Treći halifa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., je bio Osman ibn Affan, r.a., Zun-nurejn / vlasnik dva svjetla.
Prozvan je tako zato što je za njim bila udata prvo Rukajja, Poslanikova kći, a nakon njene smrti Poslanik je za njega udao i svoju drugu kćerku, Ummu Kulsum, r.a. Zbog toga Alija, r.a., kaže da će Osman, r.a., po tom imenu biti prozvan na Sudnjem danu u posebno odabranoj skupini.
Bio je od prvaka Kurejša i od ljudi sa kojima se muslimani mogu ponositi. Među prvima je primio Islam. Allah, dž.š., mu je dao bogatstvo pa ga je on trošio u ono čime je njegov Allah bio zadovoljan. Opremio je pola vojske za pohod na Tebuk o svom trošku ulažući trista deva sa opremom i dajući hiljadu dinara u novcu. Poslanik se toj njegovoj darežljivosti toliko zadivio da je čak nakon toga rekao: „Allahu moj, nemoj ovo zaboraviti Osmanu. Osmanu nakon ovoga današnjeg gesta ne može nikakvo djelo naškoditi.“ Također je otkupio jedan bunar i dao ga na korištenje siromašnima. Zbog toga Ebu Hurejre, r.a. kaže: „Osman, r.a., je sebi od Poslanika kupio Džennet dva puta: kada je otkupio bunar Ruma i kada je opremio vojsku za pohod na Tebuk.“
Bez obzira što je bio izuzetno bogat nije se odao dunjalučkim uživanjima, pa su ga mogli primjetiti da kajlulu (popodnevni odmor) spava u džamiji na hasuri za vrijeme svog hilafeta. Kada bi vidjeli tragove tog spavanja na njegovoj koži, neki bi ljudi iz čuđenja tada govorili: „Ovo je vladar pravovjernih.“ To potvrđuje i izreka Hasana, sina Alijinog, koji kaže: „Vidio sam Osmana, r.a., kako spava u džamiji pokrivenim nekim platnom, bez ikakve straže i to u vrijeme dok je bio halifa.“
Također se kaže da je goste ugošćavao sa hranom prinčeva a kasnije bi u kući jeo sirće i maslinovo ulje. Abdul-Melik ibn Šedad ibn El-Had je rekao:
„Prisustvovao sam džumi-namazu i vidio sam Osmana kako drži hutbu a na njemu je bilo kruto platno koje nije vrijedilo ni četiri-pet dirhema.
Kada bi Osman prilikom boravka na dženazi pogledao u kabur to bi ga podsjetilo na ahiret i tako jako bi zaplakao da bi mu se brada pokvasila.
Bio je izuzetno pobožan, noći je provodio u ibadetu a mnogo je dana postio. Čak se kaže da je postio svaki drugi dan. Abdullah ibn Omer, r.a., smatra da se kur'anski ajet: „Zar onaj koji noći provodi u ibadetu, čini sedždu i na namazu stoji, boji se polaganja računa na Drugom svijetu i nada se milosti svoga Gospodara,“ odnosi upravo na Osmana, r.a. Za Osmana, r.a., se kaže da je mogao u jednoj noći proučiti cijeli Kur'an, klanjajući jedan rekat vitr-namaza. Za njega to kaže njegova supruga, kao i Abdurrahman Et-Tejmi.
Također, Abdullah ibn Omer, r.a., kaže: „Trojica Kurejšija su uistinu pravi ljudi, najljepšeg ponašanja, najstidljivijeg morala. Ako ti nešto kažu u tome ti neće slagati, a ako im šta kažeš oni će ti vjerovati. To su: Ebu Bekr, Osman ibn Affan i Ebu Ubejde ibn El-Džerrah.“
Poslanik ga je posebno uvažavao i govorio je:
„Najstidljiviji i najplemenitiji čovjek u mom ummetu je Osman.“ Osman, r.a., za sebe kaže: „Tako mi Allaha, nikada nisam učinio zinaluk (nemoral), ni u džahilijjetu ni u Islamu, a kada sam primio Islam to mi je još više povećalo moj stid.“
Kada bi Poslanik, s.a.v.s., sjedio onda bi mu Ebu Bekr bio s njegove desne strane, Omer s lijeve a Osman bi sjedio ispred njega. Bio je jedan od Poslanikovih pisara, i nekoliko puta se nalazio u prisustvu Poslanika kada bi mu dolazio vahj. Nakon toga bi mu Poslanik rekao: „Piši, o Osmane!
Njega je Poslanik, s.a.v.s., obradovao sa Džennetom, ubrajao ga među džennetlije i najavio mu šehidsku smrt. Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Svaki poslanik će u Džennetu imati svoga druga a moj drug će biti Osman.“
Osman je prvi čovjek koji je sa svojom ženom Rukajjom učinio hidžru u Abesiniju. Za vrijeme dogovora na Hudejbiji njega je Poslanik poslao kao svog izaslanika u Meku da pregovara. Kada se proširila vijest o njegovom ubistvu, ashabi su Poslaniku dali prisegu (obavezu) na vjernost i spremnost za borbu. Tada je Poslanik stavio svoju jednu ruku na drugu i rekao: Ovo je prisega umjesto Osmana.
Ebu Musa El-Eš'ari, r.a., u jednom drugom hadisu pripovijeda da je jednom prilikom bio sa Poslanikom, s.a.v.s., u jednoj zagrađenoj bašči. Tada je pokucao neki čovjek i tražio odobrenje da uđe. Poslanik mi reče: -Otvori mu vrata i obraduj ga Džennetom, nakon iskušenja koje će ga zadesiti! Kada sam otvorio vrata vidio sam Osmana, r.a., i ja sam ga o tome obavijestio, na što on reče: „Allah je taj od Koga pomoć tražimo.“ U drugoj predaji stoji da je rekao: „Molim Allaha da mi dadne sabura!“ Kaže se, kada su ga opkolili ljudi iz Egipta koji su odlučili da ga ubiju, on je rekao: „Zaista mi je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ovo najavio i ja ću se strpiti.“
Abdurrahman ibn Mehdi kaže: „Osman ima dvije odlike koje nemaju Ebu Bekr i Omer: bio je strpljiv pred svoju smrt sve dok nije bespravno ubijen i njegova zasluga za objedinjavanje ljudi na jedinstven način učenja Kur'ana.“
Postao je halifa nakon ubistva Omera, r.a., 23. h.g. Pored ostalih zasluga koje je imao kaže se da je on prvi ko je proširio mekanski i medinski harem. Također, je odredio posebnu prostoriju za suđenje, van džamije, jer su dvojica njegovih prethodnika sudili u džamiji.
Ovako Osman Nuri Hadžić, rahimehullah, opisuje njegovu blagost: „Koliko je Osman bio pobožan i uzoran u privatnom svom životu toliko je slab i popustljiv bio u javnom, državnom. Nije imao ni toliko energije da se odupre nasrtljivosti svojih rođaka i ličnih prijatelja koji su se pohlepno otimali i preuzimali mjesta najzaslužnijih Muhammedovih, a.s., ashaba i vojskovođa.“
Ta njegova blagost i popustljivost je rezultirala time da je postavljao te nasrtljive rođake koji počesto nisu bili sposobni, niti zaslužni za te funkcije. Dolazile su mu delegacije iz Kufe, Basre i Egipta i tražili od njega da odustane od takvog načina postavljanja namjesnika. On nije bio u mogućnosti da to sprovede, ali im je obećao da će pokušati popraviti neke stvari. U tom momentu su neprijatelji islama i muslimana uspjeli ubaciti baklju smutnje među ljude, što je rezultiralo nepovjerenjem među njima. Nakon toga ovi ljudi su ga opkolili u njegovoj kući i to je potrajalo nekih četrdesetak dana, nakon čega su provalili u njegovu kuću i ubili ga dok je učio u Kur'anu. Od tada je počela smutnja i nesuglasje među muslimanima, što su neprijatelji islama dobro iskoristili, praveći spletke i unoseći razdor među muslimane, čega na žalost i danas imamo.
Kada je Aiša čula za ubistvo Osman, r.a., rekla je: „Ubili su ga a on je taj koji je najbolje održavao rodbinske veze i bio je najbogobojazniji.“
Osman, r.a., je ubijen u petak, osamnaestog zul-hidžeta, 35. h.g., nakon ikindije namaza, a ukopan je noću, uoči subote, između akšama i jacije, pored medinskog mezarja u parceli koju je Osman kupio kako bi proširio medinskog mezarje „El-Bekijju.“
Preselio je na bolji svijet kada je imao osamdeset i dvije godine, r.a.
Autor: Fuad Sedić