Razgovarao: Zlatan Kapić
Profesore Latiću, turska, pa čak ni bosanskohercegovačka javnost, izuzmu li se stručnjaci iz posebnih oblasti, malo zna o tome ko je bio Hasan Kjafi Pruščak (Akhisari). Hoćete li nam najprije reći njegove osnovne biografske podatke?
LATIĆ: Ukratko, Hasan Kjafi se smatra najkrupnijom figurom u islamskim naukama Rumelije ili evropskog dijela Osmanskog carstva. Potiče iz malog, ali po njemu, njegovoj medresi i učenicima te njegovom prethodniku Ajvaz-dedi slavnog bosanskog mjesta Prusca ili Akhisara. Rođen je 951.g. po Hidžri, 1544. po Miladu. Njegovog oca i djeda, koji su u Bosnu doselili iz Skadra (današnja Albanija), Allah je uputio u islam odmah nakon Fetha, odn. dolaska sultana Fatiha u Bosnu 1463.g. Njegov životopis i nije do u detalje istražen, ali iza njega su ostala njegova djela, njih 21, s tim da je autorstvo troga od njih sporno. Nakon završene medrese u Sarajevu, devet godina je proveo u Istanbulu učeći kod najpoznatijih alima u ovom centru tadašnje učenosti u cijelom islamskom Hilafetu, a potom je učio u Medini, tokom svoga putovanja na hadž, kako se uobičajeno sticala i širila nauka u to vrijeme.
Pisao je uglavnom na arapskome jeziku, mada se služio i turskim i perzijskim. Pisao je za običan svijet (avam), ali i za svoje učenike, ulemu, vojskovođe i vladare. Njegovo možda najpoznatije djelo, Usul al hikam fi nizam al ‘alem (Temelji mudrosti o uređenju svijeta), nakon što ga je, po želji sultana Ahmeda Prvog, lično preveo na turski, dostavio je ovom sultanu u Istanbulu, a Sultan mu je, prihvativši Kjafijine preporuke kako da tadašnje društvo i državu izliječi od opasnih boljki koje su se bile uvukle u njih, dao vrijedan poklon, od koga je Kjafija izgradio čitav dio grada Prusca, nazvan Navabend, u kome se nalazila džamija, medresa, mešćema, dućan, zavija…Bio je, dakle, učenjak i savjetnik, kadija, muftija i muderris, pisac i vojnik…, potpuno predan stvari islama, Osmanskog carstva i Ummeta. Na Ahiret je preselio 1644.g., dakle tačno prije 400 godina, tokom kojih su njegova djela iz akaida, fikha, usul-i fikha, hadisa, tefsira, gramatike, stilistike,logike, šeriatske politike i historije svijetlila – i danas svijetle – ne samo diljem Bosne, nego i čitavog Balkanskog poluotoka, pa čak i u Turskoj i Jordanu.
Na kojim medresama u Turskoj je učio ovaj učenjak i pred kojim učiteljima?
LATIĆ: On je u Istanbul otišao sa 23 godine. U svojoj autobiografiji, napisanoj deset godina prije preseljenja na Ahiret, kaže da je učio u Medresi „Ali-paša“ pred muderrisom u Džataldži, nekom manjem mjestu u blizini Istanbula. Taj njegov muderris bijaše Hadži Efendi Kara Yilan, veliki fekih koji je bio asistent mnogo poznatijeg učenjaka i šejha Kemal-paše Zadea. Kjafi spominje i mulla Ahmeda el-Ensarija, pred kojim je učio tefsir i usul-i fikh u istanbulskim medresama „Hasan-beg Zade“ i „Ismihan“.
A u Medini?
LATIĆ: Kako rekosmo, u Medini je učio tokom putovanja na hadž, a učitelj mu je bio Mir Gadanfer el-Husejni, učitelj sultana Indije Dželaluddina el-Ekbera. Kjafi je prisustvovao njegovim predavanjima u džamiji Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., pokazao mu neka svoja djela, koja je Mir Gadanfer pregledao i jako pozitivno ocijenio. Kada se gleda iz današnje perspektive, čovjek ne može da se načudi tom protoku ideja i živosti naučnih diskusija i centara diljem ondašnjeg Hilafeta. Kad smo već kod Kjafijevih učitelja, spomenimo ovdje i bosansko-turskog učenjaka Bali-efendiju, vrhovnog bosanskog muftiju i kadiju, koji je Kjafiju dao idžazetnamu kadije. Izgleda da je on bio najutjecajniji muderris u području akaida, discipline koju je Kjafi smatrao istinskim usul-i dinom, odn. temeljnom naukom u čitavom nizu islamskim nauka.
Zašto je akaid bio toliko važan ovom učenjaku i koliki je njegov doprinos bio u ovoj oblasti?
LATIĆ: Pazite, Hasan Kjafi djeluje u Bosni dvije-tri generacije nakon što su Bošnjaci bir ugurden prihvatili islam pred sultanom Fatihom. Do danas se vode diskusije o tome kako je jedan narod, koji živi u samom srcu evropskoga kontinenta, tako hametice primio islam, ali i ostao u njemu punih pet stotina godina, sve do danas, hvala Allahu, dž.š. Većina srpskih, hrvatskih, crnogorskih i makedonskih historičara ponavlja otrcanu frazu da se islam širio „ognjem i mačem“ – za šta nejmaju nijednog dokaza. Nasuprot njima, stoji zajedničko, da ga tako nazovemo, bosansko iskustvo islama ili sa islamom, a onda i nepobitni stav hrvatskog historičara Ćire Truhelke koji je, u jednoj svojoj studiji, zapisao:“Ne postoji nijedan slučaj prisilne konverzije u islam na području Bosanskog pašaluka.“
Islam su u Bosni širile daije sultana Fatiha, od kojih je najpoznatiji Ajvaz-dede, prethodnik Hasana Kjafije, koji je također djelovao u Pruscu (nazvavši ga Akhisarom) i čije dove i danas Bošnjaci uče tokom Ajvatovice, kada posjećuju njegov mezar i stijenu na planini iznad Prusca pokraj koje je klanjao svoje sabah-namaze. U vrijeme Hasana Kjafija bošnjački narod je još uvijek slijedio neka predislamska i novatorska učenja, Osmansko carstvo su, nakon stoljeća uspona, tada počeli razdirati neredi i vojni i ideološki udari sa svih strana, i veliki Kjafi je veoma duboko znao i osjećao da je lijek za te poremećaje i bolesti u tevhidu, da prosperitet jednog društva i države direktno zavise od vjerovanja u tevhid: ukoliko je vjerovanje u tevhid jasno i snažno u jednom društvu, onda je to zdravo društvo, nadahnuto za velika pregnuća i djela, i obrnuto, bez tevhida, društvo se kvari i završava u nemoralu i letargiji, nevoljno da čini ono što Kur'an naziva baqiyat salihat – dobra djela za koja dobročiniteljima teče vječna nagrada.
Zato je on, izučivši najpoznatija djela iz akaida koja su cirkulirala islamskim svijetom: Tahavijevu risalu, Nesefijev, Senusijev i Sujutijev akaid, u Pruscu napisao svoje možda temeljno djelo pod naslovom Nur al yaqin fi usul al din (Svjetlo istinske spoznaje o temeljima vjere), sa podnaslovom: fi šarh aqa'id al Tahawi (sa komentarom na Tahavijevu risalu iz akaida). To djelo – uz još neka – izučavalo se u svim medresama Bosne i cijele Rumelije. Njegova prednost u odnosu na ostala, spomenuta djela iz akaida sastoji se u tome što je Kjafi – „ljut“ na Senusija, Nesefija, Sujutija i Taftazanija – za svako vjerovanje ehl-i Sunneta donosio argumentaciju iz Kur'ana i Sunneta, čime je trasirao put bosanskoj i rumelijskoj ulemi kako se izučava i čuva ehl-i sunnetsko vel-džema'atsko učenje, kako da se vrata idžtihada zauvijek drže otvorenim i kako je taqlid (puko slijeđenje u vjeri) opasan najprije za ulemu, a onda i za avam.
Time je Kjafi udario temelje ehl-i sunnetskog učenja na Balkanu i čuvanja hanefijskog mezheba u ovom dijelu Osmanskog carstva. Od svoje turske braće, mufessira i muhaddisa, saznao sam da ga neki učeni krugovi u Turskoj zbog toga porede sa šejhom Fenarijem, koji je, kao što je poznato, najviše učinio za ehl-i sunnetska učenja u Anadoliji. Nažalost, pad Hilafeta, a potom i dolazak komunista na vlast, uzrokovali su da se Kjafijeva medresa u Pruscu zatvori odmah nakon Drugog svjetskog rata, tako da su Bošnjaci, ali i drugi narodi Jugoslavije, pola stoljeća bili u tami, izgubivši znanje o akaidu kao usul-i dinu.
Kada danas pogledate raskol među muslimanima Albanije – kao i u drugim područjima gdje žive braća Albanci, kada vidite koliko „muslimana“ slijedi tzv. bektašijsko učenje (izgleda, iskrivljeno učenje hadži Bektaša Velija!), koje je Osmansko carstvo protjeralo iz Turske, a ono uzelo Tiranu kao svoj svjetski centar, možete sagledati značaj Hasana Kjafija za Bošnjake i ostale muslimanske etničke zajednice na Balkanu. Ali veća opasnost od šiija, „bektašija“ i ostalih heretičkih „sufijskih“ redova danas po muslimane Balkana, naročito po Bošnjake, dolazi od modernizma, ili modernističke interpretacije islama, modernističkog „mita o progresu“, koji je doslovno opustošio um balkanskih muslimana, gotovo eliminirao Sunnet iz njihove svakodnevnice, o čemu možemo razgovarati nekom drugom prilikom. Uglavnom, Kjafi kao akaidolog, muhaddis, fekih i mufessir potreban nam je danas, u ovoj društvenoj i političkoj konfuziji, možda više nego u 17. st.
Recite nam još koju riječ o značaju ostalih Kjafijevih djela i da li se ona danas izučavaju u Bosni?
LATIĆ: Sva su njegova djela značajna, a zbog čega? Zbog toga što ovaj alim, koji je većinu svoga životnog vijeka proveo u jednom malom mjestu u Bosni, u svojim djelima vodi naučne diskusije sa svjetskim klasicima iz islamskih nauka: Kazvinijem, Bejdavijem, Tahavijem, Maturidijem, Taftazanijem, Ebu Hanifom, Ibn ebu'l-Izzom, Sujutijem, Nesefijem, Senusijem…, i to tako što najprije ispiše šerh (tumačenje) njihovih djela, a onda donosi svoja kritička i argumentirana mišljenja o njima. Uz to, on je praktični alim, on osniva medresu i čitavu hadisku školu u Pruscu, on daje fetve i u svojoj mešćemi, kao lokalni kadija, sudi narodu, a pomoćnik je glavnom kadiji Bosne s kojim zaustavlja heretička učenja…, dotle da savjetuje sultana i njegove vojskovođe. Njegovo isto tako slavno djelo, Usul al hikam fi nizam al ‘alam, prevedeno na turski, francuski, njemački i mađarski jezik, uspostavlja temelje islamske politike i dijagnosticira slabosti jednog globalnog casrtva, koje se prostiralo na tri kontinenta. Ima orijentalista, historičara i filozofa koji ovo djelo uspoređuju sa Makijavelijevim Vladarem, u kome su dati temelji, suština i ciljevi evropske politike. Usporedba može biti opravdana samo u pogledu utjecaja koga su ova dva djela izvršila, ali nikako u humanističkom pogledu – zato što Makijavelijevo djelo, koje je nedvosmisleno protjeralo moral iz politike, u neku ruku opravdava zakon džungle, dok je Kjafijevo djelo humano do krajnjih granica: ono unosi moralne principe, i to principe koje je čovječanstvu fiksirao njegov Stvoritelj, u politiku, u politiku merhameta i adaleta, Resulullahovu, s.a.v.s., politiku i politiku Hulefa’-i rašidina…
Da, Kjafijeva djela se danas izučavaju u Bosni, i to na višim obrazovnim ustanovama Islamske zajednice, Usul al hikam se izučava na Filozofskom fakultetu, itd. Kjafiju je, sredinom 20.st., dok nije ubijen tokom Drugog svjetskog rata, prevodio i popularizirao hadži Mehmed- ef. Handžić, vodeći bošnjački alim u prošlom stoljeću, a jedan naš relativno mlađi naučnik, dr. Zuhdija Adilović, koji je doktorirao na Kjafijevim djelima iz akaida, objavio je prijevod i komentar Nur al yaqina… No, time ne možemo biti zadovoljni- jer je Kjafija nekada bio autoritet cijele Rumelije i, što je značajnije, on je, kako rekoh, osnovao čitavu školu mišljenja, prusačku intelektualnu školu, koja je stoljećima modelirala naše islamsko mišljenje čuvajuću čistotu ehl-i sunnetskih učenja i oživljavajući Sunnet Allahovoga Poslanika gotovo u svim područjima Rumelije gdje su živjeli muslimani. Gdje je danas taj intelektualni žar, ta ljubav prema ilumu, tefsiru, hadisu, zuhdu, idžtihadu, služenju islamu svakim damarom svoga bića?
Kada ste se Vi susreli sa Kjafijom?
LATIĆ: Dok sam bio učenik Gazi Husrev-begove medrese, koju je najvjerovatnije završio i Kjafija (jer je Sarajevo u njegovo vrijeme imalo samo tri medrese). Naš razrednik, Omer-ef. Nakičević, koji je na Orijentalistici u Beogradu odbranio svoj magistarski rad pod naslovom: Hasan Kjafi Pruščak – pionir arapsko-islamskih znanosti u Bosni i Hercegovini, jednog proljetnog dana odveo nas je u Prusac, pred Kjafijevu džamiju i mešćemu i govorio nam o njemu. Bili smo premladi da bismo razumjeli našeg predavača, a nekmoli Kjafiju. Komunistički režim je u nama bio ubio svaku nadu da se islam može vratiti na scenu; mi smo na Prusac i njegovog Kjafiju i Ajvaz-dedu gledali kao na turističke atrakcije. Godine koje su uslijedile pred raspad Jugoslavije i kolaps komunizma podsjetile su nas na ovo putovanje u Prusac i njegova vrela mudrosti i vratile nas našim učenim i odvažnim precima.
Prof.dr. Džemaludin Latić, 14 oktobar 2016.g.m.