dr. Yasir Qadhi predavač i islamski govornik koji je napisao nekoliko knjiga o islamu, navodi najznačajnije nedostatke od kojih pati selefijski/vehabijski pokret.
1. Svođenje teologije na apstraktne pojmove i teorijske doktrine, koje su manje bitne za opću poruku islama, do te mjere da apstraktna teologija i stavovi pojedinih učenjaka zakrivaju sve druge aspekte islama.
Selefije dopuštaju sebi pravo da kategoriziraju muslimane zanemarujući mnogo važnija pitanje praktične prirode. Glavni cilj tradicionalnog (atharī)vjerovanja je razvijanje snažne veze između Allaha i čovjeka. Govoreći o Allahovim lijepim imenima, akcenat ne treba biti na tome da li Allah ima ruku ili kakva je priroda Allahovog prijestolja – akcenat treba biti na kreativnoj energiji koju ova imena nose sa sobom, inspirirajući aktivnog muslimana da svoj život uredi slijedeći značenje imena Uzvišenog Allaha. Sušta afirmacija teološke doktrine ne znači nužno da će ljudi postati bolji vjernici. Treba se prisjetiti da Allah neće pozvati roba na odgovornost zbog nepoznavanja abstraktnih teoloških pojmova ali hoće zbog praktične (ne)primjene obaveznih vjerskih radnji i činjenja dobrih dijela.
2. Neosnovano oklijevanja u prihvatanju i praktičnom provođenju duhovnog preispitivanja (tazkiya al-nafs) i razvijanja. Nepobitna je činjenica da selefizam, kao pokret, nije uspio da izgradi čisto duhovnu stranu koja bi se razlikovala od šturog formalizma. Selefijska zaokupljenost teorijskim islamskim naukama, na račun duhovnog pročišćenja i zadovoljstva, rezultira u fenomenu brzog “sagorijevanja” sljedbenika selefizma koji se nakon te avanture priklanjaju drugoj islamskoj grupaciji (najčešće sufizmu jer im nudi ono što nisu imali u selefizmu) ili napuštaju praktikovanje islama u cjelini.
3. Primjetna grubost u postupanju sa drugim muslimanima koji ne pripadaju njihovom pokretu. Selefije isključivo i samo vjeruju u svoju ispravnost što dovodi do određene količine arogancije i samodopadnosti u odnosu na druge muslimane i taj njihov postupak neodoljivo podsjeća, iako nije identičan, haridžijskoj doktrini.
Ovaj postupak dovodi do apsurdne situacije, budući da se fokusiraju na zastranjenja i one koji su zastranili, u kojoj oni koji pripadaju pokretu znaju više o pogrešnom vjerovanju i praksi nego o ispravnom. Medhelije su klasičan primjer ovakvog postupanja; svaki novi član njihove zajednice bit će u stanju da nabroji brojne učenjake koji pripadaju pokretu dok u isto vrijeme neće biti u stanju da nabroji nekoliko imena poznatih ashaba i tabiina. Nažalost, ovo nije praksa samo Medhelija. Pitanje koje pripadnici pokreta u cjelini moraju sebi postaviti je: Je li islam primarno usmjeren na istraživanje i ukazivanje grešaka drugih ili nastoji biti uzor moralnog i ispravnog ponašanja? “Sretan je onaj koji je zauzet svojim propustima i greškama, a ne propustima i greškama drugih.” (Musnad al-Bazzar).
4. Mnoge selefistijske grupe zauzimaju ekstremističke pozicije glede novotarija u vjeri i novotara (bidʿa and mubtadʿis). Ovo je dovelo do toga da ih drugi muslimani ismijavaju. Čak i oni koji ne praktikuju vjeru aktivno, smatraju nesuvislim da se linije za poravnavanje safova na ćilimima u džamijama smatraju herezom!
Još jedno značajno pitanje je tretman onih koji uvod nove stvari u vjeru. Selefije kao argument u postupanju sa njima uzimaju mišljenje selefa. Međutim, stav koji su iskazali selefu-salih po ovom pitanju je karakterističan za njihovo razumijevanje Svetog teksta i poštivanje vremena i okolnosti u kojima su se nalazili. Mišljenja i stavovi selefa moraju biti shvaćeni kao njihovo slobodno intelektualno promišljanje (ijtihād), validno i primjenjivo za njihovo vrijeme, ali neobavezujuće za nas. Moderne selefije moraju shvatiti da Engleska ili bilo koja druga država ili grad 21 stoljeća nisu isti kao Bagdad iz 7 stoljeće i primjenjivanje fetvi iz tog vremena jednostavno nije prikladno. Insistiranje na određenim mišljenima zanemarujući jasan tekst Kur’ana djeluje kontraproduktivno. Žalosno je da selefije imaju reputaciju “razbijača”, onih koji razbijaju zajednice, proglašavaju ljude nevjernicima i udaljavaju se od svih koji se ne slažu sa njihovim mišljenjem.
5. Pogrešni prioriteti. "Fokusiraj se na ono što ti koristi!" Za neke selefije dokazivanje da su drugi u krivu, predstavlja krajnji misionarski cilj. U svojim djelima navode brojne dokaze protiv onih koji su zastranili upozoravajući ljude da im nipošto ne prilaze.
Izazovi sa kojima se suočava ummet, puno su veći i značajniji od beskrajnih rasprava o interpretaciji Allahovih imena i (ne)opravdanosti učenja mevluda. Naravno, u određenoj mjeri i na određenoj razini o ovim pitanjima se treba raspravljati, ali gore navedena pitanja i problemi nisu pitanja i problemi našeg vremena, niti predstavljaju izazov našoj omladini, niti vjernicima u cjelini. Ovo su kontroverze vremena koje je prošlo i većina omladine uopšte ne mari za ovim sterilnim pitanjima koja nemaju intelektualnu produktivnost. Oni se bore sa savremenim trendovima darvinizma, modernizma, humanizma, liberalizma i hiljadama drugih “izmova”, dok selefije još uvijek, u svojim krugovima, raspravljaju o pitanjima koja su davno prevaziđena.
Islam se suočava sa neviđenim napadima od strane radikalnog sekularizma, napadima koji nastoje da unište islam i religioznost u cjelini u savremenom svijetu. Novi ateizam i scijentizam sve više nailaze na podršku u intelektualnim krugovima. Moderna kultura grca u materijalizmu, hedonizmu, pornografiji i seksualnom iskorištavanju. Ekstremne ideologije, uključujući radikalni feminizam, cvjetaju. Iskreno govoreći, veoma je teško pronaći selefijskog učenja koji je sposoban diskutovati o ovim pitanjima, da ne govorimo o orginalnom intelektualnom doprinosu, a ako ga i pronađemo, njegovo znanje o ovim temema nije zahvaljujući poticajnoj atmosferi u kojoj se nalazi, već iz razloga što ima šire shvatanje i razumijevanje svijeta i prilika u kojima se nalazi.
Socijalni problemi, koje je islam došao da iskorijeni, divljaju u islamskom svijetu. Rodno i seksualno nasilje, kršenje prava radnika, korupcija itd. postaju dominanti u islamskom svijetu, iako se o njima veoma malo govori. Neoprostivo je da pravnici strastveno propagiraju vlastita mišljenja o zabrani upravljanja automobilom za žene ili da kritiziraju učenje mevluda, dok u isto vrijeme zanemaruju probleme zlostavljanja stranih radnika ili posluge, korupcije i drugih negativnih trendova.
Bilo koja forma islama koja ne vodi računa o potlačenim i obespravljenim je daleko od sunneta našeg voljenog Muhammeda s.a.v.s., koji je zadnjim riječima ukazao na brigu za ove kategorije.
6. Odnos prema ženama. Velika većina modernih selefijskih grupacija ima odnos prema ženama, koji je najblaže kazano, nehuman. Jednostavan primjer ove činjenice je praksa određenih grupacija koja zabranjuje spominjanje čak i imena žene. Kad je ovakav odnos prema spominjanju samog imena, kakav je tek odnos prema ulozi žene u društvu? Muslimanska zajednica treba inteligentne i sposobne sestre koje će biti u stanju da ravnopravno dijalogiziraju sa predstavnicama ekstremnog feminizma.
Odnos prema ženi ne manifestira se samo kroz zabranu upravljanja automobilom u Saudijskoj Arabiji (usputi budi rečeno, većina saudijskih vjerskih učenja do danas smatra ovu zabranu dijelom vjere). Nažalost, neke grupacije selefija na Zapadu su postale poznate po dopuštanju brojnih brakova, usmjerenih na egoistično zadovoljenje strasti i koji su na kraju rezultirali brojnim udovicama o kojima se nije imao ko brinuti. Ovi simptomi, nažalost, nisu usamljeni niti se može preko njih preći jer ilustriraju pogrešno viđenje žene i njene uloge od strane selefija i očiglednog nedostatka odgoja (tarbiyya) po ovom pitanju.
7. Ozbiljno osakaćeno razumijevanje moderne političke situacije. Narazumljivo je da neko ko tvrdi da slijedi Ibn Tejmiju i zna koliko često je on dovodio u pitanje autoritet vladara koji se nije ponašao sukladno islamskim pricipima, može usvojiti servilan odnos prema vlastima čije greške su očite i puno veće od onih koje činio vladar za vrijeme Ibn Tejmije.
Ovim ne pozivam učenjake da pokrenu građanski rat, ali ističem da središnja pozicija mora biti usvojena, pozicija u kojoj vladar kada učini grešku mora biti kritikovan radi principa općeg dobra. Islam zahtjeva od učenjaka da budno motre moralnu kvalitetu društvenog života. Kako trenutno stvari stoje, većina saudijskih selefija kritiku prema vlastima smatra ravnom vjerskoj devijaciji. Dok pišem ove redova, sankcije nametnute Muslimanskom bratstvu od strane vladajućih porodica u Zaljevu traju, a šutnja učenjaka na ovu jasnu nepravdu je poražavajuća. Što se tiče glavne egipatske grupacije selefija, okupljenih u Nur partiji i njihove podrške Sisijevom režimu, jadno je i spomenuti koliko su daleko od istinskih islamskih principa. A lista ovakvih i sličnih primjera je ogromna.
(Izvor: http://muslimmatters.org)
