kao rezultat toga, ove vjerske tradicije su često bile iskrivljavane i razvijale jednu agresivni deformaciju.
Sektaške mržnje koje su se razvile unutar vjerske tradicije često se citiraju kako bi se dokazalo da je 'religija' hronično netolerantna. Ove unutarnje svađe su uistinu bile žestoke i zarazne, ali i one su gotovo uvijek imale političku dimenziju. Kršćanski 'heretici' su bili proganjani zato što su koristili Evanđelje da jasno izraze svoje odbacivanje sistemske nepravde i nasilja agrarne države. Čak i teško razumljive rasprave o prirodi Krista u Istočnoj crkvi bile su potaknute političkim ambicijama 'biskupa tiranina'. Heretici su često progonjeni kada se nacija plašila izvanjskog napada. Kseonofobična teologija deuteronomista razvila se kada se Kraljevstvo Jude suočilo sa političkim uništenjem.
Ibn Tejmijja je uveo praksu tekfira (proglašavanja muslimana nevjernicima) kada su muslimani na Bliskom Istoku bili ugroženi od strane Križara sa zapada i Mongola sa istoka.
Inkvizicija se desila u pozadini osmanske prijetnje, a Religijski ratovi, baš kao i Septembarski masakri i Vladavina terora u revolucionarnoj Francuskoj su bili motivirani strahovima od strane invazije.
Lord Acton je tačno predvidio da će liberalna nacionalna država progoniti etničke i kulturološke 'manjine', koje su ustvari zauzele mjesto 'heretika'. U Iraku, Pakistanu i Libanonu, tradicionalna sunnitsko-šiitska podjela pogoršana je nacionalizmom, te problemima post-kolonijalne države. U prošlosti su se sunnitski muslimani uvijek sustezali da svoju braću vjernike nazovu 'otpadnicima', jer su vjerovali da samo Bog zna šta je u srcu jedne osobe. Međutim, praksa tekfira je postala uobičajena u našem vlastitom vremenu kada se muslimani ponovno plaše stranih neprijatelja. Kada muslimani danas napadaju crkve i sinagoge, oni nisu navedeni islamom da to učine. Kur'an naređuje muslimanima da poštuju vjeru 'naroda knjige'. Jedan od najčešće citiranih džihadskih stavaka opravdava ratovanje navodeći: 'A da Bog ne odagna neke ljude drugima, mnogi manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Božije ime, bili bi porušeni.' Ova nova nasrtljivost prema vjerskim manjinama u državi naciji uveliko je rezultat političkih napetosti koje proizilaze iz zapadnog imperijalizma (povezanog sa kršćanstvom) i Palestinskog problema.
Jednostavno nije istina da je ‘religija’ uvijek agresivna. Nekada je ona zapravo potegla kočnicu i zaustavila nasilje. U devetom stoljeću prije nove ere, indijski ritualisti su izbacili svo nasilje iz liturgije i kreirali ideal ahimsa, ‘nenasilja’. Srednjovjekovni pokret Mir i Primirje Božije prisilio je vitezove da prestanu terorizirati siromašne, te je stavio van zakona nasilje od srijede do nedjelje svake sedmice. Još dramatičnije, nakon rata kojeg je predvodio Bar Kohba, rabini su reinterpretirali svete spise tako učinkovito da su se židovi ustezali od političke agresije gotovo više od jednog milenija. Međutim, ovi uspjesi su bili rijetki. Zbog inherentnog nasilja država u kojima mi živimo, najbolje što su proroci i mudraci bili u stnju učiniti jeste da osiguraju alternativu. Budistički red Sanga nije imao političku moć, ali je postao jedna vrsta vitalnog prisustva u drevnoj Indiji i čak utjecao na careve. Ašoka je uključio ideale ahimse, tolerancije, ljubaznosti i poštovanja u svoje izvanredne spise koje je promovirao širom carevine. Konfučijanci su očuvali živim ideal ljudskosti (ren) tokom vladavine imperijalnom Kinom sve do revolucije. Stoljećima je egalitarijanski kodeks šerijata bio kontra-kulturni izazov abbasijskoj aristokraciji; halife su priznavale da je to Božiji zakon, iako oni nisu mogli vladati po njemu.
Ostali mudraci i mistici su razvili duhovne prakse kako bi pomogli ljudima da kontroliraju svoju agresivnost i razvijaju poštovanje prema svim ljudskim bićima. U Indiji su odricatelji prakticirali discipline joge i ahimse kako bi iskorijenili egoistički mačoizam, odnosno, poriv prekomjerne muškosti. Drugi su kultivirali ideale anatta ('odricanje od osobnosti') ili kenosis ('samo-ispražnjenje') kako bi kontrolirali 'ja na prvom mjestu' impulse koji su toliko često vodili do nasilja; oni su tragali za 'staloženošću' koja će učiniti nemogućim da sebe neko vidi superiornijim od bilo koga drugog, naučavali da svaka pojedinačna osoba ima sveti potencijal i da ljudi čak trebaju voljeti svoje neprijatelje.
Proroci i psalmisti su insistirali da jedan grad ne može biti 'sveti' ukoliko vladajuća klasa ne brine za siromašne i razvlaštene. Svećenici su pozivali svoje sunarodnjake da crpe sjećanje na svoju vlastitu patnju iz prošlosti kako bi ublažili bol drugima, umjesto da ga koriste da opravdaju uznemiravanje i progon. Svi oni su na ovaj ili onaj način insistirali da ukoliko se ljudi ne ophode prema drugima kako bi željeli da sami budu tretirani i ne razviju svojevrsnu 'brigu za svakoga', društvo je osuđeno na propast. Da su se kolonijalne sile pridržavale Zlatnog pravila u svojim kolonijama ne bismo imali toliko mnogo političkih problema danas.
Jedna od najvažnijih sveprisutnih religijskih praksi bila je kult zajednice. U pred-modernom svijetu, religija je je bila združna ili zajednička čežnja. Ljudi su postizali prosvjetljenje i spasenje učeći da žive u harmoniji i skladu zajedno. Umjesto da se distanciraju od ljudi iz svoga okruženja kao što su to činili ratnici, mudraci, proroci i mistici su pomagali ljudima da kultiviraju odnos odgovornosti za one koje inače ne bi nalazili bliskima. Oni su osmislili meditacije koje su namjerno proširivale njihovo čovjekoljublje do krajnjih granica Zemlje; željeli svim bićima sreću; učili svoje sunarodnjake da poštuju svetost svake pojedinačne osobe; te bili riješeni pronaći praktične načine za ublažavanje svjetske patnje. Neuroznanstvenici su otkrili da su budistički monasi koji su marljivo prakticirali ovu suosjećajnu meditaciju fizički ojačali one centre u mozgu koji potiču našu empatiju.
Džainisti su kultivirali jednu izvanrednu viziju zajedništva svih stvorenja. Muslimani su predanost islama postigli preuzimajući odgovornost jedni za druge, te dijeleći ono što su imali sa onima kojima je potrebno. U Pavlovim crkvama, bogati i siromašni su podučavani da sjede za istim stolom i jedu istu hranu. Kluniački redovnici su činili da kršćani laici žive zajedno poput monaha tokom hodočašća, i bogati i siromašni dijeleći iste teškoće. Euharistija nije bila samo osamljeno zajedništvo sa Kristom, već ritual koji je povezivao političku zajednicu.
Od veoma ranih vremena, proroci i pjesnici su pomagali ljudima da promišljaju tragediju života i suoče se sa štetom koju su činili drugima. U drevnoj Sumeriji, spjev Atrahasis nije mogao pronaći rješenje za društvenu nepravdu o kojoj je njihova civilizacija ovisila, ali je ova narodna priča ljude učinila svjesnim te nepravde.
Gilgameš se morao licem u lice suočiti sa užasom smrti, koja je ratovanje lišila lažnog glamura i plemenitosti. Proroci Izraela su primorali vladare da preuzmu odgovornost za patnje koje su nanosili siromašnima i grdili su ih za njihove ratne zločine. Svećenički pisci Hebrejske Biblije su živjeli u jednom nasilnom društvu i nisu se mogli odreći ratovanja, ali su vjerovali da su ratnici zaraženi svojim nasiljem, čak ukoliko je ratni pohod bio odobren i od strane Boga. To je razlog zašto Davidu nije bilo dozvoljeno da sagradi Jahvin hram. Arijci su voljeli ratovanje i poštovali svoje ratnike; borbe i pljačkanja su bili od suštinske važnosti za njihovu stočarsku ekonomiju, ali ratnik je uvijek nosio ljagu. Kineski stratezi su priznali da je vojnički način života bio 'put prevare' te mora biti odvojen od civilnog života. Oni su skrenuli pažnju na neugodnu činjenicu da je čak i idealistička država u svom središtu njegovala instituciju posvećenu ubijanju, laganju i izdaji.
Na Zapadu je sada sekularizam dio našega identiteta. On je bio koristan – ne zato što bliska povezanost sa vlašću može jako kompromitirati neku vjersku tradiciju. Međutim, i on je imao svoje vlastito nasilje. Revolucionarna Francuska je bila sekularizirana prisilom, iznudom i krvoprolićem. Po prvi put ona je mobilizirala cijelo društvo na rat. A njen sekularizam je izgleda bio pokrenut svojevrsnom agresijom prema religiji koju još uvijek dijele mnogi Evropljani današnjice. Sjedinjene Države nisu na isti način stigmatizirale vjeru i tamo je religija procvjetala. Došlo je do agresije u ranoj modernoj misli, koja nije uspjela primjeniti koncept ljudskih prava na domorodačke narode Amerika ili na afričke robove. U zemljama svijeta u razvoju sekularizacija je doživljena kao smrtonosna, neprijateljska i osvajačka. Desili su se masakri u svetim hramovima, klerici su mučeni, zatvarani i ubijani, studenti medresa streljani i ponižavani, a svećeničkom establišmentu sistematski su oduzeti resursi, dostojanstvo i status.
Stoga je sukularizacije ponekad naštetila religiji. Čak i u relativno benignoj atmosferi Sjedinjenih Država, protestantski fundamentalisti su postali ksenofobični i plašili su se modernosti. Strahote Nasserovog zatvora polarizirale su viziju Sejjida Qutba; njegov nekadašnji liberalizam se pretvorio u paranoidnu viziju koja je posvuda vidjela neprijatelje. Homeini je isuviše često govorio o zavjerama židova, kršćana i imperijalista. Deobandisti, povrijeđeni britanskim ukidanjem Mogulskog carstva, stvorili su krutu pravilima omeđenu formu islama i dali nam talibansku izopačenost, jednu ubitačnu kombinaciju deobandske rigidnosti, plemenskog šovinizma i nasrtljivosti iztraumatiziranog ratnog siročeta. Na Indijskom poluotoku i Bliskom Istoku, strana ideologija nacionalizma probrazila je tradicionalne religijske simbole i mitove i dala im jendu nasilnu dimenziju. Ali odnos između modernosti i religije nije u cijelosti bio antagonističan. Neki pokreti, kao što su dva Velika buđenja ili Muslimansko bratstvo, zapravo su pomogli ljudima da prigrle moderne ideale kroz mnogo prisniji način njihovog poimanja.
Moderno religijsko nasilje nije neka strana izraslina: ono je dio moderne scene. Stvorili smo jedan međupovezani svijet. Istina je da smo opasno polarizirani, ali smo također povezani mnogo prisnije nego ikada ranije. Kada dionice padnu u jednom regionu, tržišta brzo padaju širom svijeta. Ono što se desi u Palestini ili Iraku danas može imati posljedice sutra u New Yorku, Londonu ili Madridu. Povezani smo elektronički tako da slike patnje i uništavanja u nekom udaljenom sirijskom selu ili iračkom zatvoru trenutno zabljesnu širom svijeta. Svi smo mi suočeni sa mogućnošću okolišne ekološke ili nuklearne katastrofe. Ali, naša viđenja se ne hvataju izravno u koštac sa realnostima situacije u kojoj se nalazimo, tako da mi u Prvom svijetu i dalje imamo tendenciju stavljati sebe u neku specijalnu privilegovanu kategoriju. Ipak, naše su politike pomogle da se stvore rasprostranjeni gnjev i frustracija i mi na Zapadu nosimo određenu odgovornost za patnju u muslimanskom svijetu koju je bin Laden bio u mogućnosti iskoristiti. 'Zar sam ja čuvar brata svoga?' Odgovor mora, zasigurno, biti 'Da'.
Rat je, rečeno je, uzrokovan 'našom nesposobnošću da uvidimo odnose. Naš odnos sa našom ekonomskom i historijskom situacijom. Naš odnos sa našim bližnjima, ljudima. I, iznad svega, naš odnos prema ništavilu. Prema smrti.' Mi danas trebamo ideologije, religijske ili sekularne, koje će pomoći ljudima da se suoče sa neukrotivim dilemama naše trenutne 'ekonomske i historijske situacije' kao što su to proroci činili u prošlosti. Iako se više ne moramo boriti sa ugnjetavačkom nepravdom agrarne imperije, i dalje postoji ogromna nejednakost i nepoštena neravnoteža moći. Međutim, razvlašteni više nisu bespomoćni seljaci; oni su pronašli načine kako da uzvrate udarac.
Ako želimo održiv svijet, moramo preuzeti odgovornost za svjetsku patnju i naučiti slušati narative koji u izazov dovode naš osjećaj ili viđenje nas samih. Sve ovo zahtijeva 'predanost', nesebičnost i suosjećajnost koji su bili jednako važni u historiji religije kao što su to bili križarski ratovi i džihadi.
Svi mi se hrvamo – na sekularan ili vjerski način – sa 'ništavilom', prazninom u srcu moderne kulture. Još od Zaratustre vjerski pokreti koji su pokušali riješiti nasilje svoga vremena upili su jedan dio njegove agresije. Protestantski fundamentalizam je nastao u Sjedinjenim Državama kada su evangelički kršćani promišljali o pokolju bez presedana koji se desio u Prvom svjetskom ratu. Njihvoa apokaliptična vizija bila je prosto jedna vjerska verzija žanra 'budućeg rata' koji se bio razvio u Evropi. Vjerski fundamentalisti i ekstremisti su koristili jezik vjere da izraze strahove koji također muče i sekulariste. Vidjeli smo da su neki od najokrutnijih i najsamodestruktivnijih od ovih pokreta bili dijelom odgovor na Holokaust ili nuklearnu prijetnju. Grupe kao što je Društvo Šukri Mustafe u Sadatovom Egiptu mogu predstavljati jednu iskrivljenu sliku u ogledalu strukturalnog nasilja savremene kulture. I sekularisti su kao i religiozni ljudi pribjegavali samoubilačkim napadima, koji na neki način odražavaju želju za smrću u modernoj kulturi. I religiozni ljudi i sekularisti su dijelili taj isti entuzijazam. Kukizam je očigledno bio vjerski oblik sekularnog nacionalizma i koji je bio u stanju usko sarađivati sa izraelskom sekularnom desnicom. Muslimani koji su pohrlili pridružiti se džihadu protiv Sovjetskog Saveza zasigurno su oživljavali klasičnu islamsku praksu 'volontiranja', ali su također doživjeli i taj impuls koji je naveo stotine Evropljana da napuste sigurnost doma i bore se u Španskom građanskom ratu (1936. – 1939.), kao što je naveo židove da pohitaju iz dijaspore podržati Izrael uoči Šestodnevnog rata.
Kada se suočavamo sa nasiljem našega vremena, prirodno je da naša srca otvrdnu nad globalnom boli i gubitkom koji nas čine da se osjećamo neugodno, depresivno i isfrustrirano. Ali moramo pronaći načine da se zamislimo nad ovim čemernim činjenicama modernog života ili ćemo izgubiti onaj najbolji dio naše ljudskosti.
Nekako moramo naći načine da činimo ono što je religija – u svom najboljem izdanju – stoljećima činila: graditi osjećaj globalne zajednice, gajiti osjećaj poštovanja i 'staloženosti' za sve, te preuzeti odgovornost za patnje koje vidimo u svijetu. Nijedna država u historiji, ma koliko bila velika njena dostignuća, nije na sebe preuzela ljagu ratnika. Svi mi smo, i religiozni i sekularisti podjednako, odgovorni za sadašnje stanje svijeta. Mrlja je na međunarodnoj zajednici da sin Mamane Bibi može kazati: 'Vrlo jednostavno, nikoga izgleda nije briga.' Ritual sa žrtvenim jarcem bio je pokušaj da se odijeli odnos zajednice sa njenim nedjelima. To ne može biti rješenje za nas danas.
(Karen Armstrong, Polja krvi: Religija i historija nasilja, Buybook, Sarajevo, 2016. prijevod: Mirnes Kovač , str. 383-392)