NEMAR I NJEGOVI UZROCI
Šejh Muhammed Seid Ramadan el-Buti, r.a. Prijevod i obrada: Prof. Dženan ef. Hasić
Allahovi robovi! Koliko god u dokazi Božije svemoći, uzvišenosti i veličine u ovome svijetu uočljivi i očigledni ljudskome umu; strasti, požude i prohtjevi ga veoma često nadvladaju te ga odvrate od tih dokaza. Svaki čovjek, ma ko on bio i čime god se bavio, ima potrebu za onim ko će ga poticati da spominje Uzvišenog Allaha, ko će mu pružiti pomoć da smekša srce; te za onim koji će saobraćati s njegovom dušom, a kako bi se riješio „gafleta“ – nemara koji okupira njegovu dušu i srce, te se oslobodio od prohtjeva i požuda koje ga obuzimaju. Ljudi koji su najviše izloženi nemaru i zaboravu potiču uglavnom iz dva društvena sloja: ili su biznismeni, ili političari. Oni su najviše zakriveni od Uzvišenog Allaha, a treba znati i to da je zaborav inherentna osobina svakome čovjeku.
Jedna od stvari kojoj se ljudi najviše raduju i vesele jeste imetak, tako da ta radost zna „udariti" čovjeku u glavu i prerasti u opijenost koja počne upravljati njime. Od te opijenosti imetkom zaboravi i na svoj primordijalni identitet, a očigledni i jasni dokazi koji upućuju na Boga i njegov status Njegova roba mu bivaju zakriveni.
Vlast i rukovođenje je također jedna od stvari koja zaokupira čovjeka i njegov razum i dušu u velikoj mjeri. Šta je to, pa jedno sredstvo počinje da biva ciljem, samo posebi, kao što je slučaj danas?
Navedene dvije skupine ljudi su danas najviše izložene pogibelji „gafleta“ – nemara i zaboravu svog primordijalnog identiteta koji počiva na činjenici da su ljudi prvenstveno Allahovi, dž.š., robovi.
Zaboravljaju na kraj koji će doći, na dokaze koji upućuju na Boga, Njegovu moć i vladavinu ovim svijetom. Stoga su oni u najvećoj potrebi za zikrom – spominjanjem Uzvišenog Allaha i za onim ko će ih podsjećati na Njega. Oni su najpotrebniji onoga koji će im pokušati pocijepati perdu koja ih zakriva i udaljava od njihova primordijalnog identiteta. Uzvišeni Gospodar, stoga, u Kur'anu Časnome veli: „U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime - hvale Njega, ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.“ (En-Nur, 36-38)
Zikr – spominjanje Uzvišenog Allaha je obaveza kojom su obavezani svi ljudi, bez obzira bavili se trgovinom, biznisom, politikom ili nečim drugim. Allah, dž.š., međutim, u citiranim ajetima govori o trgovini i trgovcima. Ukoliko takvi odstrane iz sebe ljubav prema trgovini i imetku, opijenost dunjalukom, postignu veliku nagradu i položaj kod Uzvišenog Allaha. Zbog toga, Uzvišeni veli: „U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime - hvale Njega, ujutro i navečer.“ Ajet se odnosi na trgovce i biznismene koji nisu u nemaru naspram Allaha, dž.š. „Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.“ (En-Nur, 36-38) Nakon hidžre iz Mekke u Medinu, Poslanik, s.a.v.s., je postao poglavar novoosnovane države. Tada je počeo primati objavu u kojoj su se nalazila upozorenja i ukazivanja na nužnost i neophodnost neprestanog usmjeravanja Uzvišenome Allahu, neporestanog zikra. Jedni od tih ajeta glase: „Zato strpljivo podnosi ono što oni govore i veličaj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sunčeva izlaska i prije zalaska, i veličaj Ga noću i poslije obavljanja molitvi.“ (Kaf, 39-40) Razlog objavljivanja ajeta te tematike jeste što čovjeka na vlasti obuzmu kojekakve duhovne, a i materijalne preokupacije, tako da se čovjek počne osjećati da je iznad ostalih Allahovih robova, jer ga je pritisla i protegnula žestina vlasti. Um mu biva preokupiran problemima kojima je okružen, koji mu pristižu dan za danom, a što rezultuje njegovim zaboravom Uzvišenog Cilja, a o kojem bi trebao neprestano da brine. Lijek mu je, stoga, da se usmjerava Allahu, dž.š., i da ga mnogo spominje.
Sam Mustafa, s.a.v.s., se liječio spomenutim božanskim lijekom na kojeg često podsjeća Uzvišeni Allah. Pogledajte način na koji je ušao u Mekku po njenome osvojenju. Da ima iko ko bi se trebao dičiti pobjedom, bio bi to Allahov Poslanik, s.a.v.s. No, i pored toga, on nije nikada viđen u životu da je bio toliko ponizan i skrušen, kao na taj dan kada je pobjedonosno ušao u Mekku. Na glavu koju je držao pogetom, bio je privezao crnu amamu. Glava je toliko pogeo, da je bila dodirivala sedlo, iz poniznosti prema Uzvišenome Allahu. Ponavljao je ajete sure „el-Feth“ (Pobjeda) dok je ulazio u Mekku. Prvo je obavio sedam puta tavaf oko Kabe, a zatim se uputio skupini nevjernika i mnogobožaca koji su u njega bili uprli poglede. Zastao je pred njima i kazao: „La ilahe illallah vahdehu, sadeka va'dehu ve nassare 'abdehu.“
Primjećujemo da nije sebe spomenuo kao Allahova Poslanika, već kao Njegova roba. U tim trenucima nije ni razmišljao o poslasntvu kojim je odlikovan. Jedino je na umu imao da je Allahov, dž.š., slabašni i ponizni rob i da je On – Uzvišeni njegov Gospodar i Stvoritelj, Taj Koji mu je dodijelio pobjedu.
Draga braćo! Treba da shvatimo činjenicu da su svi ljudi u nasušnoj potrebi za zikrom, za neprestanim spominjanjem Uzvišenog Allaha, za skrušenim obraćanjem Njemu. Mogućnost za ispunjenjem ove obaveze je dostupna velikoj većini ljudi, a posebno puku.
Pogledajte halke zikra, islamskog znanja, vjerska predavanja, nećete na njima uočiti prisustvo te dvije skupine. Vidimo da ta mjesta jutrom i večeri posjećuju uglavnom obični ljudi. Osvrnimo se oko sebe, nećemo zateći nikoga od pomenute dvije grupe da su prisutni na vjerskim predavanjima. Takvo nešto je njima strano.
Možda će neko reći kako su oni veoma zauzeti i imaju opravdanje. No, oni bi trebali znati da je i njima potreban lijek. Svi oni su svjesni od kakvih bolesti boluju i da im je lijek potreban. Djelotvoran lijek se ne može naći sve dok osoba ne počne obilaziti i posjećivati ljekarne apoteke. Nemarnost prema Allahu, dž.š., ili „gaflet“ jeste bolest koja može prouzrokovati duhovnu smrt! Političari muslimanskog svijeta su danas izloženi ovoj pošasti i boleštini, jer je politika danas, sama po sebi, postala sredstvo koje čovjeka udaljava od Allaha, dž.š. No, šta je tome djelotvoran lijek? Lijek za to postoji, i dostupan je. Muslimanski vladari iz doba Emevija, Abasija, i drugih monarhija koje su slijedile, bili su ljudi poput današnjih političara kojima je Allah, dž.š., dosudio upravu nad ummetom danas. I oni su bivali izloženi istoj bolesti, kao i ovi danas, ali je između njih i ovih postojala velika razlika. Oni su, ili velika većina njih, bili svjesni bolesti kojoj su izloženi. Bili su svjesni gafleta i strahovali da ih ne obuzme i njima zagospodari, te su, stoga, sebi tražili lijeka. Neki od njih su sebi tražili onog ko će ih podučiti kako da se stalno Allaha, dž.š., prisjećaju; neki su posjećivali halke zikra, neki su sebi pozivali pobožne i iskrene učenjake kako bi učili od njih i očistili svoja srca te pocijepali zastore gafleta s njih. Razmislite o ovome malo, draga braćo! Fudajla b. Ijada je pozvao halifa Harun er-Rešid, da ga posjeti, dođe na skup koji je organizovan u halifinom dvoru. Odazvao se i došao pokrivene glave. Kada se smjestio, ugledao je Sufjana es-Sevrija pored sebe, te ga upitao: „Ko je od njih vođa pravovjernih?“ Ovaj mu je pokazao na njega. Fudajl mu se obratio: „O ti lijepoga lica! Ti si taj kome je Allah natovario teret ovog ummeta na pleća? Tako mi Uzvišenog Allaha, uprtio si veliko breme!“
Jednostavne riječi koje su potekle sa srce jednog iskrenog, Bogu bliskog učenjaka i odgajatelja koji je spoznao Uzvišenog Allaha. Kada je čuo te riječi natopljene iskrenošću, halifa je počeo ridati i jecati. Sijela i skupovi slična pomenutome su se neprestano održavala, tako da su vođe pravovjernih bivale u situacijama između bavljenja politikom, kada nisu bili posvećeni Uzvišenome Allahu, i kada su bivali podsjećani na Njega.
Sulejman b. Abdulmelik se bio uputio u Mekku, te je odlučio da svrati u Medinu, gdje se zadržao nekoliko dana. Zašto? Bio je predan slušanju predavanja istinskih i iskrenih učenjaka. Nastojao se okoristiti od njih. Tada je slušao o Selemi b. Dinaru, koji je bio poznat po nadimku Ebu Hazim, i njegovoj blizini Allahu, dž.š. Bijaše poslao po njega, ali Ebu Hazim se izvinio ne prihvativši poziv. Halifa je, zatim, otišao kod njega i zatražio da ga primi. Kada je dobio pristanak da može ući i prisustvovati predavanju, upitao ga je: „Ebu Hazime, čemu ovolika jednostavnost i skromnost?“ „Tražim zaštitu za tebe od Uzvišenog Allaha, vođo pravovjernih, od onoga što govoriš!“ , povika Ebu Hazim, i nastavi: „Nisi me poznavao prije, niti sam ja tebe.“ „Istinu si kazao“, odgovori halifa, a potom ga upita: „Šta nam je Ebu Hazime, pa preziremo smrt?“ „To je zato što rušite svoj Ahiret, a izgrađujete dunjaluk, te, stoga, mrzite da idete u ruševine, a da napustite građevine koje ste podigli.“ „Šta je to što će nam donijeti spas kod Uzvišenog Allaha?“, upita halifa, na što mu Ebu Hazim dade sljedeći odgovor: „Čestiti će, sigurno, u Džennet, a grješnici, sigurno, u Džehennem.“ (El-Infitar, 13-14) Sulejman b. Abdulmelik je zašutio, a zatim ponovo upitao: „A kakav će nam sutra biti susret s Uzvišenim Allahom, Ebu Hazime?“ „Čestitima će to biti poput povratka kući i porodici, a grješnicima će to biti poput povratka odbjegla roba gospodaru“, odgovori on. Riječi koje je čuo su Sulejmana b. Abdulmelika probudile iz gafleta i stanja – hala u koje ga je dovelo bavljenje politikom. Poslije ovih riječi mu se vratio osjećaj da je rob Allaha, dž.š. Svaki čovjek ima u sebi urođenu – primordijalnu vjeru koju treba hraniti. Ako se ona zapostavi, čovjeka preplave strasti i požude te zavladaju njime.
Naši političari su iskušani istim iskušenjem kojim je bio iskušan Sulejman b. Abdulmelik koji je bio okusio slast vlasti, kao što su ga okuslili današnji političari. Vladari poput spomenutog su imali iste probleme i ista iskušenja, ali su tragali za lijekom, za vjerskim predavanjima i vazovima. Današnji političari imaju prijeku potrebu za lijekom kojim će se izliječiti; kojim će se izliječiti i okruniti svoj uspjeh na oba svijeta. Ako budu, kojim slučajem, konzumirali pomenuti lijek, kojeg Allah, dž.š., naređuje, biće darovani pobjedom i pomoći! Koliko imamo danas političara poput Salahuddina el-Ejjubija koji je, Allahovom pomoći, oslobodio Jerusalem i protjerao križare?! On je pohađao sijela i okupljanja učenjaka. Tragao je za učenjacima bliskim Allahu, dž.š. Na takvim sijelima se liječio od zaborava na Allaha, dž.š. Liječio se od zaljubljenosti i opčinjenosti vlašću, od želje za ugnjetavanjem drugih. Svoju primordijalnu vjeru koja je u svakog usađena je njegova i hranio.
Zbog čega to današnji političari ne konzumiraju djelotovorni lijek? Kamo sreće da se povedu primjerom prijašnjih generacija! Za spomenute dvije grupe ljudi nema djelotvornijeg lijeka od neprestanog prisjećanja na Allaha, dž.š., i povratka Njemu, a naročito u noćnim tminama. Kad bi samo otvorili vrata između sebe i Gospodara kako bi se obasjala njihova srca; kako bi se radost uvukla u njihove duše. Tako bi bili podržani pomoći od Uzvišenog Allaha; ostvarivali bi nezamislive rezultate! Ne želim reći da su oni prekinuli zadnju sponu sa Gospodarom, da su prestali u Njega vjerovati. Ne! Treba imati lijepo mišljenje o njima; ali, da su oboljeli od ove grozne bolesti, jesu!
Draga braćo! Vlast je jedna sveta obaveza koja sa sobom nospi opasnost koju smo pominjali, ali za koju postoji lijek, o kojem Uzvišeni Allah kaže: „Zato strpljivo podnosi ono što oni govore i veličaj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sunčeva izlaska i prije zalaska, i veličaj Ga noću i poslije obavljanja namaza.“ (Kaf, 39-40)
Kada čovjek postane svjestan da mu je srce okorjelo i ogrubjelo, neka zna da je Allahova Zemlja prostrana i da na njoj ima iskrenih i Allahu, dž.š., odanih učenjaka, Njegovih evlija i dobrih robova. Zašto onda izbjegavamo druženje s njima? Zašto od njih ne tražimo dovu? Zato što smo se predali dunjaluku! Zašto ne čistimo svoja srca slušajući njihova predavanja, poput Sulejmana b. Abdulmelika i Haruna er-Rešida? Tačno je da su oni bili ljudi, da su imali grijeha i grešaka, ali su se istovremeno i liječili. Povremeno bi osjećali stid prem Uzvišenome Allahu.
Ne može se zahtijevati od bilo kojeg čovjeka da bude bezgrješan, ali se može tražiti da se vraća i kaje Allahu, dž.š. To je taj lijek!
Molim Uzvišenog Allaha da nas počasti da budemo od onih koji konzumiraju pomenuti lijek kojeg nam On – Uzvišeni propisuje! Molim Allaha da oprosti i meni vama!