بِسْمِ اللَّـهِ الرَّحْمَـٰنِ الرَّحِيمِ
وَالْفَجْرِ ﴿١﴾ وَلَيَالٍ عَشْرٍ ﴿٢﴾ وَالشَّفْعِ وَالْوَتْرِ ﴿٣﴾ وَاللَّيْلِ إِذَا يَسْرِ﴿٤﴾ هَلْ فِي ذَٰلِكَ قَسَمٌ لِّذِي حِجْرٍ ﴿٥﴾ أَلَمْ تَرَ كَيْفَ فَعَلَ رَبُّكَ بِعَادٍ﴿٦﴾ إِرَمَ ذَاتِ الْعِمَادِ ﴿٧﴾ الَّتِي لَمْ يُخْلَقْ مِثْلُهَا فِي الْبِلَادِ ﴿٨﴾ وَثَمُودَ الَّذِينَ جَابُوا الصَّخْرَ بِالْوَادِ ﴿٩﴾ وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ ﴿١٠﴾ الَّذِينَ طَغَوْا فِي الْبِلَادِ ﴿١١﴾ فَأَكْثَرُوا فِيهَا الْفَسَادَ ﴿١٢﴾ فَصَبَّ عَلَيْهِمْ رَبُّكَ سَوْطَ عَذَابٍ ﴿١٣﴾ إِنَّ رَبَّكَ لَبِالْمِرْصَادِ ﴿١٤﴾ فَأَمَّا الْإِنسَانُ إِذَا مَا ابْتَلَاهُ رَبُّهُ فَأَكْرَمَهُ وَنَعَّمَهُ فَيَقُولُ رَبِّي أَكْرَمَنِ ﴿١٥﴾ وَأَمَّا إِذَا مَا ابْتَلَاهُ فَقَدَرَ عَلَيْهِ رِزْقَهُ فَيَقُولُ رَبِّي أَهَانَنِ ﴿١٦﴾ كَلَّا ۖ بَل لَّا تُكْرِمُونَ الْيَتِيمَ ﴿١٧﴾ وَلَا تَحَاضُّونَ عَلَىٰ طَعَامِ الْمِسْكِينِ ﴿١٨﴾وَتَأْكُلُونَ التُّرَاثَ أَكْلًا لَّمًّا ﴿١٩﴾ وَتُحِبُّونَ الْمَالَ حُبًّا جَمًّا ﴿٢٠﴾ كَلَّا إِذَا دُكَّتِ الْأَرْضُ دَكًّا دَكًّا ﴿٢١﴾ وَجَاءَ رَبُّكَ وَالْمَلَكُ صَفًّا صَفًّا﴿٢٢﴾ وَجِيءَ يَوْمَئِذٍ بِجَهَنَّمَ ۚ يَوْمَئِذٍ يَتَذَكَّرُ الْإِنسَانُ وَأَنَّىٰ لَهُ الذِّكْرَىٰ﴿٢٣﴾ يَقُولُ يَا لَيْتَنِي قَدَّمْتُ لِحَيَاتِي ﴿٢٤﴾ فَيَوْمَئِذٍ لَّا يُعَذِّبُ عَذَابَهُ أَحَدٌ ﴿٢٥﴾ وَلَا يُوثِقُ وَثَاقَهُ أَحَدٌ ﴿٢٦﴾ يَا أَيَّتُهَا النَّفْسُ الْمُطْمَئِنَّةُ ﴿٢٧﴾ ارْجِعِي إِلَىٰ رَبِّكِ رَاضِيَةً مَّرْضِيَّةً ﴿٢٨﴾ فَادْخُلِي فِي عِبَادِي ﴿٢٩﴾ وَادْخُلِي جَنَّتِي ﴿٣٠﴾
Mekkanska, 30
Sabbahske Mi zore (i namaza u njoj) ¹,
i (prvih Mi) deset noći (zul-hidždžeta),
i dva Mi parna (dana, kada se kurban kolje), i onog Mi neparnog (trećeg, kada se na Arefatu ibadeti) ²,
i noći Mi kada zalazi ³ –
– a je li u ovome zakletva za razumnog ⁴?…-
jesi l’ ti vidio šta Gospodar tvoj uradi sa Adom,
sa (njegovim drevnim) Iremom čiji su stanovnici bili k'o od brda odvaljeni ⁵,
kojima ravnih po visini i jačini u (tome) području nije bilo?!
i sa Semuđanima ⁶ koji klesahu litice uzduž u dolini,
i sa Firaunom koji zidaše visoke građevine nalik na izokrenute klinove, u zemlju duboko zabodene ⁷?!-
sa onima ⁸ koji na zemlji silu svoju prosipaše ⁹?!
i fesāt na njoj širiše?!
pa ih Gospodar tvoj bičem (sa neba) ¹⁰ smlati?!
Jer, Gospodar tvoj motri ¹¹ na sve (što ljudi rade)!
A čovjek je takav: kada ga Uzdržavatelj njegov iskuša u dobru, on govori: „Allah me moj počastio!“
a čim ga počne kušati uskraćujući mu (neke) blagodati, odmah zakuka: „Allah me moj ostavio ¹²!“
Nije to tako! Nego vi ne ukazujete počasti jetimu ¹³,
i ne podstičete da i drugi nahrane miskina,
i naveliko tuđi miraz žderete ¹⁴,
i previše se za dunjalukom dajete ¹⁵!
Ne valja tako! – jer kada se Zemlja dva-triput potrese pa se sva izdrobi i zaravna ¹⁶,
i kada Gospodar tvoj dođe ¹⁷, i meleci posafani,
i kada se Džehennem ukaže ¹⁸, (tek) tada će se čovjek uhavizati! A ra'šta mu havizanje tada?!
I reći će: „Hej, žalosti, da mi je da se u dunjalučki život vratim ¹⁹!“
Tada će samo Allah kažnjavati kaznom kakvom niko na dunjaluku kažnjavao nije ²⁰,
i tada će se samo u Allaha uzdati kako se ni u koga na dunjaluku uzdalo nije!
(A ti,) o, bezbrižna ²¹dušo,
vrati se Stvoritelju svome u raziluku ²², a i On tobom rāzī,
pa uđi među robove Moje (dobre) ²³
i naseli se u Džennetu Mome ²⁴!
TE'VIL²⁵:
U ovoj relativno kratkoj suri, „organskom jedinstvu“ (Gazali), Uzvišeni se na nadnaravno zgusnut i impresivan način zaklinje hadžskim vremenima (evqatu'l-hadždž) da će kazniti one koji Ga poriču, u laž utjeruju vjerovjesnike i žive poročnim životom kao što je kaznio i one ranije narode koji su, isto tako, poricali, progonili vjerovjesnike i činili najgore vrste harama: oholili se, mučili svoje podanike, otimali imetak nejakih itd., jednom riječju: širili fesāt (korupciju, nered, pokvarenost i nemoral) na zemlji.
Interesantno je kako ovdje Uzvišeni navodi dva arabljanska vjerovjesnika, Huda i Saliha, a.s., i dva poročna naroda koji su živjeli na Arabijskom poluotoku, Ad i Semud, dok u drugim surama, tekući kao „ponornica“, ponovo, duže ili još kraće, spominje ista ova dva naroda i kazne koje je na njih On, Svemoćni i Pravedni Allah, dž.š., poslao. Jedna sura, el-Hidžr, ukazuje na visoravan u blizini Mekke u kojoj i danas postoje materijalni ostaci Salihova, a.s., naroda. I Hudov i Salihov,a.s., narod bijahu jako moćni narodi, sa civilizacijskim postignućima koja svjedoče o njihovom raskošnom i lagodnom životu u visokim, tvrdim i sigurnim nastambama (sačinjenim od kamenih blokova). I umjesto da budu zahvalni Onome koji im je dao sve vrste zemaljskih nimeta, oni su se okrenuli od Allahova Puta i odali se razvratu.
U svim ovim i sličnim civilizacijama nevjernici su vjerovjesnike odbijali sa jednom te istom tvrdnjom: Sve smo mi ovo postigli svojim znanjem i umijećem, ništa nam Bog nije dao, znanje koje nam vi nudite nama ne treba (I kada bi im dolazili poslanici sa Dokazima, (nalazili su ih ) kako su oduševljeni znanjem koje su imali, a snašlo ih je ono čemu su se stalno rugali – 40, 83).
Ovim kazivanjima Kur'an pruža snažnu lekciju svakom čovjeku i društvu: istinsko znanje, bejjināt (Allahovi Dokazi) – to je znanje iz (autentične) Objave, a znanje za koje čovjek misli da je njegovo, bez Upute i spoznaja o Allahu, dž.š., donosi samo varljivu i kratkotrajnu „sreću“ i vodi u propast; lagodan život često lahko odvuče u zaborav na Stvoritelja i grijeh, a razvrat i nasilje neminovno prizovu Njegovu, dž.š., kaznu.
Sličnost takvih, drevnih civilizacija sa današnjim neznabožačkim civilizacijama je više nego očita!
Islamska, ademovska civilizacija, možda nigdje nije tako jasno oličena kao u kurbanu i hadžskim obredima: to je civilizacija darivanja, dijeljenja, solidarnosti sa svakim ljudskim bićem (kurban se, prema propisima, dijeli počevši od prvog komšije, svejedno da li on pripada islamskoj civilizaciji ili ne); “to je civilizacija u kojoj se nikada nije ni začela ideja o zatiranju drugih naroda” (Faruqi); to je civilizacija ponizne Kjabe oko koje kruže pripadnici svih ljudskih rasa – svi jednaki pred svojim jednim i jedinim Stvoriteljem; to je civilizacija mira i nade, ovog I onog svijeta…
Na suprotnoj strani stoji iblisovska civilizacija: civilizacija otimanja, mržnje, žderanja, fesāta, krvoprolića…, civilizacija faraonskog politeizma, piramida, potlačenosti, besmislenog rasta u visinu, straha, ekstremnog individualizma, osame, anksioznosti, opće depresije, beznađa…Samo u takvim civilizacijama moglo je doći do ideja o zatiranju drugih naroda, posebno onih miroljubivih naroda koji se okreću Kjabi…Takve su civilizacije ljudskom rodu u prošlom stoljeću donijele nacizam, fašizam i komunizam, a danas etnonacionalizam, divlji kapitalizam, ekstremnu posesivnost, pljačke i prijetnje, nove faraone…
Ova sura – uostalom, kao i čitav Kur’an – govori i o našem vaktu i zemanu: u njoj prepoznajemo one treće silnike na zemlji, faraone… Jedan od takvih sebe je proglašavao višim od Allaha, dž.š., (79, 24). Takvi faraoni i danas vladaju Planetom. Egipatske piramide su tragovi njihove neznabožačke civilizacije u kojoj su ljudska bića bila prisiljena da robuju ovim silnicima, koji su ih mučili najgroznijim kaznama. Kao i danas, na svim stranama svijeta – osim tamo gdje su muslimani dominantni i gdje se poštuje Allahov suverenitet!
I jedni, i drugi, i treći faraoni su mislili – i danas misle, i sutra će misliti – da su njihove vlasti i lagodan život vječni, da im niko ništa ne može. Ali – nestalo ih je – i nestat će ih! – kao da nikad na zemlji ni živjeli nisu – jer Allah motri na ono što svaki čovjek, svaka vlast i društvo radi.
U ovakvom kontekstu i atmosferi Uzvišeni, u drugom dijelu sure, govori o ljudskoj prirodi. Čovjek olahko zaboravi na svoga Stvoritelja; kad mu je dobro, malo zahvaljuje, a kad mu Stvoritelj uskrati dio Svojih nimeta, počne očajavati. I ni u jednom slučaju se ne uhaviza. Ta strana njegove prirode odvede ga u činjenje fesāta: ne pazi na jetime i druge socijalne kategorije društva, spreman je da jede – Kur'an bi stilski rekao: ždere – imovinu nemoćnih, „ne pitajući da li je ona halal ili nije“ i da halapljivo gomila bogatstvo. Tek kada se Zemlja silnim potresom potrese i kada Stvoritelj duše vrati u tijela na Danu proživljenja, Čovjek će se uhavizati, ali sa zapanjujućim zakašnjenjem.
Uzvišeni tada, u podtekstu, govori o drugoj strani ljudske prirode, onoj dobroj, onoj koja ni u dobru ni u zlu ne zaboravlja na svoga Stvoritelja, koja se uvijek „vraća Njemu“ teobom i istigfarom, koja je, poput Kjabe, ponizna i svjesna Allaha, dž.š., i svih Njegovih istina. Takvoj duši, koju On naziva bezbrižnom, smirenom (nefsun mutme'inne), Allah, dž.š., milostivno upućuje Svoje posljednje poruke pozivajući je da se naseli u Njegovom gizdavom Džennetu, u društvu sa iskrenim vjernicima-dobročiniteljima.
Prof.dr. Džemaludin Latić
[1] Ashabi i muevvili se razilaze u pogledu toga čime se Uzvišeni kune u ovom i slijedeća tri ajeta: namazima, hadžskim obredima i mjestima u Haremu i oko njega (kako misle ibn Abbas, ibn Zejd i dr., pa čak i Maturidi) ili je smisao ovih zakletvi općenit (kako misli Ikrime i dr., za šta se opredjeljuje Hedžazi, npr.).- Maturidi ističe da su Arabljani imali običaj da se kunu onim čime se oduševljavaju i što veličaju, a to su, u džahilijjetskom periodu, bila imena njihovih očeva, predaka i kumira, ali i da su i prije Nubuvveta imali svijest o značaju hadžskih obreda i mjesta na kojima su ih obavljali i kada su imali neki osjećaj solidarnosti sa svim ljudima u tim svetim mjesecima i na ovim svetim mjestima (npr. i u džahilijjetu su poštivali četiri sveta mjeseca i Harem Kjabe, za koje je vrijeme bilo zabranjeno ratovanje u tome prostoru). No, Uzvišeni se kune vremenima ovih obreda i općenito ibadetima, koji u islamski koncipiranom hadždžu imaju posebno, kulminaciono godišnje značenje i važnost; i ta vremena, i ti obredi, i ta mjesta imaju svoj tajanstveni bereket i na tajnovit način su duboko usađena u srca ljudi, kao i svi islamski obredi i ibadeti. – Hedžazi, pak, kaže da se Uzvišeni kune onim sahatom kada puca zora kada se sve živo budi kako bi sticalo opskrbu od svoga Stvoritelja, kao što se kune i prvim deset noći svakog mjeseca kada Mjesec najjače sija, parnim i neparnim noćima u njima, kao i u svemu što je stvorio, itd. kako bi čovjek u svemu tome vidio Allahov kudret.
[2] „Allah je sve stvorio tako da ima svoj par (šef’) i nepar (vetr, vitr); Allah se ovdje kune Svojim stvaranjem“ (Mudžahid). –Katade kaže da se Uzvišeni ovdje kune namazima, od kojih jedni, kao npr. sabbah i podne, imaju parni broj rekjata, a kod drugih, kao npr. kod akšama, taj broj je neparan. Taberani prenosi hadis u kome se kaže:“To je namaz; jedan je šef’, a drugi vetr“ (el-Kebir, 18/232). – No, jako je pritvrđeno mišljenje da Uzvišeni – a On najbolje zna – pod šef'om misli na sva Svoja stvorenja, a pod vetrom na Sebe – Jednog Jedinog, dakle- neparnog.
[3] Taberi navodi da ima mišljenja da je ovdje riječ o noći koja se provede na Muzdelifi. – Maturidi ovdje vidi kinaju (aluziju) na džihad i žar borbe koja se najčešće odvija krajem noći (v. suru el-‘Adijat, 1-3).
[4] Dhu hidžr (dosl. onaj koji ima razum, pamet, srce…) –onaj koji ima moć da gleda duhovnim okom. – Uzvišeni
ovim indirektno odbacuje zakletve precima, kumirima, životom, djecom i sl., što je običaj politeista, henoteista i ateista.
[5] Dhatu'l-‘imad (dosl. vlasnici stubova) – metaforički izraz za stanovnike ovoga grada, vjerovatno u Hadramevtu, koji su bili visoki kao stupovi. – Ima mišljenja da ih Kur'an ovako naziva po tome što su izrađivali nastambe s visokim stupovima u pješčanim dinama. Uglavnom, riječ je o Adu, narodu arabljanskog vjerovjesnika Huda, a.s.
[6] Themud – narod arabljanskog vjerovjesnika Saliha, a.s., na koga se Kur'an često osvrće između ostalog i zbog blizine vidljivih ostataka njihovih visokih nastambi izrađenih u kamenu sjeverozapadno od Mekke.
[7] Dhu'l-evtad (dosl. vlasnik kočeva, užadi i sl.) – metafora za piramide koje je Faraon gradio u obliku izokrenutih klinova. No, drugi, kao npr. ibn Abbas, pomišljaju na željezne klinove koje je Faraon zabijao u ruke i noge svojih podanika kako ne bi mogli bježati. Ebu Rafi’ čak spominje njegovu ženu koju je vezao sa četiri takva klina.
[8] Tj. sa Adom, Semudom, Firaunom i njegovom vojskom.
[9] Prelazili su preko granica koje im je njihov Stvoritelj postavio i nisu Mu se pokoravali već su Ga poricali i uzimali sebi ono što im je njihovo nevjerovanje nalagalo (Taberi).
[10] Sevt (dosl. bič koji se usuče da bi se njime tuklo) – kazna koja je spuštena na njih (Hedžazi).
[11] Mirsad (od glagola resada – posmatrati, nadzirati) – „osmatračnica djela sinova Ademovih“ (Hasen).
[12] Ehaneni (dosl. omalovažava me, ponižava me siromaštvom) –„a dotle se nije zahvaljivao Allahu, dž.š., na daru koji mu je dao u tijelu i zdravlju“ (Taberi).
[13] Počast jetimu se može iskazivati na tri načina: da čovjek čuva njegov imetak sve dok on ne odraste, kada treba uvažavati njegovu ličnost i sa njim praviti poštene sporazume; da ga poduči adabima Šeriata i uputi ga u njih; da pripazi na njegov imetak tako što mu neće dopustiti da ga rasipa ili troši na bespotrebne stvari sve dok je malodoban i nemoćan da zrelo rasuđuje (Maturidi).
[14] Predislamski Arabljani žene i malodobne nisu uvrštavali u nasljednike (usp. en-Nisa’, 128).- Ibn Zejd kaže:“Ovdje se misli na one koji jedu sve što stignu ne pitajući je li to halal ili haram, da li to pripada nekom drugom ili ne i sl.“ – Lemm je, po ibn Abbasu, seff (žderanje).
[15] Džemm je obilje vode koja se pokupi sa vrela. – „Vi previše volite imetak i halapljivo ga zgrćete“ (ibn Abbas).
[16] Dekken dekka (dosl. srušiti se, zdrobiti se, pa se poravnati); Hedžazi, da bi objasnio sintaksičku konstrukciju ovog ajeta, smatra da je ovaj njegov glagol dekke uzet iz arabljanske predstave devine grbe kada se ona poravna utonuvši u devina leđa.
[17] Maturidi ovaj ajet naširoko komentariše nizom drugih ajeta (el-Furqan, 25, et-Tahrim, 12, el-Mu'minun, 115 i dr.) u kojima se Allah, dž.š., u izvanjskom razumijevanju, pojavljuje kao Osoba. On smatra da je u svim tim ajetima riječ o „posljedicama Allahova, dž.š., djelovanja (atharu'l-ef'ali ilellahi Te'ala)“, pa je tako u ovom ajetu riječ o dolasku Allahova, dž.š., obećanja i prijetnje…“Kad Allah, dž.š., kaže:Eto, došao vam je Poslanik, jedan od vas…(et-Tevbe, 128), to znači: pojavio se među vama, a ne znači da je on bio na nekom drugom mjestu pa došao među vas“. –„Mi ne znamo na koji način će Allah, dž.š., doći, ali vjerujemo u taj dolazak“ (Hedžazi).
[18] Usp. sa er-Rahman, 33, el-Haqqatu, 16, Jasin, 60-63, eš-Šu'ara’, 9- Tj. kada se oni koji su za Džehennem njemu približe, Džehennem će doći njima sa svojom hukom i vrelinom.
[19] Maturidi smatra da će ovo biti riječi kjafirove koji će žaliti zašto je dunjalučki život proveo u griješenju, ali i da je pred njim vječni život koji će provoditi u džehennemskoj kazni.
[20] Aluzija na muke kroz koje su prolazili vjernici u svim faraonskim režimima; Allah, dž.š., je za tlačitelje pripremio muke koje se ne mogu ni zamisliti.
[21] Mutme'inne (dosl. smirena, bez briga i straha); Mudžahid je preveo kao munibe (ona koja se kajala) i mukhbete (ona koja je bila ponizna pred svojim Stvoriteljem). – Maturidi smatra da se ovaj niz ajeta može odnositi i na dunjalučki kraj vjernika, i na njegov vječni život na Ahiretu. – Ibn Abbas i Dahhak su, pak, smatrali da će ovo biti riječi koje će vjerničke duše čuti prilikom vraćanja duše u tijelo na Dan proživljenja.
[22] Tj. zadovoljna onim što ti je Allah obećao da će ti dati u vječnom životu za sav tvoj trud i muke na Njegovom putu.
[23] „Uđi među Moje dobre robove (salihun),“ tumačio je Katade.
[24] „Uđi u okrilje Moje milosti!“ tumačio je Dahhak ibn Mezahim.
[25] Te'vil ćemo ovdje, za potrebe ovog teksta, shvaćati kao vlastiti pogled na suru, i to na temelju metodološkog principa ebu Mensura el-Maturidija (Semerkand, Uzbekistan, 853.-944.) koje glasi: Et-Tefisr li's-sahabe, ve't-te'vil li'l-fuqaha’ – Tefsir (komentar Kur'ana) pripada ashabima, a te'vil (dosl. dopiranje do najunutarnjijih smislova ajeta i sura) pripada vjerskim učenjacima.