Od kad je sultan Fatih osvojio Bosnu i Hercegovinu, islam se na ovim prostorima razumijevao i prakticirao u skladu s učenjem maturidijske škole u akaidu (vjerovanju, dogmi) i hanefijskog mezheba u fikhu (obredoslovlju, pravu). Tradicija sedimentirana u vremenskom rasponu dužem od pet stotina godina oblikovala je prepoznatljivu sliku ispovijedanja islamskog vjerovanja u Bosni i Hercegovini, pa se nerijetko čuje sintagma “bosanski islam”. Tariq Ramadan, jedan od vodećih islamskih mislilaca danas, objašnjava da je islam jedan i monolitan kada su u pitanju temeljna načela njegovog nauka, ali da su lokalne tradicije i običaji također važni u oblikovanju njegovih kulturoloških paradigmi, pa se može govoriti o egipatskom, iranskom, somalijskom ili bosanskom islamu. Koliko je islam inkluzivan spram različitih kulturnih podneblja govori i podatak da je imam Šafija, jedan od osnivača četiri velika mezheba, potpuno promijenio većinu svojih stavova kada je doselio iz Iraka u Egipat. U Egiptu je susreo drugačije geografsko-kulturne prilike te je revidirao većinu svojih mišljenja iz ove oblasti, ostavljajući nepromijenjenim svega dvadeset fetvi koje je ranije donio. Primjer imama Šafije, kojeg svi ehli-sunnijski učenjaci – pripadali njegovom mezhebu ili ne – smatraju nesumnjivim autoritetom u oblasti fikha, dovoljan je pokazatelj širine islamskog učenja. Blagodarna mogućnost islama da svoje sjeme posije u različitim klimatskim podnebljima, njegova inkluzivnost prema različitim kulturnim tradicijama, učinila ga je prisutnim na skoro svakom predjelu zemaljske kugle. Ipak, pojedini savremeni učenjaci koji su o islamu učili u Saudijskoj Arabiji insistiraju ne samo na monolitnoj interpretaciji kur'anskih poruka u oblasti vjerovanja (što samo po sebi negira mezhebe) već i na doslovnom kulturološkom podražavanju arapske kulture iz VII vijeka. Takve učenjake nazivamo vehabijama. Osobe naklonjene vehabijskom učenju vole se nazivati selefijama, smatrajući termin “vehabija” pogrdnim. Naziv selefija označava vjernika koji nastoji živjeti na način na koji su živjele prve i najbolje generacije muslimana. Stoga je selefizam krajnji ideal i konačni cilj svakog čovjeka koji sebe smatra muslimanom i prakticira islamske propise. Ipak, vehabije nastoje ostvariti ekskluzivno pravo na ovaj naziv, ističući sebe kao najbolje među svim drugim muslimanima. Nema razloga da prihvatimo to svojatanje, a budući da je taj pokret djelo jednog čovjeka, Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, razumno je i prikladno govoriti o vehabijama kao njegovim sljedbenicima. Prije nego se pozabavimo biografijom Abdul-Vehhaba, potrebno je naglasiti dvije važne činjenice koje u knjizi Vehabizam: kritički osvrt ističe Hamid Algar. Prvo, u izuzetno dugoj i bogatoj povijesti islamske misli vehabizam ne zauzima posebno važno mjesto. Intelektualno beznačajan, vehabijski pokret imao je sreću pojaviti se na Arabijskom poluotoku, u geografskom žarištu muslimanskog svijeta, što je utjecalo na njegovu percepciju u očima muslimana širom svijeta. Drugo, njegovi saudijski zaštitnici u XX stoljeću stekli su ogromno naftno bogatstvo koje su dijelom koristili za širenje vehabizma u svijetu. Bez ova dva čimbenika, primjećuje Algar, vehabizam je mogao lahko ostati u povijesti kao sporedno i kratkotrajno sektaško gibanje. Iz pustoši Nedžda Postoji mnoštvo izvora za rekonstruiranje biografije Muhammeda b. Abdul-Vehhaba i njegovog nauka. Među njima je Usman b. Abdullah b. Bišr, autor klasične saudijske hronike i djela ‘Unvan al-Madžd fi Tarih Nedžd, koji se smatra najpriznatijim hroničarem (historiografom) u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, a njegova djela predstavljaju zvaničnu interpretaciju historije ove zemlje. Možda je Abdul-Vehhabovu biografiju najbolje napisati na osnovu Bišrovog djela, jer on spada u red nekolicine autora kojeg vehabije poštuju. Bišr piše da je Abdul-Vehhab rođen 1703. godine u gradiću Al-Ujajna u Nedždu, istočnom dijelu onog što se danas naziva Kraljevina Saudijska Arabija. Nedžd nije imao značajnu ulogu u islamskoj tradiciji učenosti, a topografska pustoš ovog prostora odražavala se u njegovoj intelektualnoj povijesti. Štaviše, u hadisima Muhammeda, a.s., postoje nagovještaji da je Nedžd po stupnju Božijeg blagoslova u nepovoljnijem položaju od Sirije i Jemena te da će se u njemu pojaviti “poremećaji, nered i šejtansko pokoljenje”. U šest velikih hadiskih zbirki (Kutubu Sitte) zabilježeno je nekoliko vjerodostojnih predaja koje govore o tome. Buharija, najpriznatiji sakupljač vjerodostojnih hadisa, zabilježio je i sljedeću predaju: “Ibn Omer prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ‘Allahu moj, podari bereket Šamu i Jemenu!’ Pa su rekli: ‘I Nedždu, o Božiji Poslaniče?’ Pa je rekao: ‘Allahu, daj bereket Šamu i Jemenu!’ Pa su rekli: ‘I Nedždu, o Poslaniče?’ Pa je rekao: ‘Allahu moj, podari bereket Šamu i Jemenu!’ Pa su rekli: ‘I Nedždu, o Božiji Poslaniče?’ Pa je rekao: ‘U Nedždu su zemljotresi i smutnje, a iz njega će se pojaviti šejtanski rog/šejtansko pokoljenje.'” Povezivanje ovog i sličnih hadisa s vehabizmom smion je postupak u koji se najbolje ne upuštati. Ipak, ovaj nas hadis upozorava da se prema svakom pokretu koji nastane u Nedždu mora odnositi s velikim oprezom. Rani vehabijski kritičari navode da su Abdul-Vehhabov otac i brat Sulejman u njemu još u ranom djetinjstvu prepoznali znakove krajnje misaone izopačenosti. Sigurno je samo da je Sulejman kasnije doista istupio protiv svog brata i napisao prvo opširno djelo u kojem se pobija vehabizam. Abdul-Vehhab je, kako navodi saudijski historičar Bišr, još u ranoj mladosti pokušavao ispraviti “sklonosti njegovih sugrađana mnogoboštvu, prije nego je došao do zaključka da su same riječi uzaludne”. Stoga je otišao na školovanje u Medinu, gdje je proveo četiri godine. Ibn Tejmijje – šejh kadirijskog tarikata U Medini se upoznaje s djelom Ibn Tejmijje (umro 1328. godine), doista značajne ličnosti u intelektualnoj povijesti islama. Zajedničke su im bile polemike u kojima se obrušavalo na kršćanstvo, devijacije u šiizmu i sufizmu, kao i polemike u kojima se raspravljalo s mutezilijama (racionalistima), što je svakako bilo bespotrebno trošenje snage, jer mutezilije odavno nisu postojale. Zbog zanimanja koje je Abdul-Vehhab pokazao za djelo Ibn Tejmijje, nerijetko se tvrdi kako vehabizam predstavlja zakašnjelu obnovu njegove baštine. Ipak, Ibn Tejmijje bio je daleko oprezniji mislilac od Abdul-Vehhaba. Ključna razlika između njih dvojice jeste u tome što Ibn Tejmijje, čija opsežna djela nisu pročitali ni njegovi žestoki zagovornici, nikada nije u potpunosti odbacivao sufizam, iako se oštro protivio nekim devijacijama u sufizmu s kojim se, poput imama Gazalija, obračunao u svojim djelima, jasno naglasivši razliku između ispravnog i iskrivljenog tesavvufa. Štaviše, Ibn Tejmijje bio je primljen u kadirijski tarikat, o čemu svjedoče njegova djela (opširnije u djelu Ibn Taymiya: a Sufi of the Qadiriya Order Georga Makdisija). U svojim je knjigama stao u odbranu poznatih sufijskih šejhova, poput Džunejda el-Bagdadija, Ahmeda el-Rifa’ija i drugih, dok je za šejha Abdu-l-Kadira Gejlanija, osnivača prvog sufijskog tarikata, govorio: “Naš šejh” (“šejhuna”). Ovu činjenicu vehabije veoma vješto prikrivaju, a iz Ibn Tejmijjinih dijela izvlače samo one dijelove o sufizmu u kojima on kritizira neke njegove devijantne manifestacije. Za razliku od njega, Abdul-Vehhab se u potpunosti protivio tesavvufu, a ne nekim od njegovih očitovanja. Stoga je pogrešno percipirati Ibn Tejmijju kao duhovnog predvodnika vehabizma. “Vehabizam je u suštini pokret bez rodoslovlja; došao je niotkud, ne samo zato što se pojavio iz pustoši Nedžda, nego i zbog nedostatka prethodnog uporišta u islamskoj povijesti”, objašnjava Algar. Zanimljivo je da savremene vehabije u Bosni i Hercegovini uporište za svoje tvrdnje pronalaze u djelu jednog od rijetkih sufijskih šejhova koji se obračunao s devijacijama u tesavvufu svog vremena. Možda bi upravo njegovo djelo moglo poslužiti kao most za spajanje sukobljenih svjetonazora sufija i vehabija, ali bi vehabije prije toga morale početi čitati njegova djela. Naravno, Ibn Tejmijje nije jedini alim čije su djelo vehabije reinterpretirale u skladu s vlastitim svjetonazorom. U knjizi Vehabizam, najopasnija novotarija, protiv koje su vehabije napisale stotine tekstova, a koja predstavlja jednu od najboljih odbrana tradicionalnog islama u Bosni i Sandžaku, Sami Džeko piše: – Poigravanje sa tekstovima, kako hadisa, tako i stavova učenjaka je jedno od njihovih oružja. Spremni su lažirati i izbrisati čitave pasuse, kako su učinili sa djelom El-Ezkar od imama Nevevija. Imam Nevevi, r.a., u spomenutom djelu posvećuje čitavo poglavlje posjeti kabura Božijeg Poslanika, a.s. U originalnoj verziji stoji: Faslun fi zijareti kabri Resulillah ve ezkaruha, međutim, u lažiranoj verziji koju je štampala Darul-Huda iz Rijada, drugo izdanje 1409./1988. godine, uz odobrenje Opšte uprave za štampanje mushafa i kontrolu štampe, na čelu sa Upravom za naučna istraživanja, fetve i misionarstvo pod kontrolom šejh Abdul Kadir Arnauta, čitav ovaj pasus je modifikovan i prepravljan pa je umjesto kabura stavljena riječ mesdžid, a zikrovi kod kabura su potpuno izbačeni. Ni izmišljanje knjiga i njihovo pripisivanje nekim imamima nije im strano. Često su u stanju da negiraju neke citate iz Buharijinog Sahiha koji im ne odgovaraju a u isto vrijeme uzimaju akidu iz knjiga koje su pripisane imamima senedom punim lažova, koji, po njima, ipak ne predstavljaju smetnju da se ta knjiga pripiše imamu – navodi Džeko. Džihad protiv drugih muslimana Abdul-Vehhab se iz Medine vratio u Hurajmilu, gdje je “nastavio osuđivati neznanje, širk i novotarije”, navodi Bišr. Tad je napisao i svoje prvo djelo Kitab al-Tavhid (Knjigu o Božijem jedinstvu). Unatoč tome što njen naslov obećava tumačenje tevhida, najvažnijeg od svih islamskih postulata, ova se knjižica sastoji isključivo od neobjašnjenih hadisa raspoređenih u 67 poglavlja. Stoga se i ne može nazvati djelom, nego zbirkom izabranih hadisa. Sva njegova djela veoma su slična ovom prvijencu. Grubo razbacani hadisi bez ikakvih bilješki ostavljaju dojam da je Abdul-Vehhab bio sakupljač hadisa, a ne reformator – kako ga nazivaju njegove pristaše. Ipak, taj je posao bio krajnje nepotreban, jer su znameniti sakupljači hadisa sakupili izreke Muhammeda, a.s., stotinama godina prije njegovog rođenja. Tako Abdul-Vehhabova djela ostavljaju dojam da je on i na pisanje gledao kao na jednu nedozvoljenu novotariju koja je stoljećima zamračivala muslimanski um. Očeva ga je smrt 1740. godine oslobodila svih zapreka u pokušajima da iskorijeni navodne pojave širka na Arabijskom poluotoku. Nakon što je okupio nekoliko sljedbenika, vratio se u rodno mjesto gdje mu je vladar Al-Ujajne, Usman Ibn Muammer, pružio zaštitu. Čim je dobio zaštitu jednog vladara, Abdul-Vehhab je pokrenuo rušilački rat koji će ostati trajna karakteristika njegovog “reformizma”. Odmah je uništio turbe Zejda b. el-Hattaba, Poslanikovog, a.s., druga koji je poginuo u bici na Jemami boreći se protiv lažnog poslanika Musejleme el-Kezzaba. Nakon što je sa svojim pristašama kamenovao jednu preljubnicu, vladar Usman Ibn Muammer popustio je pritisku plemenskog poglavara te regije i protjerao Abdul-Vehhaba, koji se nastanjuje u Al-Dir'ijju i sklapa savez s Muhammedom b. Saudom. Ovaj se savez pokazao trajnim rezultirajući pojavom političkog entiteta koje se niz godina borio za prevlast na Saudijskom poluostrvu. Upravo je Saud pružio podršku Abdul-Vehhabovom vođenju džihada (borbe na Božijem putu) protiv svih onih koji su odstupali od njegovog razumijevanja tevhida i islama, uz obećanje da će ratni plijen dijeliti na podjednake dijelove. Time je sve bilo spremno za ubilačke i pljačkaške pohode širom Arabije. Vehabijsko-saudijska država proglasila je 1746. godine službeno džihad protiv svih koji nisu dijelili njihovo shvaćanje tevhida, ubrajajući ih u nevjernike i okrivljujući ih za širk (mnogoboštvo) i otpadništvo, navodi saudijski hroničar Bišr. Znakovito je da, kad god se pojam “muslimani” spomene u Bišrovom djelu, misli se na vehabije. U petnaest godina nakon proglašenja džihada protiv drugih muslimana osvojena su velika područja Arabije: najveći dio Nedžda, plemena središnje Arabije, kao i dio Jemena. Nakon smrti Muhammeda b. Sauda 1766. godine, naslijedio ga je njegov sin ‘Abd al-‘Aziz, koji je još žustrije radio na promociji vehabizma. I u ovom se aspektu može primijetiti načelno odstupanje od temeljnih poruka islama. Naime, nakon preseljenja Muhammeda, a.s., muslimani su dogovorom birali njegovog nasljednika za kormilom islamske države. Murad Hoffman objašnjava da je odabir hazreti Ebu Bekra, r.a., a ne hazreti Alije, r.a., jasna poruka da islamska država ne smije biti monarhija – što je Kraljevina Saudijska Arabija danas – već parlamentarna republika. Uprkos tome, u Saudijskoj Arabiji i danas se vlast nasljeđuje po uzoru na nemuslimanske kraljevine kakve su postojale u Evropi u vrijeme nastanka vehabijsko-saudijske koalicije. Upravo je veza sa zapadnim ideolozima znakovita. Britanski agent Hempher u svojim Memoarima, publiciranim na engleskom jeziku sredinom 19. stoljeća, otkriva ulogu vehabijsko-saudijske države potpomognute Velikom Britanijom u rušenju Osmanskog carstva. On piše kako je dobio instrukcije “da se drugima predstavi kao musliman” te da pomogne organizaciji reformističkog pokreta koji će potpuno protjerati Osmanlije s Arabijskog poluotoka. Međutim, tretiranje odnosa vehabizma s politikom kolonijalizma zapadnih sila zahtijevalo bi zaseban tekst, pa ćemo taj fenomen samo nagovijestiti. Uspon vehabija – kraj povijesti Nakon što je Abdul-Vehhab skupa s ‘Abd al-‘Azizom osvojio Rijad, jedno vrijeme radio je na učvršćivanju vlasti na novoosvojenim područjima, da bi koncem XVIII stoljeća odlučio napasti sveti prostor Hidžaza. Ipak, Abdul-Vehhab je umro 1791. godine, nedugo nakon što su počeli ‘Abd al-‘Azizovi oružani sukobi s vladarima Hidžaza. Prije konačnog zauzimanja Mekke, vehabije su 1802. godine napale Kerbelu, prema šiijskim autorima na dan 10. muharrema (prema Bišru, to se desilo u mjesecu zul-ka'de) i pritom sravnili sa zemljom turbe hazreti Husejna, Poslanikovog, a.s., unuka, pobili sve stanovnike koje su zatekli na tržnici, opljačkali njihove kuće i odnijeli sve što su našli u gradu, kako, ne skrivajući divljenje, navodi hroničar Bišr. Već 1803. godine osvojili su grad Taif, gdje su također napravili pokolj, zapalili sve knjige osim Kur'ana i srušili sve grobnice ashaba koje su u tom gradu pronašli. Rušenje grobnica, naročito turbeta (mauzoleja) podignutih na kaburovima znamenitih ličnosti iz historije islama, opravdavali su spašavanjem muslimana od navodnog širka (pripisivanja Bogu druga) kojeg čine obilazeći ta mezarja. Iste godine osvojena je i Mekka, a dvije godine kasnije i Medina. (Kompletan tekst pročitajte u novom broju magazina STAV, koji je u prodaji)