O (ne)obaveznosti brade - dr. Emir Demir
BRADA - SREDSTVO ZA PROPITIVANJE "PRAVIH I LAŽNIH" VJERNIKA
(integralni tekst)
Preporod 15.10.2019.
Piše: Dr. Emir Demir Prilikom donošenja vjersko-pravnih zaključaka obavezno je na temelju usulskih (metodoloških) pravila u obzir uzeti sve dokaze koji se navode o određenoj tematici, kako bi sami zaključci bili ispravni i usklađeni sa općim principima islama. Jedno od važnih pitanja kome se nikako ne može površno pristupiti je i pitanje imperativa/naredbi koje se navode u tekstovima Kur'ana i Sunneta. Imperativi, ovisno o kontekstu i širini značenja, mogu implicirati strogu obaveznost/farz, blažu obaveznost/vadžib ili preporučljivost/mustehabb činjenja određenih postupaka. Ovim pitanjima se bavi posebna naučna disciplina zvana usulu-fikh, odnosno metodologija islamskog prava. Nepoštivanjem pravila ove grane nauke stvaraju se pometnja, kontradiktornosti i anarhija u donošenju fetvi, te otvara prostor neukima da o vjeri i vjerskim propisima govore po svome nahođenju i bez ikakvih normi, te da insistiraju na nevažnim i manje važnim, a ignoriraju više važne propise. I naravno, najgora posljedica ovakvog pristupa pitanjima, oko kojih nema jasnog šerijatskog stava izgrađenog na konsenzusu učenjaka, je poticanje na mržnju i razdor, optužbe za zastranjivanje i slijeđenje novotarija, pa čak i tekfir - proglašavanje neistomišljenika nevjernicima, samo zato što ne uvažavaju stav nekog alima ili šejha, koji u suštini najviše može biti jednak sa ostalim mišljenjima nastalim na principima idžtihada. Općepoznato je da nije dozvoljeno negirati i koriti tuđa idžtihadske zaključke nastale na principu intuicije u nedostatku jasnih šerijatskih dokaza.
U kontekstu izlaganja o statusu nošenja brade u islamu nezaobilazno je spomenuti i ispravno shvatiti Poslanikove, s.a.v.s., imperative o „zabrani oponašanja i razlikovanja od nevjernika“. Naime, ako isključimo sve slabe i neprihvatljive predaje, vidjet ćemo da se predanja s imperativima o puštanju brade temelje na jednom hadisu sa više različitih verzija.
Hadis se prenosi od Ibn Omera, a u njemu stoji: „Suprotno postupajte idolopoklonicima (u drugoj verziji „vatropoklonicima“ – puštajte brade, a skraćujte brkove“ (muttefekun alejh). U još jednoj verziji dodaje se: „Uklanjajte sjedoću (brada) i ne oponašajte židove i kršćane.“ (Ahmed i Tirmizi)
Također, od Ebu Umame navodi se: „Allahov Poslanik, s.a.v.s, izašao je pred grupu starijih Ensarija koji su imali sijede brade, pa im je rekao: „Skupino Ensarija, obojite sijede brade u crveno i žuto, pa tako suprotno postupajte sljedbenicima Knjige.“ Rekli smo: “Allahov Poslaniče, ehlul-kitabije oblače šarvale (panatlone), a ne zaogrću se donjim ogrtačima (izarima).“ Odgovorio im je: „Oblačite šarvale i zaogrćite se donjim ogrtačima, te tako suprotno postupajte ehlul-kitabijama.“ Rekli smo: „Allahov Poslaniče, ehlul-kitabije obuvaju kožnu obuću, a ne obuvaju papuče.“ Odgovorio je: „Obuvajte i kožnu obuću i papuče i suprotno postupajte ehlul-kitabijama.“ Rekli smo: „Allahov Poslaniče, ehlul-kitabije skraćuju svoje brade, a puštaju brkove.“ Odgovorio je: „Skraćujte brkove, a puštajte brade, i time suprotno postupajte ehlul-kitabijama.“ (Ahmed)
Naučna disciplina usulul-fikh kaže: „Razlog zbog kojeg je nastao propis definira postojanje ili nepostojanje tog propisa.“ Ako Zakonodavac izrekne neki propis s pojašnjenjem razloga, onda će prestanak postojanja razloga značiti prestanak važenja i samog propisa. Iz gore citiranih predaja sasvim je očito da je razlog naredbe o puštanju i bojenju brade, skraćivanju brkova, oblačenju šarvala i izara, kožne obuće i papuča upravo razlikovanje od nemuslimana. Razlikovanje u vanjskoj formi od nemuslimana ima karakter preporučljivosti, kao što ćemo obrazložiti, dok je strogo obavezno kada se radi o pitanjima doktrine vjerovanja. Ovo pravilo temelji se na postupku ashaba Poslanika, s.a.v.s., koji su razlikovanje od idolopoklonika smatrali preporučenim, s dokazom da se nisu svi pridržavali gore spomenutih imperativa. Oni koji su radili po preporukama, imali su nagradu, a oni koji nisu, nisu bili prekoreni. Omer, r.a., imao je, suprotno Poslanikovoj, s.a.v.s., naredbi preporučljivosti, duge brkove koje bi, kako se prenosi, uvijao prstima kada bi se razljutio ili bio zabrinut. Imam Malik b. Enes je, također, imao duge brkove. Zapravo, da su se Poslanikovi, s.a.v.s., imperativi shvatali kao stroga naredba, svi bi ih se, a oni su bili najdosljedniji, i pridržavali.
Predaje koje navodi Ibn Hadžer el-Askalani govore da su neki ashabi bojili sijede brade, poput Ebu Bekra i Omera, a neki nisu, poput Enesa i Ubejja b. Ka'ba. Da su naredbu o bojenju brada shvatali strogom obavezom, a ne preporukom, sigurno bi se obaveze strogo držali. Ovdje je bitno i spomenuti da je puštanje brada bio opći društveni trend naslijeđen iz predislamskog perioda, pa su brade, pored Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, jednako nosili i idolopoklonici i njihovi poglavari, kao što su se i odijevali na potpuno isti način. Stoga se oponašanje Poslanika, s.a.v.s., u nošenju brade tretira kao slijeđenje bilo kojeg drugog njegovog sunneta vezanog za vanjsku formu. Poslanikova, s.a.v.s., brada nije bila izrazito duga, bila je uvijek dotjerana i usklađena sa cjelokupnom njegovom, s.a.v.s., prefinjenom pojavom. Pošto ne postoji jasan dokaz o preporučenoj dužini brade, dovoljna će biti svaka dužina da bi propis preporučljivosti bio zadovoljen.
U još jednom hadisu puštanje brade spominje se kao čin prirodne urođenosti.
Poslanik, s.a.v.s, je rekao: „Deset stvari su prirodno urođene: kraćenje brkova, puštanje brade, korištenje misvaka, ispiranje nosa, podrezivanje noktiju, pranje zglobova prstiju, uklanjanje dlaka ispod pazuha, uklanjanje dlaka oko stidnih mjesta, pranje vodom nakon nužde... ispiranje usta.“ (Мuslim)
Nemoguće je da Poslanik ,s.a.v.s, koji obdaren jezgrovitim i preciznim govorom, pod jednim imenom 'fitre', u jednom nizu, spomene deset prirodno urođenih stvari, a da se one razlikuju po intenzitetu obaveznosti, tj. da se iz ovog niza izdvoji puštanje brade kao stroga obaveza, a da se ostali postupci tretiraju kao preporučljivi, kao i što jesu prema konsenzusu učenjaka.
Prvi koji je zagovarao navodni konsenzus svih islamskih učenjaka oko obaveznosti puštanja brade bio je Ibn Hazm, a za elaboraciju te tvrdnje nema dovoljno prostora u ovom tekstu. Oni koji tvrde da je brada u hanefijskom mezhebu obavezna, namjerno izostavljaju pojasniti da hanefijska definicija 'vadžiba' nije ista kao definicija 'vadžiba' kod ostalih pravnih škola koje ga izjednačavaju sa 'farzom'. Time bi brijanje brade kod starijih generacija hanefija bila mekuh-tahrimen, a ne haram, dok većina hanefijskih učenjaka iz mlađih generacija korigirala ovo mišljenje smatrajući da je puštanje brade mustehabb/preporučljiv postupak. Zato bi neprakticiranje preporuke o nošenju brade kao i ostalih gore u hadisu spomenutih preporuka, najviše bi moglo dobiti karakter mekruha/pokuđenosti.
Nepoznavanje metodoloških pravila odvelo je neke zagovornike stroge obaveznosti brade u jasne kontradiktornosti, jer su prvu naredbu iz istog hadisa o puštanju brade tumačili kao strogu obavezu, a drugu o bojenju brade kao preporučljiv postupak, iako je osnovni razlog izricanja obje naredbe jedinstven - razlikovanje od nemuslimana. Nažalost, brada kod onih koji strogo insistiraju na njenom puštanju, zastrašujući muslimane ahiretskom kaznom i prokletstvom ovoga svijeta u slučaju izostavljanja ovog 'propisa od krucijalnog značaja', postala je sredstvo za propitivanje 'pravih i lažnih' vjernika, odanost tzv. 'menhedžu' i znak međusobnog raspoznavanja određenih grupacija. Neki savremenici, ne osvrćući se na pravila uslul-fikha i oslanjajući se na površan pristup spomenutim hadisima, nabrojali su čak jedanaest navodnih optužbi protiv onoga koji brije (ili čak skraćuje) bradu: 'radi haram', 'radi veliki grijeh', 'oponaša nevjernike', 'oponaša žene – a time je proklet', 'proklet je poput onoga ko čupa obrve', 'unakazuje prirodni izgled', 'pokorava se Iblisu koji naređuje mijenjanje Allahovog stvaranja', 'napušta Bogom datu prirodu', 'kontrira uputi svih poslanika i vjerovjesnika', 'kontrira konsenzusu svih učenjaka', 'ne slijedi put pravih vjernika'. Ni za jednu od ovih tvrdnji nastalih na općim značenjima iz drugih tekstova nema dokaza, jer metodološko pravilo kaže da se pojedinačni pravni zaključci ne grade na općim, već opći na pojedinačnim.
Postoji više od četrdeset hadisa koji naređuju razlikovanje muslimana od nemuslimana u različitim okolnostima i postupcima. Nijedan od ovih postupaka kod priznatih učenjaka nije izdvojen kao stroga obaveza, osim što su neki neosnovano izdvojili puštanje brade. Kada bi ti imperativi po principu „zabrane oponašanja nemuslimana“ dobili karakter stroge obaveze, kao što su to neki dali puštanju brade, bilo bi nam strogo zabranjeno činiti mnoge stvari oko kojih danas postoji konsenzus da su dozvoljene, kao npr.: hodati bez donjeg ogrtača/izara, klanjati izuven bez obuće, praviti mihrabe u džamijama, ukrašavati džamije, stavljati kandilje na munare, ukopavati mrtve u „lahdu“, ne uzimati sehur prilikom posta, upotrebljavati vojne izume nemuslimana, nožem rezati hljeb i meso, jesti meso bez loja, ne stupati u brak, koristiti odjeću obojenu šafranom, nositi fesove i kape bez saruka, ići na turistička putovanja, držati dvorišta neurednim, itd.
Ibn Tejmijje spominje da se razlikovanje u vanjskoj formi traži u okolnostima dominacije islama, a u suprotnom, nerazlikovanje je pohvalno zbog viših vjerskih ciljeva definiranih intencijama šerijatskog prava. Razlikovanje po vanjskoj formi od nemuslimana traži se samo prilikom potpune sigurnosti i mogućnosti muslimana da bez posljedica prakticira pravila, a u suprotnom, razlikovanje od nemuslimana nije obaveza. Gore spomenute preporuke o razlikovanju od nemuslimana Poslanik, s.a.v.s, nije rekao u vremenu pritisaka i kurejšijske tiranije i dominacije u Mekki, već u Medini nakon formiranja države i ojačavanja islama.