Ebu Hurejre radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„Ko pomogne ubistvo vjernika sa pola riječi doći će na sudnji dan a na njegovom čelu piše: Izgubio nadu u Allahovu milost!"
Engleska je posredstvom svoga čovjeka – muslimanskog izdajnika – Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau‘uda pokušala uzdrmati i oslabiti islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta.
Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj između Vehabija i islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijima zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg hanefijskog mezheba, koji je bio zvanični priznati mezheb islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem.
Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su Ali Sauud bili njihove sluge – a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske islamske države. Ali stalno se je vodilo računa da sljedbenici ovog Vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.
(Iz knjige “Kejfe huddimet hilafe ” – “Kako je srušen hilafet”, Prof. Abdul – Kadim Zellum)
NOŽ U LEĐA LEGITIMNOM HALIFI I MUSLIMANIMA
Dok su se muslimani branili od Napoleonove vojske (od kršćana), dok su ratovali u isto vrijeme sa Srpskim i Grčkim ustanicima, dok su bili na braniku islamske države, darul islama, Vehabije su uspjeli da za kratko vrijeme zauzmu mnoga područja i gradove i naprave velike pokolje, pljačke i nered, uglavnom nad muslimanima:
- 1215 hidžretske godine zauzimaju Usejru. - 1218 h. g. zauzimaju Mekku. - 1220 h.g. zauzimaju Medinu.
Nastavili su svoje širenje do granica sa Irakom i do Šama.
Napoleon je poslao svoje izaslanike da uspostave suradnju i vezu sa ibn Saudom i ponudio mu savez protiv osmanske države.
Engleska je također, nakon što je njena vojska stigla 1798 g. po rođenju Isa ‘alejhi-sselam u Moskut, uspostavila lijepe odnose solidarnosti i podrške sa princem Saudom, naglašavajući da je njihova želja da imaju iskrene i srdačne prijateljske odnose sa vlastima Deri‘jjete i drugim vlastima u arapskim zemljama.
Britanci su naglasili Vehhabijama da se oni neće miješati u njihove borbe koje vode protiv onih koji se ne usuglašavaju sa njima po osnovama vjere i tražili su samo da Vehabije ne napadaju njihove usidrene lađe i brodove. Ibn Saud je izvjestio Britance proglasom 1810 godine da je izdao naređenje svojim ljudima da ne diraju britanske lađe i brodove.
Iz ovih detalja vidljiva je razlika u terminima. Ne spominje se više tekfir (proglašavanje kjafirima) onih koji neće sa njima, Kitab i Sunnet, u ime “La ilahe illellahu“ i sl.
Britanija se neće miješati u njihove vjerske sukobe, kada se proljeva muslimanska krv. Ona će jedino napadati one koji napadnu njene lađe i brodove s kojima su došli radi porobljavanja i pljačkanja islamsko svijeta. Saud im daje obećanje da njegovi ljudi neće dirati britanske lađe.
Britanska vlast je bila u stalnom miru, sporazumu i suradnji sa Vehabijama.
(Dr. Muhammed Husejn Šendub, u djelu Vehabijska fitna)