Muhamed Tajib Okić: Mevludi na različitim jezicima i prijevodi Mevluda Sulejmana Čelebija

Prijevod s Turskog: Dženan Hasić

UVODNA BILJEŠKA PREVODIOCA

Muhamed Tajib Okić je rođen 1. decembra 1902. godine u Gračanici, od oca hadži kurra hafıza Mehmeda Teufik-efendije i majke Hasibe. Njegov otac hadži kurra hafiz Mehmed Teufik-efendija Okić je bio upravitelj medrese i član Ulema-medžlisa. U Gračanici mu je otac radio u Osman-kapetanovoj medresi. Kada je 1910. godine imenovan članom Ulema-medžlisa, s porodicom se preselio u Sarajevo. Obrazovanje u Sarajevu je započeo u Hadži Hasan Bozadžinom mektebu 1913, a nastavio u rušdiji na Bentbaši. Nakon toga završava Okružnu medresu u Sarajevu 12. maja 1920. godine. Poslije toga je upisao i završio Šerijatsku sudačku školu. Na Fakultetu književosti u Zagrebu je stekao diplomu 12. oktobra 1926. godine. U isto vrijeme je pohađao Pravni fakultet u Zagrebu, a kasnije se prebacuje na Pravni fakultet u Beogradu, koji završava 29. oktobra 1930.godine. Svoj daljnji obrazovni put nastavlja u Parizu gdje boravi na Sorboni i u tom preiodu je na Fakultetu za književnost stekao diplomu magistra. U Školi orjentalnih jezika stječe diplomu iz arapskog jezika i književnosti, turskog jezika i književnosti 1928. godine i perzijskog jezika i književnosti 1930.godine. Nakon toga profesor Muhamed Tajib Okić odlazi u Tunis na Univerzitet Zejtunija, gdje specijalizira arapski jezik s književnošću na Višoj školi za arapski jezik i književnost.

M. T. Okić je svoju radnu karıjeru započeo u Sarajevu u Prvoj muškoj gimnaziji. Nakon toga radi dvije godine kao profesor u Šerijatskoj gimnaziji, također u Sarajevu. Od 1934. godine do 1941 .godine radi u Velikoj medresi kralja Aleksandra u Skoplju. Predavao je: Kur’an, arapski jezik, tefsir, hadis i povijest islama. U školskoj 1937/38. predavao je jednom razredu i francuski jezik, a u 1939/40. i predmet pod nazivom Kratka uputa u islam.

Zbog izbijanja II svjetskog rata 1941. godine prelazi u Sarajevo. Nakon dvije godine počinje raditi u Ambasadi R.Turske u Beogradu kao prevodilac i sekretar. Tu se zadržava godinu i po do augusta 1944. godine, kad je zbog prekida odnosa Republike Turske i Njemačke, zajedno sa ostatkom osoblja interniran u Njemačku. Desetog aprila 1945. godine je prešao u Istanbul. Pet godina je radio u Vladinim arhivima. Šestog marta 1950. godine je Sve do 1969. godine je radio kao profesor na Teološkom fakultetu Univerziteta u Ankari. Od 1964 do 1971. godine radi na Visokom islamskom institutu u Konji, a od aprila 1973. godine do smrti 1977. godine radi na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta Ataturk u Erzurumu. Na fakultetima u Republici Turskoj se s pravom smatra osnivačem moderne katedre za predmete Hadis i Tefsir na islamskim naukama. Umro je devetog marta 1977. godine u  Turskoj, i na vlastiti je zahtjev pokopna u Sarajevu, na gradskom groblju Bare. Iza sebe nije ostavio potomaka.

O životu i djelu M. T. Okića se pojavila i knjiga, pod naslovom: Muhamed Tajib Okić, život i djelo, autora Kemala Bašića, koja se pojavila 2015. godine, u izdanju Bosanskog narodnog pogleda, u Sarajevu.

Što se tiče pisanih djela, dr. Kemal Bašić navodi da je napisao četiri knjige i preko pedeset i dvije studije, koje obuhvataju predgovore, pogovore, enciklopedijske natuknice, samostalne članke, i slično.

Što se tiče studije, koju smo mi preveli, ona predstavlja jednu od najznačajnijih studija profesora Okića. Naslovljena je sa: “Mevludi na različitim jezicima i prijevodi Mevluda Sulejmana Čelebija”, a objavljena je u Časopisu Fakulteta islamskih nauka u Erzurumu (Ataturk Universitesi, Islam ilimler fakultesi dergisi, br. 1, decembar 1975, str. 17-78, Erzurum 1976 ).

Rad je jako obiman, i pored teksta sadrži fotografije i faksimile djela, koja se spominju u tekstu. Mnogi su kazali da je pomenuta studija najmjerdavnija na pomenutu temu.

Mi ćemo ovaj rad prevesti i objaviti u dva dijela, zbog njegove obimnosti. Što se tiče stručnih termina, pojmova, imena autora i nazivi djela, koji s espominju kroz rad, navodili smo ih u obliku u kojima ih je navodio i profesor Okić. I imena Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smo navodili, na onaj način, na koji ih je i sam autor pisao.

MUHAMED TAJIB OKIĆ

MEVLUDI NA RAZLIČITIM JEZICIMA I PRIJEVODIMEVLUDA SULEJMANA ČELEBIJA

Predgovor

Dok je rahmetli profesor Ahmed Ateş pripremao za štampu Mevlud Sulejmana Čelebija, od mene je zatražio informacije o bosanskim mevludima, te o prijevodima Čelebijeva mevluda na bosanski. Informacije o tome sam mu dostavio pismenim putem. Od toga su protekle godine, i 1954. je knjiga i objavljena. Prilikom poklanjanja meni, jednog potpisanog primjerka, tužno mi je saopštio da je zagubio moj spisak informacija o bosanskim mevludima, te da ga zbog toga nije uključio u svoje djelo. Od mene je ponovo zatražio pomoć kako bi, u slučaju da djelo po drugi puta bude štampano, te informacije dodao. Nažalost, on je umro, a da nije mogao pronaći prilike za to. Tako je ovo pitanje ostalo nerazriješeno. Stoga sam ja osjetio potrebu da da napišem jedan poseban rad o mevludima na bosanskome jeziku. Navedeno je najveći faktor, koji me potakao na pisanje ove studije. Pažnjuprofesora Ateşa sam skrenuo na tri studije o mevludu općenito, rahmetli prof. dr. Fehima Bajraktarevića, a posebno na onu o bosankome prijevodu Mevluda Sulejmana Čelebija. Te tri ozbiljne i izvorne studije Bajraktarevića (1927, 1930, 1937) su prilično prethodile znanstvenim istraživanjima na predmetnu temu, u Turskoj. No, čak i svi ti autori studija, koje su se kasnije pojavile, ostali su neobaviješteni o studijama Bajraktarevića. Tako je drugi razlog nastanka ove studije, želja da skrenem pažnju turskih naučnih radnika na radove na ovom polju, a  koji su nastajali izvan Turske. Zbog toga, što sam bio uvjeren da je, ovom prilikom, neophodno ukazati na prijevode, ili adaptacije na neke druge jezike, ili dijalekte,  poznatog mevluda Sulejmana Čelebija, ovom sam studijom obuhvatio i njih. U pogledu prijevoda na one jezike, kojima ne vladam, koristio sam se popratnim objašnjenjima unutar teksta, ili nakon njega, a koja su na arapskom ili turskom jeziku. Kompetentni istraživači će jednoga dana uraditi obimne i informativne analize i kritičke studije o tim prijevodima, a što i jeste istinski neophodno da urade. Mi smo u prilici smo da pružimo informacije o onome što se nalazi u okviru naših kompetencija, o bosanskim prijevodima Mevluda Sulejmana Čelebija, i o drugim, i naročito modernim bosanskim mevludima, te o temama, poput načina njihova izvođenja, učenja, proslavljanja i organizovanja.Zadovoljićemo se i da donesemo, u kratkim crtama, informacije o albanskim mevludima, i prijevodima na taj jezik, pri tome se oslanjajući i pozivajući na tekstove koji su napisani na bosanskome jeziku. Sasvim je prirodno da da će se na ovu temu ubuduće (posebno na temu albanskim mevluda) napisati sudije, koje će obuhvatiti nove i zadovoljavajuće podatke i informacije. ​Ako bismo mi, istraživanjima, poput ovih, mogli makar podsjetiti na navedeno samo, ili donijeti podsticali, smatrali bismo se sretnima i zadovoljnim.

Kao što se mevlud organizuje u svim muslimanskim zemljama, tako je i u Bosni, mevlud postao jedan ukorijenjeni vjerski običaj. Mevludi se ponajčešće izvode na prigodama i ceremonijama, koje se upriličavaju, nakon što omladina okonča učenje u Kur’anu, ili nakon što završe hatmu. Moja rahmetli mama, iako nije znala turski, je vremenom zapamtila mevludski spjev Sulejmana Čelebija, na taj način što ga je slušala na ženskim mevludima, ili što ga je učila, čitajući iz litografskog zapisa. Kada je jedne prilike, bila došla u Ankaru i dok je razgovarala s komšijama, otvorila se tema o mevludu, te je ona odmah u toku razgovora, napamet proučila jedno poglavlje iz Čelebijinog mevludskog spjeva (na turskom – op. prev.), i to s priličnom lahkoćom. Oni koji su je slušali, dočekali su njeno učenje s oduševljenjem. Uporedo sa turskim tekstom mevludskog spjeva, ona je napamet znala i prijevod Saliha Gaševića, na bosanski. U našim su se mektebima svake godine, na jedan veličanstven način, održavale mevludske svečanosti. Na taj način, kao što se još od malih nogu razvijala prisnost između nas i mevludskog spjeva Sulejmana Čelebija, i njegova prijevoda na bosanski, tako se povećavala i naša ljubav prema mevludu, i samim tim, prema našem uzišenom Pejgamberu. Naš nastavnik turkologije u Parizu, sada pokojni profesor Jean Deny je, o jednoj prigodi, prilikom predavanja, pričajući o Sulejmanu Čelebiju i o njegovom Mevludu, ocijenio ga jedno istinsko remek djelo, a njegova autora kao pjesnika koji je bio dobar, krajnje iskren i istančana i prefinjena duha. Tada sam se osjetio ponosnim, zbog toga. On je lično pridavao važnost ovakvim vrstama svečanosti i prigodama. Pored mevluda, zaustavljao se kod svečanosti tevhida, koje su, posebno u zemljama Balkana, postale običaj, a koje su se organizovale najčešće, da bi se sevabi poklanjalu ruhu, duši neke umrle osobe. Tevhidi, o kojima je on istraživao su bile svečanosti i ceremonije, koje su prerasle u običaj kod bugarskih muslimana, a koje se, još uvijek, održavaju među bosanskim muslimanima.

Ponavljam: Ovaj naš zapis ne nosi nikakvu tvrdnju, već je to samo želja da se podstaknu oni, koji će se ubuduće baviti ovom temom, i svojevrsno podsjećanje njima.

Uvod

Mevlid – leksičko značenje pojma

Mevlid (mn. mevālid, mevālīd) potiče od korijena v l d. To je glagolska imenica - infinitiv sa prefiksom “mi” (el-masdaru ‘l-mīmī), a koja: označava ime mjesta (ismu ‘l-mekan), tj. mjesto nečijeg rođenja; zatim ime vremena (ismu ‘z-zeman),tj. vrijeme rođenja. Što se tiče značenja izraza “mevlud”, koji je u upotrebi, među narodnim masama, označava novorođenče, malo dijete. No, u islamskoj tradiciji se, pod pojmom “mevlid” podrazumijeva dan rođenja hazreti Muhammeda (mevlidu ‘n-Nebijj ‘alejhi ‘s-selam). Kasnije je isti taj pojam upotrijebljen za imenovanje svečanosti i ceremonija, koje su s organizovale povodom rođendana hazreti Pejgambera.

Nastanak i razvoj književnosti mevluda

Moguće je, čak i za vrijeme života hazreti Muhammeda susresti poeziju, kojom se hvali (medh) on, i u kojoj se veličaju njegove odlike, uzvišene osobine. Ḥassān b. Ṯābit (u. 54/674) koji je bio opisivan kao “Pjesnik hazreti Pejgambera” (Šā’iru ‘r-Rasūl, Šā’iru ‘n-Nabijj), u mnogoj svojoj poeziji, nije uzmicao da veličao lijepa svojstva hazreti Muhammeda i da ponižava njegove neprijatelje. Štaviše, njegova emotivna tužbalica (mersija) koju je izrekao po smrti hazreti Pejgambera je prilično poznata.

Jedan od hazreti Pejgamberovih savremenika, Ka’b ibn Zuhayr (u. 24/645), sin Zuhayra ibn Abī Sulma – jednog od pjesnika klasične (prijeislamske) poezije, i pjesnika “Sedam zlatnih oda” (Al-Mu’allaḳātu’sab’), je svoje ime ovjekoviječio, na taj način, što je izrekao jednu kasidu – panegirik u čast hazreti Muhammeda. Zbog toga, što mu je hazreti Pejgamber tom prilikom poklonio svoj lični ogrtač, ili burdu, ta je kasida ponijela naziv  “Ḳaṣīdatu ‘l-Burda.”

Zapaža se da je isti naziv dat i jednoj drugoj kasidi, koja se pojavila mnogo vremena poslije. Poznata “Kaṣīdatu ‘l-bur’a”, egipatskog pjesnika, berberskoga porijekla, Šerefuddina al-Būṣīrīja (696/1296), nije izgubila na popularnosti, sve do našeg vremena. Često se miješa sa Burdom. Potonja, “Kaṣīdatu ‘l-bur’a” je postala kasidom, koja se puno izvodi, a naročito je to bilo u Osmanskoj imperiji. Postoji i njen prijevod na turski.

Ashabi Ḥassān ibn Ṯābit, Abdullah ibn Rawāḥa i Ka’b ibnMalik, pjesnici, koji su posvetili panegirike hazreti Pejgamberu (a sve trojica su bili ensarija), nisu bili jedini ashabi, koji su to činili. Pored njih, imaju mnogi ashabi i sahabijke, koji su kazivali poeziju, u čast hazreti Muhammeda. Ali Fehmi Džabić (u. 1918) – veliki islamski učenjak, mostarski – hercegovački muftija i profesor na Fakultetu za arapski jezik i književnost, istanbulskog Daru’l-Fununa je napisao jedno djelo, u koje je skupio, na jedno mjesto, poeziju pjesnika, iz reda ashaba. Samo je prvi tom ovog djela “Ḥusnu’ṣ-Ṣiḥāba fi’Šarḥi Aš’ariṣ-Ṣaḥaba”, koje je zavrijedilo poštovanje u islamskom naučnom svijetu, objavljen u Istanbulu, 1324/1906.

Svi ti panegirici, koji su spomenuti, se daju prihvatiti i smatrati kao pojedinačni izvori ilhama, nadahnuća, za mevludske spjevove, koji će se docnije pojaviti. Ali, obzirom na tematiku, kao originalni izvori mevludskih spjevova, mogu se prihvatiti važna djela, koja se bave životopisom – sirom hazreti Pejgambera (Sīrātu Rasūlillah), te djela Šamā’il i Mağāzi. Na samome početku dolazi poznata Sira Ibn Isḥāka (150/767). To je djelo dospjelo do nas, u izdanju, čiju je posljednju verziju sačinio Ibn Hišam. No, uprkos tome, sačuvani su i neki izvorni fragmenti Ibn Isḥāka. Jedan od njih se čuva u Fesu, u knjižnici Univerziteta Al-Ḳarawiyyin. Uskoro će biti objavljeno, zahvaljujući prof. dr. Muhammedu Hamîdullahu.

Među autorima, koji su pisali poeziju, ili mevludske spjevove, posvećene rođenju hazreti Muhammeda, spominje se nekoliko starih i značajnih imena. Između ostalih, sljedeći: Abū ‘Abdillāh Muḥammad al-Wāḳīdī (207/822); iako mu se pripisuje jedan mevlud, to je malo sumnjivo. Potom, Muḥammad ibn Isḥāk al-Musayyabī (236/850) se prikazuje kao autor mevluda. Al-Gazāli (505/1111), Ibnu’l-Ğawzī(597/1201), Ibnu’l-‘Arabi (638/1240), a posebno Abu ‘l-Ḳasim as-Sabti (600/1203) iz Ceute, koji je napisao mevlud, u dva toma, pod naslovom “Ad-Durru’l-Munaẓẓam fi Mawlidi’n-Nabiyyil’Mu’aẓẓam”. Zatim, Abu’l-Ḫaṭṭāb, ‘Umar ibnu’l-Ḥusayn, “Ibn Diḥya” (633/1235), Ibnu’l-Ğazarī Muḥammad Šamsuddin Abu’l-Ḫayr ad-Dimašḳī (833/1429). Oni su autori mevluda. Sayfuddin ibn Tuġril (Dogrul) Bek at-Turki (670/1271) je napisao mevlud pod nazivom “Ad-Durru’n-Naẓīm fī Mawlidi’n-Nabiyyi’l-Karīm”. Među najvažnije se mevludske spjevove ubrajaju i mevludski spjevovi Zaynuddin al-‘Irakija, Mu’inuddin al-Îğî aš-Šafawîja (905/1499), te mevludski spjev “Itḥāfu’r-ruwat bi ḏikri’l-mawlidi wa’l-wafāt”, Al-Ḳuṭba al-Ḳasṭallanija, a zatim i “Maṭālibu’s-sūl si Manāḳibi’r-Rasūl”, Muḥammada ibn Talḥe ibnu’l-Ḥusayna  An Naṣîbî al-Wazîr (652/1254), “Bayānu’s-sūl fi Ğināni’r-Rasūl, Ṣallallāhu ‘alayhi wa sallam”, As-Saḫāwija, te mevludski spjev Al-Hayṯamija Nuruddina Abu’l-Ḥasana (807/1404). Također, tu je i spjev, koji je do danas mogao sačuvati svoju popularnost, autora Ğa’fara ibn Ḥasana Zaynu’l-‘Ābidīna al-Barzandžija (1184/1770), poznat kao “Mawlidu’n-Nabiyy, ṣallallāhu ‘alayhi wa sallam”, ili kraće “Mawlidu’l-Berzendži”.

Pored pomenutih mevluda, u istanbulskim knjižnicama se nalaze mnogi primjerci manuskripti mevluda i djela o mevludima. Naprimjer, u Sulejamniji se nalaze sljedeći, na koje ćemo ovdje ukazati: Laḥmi, “Ad-Durru’l-Munaẓẓam fi Mawlidi’n-Nabiyyi’l-Mu’aẓẓam” (Yeni Cami, No. 851); Nuruddin ‘Ali ibn Sulṭān El-Ḳārî, “Al-Mawridu ‘r-Rawiyy fi’l-Mawlidi’n-Nabawiyy” (Serezli No. 3853/9); Al-Fakihānî, “ Al-Mawrid fi’l-Kalāmi ‘ala ‘l-Mawlid (Kılıç Ali Paşa No. 1024/38); Ibn Hağr al-Hayṯami, “Mawlidu ‘n-Nabiyy ‘Alayhissalām” (Es’ad Efendi, No. 448/1).

​Svečanosti i ceremonije koje se organizuju, povodom mevluda

Ljubav prema hazreti Pejgamberu, koja je iskazana bezbrojnim panegiricima, izrazima poštovanja i veličanja, te svečanosti i ceremonije koje su poslije uslijedile, gotovo da su postale poput bajramskih slavlja. Poznato je da je kuća u Mekki, u kojoj je rođen hazreti Muhammed (“Mawlidu’n-Nabiyy, Ṣallallāhu ‘alayhi wa Sallam”) već odrana postala javno mjesto obilaska i posjećivanja (ziyaretgâh). Ḥayzurān – majka Hārūna ar-Rašîda je tu kuću preobratila u mesdžid. Kako je vrijeme prolazilo, od epohe hazreti Pejgambera, tako su se postepeno povećavali i izrazi poštovanja u čast sjećanja i spomena na njega. Mjesta njegova rođenja i boravljenja, mjesta koja je obilazio, i lokacije na kojima je ratovao, te naposlijetku mjesto njegova preseljenja, gotovo da pojedinačno, svako za sebe, za vjernike predstavljaju svetinju.

U biti, dan rođenja hazreti Pejgambera se počeo proslavljati, tek u kasnijim vremenima. U Egiptu, u vrijeme Fatimija, počelo je proslavljanje rođendana hazreti Muhammeda, hazreti Alija, hazreti Fatme i aktuelnog halife vremena (Mawlidu’l-Imāmi’l-Ḥādir). Državni službenici i uglednici bi se okupili i grupno bi išli na Dvor. Tu bi se držali prigodni govori, zastajalo bi se nad važnosti tog dana, objedovalo bi se i podijelili bi se slatkiši. No, i uprkos tome, ta svečanost još uvijek nije predstavljala narodno veselje. Jedan period to biva napušteno (otprilike, 494/1100). Nakon toga se ponovo vraća tom običaju. Ponovo su te svečanosti  neko vrijeme predstavljale samo obilježavanje i proslavu mevluda.

U osnovi se, za početak proslavljanja mevluda uzima svečanost i ceremonija, koju je 604/1207. godine, u Erbilu, organizovao Atabeg Muẓafaruddîn Gőkbőrü. Ovaj adet se kasnije raširio po ostalim islamskim zemljama. U Osmanskoj imperiji, sa mevludskim svečanostima se počelo zvanično 996/1588. godine, to jeste, za vrijeme sultana Murata III. Docnije će ta svečanost prerasti u formu nacionalnog praznika. Opis tog praznika iz XVIII vijeka je ponudio jermenski pisac, Mouradgea D’Ohsson (Tableau Général de L’Empire Ottoman, Paris 1787/1789, I, 255). U balkanskim zemljama, koje su bile unutar granica Osmanke imperije, ta svečanost je bila organizovana na jedan veličanstven način, te se i dalje, i još uvijek tako organizuje.

Vremenom je recitovanje i učenje mevludskih spjevova preraslo u jednu stvarnu umjetnost, jer nije moguće da baš svako uči i recituje taj spjev. Zbog toga su se pojavili učači (mevlidhanlar), koji su obrazovani na jedan poseban i specifičan način. Oni su uživali jedan poseban ugled i poštovanje, među svijetom. Nema sumnje da Turcima pripada velika uloga na pomenutome polju.

Svečanosti i ceremonije nisu bivale ograničene samo na rođendan hazreti Pejgambera. U slučaju otvaranja neke institucije, sklapanja braka, cirkumcizije, prinove, smrtnog slučaja, a potom i u slučaju postizanja i ostvarenja nekog uspjeha, u trenucima veselja, o mubarek i odabranim noćima, ukratko, povodom raznoraznih, društvenih ili privatnih i ličnih događaja, mevludski spjev se uči i recituje. Mevludska svečanost je u nekim islamskim zemljama zadobila formu zvaničnog praznika. Na taj se način, drago sjećanje na spasitelja čovječanstva, našeg velikog Pejgambera hazreti Muhammeda veoma često obnavlja.

No, i urkos tomu, te ceremonije i proslave nisu blagonaklono i rado prihvaćene od vjerskih učenjaka, te su proglašene za novotariju – bid’at. A to, zbog činjenice da se oslonac za to ne pronalazi niti u Kur’anu Časnome, a niti u Hadisu. ‘Umar ‘Ali al-Fakihānî al-Laḥmî (734/1333) se jako žestoko ustremio na tu novotariju. Nasuprot tome, Abu’l-Ḫattab ibn’Umar, poznat kao Ibn Diḥye (633/1235) je branio mevlud i te je ceremonije opisao kao jednu pozitivnu i lijepu novotariju (Al-bid’atu’l-ḥasana). Sporovi i prepirke, za i protiv proslavljanja mevluda, su nastavljene, sve do XIV, pa čak i XV vijeka. Ali, pošto to narodne mase nisu prihvatile, nije bilo moguće iskorijeniti taj običaj, koji se već ukorijenio. Naposlijetku su vjerski učenjaci ostali prinuđeni prihvatiti proslavljanje mevluda, kao jednu lijepu i pozitivnu novotariju, bid’at. Proslavljanje mevluda se tako proširilo diljem islamskog svijeta, izuzev nekih mjesta.

Prvi dio

Mevludi na turskom i Mevlud Sulejmana Čelebija

​Mevludski spjevovi, napisani na turskome

Bursalı Mehmet Tahir je u djelu “Osmanlı Müellifleri” (Istanbul, 1333, II, 202, bilješka 1), u vezi turskih studija o mevludu, rekao sljedeće: “Iako su mnogi osmanski pjesnici napisali mevludske spjevove, u formi divanske poezije i nazira, jedan od generalno prihvaćenih jeste onaj, rahmetli Sulejman Dedea, koji je spoznao Allaha i bio zaljubljenik u Resulullaha. Ostali su sljedeći pjesnici: (1) Šejh Seyfuddin Sivasi (2) Beyzade Mustafa Efendi (3) Keşf-i Saruhani (4) Manastirli Rifat (5) Ibsalali Ebul-Hayr (6) Akşemseddinzade Hamdullah Çelebi (7) Bursalı Ṣeyh Abdulkadir Necib Efendija (8) Bursalı Kitabçı Mustafa Efendi (9) Bursalı Akif Efendi (10) Salahuddin Uşşaki (11) jedrenski muftija Mehmet Fevzi Efendi (12) Darendeli Baka’i (13) Hodža Rafet Efendi (14) Kuloğlu (15) Karasili Hasan Bahri (16) Šejh Salih Nihani (17) Erzurumlu Osman Siradžuddin Efendi (18) Šejh Selami (19) Keşf-i Samakovi (20) Yesbahi Nuri Efendi (21) Mehmet Hasan Efendi (22) Ibrahim Kadem Efendi (23) Osman Fevzi Efendi (24) Huseyin Efendi (25) Vali Abdurrahman Efendi (26) Gulami (27) Murid-i Aydini (28) Ibrahim Nazif Karamani...

Ali, nijedan od turskih mevludskih spjevova nije postigao slavu, kao što je to onaj Sulejmana Čelebija. Njegov mevludski spjev (Vesiletu’n-Necat) je napisan u jednostavnom stilu (sehl-i mumteni).

​Sulejman Čelebi i njegov mevludski spjev

Poznato je da su neki pisci, kao što su Evlija Čelebi i Latifi, o Sulejmanu Čelebiju donijeli neke pogrešne informacije, a koje ne podržavaju jedne druge. Prvi od njih je Sulejmana Čelebija pomiješao sa Sarımsakçızade Sülejman Efendijom, a drugi, sa sinom Ivaz-paše i starijim bratom Ata’a. Čak ni podaci o njegovoj porodici, ocu, datum rođenja nisu kategorički pouzdane i ostvaraju put raznim  pretpostavkama. Ne zapaža se ni da je navedena tvrdnja da je bio veoma blizak sa osmanskim vladarima. Datum njegova rođenja se susreće, aproksimativno oko 1350. Prema tome, Sulejman Čelebi je rođen, otprilike 752/1351. godine. Svoj mevludski spjev je završio 812/1409. godine. Nakon te godine je umro.

Na turskom jeziku postoji brojna literatura o Sulejmanu Čelebiju i njegovu mevludskom spjevu. Osobe, poput sljedećih: Bursalı Mehmet Tahir (1910), Osmanzade Hüseyin Vassaf (1911), prof. M. Fuad Kőprülü (1911), Ali Emiri (1916), Kamil Miras (1949), Ahmet Ateş (1954), Murat Uraz (1956), Ahmed Aymutlu (1958), Nihat Sami Banarlı (1962), prof. Faruk Kadri Timurtaş (1970), su na ovome polju uradili vrijedne studije. Neki su, opet, na istanbulskom Fakultetu za književnost, uradili diplomske, ili doktorske radove na tu temu, a kao: Hatice (1931), Zafer Karaçak (1944), Ahmed Aymutlu (1946), Necla Pekolcay (1950), Mustafa Ateş (1952),i neki drugi.

Zahvaljujući ovim studijama, problem oko Sulejmana Čelebijaje uveliko rasvijetljen. Studije, koje će nastajati nakon ovoga će u potpunosti razrješiti ovo pitanje.

Možemo ovdje spomenuti kratke, ali ozbiljne studije (1937), koje govore općenito o mevludu, o Sulejmanu Čelebiju i njegovome mevludu, te naposlijetku o prijevodu njegova mevluda na bosanski, rahmetli dr. Fehima Bajraktarevića – profesora orijentalistike (arapskog, turskog i perzijskog jezika i književnosti) na Fakultetu za književnost Beogradskog Univerziteta.

Drugi dio

Mevludi na drugim jezicima, mimo turskog i prijevodi Mevluda Sulejmana Čelebija na druge jezike

​Prijevodi Mevluda Sulejmana Čelebija na raznim jezicima

Može se reći da, ma koliko god postojalo islamskih jezika i narječja, da se na svakome od njih pojavio mevludski spjev. Ali, nije moguće da se postignu informacije o velikom broju njih, jer se među novim generacijama nalazi veoma li broj onih, koji poznaju te jezike i narječja, ili se uopšte ne nalaze. Uglavnom, oni koji su štampani su spomenuti u ovoj našoj studiji. Stoga se taj spisak mevluda, ili prijevoda mevluda ne može smatrati potpunim. Svi su oni, međutim, svojevrsno natjecanje na polju beskrajne ljubavi i poštovanja spram hazreti Pejgambera.

Dr. Pekolcay je pronašla primjerke mevludskih spjevova i djela o mevludima, koja su zabilježena u katalozima istanbulskih knjižnica, osim na turskom, i sedamdeset i jedan primjerak na arapskom, pet na perzijskom, tri na albanskom, jedan na kurdskom, i jedan na pontskom. Sveukupno, dakle, osamdeset i jedan primjerak. Ali, ona dodaje da je saznala iz djela Bursalı Mehmeda Tahira, “Osmanlı Müellifleri”, da se nalaze još i tekstovi mevluda na čerkeskom i bosanskom.

Ovdje će se dotaknuti poznatih prijevoda:

1) Arapski

Prijevod mevludskog spjeva Sulejmana Čelebija na arapskome, spominju samo dr. Necla Pekolcay i prof. dr. Faruk Kadri Timurtaş, ali ne navodeći nikakve detalje i pojedinosti. Tako mi nažalost, ne možemo znati, ko su prevodioci mevludskih spjevova (ako je to poznato), te gdje se nalaze ti primjerci nalaze.

Po tome pitanju, a na naše obraćanje, dr. Necla Pekolcay je u svome odgovoru objasnila nam sljedeće pojedinosti:prijevodom mevluda Sulejmana Čelebija na arapski (“Mevlid-Sijer”) se cilja na jedan manuskript koji se nalazi u privatnoj knjižnici rahmetli Raif Yelkenci. Ali, kao što se, nažalost, ne pronalazi bilo kakvih informacija o tome, kako je okončao taj primjerak, nakon smrti Raif Beya, ne može se pronaći niti ijedna fotokopija tog primjerka.

Zbog toga smo lišeni podataka o prijevodu na arapski jezik mevluda Sulejmana Čelebija, te o njegovom prevodiocu, mjestu i datumu prevođenja, te drugih nužnih podataka.

2) Mevlud na čerkeskom

I kao što tvrdi Bursalı Mehmed Tahir, jedan od čerkeskih alima – Düzceli Abdurrahman Efendija je preveo mevludski spjev na čerkeski (‘Abdurraḥman ibnu’l-Ḥacc Yūsuf, “Mawlidu’n-Nabiyy, ‘Alayhi’s-Salam), Istanbul, 1332 (1914), Matbaa’i Osmaniyye (litografski zapis). Ovaj prijevod su spomenuli Ahmed Ateş i Faruk Timurtaş.

Na početku mevluda, u bilješci na arapskome stoji: Kao što mevludski spjevovi postoje na svim jezicima islamskog svijeta, i kao što je poznato koliko su Čerkezi nepoljuljane i čvrste vjere, i pošto se na čerkeskom jeziku nije nalazio niti ijedan mevlud, navodi se da je Düzceli ‘Abdurraḥman ibnu’l-Ḥacc Yūsuf Efendi sačinio jedan spjev, kako bi popunio tu veliku prazninu. Iz spomenute bilješke, sa početne stranice se dade razumjeti da je, za pokrivanje troškova izdavanja mevluda, zajedno sa piscem, je učestvovao Hafiz Zekeriyya ibn’Ya’ḳūb Efendi, također iz Düzce. Tekst mevluda je svojeručno ispisao Safranbolulu Mehmed Ṣevkı Efendi.

Na početku mevluda (str. 3-7) se nalazi stihovani uvod (mukaddime), od 45 bejtova. Potom slijedi: Mevlidu’n-Nebiyy (str. 7-9), Kaside-i Ṣerife (str. 18), Mi’racu’n-Nebiyy (str. 21-31), Hazret-i Peygamber’in vefatı / Smrt hazreti Pejgambera (str. 32-49). Nalazi se i kao dodatak mevludu, “Vefatu Fatıma ez-Zehra’ Radıyallahu ‘anhâ (str. 49-58), Hazret-i Peygamber’in nesebi / Porijeklo hazreti Pejgambera (str. 58-60), Du’â-i Ṣerif (str. 60-62), šerijatski propisi u vezi učenja mevluda (str. 63), i na samome kraju posveta Düzceli Akif Efendija (str. 64).

Pisac je na početku mevludskog spjeva, a kako bi se ispravno mogao učiti taj mevludski spjev – napisan arapskim alfabetom, pojasnio neke znake, koje je stavio, a koji su u vezi čerkeskog jezika. Na početku Mevluda (str. 2) je spomenuto da je mevlud napisan u aruz metru, u formi: fâ’ilâtun – fâ’ilâtun – fâ’ilun. Dio “Merhaba” iz mevdluskog spjeva, općenito, odgovara istoimenom dijelu iz mevlduskog spjeva Sulejmana Čelebija. Kao što se u mevludskom spjevu ne navodi ime Sulejmana Čelebija, ili njegova mevludskog spjeva, posao određivanja i utvrđivanja potpune veze i sličnosti između dva mevludska spjeva spada na osobe, koje su kvalifikovane za to.

3) Prijevod Mevluda Sulejmana Čelebija na pontski

Unutar kolekcije “Muallim Cevdet” (İstanbul Belediyesi, İnkilab Kütüphanesi), među manuskriptima se nalazi i jedna mala medžmu’a (No. K. 212). Sastoji se od tri dijela: prvi dio:(list 1, b – 15, b) - Ḳasidatu’l-Bur’a, poznata kasida Šerefuddina al-Būṣîrî (teksta na rapskome i turski prijevod); drugi dio: (list 15, b – 31, b) arapski tekst iste kaside i prijevod na pontski; treći dio: (list 32, b – 41, a), prijevod MevludaSulejmana Čelebija na pontski. Ovaj prijevod na pontski je, tako, ispisan arapskim alfabetom. Moguće je da su prepisivač i prevodilac jedna, te ista osoba. Tekst je ispisan crvenom, a prijevod crnom tintom. Nažalost, nema ni imena prepisivaču-prevodiocu, a niti naznaka mjesta i datuma prijevoda. Tekst je brižno prepisan, a riječi pontskog jezika su u potpunosti vokalizovane, kako bi se mogle ispravno pročitati.

Prevodilac nije u potpunosti preveo mevludski spjev Sulejmana Čelebija na pontski, već je načinio svojevrstan prijevod odabranih stihova. Osim refrena, koji se četiri puta opetuje (“Ger dilersiz...”), samo su devedeset i tri bejta mevludskog spjeva prevedena na pontski. Zahvaljujući činjenici, da se pored prijevoda nalazi i osnovni tekst, moguće je jasno i tačno vidjeti koji je bejt preveden. Pontski prijevod, kao i mevludski spjev Sulejmana Čelebija, sadrži dosta arapskih, perzijskih i turskih riječi. Pojmovi: Allah, Muhammed, Mustafa, Ibrahim Halil, Musa, Isa, Adem, Abdullah, Amine, Pejgamber, ummet, mela’ike, bismillahi, zikrullah, Dželil, merhamet, rahmet, šefkat, mudžiza, magrib, mašrik, alem, haber, çünkim su ostala na istim mjestima i u pontskom prijevodu.

Neki, od bejtova koje je prevodilac preveo su sljedeći: munadžat (obraćanje Allahu), dova za musannifa (pisca), stvaranje Pejgambera od nura, rođenje hazreti Pejgambera, tj. pet prvih dijelova s početka spjeva, pa sve do dijela o mudžizama hazreti Pejgambera. Posljednji bejt je:

Nice puthane, nice deyr-ü sanem

Yıkılub küfr ehline irdi elem

Prevodilac je u svakome dijelu mevludskog spjeva ispustio neke bejtove. Tako, iz pomenutih dijelova spjeva, oko trideset bejtova nije obuhvaćeno u pontskome prijevodu. Pontski prijevod je ispisan manjim harfovima, od onih u originalnom spjevu Sulejmana Čelebija.

Bilo da se radi o kasidi “Ḳaṣîdatu ‘l-Bur’a”, bilo o pontskom prijevodu, zaista je riječ o djelu, koje je vrijedno za jednu ozbljinu analizu.

4) Mevlud na kurdskom

Kürdi zâde Ahmed Râmiz je napisao jedan mevludski spjev na kurdskom. Taj štampani mevludski spjev bi trebalo ozbiljno sagledati, da li je nastao pod utjecajem Mevluda Sulejmana Čelebija. Primjerak tog mevluda, koji se rijetko može susresti se nalazi u Istanbulu, u Knjižnici Millet – Ali Emiri, među štampanim turskim djelima (No. 1369). Autori koji spominju taj spjev ne daju nikakve druge informacije, osim te, da on postoji. O postojanju tog meludskog spjeva, Ahmed Ateş, N. Pekolcay i Faruk Timurtaş donose informacije, samo o njegovome postojanju.

Kako se razumije, prevodilac mevluda na kurdski ga je načinio u vrijeme, dok je studirao u Kairu, na Al-Azhar univerzitetu. Tamo je i objavljen. Na Ahmeda Ramiza se pažnja skreće i u djelu “Meydan Larous Ansiklopedisi”, kao na pisca mevludskog spjeva i umjetnika koji privlači pažnju.

Drugi mevludski spjev na kurdskome je napisan na dijalektu Zaza, te je objavljen 1316. (1 898) u Dijarbekiru. Na početnoj stranici tog štampanog mevludskog spjeva se daju sljedeće informacije: “Ahmed el-Hassi Efendi - iz sela Hezan, koje pripada kadiluku Lidže, vilajeta Dijarbekir je napisao ovaj mevludski spjev na jeziku Zaza. Pomenuti vilajet je litografski štampao i objavio ovaj mevludski spjev.” U tom spjevu je dio “Merhaba...”, je različit od arapskog prijevoda Mevluda Sulejmana Čelebija. Osim refrena u kojima stoje salavati selami, spjev se sastoji od 351 bejta, na 29 stranica.

Treći mevludski spjev na kurdskom jeste onaj kurdskog šafijskog učenjaka El-Ertuši Hasana. Publikovan je u Istanbulu, litografski, u štampariji Osman Beya, 1350. (1931).Početna stranica ovog mevluda je na arapskome. Dijelovi i poglavlja nisu odvojena podnaslovima, jedino su odvojena salavatima i selamima. Na kraju se nalazi jedna dova na kurdskome, koja je u formi stihova. No, nalazi se i jedna dova na arapskom, na dvije i po stranice. Mevludu je pridodat i dio o preseljenju hazreti Fatime. Referen, koji sadrži salavat i selam nalikuje onome kod Sulejmana Čelebija. Mevlud se u potpunosti sastoji od 511 bejtova.

5) Mevlud na tatarskom

Moguće je da se na tatarskom nalaze različiti mevludi. Moguće je da se oni razlikuju, od mjesta do mjesta, ali mi sada nismo stanju da to možemo dokazati i dokumentovati.

Tekst mevludskog spjeva na tatarskom koji je je u našim rukama je objavljen 1350/1931. godine, u sjećanje na dan Poslanikova rođenja, zalaganjem tatarske kolonije, koja se preselila u Tokio i zalaganjem imama i muderrisa koji je boravio u “Mahalle-i Islamiyye” u Tokiu, Muhammeda Abdulhayya Kurbanalija.

Mevlud počinje sa predgovorom, koji je naslovljen “Dvije-tri riječi” (str. 1). Nakon toga dolazi jedan vaz (str. 2-10) o upućivanju salavata hazreti Pejgamberu i o blagdanu mevluda (“Peygamberimiz Muhammed Mustafa, Sallallahu akleyhi ve sellem’ge salavat uku ve anın togan gününe Mevlid bayremi yasav hakkında vaaz”). Ovdje, kao primjer, se prikazuju i navode proslavljanja hrišćanja u Evropi i Americi, dana rođenja hazreti Isaa, te način kako to pristalice Bude i Konfučija obilježavaju. Tako se, dakle, u svakov jeri proslavlja dan rođenja njezina osnivača. Prema tome, treba da se i kod nas obilježava dan rođenja našeg uzvišenog Pejgambera, hazreti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Pored toga, dan njegova rođenja se obilježava već vijekovima. U knjizi se, u posebnom poglavlju, objašnjava proslavljanje mevluda, tokom historije. Potom se navodi kratka biografija, sira i porijeklo, neseb hazreti Pejgambera, dotičući se njegovih svojstava, opisa i osobina (šemail) (str. 12-20). Dio koji je do sada objašnjavan predstavlja svojevrstan uvodni dio.

Drugi dio, tj. mevludski spjev počinje s jednom kasidom, panegirikom (str. 22-26) (“turlı Mevlidu’n-Nebiyy kasidesi”) koja počinje:

​Evvelâ ben bir hikayet ideyim

​Ehl-i ahbardan rivayet ideyim.

​​Var idi Bağdad’da bir saliha

​​Âbide Hatûn idi hem nâsıha...

Kasida se završava poznatim refrenom Sulejmana Čelebija:

Gel dilersiz, bulasız necât

Ašk ile derd ile eytin es-salat.

Nakon toga slijedi kompozicija od dvadeset bejtova, u čast istanbulskog autora:

Ey Huda’dan lütf (ü) ihsan isteyen, gel Mevlide

(O ti, koji želiš od Boga milost, na mevlud dođi)

Cennet içre hûr (u) gilman istegan, gel Mevlide

(O ti, koji u Džennetu želiš hurija, na mevlud dođi)

Nakon toga počinje onaj dio mevluda, koji je u istinskome smilu mevlud (str. 28-30).

Evvela Allah ismini yad idelim

(Allahovo ime spomenimo, prije svega)

Sonra başlab, her işe girişelim

(Potom počnimo s poslom svakim)

​​​İş başında herkim ani yad iter

​​​Ol işi Allah ana asan iter

(Ko god Njegovo ime na početku nekog posla spomene, Njemu Allah u tom poslu bude dovoljan)

Ponovo se završava refrenom: “Ako želiš...”

Potom slijede odlomci u kojima stoji “Ej azizler...”, osam bejtova i poznati refren (str. 30, 31), zatim “Dragi Allah kako stvori Adema, njim okiti ovaj dio alema...”, četrnaest bejtova i poznati refren (str. 31-33), potom “Amina, majka Muhammed pejgambera, ona sedef rodi zrno bisera...”, dvadeset i pet bejtova i poznati refren (str. 33-37). U okviru tog dijela se nalazi bejt: “I rodi se car od dina onaj čas, a u nuru utopi se svijet vas...”, nakon čega se ustaje na noge i donosi salavat. O tome se govori u napomeni.

Nakon toga dolazi dio “Merhaba” (11 bejtova i refren) (str. 38-39).

Potom slijedi: İşbu heybetten Amina hubru

Bir zaman aklı gidüb kildi giru (str. 39-41). Radi se o 13 bejtova i refrenu.

Naposlijetku: Mekke halkının ulugları revah

Kıldılar Ka’beni bir kiçe tavaf (str. 41-43).

Sedamnaest bejtova, refren i salavati.

Na kraju mevluda se nalazi jedna dova na tatarskom (str. 44-46). İma i dodatak (str. 46-47): “Es-Subhu beda min tal’atihi...” – iz poznate arapske kaside, na arapskom i to vokaliziran.

Kao što se i vidi, ovaj mevlud je u biti adaptirani prijevod “Vesiletu’n-Necat” – Sulejmana Čelebija na tatarski.

6) Mevludski spjev na Svahili jeziku

“Sevahili” dolazi od arapske riječi “savāḥil”, koja je množina riječi “sāḥil”. Svahili jest naziv koji se daje narodima, koji žive na afričkoj obali, počevši od sjevera sa Somalijskog poluostrva, pa do Ruvume, na jugu, te starom Bantu plemenu na arhipelagu Lamu. Ostali su pod veliki kulturnim utjecajem kolonijalista, Arapa, Iranaca i Portugalaca. Svahili je jedan od Bantu jezika. To je jezik komunikacije, saobraćanja i jezik trgovine, na velikom dijelu Istočne Afrike, koji se proteže, sve do Konga. Stara književnost je pisana arapskim alfabetom. Postoji jedan detaljan ep o hazreti Muhammedovom ratu, koji je poveo protiv Hiraklea (Herkal), a koji nosi naziv: “Knjiga imperatora Herakliusa”. Tako je i mevludski spjev Šerifa Mansabija napisan na tom jeziku i to pomenutim pismom (Kitabu Mavlid). Prijevod na njemački, popraćen objašnjenjima je sačinio G. Neuhaus. U Berlinu je objavljen 1935. godine.

7) Prijevod mevluda na njemački

Gospođa Irmgard Engelke je istraživala oko mevluda Sulejmana Čelebija, te je neke bejtove i prevela na njemački. Njena doktorska teza “Sulayman Tschelebi’s Lobgedichte auf die Geburt des Propheten-Mevlid-i Şerif” je publikovana u Halleu, 1926. godine. O toj je studiji podrobno govori Ahmet Ateş.

Da podsjetimo da je ponajprije Joseph von Hammer-Purgstall odabrao neke dijelove mevluda i preveo ih na njemački (pogledajte: Geschichte der Osmanischen Dichtkunst, Pesth, 1836, str. 67-70).

Profesor Bajraktarević nam je skrenuo pažnju na veliku pogrešku Engelke. Engelke je kao pogrešnu informaciju, navela da se meludski spjev Sulejmana Čelebija sastoji od 6500 bejtova.

8) Prijevod mevluda na engleski

Bilo Ahmet Ateş, bilo Faruk Timurtaš, u svojim su bilješkama ukazali na prijevod mevludskog spjeva Sulejmana Čelebija na engleski.

Prevodilac na engleski u stihu je bio F. Lyman Mac-Callum. U Londonu (Wisdom of East Series), 1943. godine je štam Bopan taj prijevod, pod naslovom “The Mevlidi Sherif by Suleyman Chelebi.”

Ali, prije njega je, na oko pola vijeka, poznati engleski orijentalist Gibb (History of Ottoman Poetry, London, 1900, I, 251-248) tako mevlud preveo na engleski.

9) Prijevod mevluda na albanski

Mevlud Sulejmana Čelebija, koji je preveden na arapski, čerkeski, kurdski i pontski jezik, najviše je primljen opet kod muslimana, Bošnjaka i Albanaca, te je tako nekoliko puta prevođen i izdavan.

Ovdje će se prvo dotaći prijevoda mevluda na albanski. Hasan Zuko Kamberi (druga polovina XVIII vijeka) je prvi put sačinio mevlud u stihovima na albanskome jeziku. Zbog činjenice, da taj mevlud još uvijek nije publikovan, nepoznato je, da li se radi o originalnome djelu, ili prijevodu Sulejmana Čelebijina mevluda.

Tako i o mevludu, iz prve polovine XIX vijeka,  Korčali Ismaila Fločija (Floqi) imamo jako malo podataka, jer nije bio štampan. Ali, velika je vjerovatnoća da su oba ta mevluda, koji su već spomenuti, načinjena od prijevoda na albanski, mevluda Sulejmana Čelebija.

Oba ta mevluda, koja su prevedena na albanski i koja su doživjela veliki prijem kod naroda su se pojavila u drugoj polovini XIX vijeka.

Prvi od njih je Ulcinjanina (Ulçinyaku – Ulqinaku) Ali Riza-efendije: “Terceme-i Mevlud alâ lisan-i Arnavud’u” (Istanbul, 1295/1878). Primjerak iz naše kolekcije je štampan 1318/1919. Godine 1933. je ponovo objavljen u Tirani, latinskim alfabetom. Na početku albanskoga teksta se nalazi prolegomena, od devet bejtova, na turskome. (U našem primjerku se nalazi 15 bejtova) Pisac je dodao početku mevluda, prijevod recitacije od 72 bejta, koja počinje riječima “Huda Rabbim” (str. 4-12). Pridodato je mavludu i dovi (str. 13-28), i nešto u vidu recitacije; nešto, poput svojevrsnog ilmihala, a  što se tiče dinskih propisa (Mağmūatu’l-Aḥwāl), smrtnih tegoba (Aḥwālu’l-Mawt), kaburske patnje (Aḥwālu’l-Kabr), i tome sličnog. Prijevod se dade računati uspješnim. O prevodiocu ne znamo, osim da je bio muftija u Ulcinju, te da je učinio hidžret u Skadar, po okupaciji Crne Gore. Potom je obavljao funkciju muftije u Draču, te da je tu i umro, u poznim godinama.

Drugi prijevod mevluda Sulejmana Čelebija na albanski, tačnije rečeno, ne prijevod, nego mevlud koji je nastao na osnovu njega, jeste onaj Muhammeda Tahita ibn Halil Popova, iz Vučitrna. Taj spjev, pod naslovom: “Manẓūmatu’l-Mewlūd fī afḍalil-Mawğūd bli lisani’l-Arnawūd”, je publikovan u Istanbulu (ne spominje se datum štampe). Taj mevlud, koji je štampan arapskim alfabetom nije bukvalni prijevod na albanski, mevludskog spjeva Sulejmana Čelebija. To je jedan slobodan prijevod. Sada se taj mevlud mnogo uči na Kosovu i u Republici Makedoniji. Prema pretpostavci Hasana Kalešija, taj mevlud je štampan između 1900. i 1902. Štampan je arapskim alfabetom, a na njegovome početku se nalazi zapis “eser-i Tahir” (Tahirovo djelo). Time se ukazuje na ime prevodioca.

Osim ta dva spjeva, čiji su nazivi prethodili (koji su štampani arapskim alfabetom), postoje i drugi mevludi, koji su štampani latiničnim pismom. (Npr., onaj hafiza Abdullaha Simlakua, koji je četiri puta štampan) Osim toga, postoji i onaj hafiza Alija Korčanina. S aspekta rime, ti prijevodi u remel-metru su vjerni mevludu Sulejmana Čelebija.

Bilo da se radi o Ulcinjaninovom prijevodu, bilo onome Muhammed Tahira, na njih je ukazao i Bursali Mehmed Tahir.Isti autor nije zanemario ni spomen primjerka Vučitrnlijina prijevoda, koji se nalazi u Yıldız knjižnici. Pekolcay i Faruk Timurtaş u jednom općem smislu spominju prijevode mevluda na albanski.

Zbog činjenice, da su studije o albanskoj književnosti na arapskome pismu tek u začetku, kao rezlutat budućih studija, moguće je da će se informacije u vezi mevluda, koje do sada nisu bile poznate, jednoga dana objelodaniti. Sljedstveno tome, mi ćemo zastati nad onim informacijama, koje su do sada poznate u vezi predmetne teme.

Treći dio

Mevlud kod Bošnjaka

Važnost mevluda kod Bošnjaka

Mevludske svečanosti zauzimaju veoma važno mjesto u životu Bošnjaka. Jedna narodna pjesma posebno ukazuje na tu važnost. Kada je umrla kćerka jednog sultana, koja je bila mlada, prepala se meleka suvaldžija koji su joj ušli u mezar. Ali, poslušala je savjet svoga oca, koji je prisustvovao telkinu, a koji se ticao toga kako će se odbraniti, pa se melekima obratila na sljedeći način:

„A Boga vam mloge suvaldžije

Ja sam danas pet vakat' klanjala

I pet puta u ćitab gledala.“

No, samo ibadeti nisu bili dostatni, nego su bila potrebna i dobra djela, pa su meleki isptivači rekoše:

„A Bog nas je tebi opremio

Da mi tebe suval učinimo

Što s' sirote male napadala

U mahalu malo vatre dala

Od komšinske sofre pobignula

Od sirote glavu okrenula

A mevluda ti nisi davala

Džehennemska vrata otvoriše

Sultaniju u vatru baciše.“

Proslava mevluda kod Bošnjaka

Vjerovjesnikov mevlud – rođenje se već odavno proslavlja među muslimanima Bosne i Hercegovine. Po osmanskome osvajanju i odmah nakon što je stanovništvo prihvatilo Uputu, biće da se taj vjerski običaj počeo ukorijenjivati. Čak je moguće i u najstarijim vakufnamama susresti zapise o tome. Tako naprimjer, u vakufnami Gazi Husrev-begove džamije, koja datira iz 938/1531. godine, uviđa se da je za mevlud godišnje bila odvajana suma od 300 dirhema. Drugim riječima, vidi se da se navedeni datum mevludske svečanosti pominje šezdeset i osam godina nakon što je sultan Mehmed Fatih osvojio Bosnu (1463). Nema sumnje da su postojale još mnoge mevludske svečanosti, a o kojima nema zvaničnih zapisa, ili ih ima, ali se još uvijek nisu otkrili. Može se pretpostaviti da se proslava mevkuda začela sa prihvatanje upute, tj. islamizacijom zajedno.

Mevludske svečanosti u Sarajevu nisu bile ograničene samo na tamošnju glavnu džamiju, tj. džamiju Gazi Husrev-bega. Prema onome što se razumijeva iz vakufnama svake džamije, i u mnogim drugim džamijama se mevlud bio obilježavao. Naprimjer, između ostalih, radi se i o sljedećim vakufnamama, ili vasijetnamama:

(1) Hadži Muhammed ibn Ahmed Subašić (1196/1782);

(2) Ali Abid-efendija Kapić (1282/1865);

(3) Mustafa ibn Fejzullah Džennetić (1289/1872);

(4) Fadil-paša Šerifović (1289/1873);

(5) Šejh Hifzi-efendija (1290/1873);

(6) Abdi-aga ibn Šerif Zildžić (vasijetnama: 1314/1896);

(7) Murat-aga Kebirizade (1321/1903);

(8) Muhammed ibn Adem (1331/1913).

I u gradovima, mimo Sarajeva vijekovima su se organizovali mevludi. Prema zvaničnim dokumentima, uzevši za primjer Mostar, u kojem je poznati Karađoz-beg hadži Muhammed Zaim ustanovio putem vakufa da učači lijepoga glasa, svakog mjeseca rebiu-l-evvela danonoćno uče mevlud (977/1570). Tako su u Travniku Elči Hadži Ibrahim-paša (1117/1706) – bosanski vezir i hair-sahibija, i hadži Ali-beg Hasanpašić (1291/1874); u Banjoj Luci valija Ferhat-beg (kasnije će biti i paša) Sokolović (1108/1696), te Hadži Šaban ibn Husein (1108/1696) ustanovili slično, putem te vrste vakufa. Također, u Petrovcu je Osman Kulenović (1333/1911),u Donjem Vakufu Mulla Aga ibn Hadži Ibrahim Balagija (prema uslovima učenja mevluda u sarajevskoj džamiji na Soukbunaru), te Naim ibn Durmuš Gafić (1333/1915) sastavili vakufname, koje su sadržavale uslove da se uče mevludi.

U tom hairli djelu nisu zaostajale niti Bošnjakinje. Prema zvaničnim dokumentima, uzećemo za primjer neke ženske osobe iz Sarajeva, kao što su: Skopye'li Aiša bint Muhammed ibn Muhammed (1192/1778), Nefisa bint Sulejman ibn Husejn Mašić (1289/1872), Derviša bint Ibrahim Kurd – žena Osman-age Varešanovića (1325/1907), zatim iz Travnika, Dževahira hanuma Hasanpašić – žena Hadži Alijina (1295/1878), a koje su u svojim vakufnamama, ili vasijetnamama postavile uslov da se uči mevlud.

Osim mjesta koja smo naveli, u raznoraznim gradovima i mjestima u Bosni i Hercegovini, pa čak i u mnogim džamijama na selu, te u tekijama, medresama i posebno u privatnim kućama, učeni su mevludi, te tako krajnje rasprostranjeni bili. Primjeri koje smo mi naveli se sastoje od podataka i informacija koje su rezultat ozbiljnih istraživanja  sidžilla šerijatkog suda u Sarajevu, Hronike Muhammeda Enverija Kadića i arhivske građe Vakufske direkcije u Sarajevu, a koja je sproveo Alija Bejtića – teolog i inžinjer arhitekture. Nema sumnje da će mladi muslimanski istraživači koji će tek stasati, predmetnu temu mnogo dublje istražiti.

U šesnaestome vijeku, skupu koji bi prisustvovao mevludu, bila bi dijeljena i hrana, pored šerbeta. Sve džamije bi bivale osvijetljene u povodu mevludskih noći. Mevludska svečanost bi bila oglašena topom sa kula, i to s pet ispaljivanja. To se uočava iz jedne novinske vijesti, objavljenje 14. VI 1870.  u novinama „Bosna“, zvaničnom glasilu vilajeta. Glavna mevludska svečanost, naravno, je bila održavana u Gazi Husrev-begovoj džamiji. Svo stanovništvo, od visokih državnih zvaničnika, pa do običnog svijeta, popunjavali su džamiju, u velikom broju. Nakon ceremonije, a naročito u XIX vijeku, išlo se u konak valije i osoba, koja je tada bila na položaju paše, upućivala je zvaničnu čestitiku blagdana mevluda.

Prema Katibu Ćelebiju  i Ataiju, Šejh Nedžmuddin Hasan ibn Šejh Muhammed ibn Bahadir-beg, iz Kruševca u Srbiji, je bio „Džahiz svoga vremena“ i drugi „Husein vaiz“, prilikom sjedenja za ćursom. Bio je pobožnjak i učenjak. Postao je učenik šejhulislama Šejhi-efendije, a zatim i njegov mulazim. Otac mu je bio halifa Bali-efendije iz Sofije. Po uzoru na njega je i on sam ušao u tarikat. Obišao je brojne zemlje i posjetio mezare mnogih evlija. Putujući tako, umro je u Jemenu. On je učeći mevlud, po prvi put, zapalio kandilje na munari. Taj postupak se jako svidio sultanu Muratu III, pa je naredio da se u cijeloj carevini pale kandilji na munarama, o noćima mevluda. Prema izrazu is stiha „´Azmi ´Ukba itdi Necmuddin Hasan“, saznajemo da je preselio 1019/1610., na dan mevluda.

Alfabeti koji su korišteni u bošnjačkoj književnosti

Bošnjaci, koji su prešli na islam, po osmanskome osvojenju Bosne i pripojenju jednoj velikoj islamskoj uniji, počeli su da, poput brojnih drugih islamskih naroda, pišu svoja djela na tri jezika: arapskom, perzijskom i turskom. Tako su uspjeli da prevale granice Bosne i svoju misao predstave islamskoj naučnoj javnosti, koja je brojala više stotina miliona osoba. Na taj način, istraživanja o naučnoj i književnoj literauri, koja su se vijekovima javljala, još uvijek traju, te se tako pojavljuju sasvim novi rukopisi.

Opće je prihvaćeno da se u periodu prije prihvatanja islama koristila glagoljica, a potom se počelo koristiti bosančica – alfabet svojstven Bošnjacima. Čak je upotrebljavana i izvan granica Bosne. No, nakon prihvatanja islama, arapski alfabet je u potpunosti prevladao. Bošnjačkim alfabetom se izričito i u rijetkim situacijama koristilo među plemstvom, ili u službenim prepiskama sa Dubrovčanima. Takvo je stanje potrajalao koliko četiri mjeseca. Muhammed Džemaluddin Čaušević – bivši reisu-l-ulema je uložio veliki trud i učinio reformu po pitanju ispravnog pisanja bosanskog jezika arapskim pismom, dodajući neke dodatne znakove. Tako reformisan arapski alfabet, koji je bio povoljan za bosanski jezik se napokon udomaćio. Počele su se, tako, štampati knjige, poslanice, traktati, udžbenici, časopisi, pa čak i novine istim tim pismom. No, pored toga, u vrijeme Austro-Ugarske, te za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, zvanično latinično i ćirilično pismo su nanijeli ozbiljnu prijetnju arapskome pismu, te su ga nakon II svjetskog rata i u potpunosti dokinuli. Rahmetli Čaušević, dok je još bio student, zadobio je nadimak „Ma'tuf“, pa je tako i taj reformisani alfabet nazvan matufovicom, ili matufovačom. Časopisi: „Muallim“, „Tarik“, „Misbah“ i njima slični, te veliki broj knjiga, brošura, te ostalih djela su vazda štampani pomenutim pismom.

Alhamijado

„Aljamiado“ (alhamiado) je pojam, koji dolazi od arapskog pojma „al-'adžamijja“ (nearapsko). Na španjolskom se transkribira kao „aljamia“, „aljamiado“. To je naziv, koji su andalužanski muslimani nekoć nadjenuli romanskome jeziku svojih susjeda, sa sjevera Iberijskog poluotoka. Taj jezik je ubrzo potpao pod jak utjecaj Arapa.

O tome pojmu, koji je vremenom zaimao raznolika značenja, E. Levi Provençal – jedan od francuskih orijentalista je u natuknici „Aljamia“ donio potrebne i neophpdne podatke. Što se tiče značenja, koje je danas pridodato toj riječi, ono se izražava sljedećim riječima: „To je način pisanja tekstova arapskim harfovima, na romanskom jeziku u Španjolskoj (dijalekti Portugala, Galicije, Kastilje, Aragona i Katalonije).“ Značenje pojma se vremenom proširilo, pa je tako pojam počeo da obuhvata sve one tekstove, koji su pisani arapskim pismom, pored španjolskog, i na jezicima Južne Afrike, poljskom, bosanskom, bjeloruskom, albanskom, rumskom i na drugim jezicima, koji su iščezli.

Neki tekstove španjolske alhamijado knjioževnosti su sačuvani i do naših dana. Uglavnom su ti tekstovi u vezi vjere, ahlaka, ili su to neke rasprave. Neki od tekstova poput tih su i objavljeni. Jedan od najpoznatijih je kazivanje o hazreti Jusuf-pejgamberu. Pored toga što sadržava kur'ansku suru Jusuf kao osnovu, sadrži i neke dodatke. To kazovanje, ili poemu o Jusufu, je objavio Menendez Pidal. Djela na bosanskom i albanskom jeziku su vijekovima pisana arapskim pismom. Tek u poslijednje vrijeme i zbog različitih razloga su prestajala biti pisana. Prof. dr. Muhammed Hamidullah je sačinio listu prijevoda Kur'ana Časnog na neke zapadne jezike, koji su pisani arapskim pismom (Liste des traductions du Coran en langues européennes).

Prijevodi Mevluda Sulejmana Čelebija na bosnaki jezik

Prijevod hafiza Saliha Gaševića

Mevludski spjev Sulejmana Čelebija je vijekovima bio jako omiljen i prihvaćen među Bošnjacima. Štaviše, čak i nakon što je preveden na bosanski jezik, njegov izvornik na turskome nije zapostavljen. Učen je, dakle, paralelno sa prijevodom.

Među prijevodima mevludskog spjeva „Vesiletu'n-nedžat“, među narodom je najpoznatiji i ujedno najstariji onaj, koji je sačinio hafiz Salih Gašević iz Nikšića. Gašević je u svome prijevodu sačuvao sačuvao rimu, koju je koristio Sulejman Čelebi. Hafiz Salih Gašević je rođen u kasabi Nikšić, koji je pripadao Hercegovačkom sandžaku, oko 1855. godine. Obavljao je funciju načelnika sreza. Kada su Crnogorci okupirali Nikšić, učinio je hidžret u srez Šahovići, gdje je bio sreski načelnik. Šahovići (današnje Tomaševo, op. prev.) su tada pripadali Donjem Kolašinu. U prijevodu mevludskog spjeva, pjesnik u svome uvodu na tu činjenicu posebno ukazuje:

Kad se nađoh u Kolašin Kajmakam

(Znadem da sam puno nakis u kelam)

Moliše me kolašinski prviši:

Nama mevlud daj bosanski napiši.

Što j' u Kur'anu na sve iman imamo

Bošnjački nam gradi mevlud , molimo.

Zapis sa nišana nad mezarom hafiza Gaševića

Početak zapisa na nišanu, nad uzglavljom mezara rahmetli hafiza Saliha Gaševića, se sastoji od hadisa, koji je u skladu sa činjenicom da je umrli bio hafiz Kur'ana: „Ašrāfu ummati ḥamalatu'l-Kur'āni“ (Nosioci Kur'ana /tj. oni koji su ge memorisali i koji noću tehedždžud-namaz obavljaju/). U sklopu govora o Gaševićemom mezaru, svi oni koji su pisali, citirani hadis su prenijeli u ispravnoj formi.

Nakon hadisa, lijepim nesh-i ta'likom je ispisan sljedeći tekst, koji prema nama treba da glasi ovako:

Aşrafu Ummati Ḥamalatu'l-Ḳur'an

Mağrur olma, ey kul, fani cihana

Bir gün andan rihlet kılsan gerekdir

El-veda, eyleyüb cümle yârâna

Ecelin irişüb, ölsen gerekdir

Beğen mezken bunda atlas-ı fahir

Giydirirler sana, kefeni, âhir

Kolaşin Kaymakamı Nikşili

              Hafiz Salih

              Sene: 1316

Plemstvo moje sljedbe su nosioci Kur'ana (hafizi)

Nemoj biti gord, robe (Božiji), na ovaj prolazni svijet

Jednog dana ćeš morati s njega otputovati

Oprostivši se sa svim prijateljima

Kada te snađe suđeni čas, moraćeš umrijeti

Dok ti se ovdjenije sviđao vrijedni (skupocjeni) saten

Najposlije će ti navući ćefine

Kolašinski kajmekam Nikšićanin

          Hafiz Salih

          Godina: 1316.

Harun Lemešević – šerijatski sudija u Bijelome Polju je bio prva osoba, koja je 1935. godine taj turski epitaf prepisao i preveo na bosanski. Alija Nametak je iste te godine objavio i izvorni zapis, a i njegov prijevod. Ali, u izvorniku i njegovu prijevodu na bosanski se uočava nekoliko grešaka. Te greške bismo mogli sukusirati u sljedećim redovima:

Prvi stih: Umjesto „ey kul“, pročitao je „ey dil“, pa je tako i pogrešno preveden. („ej srce“, umjesto: ej robe /Božiji/). Ipak, moguće je da to greška onih koji su poslije pisali, jer je kadija Lemešević taj stih zapravo preveo u slobodnome stilu, pa se zbog toga riječ, koju smo spominjali, ne spominje u prijevodu: „Ne budi ponosit, ej ti koji si prolazan na ovom svijetu.“Pogriješili su oni koji su perzijsku riječ „kul“ zamijenili riječju „dil“ (srce). Uprkos što epitaf u tome dijelu izgleda malko nečitko, može se lahko uočiti da se tu ne radi o riječi „dil“.

Drugi stih: Iako se riječi „rihlet kılsan“ – koje su jasne, Kadija je u svom prijepisu napisao pogrešno: „rihlet ideceksin“. Tako je i prevedeno. No, njegov se prijevod može smatrati aproksimativno tačnim (Doći će jedan dan uistinu, kada ćeš putovati.) Profesor F. Bajraktarević je taj stih ispravno preveo: „Jednog dana ćeš morati s njega otputovati.“M. Mujezinović i F. Nametak riječ „rihlet“ su preveli riječju „terk“ (ostaviti, napustiti).

Treći stih: Riječ „yaran“ je Kadija Lemešević, a i F. Bajraktarević isto tako, preveo riječju „drugovi“ (arkadaşlar), a Mujezinović i F. Nametak riječju „prijatelji“ (dost, ahbablar). (F. Nametak riječ „cümle“ nije ni preveo.) Sintagmu „Elveda eyleyub“, Lemešević je preveo kao „rastavićeš se“. Bajraktarević i Mujezinović kao „rastati se“, dok F. Nametak kao „oprostiti se“, što je mnogo, mnogo tačnije.

Četvrti stih: Prijevod ovog stiha je, tu i tamo, tačan. No, M. Mujezinović je spojio četvrti i peti stih, te je izostavio riječ „ölsen gerkdi“, i tako pomalo pogrešno preveo: „Kada smrt prispije, skinuće ti gizdavu odjeću, kojom se ponosiš i mjesto nje obuci ti smrtnu košulju (ćefine).“ „Atlas-i fahir“ je Mujezinović preveo kao „gizdava odjeća, kojom se ponosiš“, a što zapravo nije nikako ispravno. Iako je on ispravno pročitao riječ „beğenmezken“ (dok ti se nije sviđalo), njen prijevod nije adekvatan. Čitanje riječi „ölsen“, kao „olsun“ uopće nije tačno.

Peti stih: Ovaj stih: „Beğenmezken bunda atlas-ı fahir“, Kadija Lemešević je preveo kao: „Ležeći ovdje ponosit i usavršen.“ Pogrešno je pročitan i pogrešno preveden na bosanski. Čak ni profesor Bajraktarević, koji se na polju znanstvenih istraživanja, ponašao krajnje oprezno i obazrivo, zavarao se u pogledu tog izraza, te se ugledajući na Lemeševića, i pogrešno ga pročitao i preveo: „Kada budeš dosta ovde – iako – si posve čitav i ponosit.“ Ali, takvo čitanje i takav prijevod nemaju nikakve veze sa tekstom. F. Nametak je umjesto „beğenmezken“, (dok ti se nije sviđalo), preveo „dok si oblačio“, a „atlas-ı fahire“ je preveo kao „odjeću kojom se ponosi.“ Pogrešno je, dakle, razumio i pogrešno preveo: „I dok si ovdje oblačio odjeću kojom se ponosiš.“

Šesti stih: Lemešević je bio prvi koji je pročitao epitaf. Po uzoru na njega, F. Bajraktarević je riječ „ahir“ shvatio kao „drugi“, pa je tako i preveo (Lemešević: „obući će ti drugi ćefine“, a Bajraktarević: „drugi će ti obući mrtvačke haljine“). Ovdje je, dakle, riječ „ahir“ pročitana kao „ahar“, a potom i tako je i tako prevedena. Također, neki prevodioci su ovdje upotrijebili riječ „ćefini“, koja se koristi i u bosanskom, dok su drugi, pak, upotrijebili i preferirali izraz, koji je više karakterističan za posmrtnu odjeću nemsulimana.

Godina 1316. je zabilježena u Lemeševićevom zapisu. Ta godina se bila vidjela, a potom je izblijedila u potpunosti, ili se nije mogla primijetiti na fotografiji, zato što je bila ispisana tankim i slabim pismom. Autori koji su zabilježili tu godinu,  zapisali su da se radi o godini, koja se poklapa sa 1898/99. po Miladu, te su ustanovili na taj način godinu piščeve smrti, iako to nije bilo poznato, kao ni mjesec smrti. Ali, prema onome što je narod prenio, merhum je preselio na ahiret zadnjeg dana ramazana, 1316. hidžretske godine. Ako je to, dakle, tačno, onda je poznat i dan i mjesec Gaševićeve smrti (11. II 1899).

Iskustvom je potvrđeno koliko je naporan posao čitanje, tačnije, odgonetanje, epitafa i zapisa sa nadgrobnih spomenika, koji se vremenom izbrišu, pa čak, ponekad dođe i do lomljenja tih spomenika. Biće da je čak i bjelopoljski kadija Lemešević – prva osoba koja je pročitala i prepisala epitaf, zatekla ga u nečitkome stanju, pa je tako načinio nekolike greške pri prijevodu. Tako je učinio da se te greške osjete na prijevodu u bosanski. Alija Nametak, koji je preveo prema tekstu koji je ustanovio kadija, sačuvao je taj tekst kako ga je i zatekao, jer to ionako nije spadalo u njegovu specijalnost. Prof. Bajraktarević koji lično nije vidio epitaf, i koji se samo oslanjao na Lemeševića, se trudio da načini neke korekcije, ali i unatoč tome, nije se uspio sačuvati zapadanja u greške.  F. Nametak je zbog činjenice da je mlad i da posjeduje malo iskustvo, načinio takve i njima slične greške. Pomenuto se može uzeti i kao opravdanje i izgovor, do određene mjere. Jedan jako dobar stručnjak, epigraf i paleograf Mehmed Mujezinović, koji se epigrafijom bavi već četvrt vijeka, i koji se trudio riješiti epitafe sa nekoliko mezarja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, čak je uspio i to da objavi. Po tome je i postao poznat. On naprosto, svojim primjerom žačuđuje! Čak je lično otišao u Bijelo Polje, te je uz pomoć imama Šakir-efendije Ismailovića pronašao mezar Gaševića, te je povrh toga fotografisao epitaf s mezara. Epitaf, kojim mi trenutno raspolažemo jeste baš taj. Unatoč tome, on nije uspio da epitaf u potpunosti i bez greške pročita, te da ga tako i pročita.

Do sada se nije naišlo na Gaševićev ilmihal, za koji se kaže da je napisan na bosanskome, ili neka druga djela, za koja se pretpostavlja da postoje. Mi raspolažemo samo drugim izdanjem prijevoda mevludskog spjeva Sulejmana Čelebija (1311). Osim toga i epitafa s mezara, ne nalazi se ništa u spomen na autora, te smo zbog toga našli za shodno da taj epitaf na turskome, i njegov prijevod na bosanskome detaljno analiziramo.

Gašević kao jedan od junaka jedne drame

Dvanaest, trinaest godina po preseljenju Gaševića, Bekica Sobajić – jedan pjesnik iz Crne Gore je napisao dramu, od pet činova i jednim prologom, pod nazivom „Opsada Nikšića“. Junaci drame su prviši Nikšića, prije nego je potpao pod vlast Crne Gore: nikšićki miralaj Iskender, Arslan-beg, Fettah-beg Mušović, Salih-beg Bašagić i hafiz Gašević. Taj se događaj odigrao 1877. godine, u mjesecima julu i avgustu. Prema podacima koje je dao autor drame, hafiz Gašević je bio učenjak, koji je učio u Istanbulu. Pomalo filozof, bio je istodobno i domoljub i junak, koji se nije ustručavao da ustane u oružanu odbranu svoje domovine. Prema činjenici da je Šobajić dramu pisao trideset godina nakon što se taj događaj zbio, vidi se da je uspomena na Gaševića, koji je bio jedan od junaka te drame, još uvijek bila živa u sjećanjima Crnogoraca.Moguće je da je i psac te drame i sam, lično bio očevidac tih događaja. Pored svih tih junačkih osobina, Gaševića, kao jednu veoma bitnu osobu, određuje i činjenica d aje po prvi put u stihu i rimi preveo/prepjevao na bosanski mevludski spjev Sulejmana Čelebija. Unatoč tome, niti u starim, a niti u novim jugoslovenskim enciklopedijama ne pronalazimo nijednu natuknicu o Gaševiću, a što je jedna velika nepravda prema njemu.

O vrijednosti Gaševićevog prijevoda mevludskog spjeva

Gašević je (doslijedno) preveo samo dio o rođenju i miradžu, iz Čelebijevog mevludskog spjeva, dok u prevođenju ostalih dijelova nije bio doslijedan i pažljiv. Kako ostali pjesnici mevludskih spjevova nisu mogli dostići stepen Sulejmana Čelebija, prijevod hafiza Saliha Gaševića na bosanski, je u manje-više istoj situaciji. Ostali bosanski mevludi, dakle, nisu mogli dostići slavu, kakvu je taj mevludski spjev dostigao. Pored mevludskog spjeva Sulejmana Čelebija na turskom, Gaševićev prepjev na bosanski se jako proširio među narodom. Još uvijek se uči po džamijama i privatnim kućama, a naročito žene to čine, te tako mami suze iz očiju onih koji slušaju učenje.

Ako se u obzir uzme jezik vremena u kojem je živio rahmetli Gašević, te ako se usporedi sa mevludima nekih potonjih i savremenih pjesnika, onda, po našem mišljenju, neke teške ocjene (F. Bajraktarević, A. Nametak) nisu u redu i nisu pravična kritika. Taj je prijevod bio omiljen među narodom; prihvaćen je i tokom pola vijeka ga ja narod pamtio i vjerujući u njegovu uspješnost, smatrao se iznad ostalih mevluda, koji su kasnije nastajali. To je činjenica. No, ne treba ni to smetnuti s uma da je taj spjev prvo ostvarenje na tom polju. S tog aspekta gledano, naše mišljenje o prijevodu Gaševića i pored činjenice da mu jezik i poetika nisu lišeni grešaka, nije negativno.  

U Šahovićima, u kojima je hafiz Salih Gašević živio posljednje godine svoga života, 1924. godine su crnogorski hrišćani – neusmnjivo potaknuti od strane Kraljevine – napali ondašnje muslimansko stanovništvo, te su počini stravičan i zvjerski pokolj i sproveli genocid. Državnici su nijemo posmatrali taj pokolj i genocid, a zločinci su ostali neprocesuirani i nekažnjeni. Oni muslimani koji su se čudom nekim uspjeli spasiti od toga, prebjegli su u Tursku. Na njihova mjesta su se, a što im je i bilo obećano, naselili većinom crnogorski hrišćani. Taj nemili i ogavni događaj se dogodio četvrt vijeka nakon smrti Gaševića. Nakon II svjetskog rata, ukinuto je i muslimansko ime kasabe, pa je umjesto Šahovića, stavljeno ime Tomašević (sic!).

2) Publikovanje prijevoda mevludskog spjeva Džaferović Mahmuda

Mahmud Džaferović – imam u džematu Dubrovnik je 1941. godine u Duborvniku objavio mevludski spjev, pod nazivom „Narodni mevlud sa objašnjenjem i dovom“.

Mahmud Traljić, koji je pisao prikaz tog spjeva je uočio da je spjev u biti – izuzevši nekoliko stihova – preuzet iz Gaševićevog prijevoda. Štaviše, prema Traljiću i dova je „Gaševićeva, samo malo proširena i u pogledu stila malo izmijenjena.“

3) Prijevod mevludskog spjeva Muhammeda Rušdija

Muharem Dizdarević, koji je pisao sastave o vjeri, historiji, nosio je pseudonim Muhammed Rušdi. Među njegovim djelima se pronalazi i jedan mevlud. Taj mevlud, zbog činjenice da nije bio objavljivan, kretao se među stanovništvom, a naročito među Hercegovcima, tako što je umnožavan i kopiran.

Mevlud i ostali zapisi ovog autora su zapisani svojeručnim rukopisom autora u jedan rokovnik, od 156 stranica. Rahmetli Mustafa Busuladžić je uz pomoć autorovog unuka Muhammed-efendije prelistao taj rokovnik u Trebinju i načinio neke bilješke o tome. Unatoč činjenici da su Hercegovci posebno čuvali taj mevlud, nije postigao takav rang, da bi mogao parirati mevludskom spjevu, koji je preveo Gašević. Opus Muhammeda Rušdija obuhvata i kazivanja o vjerovjesnicima:

(1) Ibrahim, alejhisselam

(2) Hikaja o Ejjub pejgamberu

(3-4) Jusuf i Ismail – dvije islamske pjesme

(5) Smrt Muhammed pejgambera (a.s.)

(6) Smrt hazreti Fatime (r.ah.)

Svi pobrojani naslovi su više puta objavljivani. Na češki jezik je Oto F. Babler, a koji je dobro znao bosanski, preveo Hikaju o Ejjub pejgamberu i pjesme o Jusufu i Ismailu.

Muhammed Rušdi, koji je pisoa i neke druge sastave, mimo onih iz domena vjere, rođen je u Trebinju 1238/1823. Također je tu i preselio, 1322/1905. godine.

Muhammed Rušdi je pisao mevludski spjev po uzoru na Sulejmana Čelebija. Zbog činjenice da se u dovoljnoj mjeri ne može načiniti usporedba između Gaševićevog mevluda i ovog mevluda, jer je Mustafa Busuladžić prenio samo nekoliko bejtova, stihova iz Rušdijevog mevluda, ne može se nešto više kazati o njihovoj sličnosti.

Djela Muhammed Rušdija, koja su kasnije transliterirana na latinicu i objavljena tako, u osnovi su bila pisana arapskim alfabetom.

Poljski orijentalist Tadeuš  Kowalski, jedan od profesora na Univerzitetu u Krakowu, je, u vidio jedan dio mevluda na bosanskome, u posjedu rabina Seraya (Süreyya) Han Šapšal (Sureya Khan Shapshal – op. prev.), koji je bio lider Poljske karaimske židovske zajednice, i nastanjen u Nowe Trokiju, u blizini Wilona. O tome je obavijestio prof. F. Bajraktarevića. Kazao je da je Shapshal te betove iz mevluda prepisao od nekog Bošnjaka, koji se nalazio u Istanbulu. Prof. Bajraktarević je te stihove uporedio sa Gaševićevim prijevodom mevluda Sulejmana Čelebija, te je ustanovio da između njih i pomenutog prijevoda nema nikakve veze. Iz upoređivanja tih dvaju tekstova, prof. Bajraktarević je zaključio da su tih 12 bejtova, koji su bili u posjedu Shapshala, zapravo bejtovi, prepisani iz spjeva Muhammeda Rušdija. Prof. Bajraktarević je o tome objavio jedan članak.

4) Prijevod mevludskog spjeva Sarajlije Arifa

Sarajlija (Es-Sara'i) Arif ibn Mustafa ibni'l-Ḥāğğ Muhammed ibn Salih al-Bosnawi as-Sara'i Brkanić se preselio u Novi Pazar. I on je također bio od onih koji su preveli mevludski spjev Sulejmana Čelebija. Prijevo nosi naziv: „Hāḏā tarcamanu' [l]-Mewlidi'š-šerifi'n-Nabawi bi-lisani [bi'l-lisani] 'z-Zarifi'l-Bosnawi, eseri Saraylı Arif“ (Terdžuman mevludski na jezik bosanski). Štampan je litografski u Istanbulu (Mahmut Bey Matbaası 1329 – 1911).

O predmetnome prijevodu je Dr. Muhammed Hadžijahić napisao recenziju, prikaz u Novom Beharu.

Taj mevludski spjev, koji je toliko prost, da se ne može ni uporediti sa Gaševićevim prijevodom, među narodom nije uživao ugled.

Iz Arifovog prijevoda:

Besmeletom započet poso halal

Emer učinio Allah zuldželal

Besmele ko sve na poslove uči

Daće Allah pa da se on ne muči (Tevhid – Munadžat, prvi i drugi bejt)

5) Mevlud Seida Zenunovića

Jedan od kasnijih mevludskih spjevova na bosanskome je mevludski spjev hafiza Seida Zenunovića. On je umro u Koraju, nahiji koja je pripadala kadiluku Bijeljina, 1932. godine.

Mevludski spjev hafiza Seida Zenunovića (Mevlud, ili rođenje najvećeg i posljednjeg Božjeg Poslanika Muhammeda, a.s.) je objavljen u Sarajevu 1348/1929. godine. Zbog činjenice da je bio niže književne vrijednosti od Gaševićevog, među narodom nije postao prihvaćenim.

Savremeni bosanski mevludi

Mimo prijevoda mevludskog spjeva Sulejmana Čelebija, na bosanskome jeziku su se pojavila tri izvorna mevludska spjeva. Prema datumu nastanka, taksativno ćemo ih pobrojati:

1. Rahmetli Musa Ćazim Ćatić je napisao krajnje lijepu pjesmu i emocijama nabijenu, pod nazivom „Lejle-i mevlud“, koja je jako vrijedna, s aspekta književnosti. Jako je i pogodna da se uči po mevludskim svečanostima, pa se i izvodi zbog toga. Musa Ćazim, zapravo, je bio najjači pjesnik, među modernim bošnjačkim pjesnicima koji su se počeli javljati vijek unazad. Umro je u toku I svjetskog rata u Tešnju (6. IV 1915). Ima jako uspješne prijevode poezije i proze sa arapskog, turskog i perzijskog jezika. Veliki dio njegove poezije, koja je bila prilagođena modernim poetičkim obrascima, sadrži vjerske motive. Ovaj pjesnik, koji je bio jako posvećen islamu kao vjeri, koji je posjedovao iznimnu i beskrajnu ljubav prema hazreti Pejgamberu, te koji je jako mlad preminuo, nije uživao naklonost i poštovanje samo među muslimanima, nego i od kritičara, nemuslimana. Zaista je uspijevao da poeziju sa arapskog, perzijjskog i turskog prenese u stihu u bosanski s tolikom spretnošću i majstorstvom, čak ponekad u tolikoj mjeri da su većina onih koji su komparirali prijevod s izvornim tekstovima, nalazili da je prijevod umnogo kvalitetniji i ljepši od originala.

Poezija s orijentalnim motivima, Muse Ćazima Ćatića je 1914. (Pjesme) objavljena u Mostaru (Muslimanska biblioteka), a 1928. u Sarajevu (Izabrane pjesme).

Što se tiče njegovij prijevoda, s arapskog je preveo: Antara, sin Šeddadov; poeziju Abu 'l-'Ala' al-Ma'arrija; dio poezije šejha Muhammeda Abduhua; i Muslimansku ženu, Muhammeda Ferida Vedždija. Prevodio je poeziju sljedećih turskih pjesnika: Mehmed Fuad, Yakup Kadri, Ömer Seyfuddin, İsmail Safa, Mehmet Akif, Abdulhak Hamid, Tahsin Nahid, Nigar Hanım, Süleyman Nazif, Muallim Naci, Rıza Tvefik, Süleyman Saib, Halid Ziya, Faik Ali, Nazihe Yaşar, Tevfik Fikret, Celal Sahir, Ali Canip, Cenab Şahabeddin, Hamdullah Subhi, Ali Ekrem i mnogi drugi. Preveo je i sljedeća prozna djela: „Tarik“, Abdulhak Hamida; „Hilal ile Salibin Mücadelesi“ (Borba polumjeseca i krsta), Refika Halida; „Bir Va'z“, Mehmeda Akifa (Jedan vaz); „Ramazan orucu“ (Ramazanski post), Hüseyina Hulkıja; „Ninka“,  Aişe Cavid; zatim djelo anonimnog autora „Kadın ve Aile Hayatı“ (Žena i porodični život). Preveo je i djelo „Islam“, Abdullaha Quilliama (Pobjeda islama, Faith of Islam), „Bir Türk“ (Jedan Turčin), „Islam ve Ulum“ (Islam i nauke), „Iki Mektub“ (Dva pisma) i  „Illusion“ (Iluzija) Ahmeta Hikmeta, te „Inkilab“ (Prevrat) Ruhsar Nüvaza, te Leskofçali Hayruddinovo djelo „Alkibyades'in Köpeği“(Alkibijadov pas). U Enciklopediji Jugoslavije ima omanja natuknica o Musau Ćazimu Ćatiću, koju potpisuje prof. Salih Nazečić.

Pjesma od 23 strofe „Lejle-i mevlud“ je po prvi puta objavljena u Sarajevu, u poznatome listu „Behar“, koji je bio muslimanski književni časopis. Potom je pjesma objavljena u njegovoj zbirci, ali i u brojnim drugim časopisima.

Pjesma otpočinje stihovima prve strofe:

„Već je Sunce utonulo u pješčanom moru širom

I sparina tropskog dana s njim je tiho izumrla,

A nad Majkom svih gradova i kristalnim Zemzem-virom

Po dalekim obzorjima noć je krila razastrla.“

Dr. Safvet-beg Bašagić-Redžeppašić, pod pseudonimom Mirza Safvet, istodobno je prvi balkanski orijentalist i posljednji predsjednik bosanskohercegocačkog parlamenta, Bosanskog sabora, sve do 1918, kada je prestao postojati. Osim zbirki poezije, napisao je i neka druga naučna djela. Veći dio poezije mu je sabran i objavljen u dvije zbirke: „Trofanda“ i „Izabrane pjesme“. Napisao je historiju Bosne i Hercegovine, pod nazivom „Kratka upututa u prošlost Bosne i Hercegovine“, a  koja obuhvata period do godine 1850. Studijom „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“ (Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der orientalischen Literatur, Wien, 1909, neobjavljeno) postigao je doktorat na Univerzitetu u Beču, na Fakultetu za književnost. Njegovo djelo, naslovljeno kao „Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskom Carstvu“ predstavlja leksikon koji je načinjen po abecednome redu, a koji obuhvata rezimirane i kratke biografije državnih službenika, oficira, visokih službenika u vlasti, uleme, pjesnika i književnika. Djelo nije naslovio autor, koji je tada bio bolestan i prikovan za postelju. Književno društvo Matica Hrvatska je dodala prvu riječ (Vidi: Hazim Šabanović, Književnost Muslimana B. i H. na orijentalnim jezicima – bibliografija – Sarajevo, 1973, natuknica Bašagić). Napisao je studio o Čengićima (Najstariji ferman begova Čengića) o Čengićima (bosanski Akkoyunlar), koja je i na njemačkom, a i na bosanskom objavljena u Biltenu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Preveo je traktat poznatog alima Hasana Kafije Pruščaka „Uṣūlu'l-Ḥikam fi Niẓāmi'l-'ālam“. (Traktat je preveden i na turski, francuski, njemački i madžarski) To je djelo, koje je Kafija  napisao u vrijeme osmanskog sultana Mehmeda III, o onome što osjećao da je potrebno za reformu.

Safvet-beg je napisao i nekoliko drama, članaka i studija. Mevlud Safvet-bega je, kako to on i sam izjavljuje, nastao tako što se oslanjao na cijenjena djela. Preuzeo je u svoj tekst neke bejtove koji su se većinom učili na mevludskim svečanostima u čast i pohvalu Resulullaha, te je dodao i njihove izvorne forme na arapskome. Jedno od  posljednjih djela pjesnika je ovaj mevlud, koji je autor komponovao. Prilikom mevludskih svečanosti, koje se organizuju u vjerskim školama, i ovaj mevlud se izvodi. Mevlud je u Sarajevu nekoliko puta izdavan: 1924, 1931, 1941, 1942, 1943. U Americi je, u Denholmu objavljen 1953. godine.

Pjesnik svoj spjev otpočinje, baš kao i Sulejman Čelebi:

„Najprije Božje spomenimo ime

Svako dobro djelo počima se s njime

Pjesnik dio o monoteizmu – jednoti Božijoj, tevhidu otpočinje ovako:

Mi služimo Bogu, Koji nije postao.“

Prof. F. Bajraktarević je imao prilično negativno mšljenje o tom mevludu.

Treći savremeni pjesnik, pisac i novinar Rešad Kadić je bio treći i poljednji po redu, koji je napisao mevludski spjev. Ovaj stihovani mevlud se generalno smatra njegovim djelom. Publikovan je 1964. godine (sic!), u izdanju Vrhovnog islamskog starješinstva u Bosni i Hercegovini.

Pored natova nekih drugih pjesnika, postoje i neke kraće pjesme, pod nazivom mevlud. Pjesnik Osman Čikić, Mustafa Hadžigrabčanović, te Muhamed Mašić spadaju među te.

Vrijedan je i spomena, još uvijek nepublikovani mevludski spjev Šemsudina Sarajlića. Pjesničko ostvarenje Vehbije Hodžića, koje je dugo vremena ostalo u pisanoj formi, 1945. godine je u Novom Pazaru publikovano, pod nazivom Mevlud. U biti, radi se o svojevrsnoj zbirci informacija o vjeri.

Informacije, bio o mevludima, bilo o ostalim islamskim djelima, se mogu u dovoljnoj mjeri pronaći u bibliografskim djelima.

Dodaci, koji su pridodavani Mevludu Sulejmana Čelebija

Kao što je i poznato, postoje dodaci, tj. određeni dijelovi koji su dadavano na početku i na kraju mevludskog spjeva Sulejmana Čelebija. Isto tako se nalaze i neki bejtovi, koji su pridodavani unutar same mevludske kompozicije. Svojim istraživanjima Mevluda Sulejmana Člebija, Necla Pekolcay - koja je postala veliki stručnjak na tom polju, zatim Mustafa Ateş, prof. Ahmed Ateş, Ahmed Aymutlu, Hüseyin Vassaf, Veled Çelebi, Murad Uraz, i njima slični autori su se predmetne teme doticali u kratkim crtama. No, predmetna materija nije bila u dovoljnoj mjeri naučno doticana. Nema sumnje da će mladi autori pokloniti pažnju toj strani mevludskog spjeva Sulejmana Čelebija, te da će tako, na taj način, pohizmetiti nauci.

Ovdje u žiži naučnog interesovanja nisu neke hikaje i epopeje, koje su pridodate na kraju mevluda. Kao što smo već i spomenuli, time s eu već dovoljnoj mjeri bavila Necla Pekolcay. Tema kojom se mi zanimamo jesu imputacije bošnjačkih pjesnika u tekst mevluda, te dodaci na turskome jeziku.

Jedan od poznatih bosanskih alima, Derviš Munib Korkut je objavio, dok je bio kustos Cetinjskog muzeja u Crnoj Gori, u časopisu „Zapisi“ (mart 1932, god. VI, sv. 10) sljedeće: „Postoje neki poznati, a i nepoznati pjesnici, koji su napisali dodatke na mevlud Sulejmana Čelebija. Među najznačajnijim se nalaze i neki naši zemljaci. Savremenik Sokollu Mehmed-paše, pisac hronograma na njegovoj ćupriji u Višegradu, sarajevski kadija Mehmed-efendija je načinio prolog mevludu, pod nazibom „Ey azizler“. Zapravo, ovo i jeste najvažniji i najvrijedniji dodatak mevludu Sulejmana Čelebija, što se tiče drugih dodataka u stihu, oni naprotiv tome, kvare mevlud.“

Prema jednom predanju koje kola među unučadi Muhammeda Emina Hadžijahića, i on je napisao neke dodatne dijelove mevludu Sulejmana Čelebija. Štaviše, prema onome što oni pričaju, ti su se dijelovi i učili na nekim mevludskim svečanostima. Jedan od unuka rahmetli M. E. Hadžijahića – dr. Muhamed posjeduje jedan rukopis, za koji smatra da je taj rukopis, u kome postoji taj pridodati dio. Ali, kao rezultat istraživanja dr. N. Pekolcay, obilježeni bejtovi u dodacima na mevlud su zapravo bejtovi iz njegova mevluda. Sljedstveno tome, taj primjerak nije primjerak o kojem se govori, a koji predstavlja primjerak sa dodatkom Muhammeda Emina. Sve dok se taj stvarni primjerak ne pronađe, nije moguće kazati ništa u vezi dodatka Muhammeda Emina, niti u vezi njegova kvaliteta.

Komentari na Mevlud Sulejmana Čelebija

Među komentarima, napisanim na Mevlud Sulejmana Čelebija, se nalazi i jedan, jednog bosanskog pjesnika. Pjesnik Užičeli Ibrahim, pod pseudonimom Zikri, je bio prilično poznat pjesnik. Naziv komentara je: „Mawridu'l-wuṣūl fī mawlidi'r-Rasūl“. Taj se tekst zapravo i nije pojavio, do prije neko vrijeme. Prije nekoliko godina, dr. Muhamed Hadžijahić mi je lično poslao fotokopiju tog mevluda, koji se spominje. Tada se primjerak tog rukopisa nalazio kod mene, u mojoj ličnoj knjižnici, dok se sada nalazi u biblioteci Orijentalnog instituta u Sarajevu.

Na kraju tog komentara na turskom, nalazi se jedan hronogram, od nekoliko bejtova. U prvom bejtog tog stihovanog hronograma, nalazi se pojam „Mawrid“, koji upućuje na naziv komenatara, a koji zapravo upućuje na „Mawridu'l-wuṣūl fī mawlidi'r-Rasūl“. Bursali Mehmed Tahir je, govoreći o pjesniku Ibrahimu Zikriju, spomenuo i taj komentar na mevlud.

U komentaru se spominje i ime autora. No, na kraju stihovanog hronograma, pjesnik, se ukazuje na pjesnika, pod mahlasom, pseudonimom Zikri. U prolegomeni djela se ukazuje na potpuno ime komentara („Mawridu'l-wuṣūl fī mawlidi'r-Rasūl“). Primjerak tog komentara mevluda, čiju fotokopiju posjedujemo, pojavio se pet godina poslije nastanka originalnog, autorovog primjerka – autografa. Direktno je, dakle, prepisan iz autografa. Prepisivač nije naveo svoje ime, niti slovima, a niti brojevima. Na kraju prepisa se navodi opaska da je prepis pregledan od strane nekog Hamdija.

Ibrahim Zikri je rođen 1201/1795. godine u Užicama, koje sada pripadaju Srbiji, a koje su bile u okviru Bosanskog ejaleta.

Profesor h. Mehmed Handžić je u jednom svom članku predstavio jednu medžmuu u pisanoj formi, koja obuhvata poeziju Ibrahima Zikrija, a koja se sastoji od 24 lista i datira iz godine 1232/1817. Najveći dio te medžmue čini poezija Zikrija. Pjesnik je godini svoga rođenja zapisao jednim bejtom (1210/1795). Na isti način je pjesnik zabilježio i godinu rođenja svoga sina Šerifa Ahmeda, 1239/1824. U Fatinovoj Tezkiri se nalazi jedan gazel Zikrija, koji je dr. Safvet Bašagić preuzeo u svoje djelo. Također je prenio i u svome djelu na bosanaki jezik preveo po pet bejtova o duhanu i kahvi, zatim „Munadžat-i Ilahi“, od četiri bejta, te jednu strofu od pet bejtova.

Bursali Mehmed Tahir je u svome djelu Osmanlı Müellifleriprvi zabilježio komentar mevluda Zikrija. Bursali spominje komentar mevluda „Mawridu'l-wuṣūl fī mawlidi'r-Rasūl“, kao sređeni divan autora, te napominje da mu pripadaju i neki drugi traktati. Te riječi su zbunile Mehmeda Handžića, te Hazima Šabanovića, koji se pozvao na Handžića, pa su naveli da je Mevrid samostalan mevludski spjev, a potom i pored toga su otišli na to da je to komentar tog mevluda. Autor, međutim, nije napisao neki posebni mevlud. Prokomentarisao je mevludski spjev Sulejmana Čelebijai nadjenuo mu naziv: „Mawridu'l-wuṣūl fī mawlidi'r-Rasūl“. Ta se činjenica jasno razaznaje iz manuskripta, koji se trenutno nalazi u knjižnici Orijentalnog instituta u Sarajevu.

Zaključak

Prema riječima našeg uvaženog prijatelja prof. dr. Muhammeda Hamidullaha, u Pakistanu i Indiji, na Urdu jeziku, postoji nekoliko mevluda. Što se tiče Bangladeša, smatra se i da na bengalaskome jeziku ima sličnih mevludskih spjevova. U usporedbi s tim, u zemljama poput Indonezije, Kine, Afganistana, te nekim drugim azijskim zemljama, susrećemo se sa situacijom, sličnoj našom. Kada je riječ o Africi, posjedujemo jako malo podataka o mevludima na njezinim jezicima, izuzevši arapski. Trenutno se pouzdano zna da postoji mevlud na svahili jeziku. Ako bi se poduzela naučna istraživanja na ovu temu, došlo bi se do zanimljivih i značajnih rezultata. S apekta nauke su takva istraživanja, kojima je cilj otkrivanje i spašvanje od zaborava jako bogate kulture, jako bitna i neophodna. Međutim, takva vrsta istraživanja nisu obevaza samo jedne osobe, nego su dužnost intelektualaca sa svih kontinenata, pa čak i iz svih zemalja. U slučaju vršenja takvih istraživanja, u budućnosti će se moći načiniti jedna usporedba, u jednom općem smislu. Tada će se doći do rezultata, kao što su odgovori na pitanje, mevlud kojeg pjesnika u islamskome svijetu je postigao najveću slavu, te koji od njih je ostvario najviše utjecaja na druge mevlude, te njima slične. Pomenuto nastojanje je u biti tema, koja se zasniva na komparaciji. Nema sumnje da će, zahvaljujući naučnim radovima budućih pokoljenja, predmetna tema biti u potpunosti rasvijetljena. Mi to istinski i želimo. Ova naša skromna studija je jako daleko od toga da bude upotpunjena. Ona je urađena, shodno mogućnostima, kojima smo raspolagali. Iako smo posjedovali neke informacije o mevludima na nekim drugim jezicima i dijalektima (kao što su laski i gruzijski), zbog činjenoie da nismo naišli na njihove primjere, o njima nismo ni govorili. Mi vjerujemo da je nabolje rješenje da se okončavanje tog posla prepusti našim mladim istraživačima književnosti.

Huwa'l-Hayyu'l-Baki – Nakon što sam ovu studiju priveo kraju, duboko me rastužila iznenadna smrt jednog mog bivšeg studenta kojeg sam jako volio i štovao, profesora na Filozofskom Fakultetu Univerziteta u Prištini, dr. Hasana Kalešija. Taj poznati mladi albanski naučnik je autor nekoliko iznimno vrijednih djela na polju orijentalistike i islamologije. U dijelu o mevludima na albanskom, u ovoj svojoj studiji sam se obraćao na njegove radove, koji su u vezi predmetne teme. Činjenica koji mi tugu i žalost uvećava je to što se danas među albanskim naučnicima na ovome našem polju ne nalazi nijedna osoba koja može popuniti to njegovo mjesto. Neka mu je vječni rahmet!

Izvor: Ilmijja.ba