Rekao je Šejh Salih ef. Ibrišević rahimehullah:
Kao što u šerijatu postoji uslov da bi čovjek bio šerijatski odgovoran da je mukelef (punoljetna, pametna i zdrava osoba) tako i u tarikatu postoji mukelef osoba odnosno preduslov da bi se čovjek bavio sufizmom jeste da osoba mora biti psihički bistra, pametna, mentalno i duhovno zrela i da nema devijantne maštovne sklonosti.
U tom smislu mentalna higijena ili psihohigijena kako je nazivao Halid ef. Salihagić je veoma važna zadaća za svakoga ko se želi baviti sufizmom, ne samo kao neke predradnje s kojima će se pripremiti za ulazak u tarikat već i da ostane kao trajna zadaća pojedinca da bdije nad svojom racionalnosti i sačuva se anomalija u poimanju/shvaćanju vjere. Svako ko se opredijeli na put sufija mora kod sebe spriječiti psihičke poremećaje izazvane maštom i na smije razviti sklonosti ka džinima, mistici ili metafizici.
Ako bi šejh prepoznao ma kakvu sličnu sklonost kod kandidata ne bi mu dozvolio ulazak u tarikat. Ovdje mislimo na one imaju sklonost gatanju, zapisima, bave se horoskopima, kontaktiraju hudame, projiciraju budučnost, kontaktiraju s mrtvima, skloni su metafizici, sumnjaju u sve i svašta i sl. Takvi obično sufijskim velikanima smatraju one koji se bave magijom, okultnim stvarima, ili ih navodno iz svijeta nevidljivog zasipaju sa hiljade bespotrebnih podataka, vijesti, kao na primjer, šta imaju u kući, ili gdje su bili, šta su jeli jučer, a od čega pojedinac nema nikakve koristi. Možeš imati milion takvih podataka i nijedan ti ni čemu ne služi sa aspekta tvoje vječne ahiretske sreće. Kod takvih se pojavi lažni osjećaj duhovnosti ili pseudo duhovnost u smislu da se razvije osjećaj poznavanja gajba (svijeta nevidljivog). Ovakvi pojedinci su se vremenom afirmirali u narodu kao samozvani derviši, pa i šejhovi, iako sa dervišlukom nemaju ništa.
Savjetujem sve vas da još jednom pročitate moju knjigu pravi put i stranputice i uvidite opasnosti od takvog ponašanja i vjerovanja. Za mnoge koji se danas bave dervišlukom bi slobodno mogli reći da su naštetili ovom putu i ogriješili se o usule (red i pravila) velikana koji su ove škole uspostavili.
Neprirodno je da je čovjek prije vjerskog života bio razuman i normalan a kada je počeo da se bavi vjerom postao bolestan i poremećen u glavi. Tu nešto nije uredu. Zato nije kriv islam niti sufizam, već nakaradno poimanje, pogrešna upotreba i praktivanje vjere. Umjesto da su se liječili od bolesne mašte i sklonosti oni su se našli u društvima koja to stanje unapređuju, a takvih je mnogo. Kada na ovu situaciju dodamo neuke daije i vjerske terapeute, samozvane šejhove, nezainteresovanu ulemu, dobijemo za rezultat pogubljeno društvo.
Nažalost svjedoci smo pomjerenog društva koje pod silinom različitih individualnih i kolektivnih problema ne nazire izlaz, pa se problemi samo gomilaju. Nama su potrebne normalne i mentalno zdrave osobe i pojedinci koji ne izmišljaju duhovnost. Za mene je porazna činjenica da su na sarajevskom sajmu knjiga najprodavanije knjige bile upravo one koje se bave hamajlijama i džinima. Ovo su naznake ozbiljne mentalne krize našeg društva.
Priredio: Muamer Šehić Durmišević