U zanimljivoj predaji iz rukopisa, bolje rečeno jedne vjerske rasprave iz druge polovine 16. vijeka koju je 1973. objavio Ibrahim Mehinagic, koju uslovno naziva »ilmihalom«, gdje se prvi put izricito spominju bosanske hurufije. Interesantno je da su i tada, prije vise vijekova, bas kao i danas pripadnici novonastalih sekti, na nasem podneblju, kao sto su vehabije kadijanije, šiiti..., radili na tome da narodu omraze ulemu i domace učenjake a sebe predstave kao dobrim, vjerodostojnim i poboznim ljudima, pripadnicima jedine "spašene" skupine. Ako u navedenom tekstu zamijenimo rijec "hurufija" sa nekom danasnom muslimanskom sektom koja radi na re-islamiziranju balkanskih muslimana, primjetit cemo znacajnu slicnost u pristupu i djelovanju... »... I tako je to potrajalo, i tako se postupalo sve dok nisu nastupila ova sadasnja vremena. U ovim vremenima pojavise se hurufije, mulhidi, bezvjernici, hamzevije i zindici i proširiše se po svijetu. Oni govorahu: 'Učeni ljudi ne postupaju po svome znanju' i tu parolu proširise u narodne mase isto onako kako su u nju proširili riječi bezboštva. Jer te zabludjele i zabludjujuće grupe Ijudi smatrahu svojim najvećim neprijateljima učenjački stalež i njeg su najvećma mrzili i prezirali. To zato, jer da nije bilo uleme, učenjaka, hurufije i hamzevije bi za nekoliko dana cijeli ovaj svijet preokrenuli i uvukli u svoje mezhebe. U tom bi uspjeli zato jer je ovo vrijeme doba prohtjeva i užitaka: a i njihovi mezhebi su prohtjevi i uzici, a ne cijenjeni islamski šerijat. Zbog toga je islamska ulema izdala fetvu i odlucila da se takvi raskolnici mogu pogubiti ... I ako te neuke muslimanske mase ostanu u ovom današnjem stanju, ovo zlo mišljenje o ulemi njih će postepeno odvesti u takav položaj da uopće neće postupati po misljenju i savjetima učenih ljudi, već će govoriti: 'Ulema je razvratna i po kvarena, a mi smo dobri ljudi i pobožnjaci,' I tako ce korak po korak primati vjerovanje hurufija. A hurufije će tada ,iskoristiti priliku i naći podesan put i načina da javno istaknu i objave i svoj raskolnički mezheb i svoje redovničke knjige, a to su Džavidani kebir i Džavidani sagir. I hamzevije ce istodobno, a mozda i ranije kad ih bude stotinu hiljada, javno istupiti, pa ko ne bude htio uci u taj red, izvrsit ce nad njima opći pokolj, a imetke im i životne namirnice opljackati i popaliti...« (Ibrahim Mehinagic, Cetiri neobjavljena izvora o hamzeviiama iz sredine XVI viieka, POF XVIII-XIX, Sarajevo 1973, str. 223-224.)