Iskušenje je uvijek bilo, kada dođu crni dani, maštati ili sebi predočiti neko 'zlatno doba' Arkadije ili nekog «Grada na brežuljku». Sve kulture i većina religijskih tradicija ga imaju.
Prekrasno sazdana priča Johna Bunyana Put kršćanina (The Pilgrim's Progress) može stajati uporedo sa Al-Farabijevom vizijom o Idealnoj državi (Al-Madina al-fadila), i obje će pozivati ka istoj žudnji za poletom, sigurnošću i izlazom iz jedne nemoguće svakodnevice. One ostaju proizvodi jedne nostalgične, čak romantične, čežnje, i osim što su djela književnosti ili filozoije, imaju veoma malo dodatne praktične važnosti.
Međutim, nostalgija može biti jedna snažna sila i, s vremenom, čak može biti upregnuta u sasvim opasne ciljeve. Svi 'fundamentalizmi' su na ovaj ili onaj način primjenjivanje (u praksi) nostalgije. Oni tvrde kako predstavljaju suštinu, bit, potpunu istinu ideje ili religije, i svojim sljedbenicima obećavaju put ka sigurnosti i ostvarenju. Kada se jednom nađu na vlasti, svi fundamentalisti se vraćaju na staro. Njihove tvrdnje da mogu kreirati jedan novi cilj za ljudski rod i izgraditi sistem gdje će pojedinac i društvo moći rasti i napredovati u svakom slučaju propadnu. Rađa se jedna nova tiranija pošto se početno obećanje izrodi u jedan pohlepni monopol za vlašću ili, još gore, srozava se u haos i opći nered.
Svi ovi faktori su se objedinili u globalnoj zabrinutosti za islam. Još od iranske revolucije iz 1979. godine, islam je u centru svjetske brige. Usredsređenje na islam postalo je čak i izrazitije nakon napada 11. septembra 2001. godine. Religija, kulture, civilizacija islama, muslimanske nacije i narodi, sve je postalo predmetom intenzivnog istraživanja i provjere od strane ogromnog broja analitičara, od onih najozbiljnijih do onih sklonih najzapaljivijoj retorici, od najslavnijih do najnepoznatijih, od najsuosjećajnijih do najfanatičnijih. Islam se činio kao neki savršeni laboratorijski primjerak za istraživanje onog što su u biti brige i rasijanosti drugih. Opći pravac se kretao ka jednoj izrazitoj pristrasnosti protiv islama. Pobijanje, od strane onih koji podržavaju baštinu islama, bilo je uglavnom defanzivno i apologetsko. Jedna značajna manjina na obje strane razdjelnice otvoreno je neprijateljski raspoložena. Svaki incident terorističkog nasilja se uvećava od strane nekih kao neka vrsta jasnog indikatora zlobe koja leži u središtu islama; svaki provokativni novinski naslov zgrabi se kao primjer nepopravljive mržnje Zapada spram islama.
Kriza u islamskoj civilizaciji dijelom proizlazi iz činjenice da je ona spriječena ili ometena u jasnom ocrtavanju svojih vlastitih puteva ka savremenom životu. Zapadni kalup moderniteta natovaren je na njen svjetonazor, a islam nije bio u stanju da se poveže sa modernim svijetom osim kroz ovakav, nepodešen, i često mučno stran okvir. Međutim, islam kao religija, ili čak kao ostatak jedne svjetske civilizacije, nikada se u potpunosti nije predao zahtjevima desakraliziranog svijeta moderniteta. Neka vrsta zaštitnog otpora zahtjevima sekularnog moderniteta jačala je i slabila tokom posljednja dva stoljeća. Vladari koji vladaju muslimanima možda se mogu ponašati okrutno, dostojno nastavljajući tradicije lošeg upravljanja, nasilja i korupcije koje su pošast islamskog svijeta tokom većeg dijela njegove historije, ali odjeci onoga 'što bi se moglo ostvariti' još uvijek odjekuju među velikom većinom (svijeta), pa čak i među nekim pripadnicima elite.
Nelagoda i zebnja u vezi smjera u kojem se islamska civilizacija kreće, ili kojim biva gurana, osigurava čvrste temelje za niz poduhvata za 'reformiranje' ili 'revitalizaciju' islama. Oni neprekidno traju od ranog devetnaestog stoljeća do današnjeg dana. Svi oni su se oslanjali na jednu potpunu obnovu islama u okvirima shvatanja svoje relgije od strane sekularizirajućih, liberalizirajućih, historicizirajućih ili radikalizirajućih muslimana.
Do sada, sve ove sheme nisu uspjele zaustaviti eroziju vitalosti islamske civilizacije. Može se, stoga, samo zaključiti da je individualna i društvena regeneracija islama ili prošla tačku kada više nema povratka, ili da se njeni korijeni moraju tražiti negdje drugdje, van sagledavanja ili shvaćanja tobožnjih reformatora islama. Ono što su reformatori ili kritičari islama propustili primijetiti jeste da duhovna dimenzija islama prožima cjelokupnu njegovu civilizaciju. Zato, gotovo po definiciji, svaka početna tačka za revitaliziranje svijeta islama mora početi sa muslimanskom povezanošću sa transcedentalnom realnošću koja leži u srcu poruke islama. Ponovno dosezanje znanja o svetom je suštinski uvjet za sve ovo.
(Ali A. Allawi, Kriza islamske civilizacije, Sarajevo: Dobra knjiga, 2012., prijevod: Mirnes Kovač, str. 30-32)