Imam Ibnul-Dževzi (preselio 597. po hidžri) je jedan od istaknutih alima hanbelijskog mezheba koji je iza sebe ostavio oko tri stotine djela iz različitih oblasti. U nastavku prenosimo njegove riječi u kojima ukazuje na iskrivljivanje učenja Imama Ahmeda i savjetuje hanbelijske učenjake koji to čine da se vrate učenju njihovog imama.
„Vidio sam da su neki naši učenjaci (hanbelije) govorili o temeljima vjerovanja ono što je neispravno, dok su pisanju pristupila trojica: Ebu Abdillah bin Hamid, njegov učenik Kadi Ebu Ja'la i Ibn Ez-Zaguni. Oni su napisali knjige kojima su ocrnili (hanbelijski) mezheb. Spustili su se na nivo neukog svijeta pa su Svojstva razumijevali na osnovu onoga što im nalažu osjetila. Tako su čuli da je Allah stvorio Adema, a.s., prema Svom „liku“ pa su Mu pripisali lik i lice kao dodatak Biću, dva oka, usta, grlo, kutnjake, sjaj lica, dvije ruke, prste, šaku, mali prst, palac, prsa, stegna, dvije potkoljenice i dvije noge. Kazali su: Nije nam preneseno da je spomenuta glava. Još su kazali: Moguće je da dodiruje i bude dodirnut i da primakne roba Svom Biću, a neki govore i da diše. Onda pokušavaju ugoditi običnom svijetu riječima: Na na način kako se to uobičajeno poima.
Prihvatili su se vanjštine značenja Imena i Svojstava i nazvali ih Svojstvima, a to je novotarija i nemaju nikakva argumenta za to, ni iz predaje niti na osnovu razuma. Nisu se osvrnuli na Tekstove koji odvraćaju od vanjskog značenja ka značenjima koja pripadaju Uzvišenom Allahu, niti na odbacivanje svojstava stvorenja koja proizilaze iz bukvalnog poimanja i nisu htjeli prihvatiti da kažu: svojstva djela, već su kazaliSvojstva Bića.
Nakon što su potvrdili da su to Svojstva, kazali su: Nećemo ih tumačiti na osnovu onoga na što upućuje jezik, kao npr. ruku, koja u jeziku ima značenje blagodati i moći, niti dolazak (Uzvišenog Allaha) koji ima značenje dobročinstva i milosti, ili potkoljenice koja ima značenje tegobe, već su kazali: Tumačićemo ih na osnovu vanjskog značenja koje je općepoznato, a to je ono što je poznato kao karakteristika ljudi. Prilikom tumačenja se uzima stvarno značenje ukoliko je to moguće, a ako ima nešto što odvraća od toga, tumačit će se u prenesenom značenju. Onda se nađu u neugodnoj situaciji zbog tešbiha (poređenja Uzvišenog Allaha sa stvorenjima) i ne prihvataju da im on bude pripisan te govore: Mi smo sljedbenici sunneta, a njihove riječi jasno upućuju na tešbih.
U tome ih slijedi dosta običnog svijeta, i ja sam savjetovao i vođe i sljedbenike riječima: Prijatelji, vi se držite predaje i slijeđenja, i vaš najveći imam, Ahmed bin Hanbel, Allah mu se smilovao, govorio je dok je bičevan: Kako ću kazati ono što nije kazao. Zato nemojte u njegov mezheb unositi ono što mu ne pripada. Zatim, kazali ste za hadise da se prihvataju na osnovu njihovog vanjskog značenja, a vanjsko značenje stopala je tjelesni organ. Kada je kazano za Isa, a.s., „Allahov duh“ (ruhullah), Kršćani su počeli vjerovati da Allah ima svojstvo Duh koje je ušlo u Merjemu.
Onaj koji kaže: Uzdigao se (iznad Arša) Svojim Čistim Bićem, poistovijetio Ga je sa materijalnim stvarima. Ne smijemo zanemariti ono čime se potvrđuje vjerovanje, a to je razum, jer smo njime spoznali Uzvišenog Allaha i kazali za Njega da je Vječan. Da ste kazali: Čitamo hadise i sustežemo se od komentara, niko vam ne bi prigovorio. Što se tiče vašeg bukvalnog poimanja, to je ružno.
Zato nemojte unositi u mezheb ovog dobrog čovjeka iz prvih generacija ono što mu ne pripada. Vi ste nanijeli štetu ovom mezhebu i gotovo da se ne spomene hanbelija a da se ne kaže mudžessim (onaj koji Allahu pripisuje tjelesnost). Zatim, „ukrasili“ ste svoj mezheb pristrasnošću Jezidu sinu Muavijinom, iako znate da je imam mezheba dozvolio njegovo proklinjanje. Ebu Muhammed ET-Temimi je kazao za neke vaše imame: Tako su ocrnili mezheb da se ne može oprati do Sudnjeg dana.“
Iz djela Def'u šebhetit-tešbih, 6-9. str.