Jednom prilikom razbolio se Ebu Jusuf, učenik Ebu Hanifin i kasnije veliki islamski učenjak i hafiz hadisa, pa je Ebu Hanife, plašeći se da mu šta ne bude, jer je u njemu vidio velikog učenjaka, nekim svojim prijateljima zabrinuto govorio: - Ako izgubimo ovog mladića, teško da mu nađemo ravnog u znanju!
Allah je učinio da Ebu Jusuf vrlo brzo ozdravi i, obzirom da je čuo šta je njegov učitelj govorio o njemu, počeo se ponositi i uzdizati do te mjere, da nije više posjećivao predavanja svoga učitelja, već je sam organizirao kružoke i počeo zasebna predavanja iz oblasti šerijatskog prava.
Ebu Hanife, primijetivši da je Ebu Jusuf prekoračio mjeru i da se uzoholio i da, na takav način, neće dostići vrhunac u nauci, pošalje jednog čovjeka da upita Ebu Jusufa za jedno šerijatsko-pravno rješenje, u vezi sa krojačem.
Kada je taj čovjek došao Ebu Jusufu, nastupio je onako kako mu je rekao Ebu Hanife.
Počeo je pitanjem:
- Stalni mušterija donese svom krojaču jednog dana dovoljno platna da mu skroji odijelo. Pogodili su se da ga skroji za dva dirhema. Kada je bilo vrijeme za preuzimanje odijela, mušterija je došao, ali je krojač tada zanijekao da mu je on uopće donio platno za odijelo! Poslije se krojač duboko pokajao što je za tako male pare odbio stalnog muštriju i odlučio je da mu vrati to odijelo, uzme nadnicu za svoj rad i uljudno mu se izvine i zatraži halala! Šta mislite, ima li pravo, po šerijatu, uzeti mu ta dva dirhema za svoju zaslugu?
Imam Ebu Jusuf, bez dvoumljenja, odgovori: - Ima pravo!
Čovjek mu reče: - Niste pogodili!
Tada se Ebu Jusuf brzo ispravi: - Nema pravo!
Na to će onaj čovjek: - Niste pogodili ni ovaj put!
Tada imama Ebu Jusufa obli znoj. Kako i ne bi, kada njega učenog intelektualca, pred tolikim brojem prisutnih predavanju, ponizi jedan obični čovjek! Dakle, nije ni prvi, ni drugi odgovor, a on nije znao treći! Tek tada mu je sinulo da je takvo pitanje mogao postaviti samo njegov učitelj Ebu Hanife! Odmah je otišao do Ebu Hanife da se uvjeri u to. Kada se pojavio na vratima Ebu Hanifine kuće, on mu dobaci:
- Otkud u ova doba, da te nije, kojim slučajem, potjerao kakav krojač?!
Ebu Jusuf mu odgovori: - Pogodili ste, kao što ste nagovorili onog čovjeka da me pita!
Ebu Jusuf ga je zamolio da mu pojasni to zamršeno pitanje.
Ebu Hanife mu reče: - Stvar je jasna, ali te tvoja oholost priječila da zrelo razmisliš o ovom pitanju! Ako je krojač mislio sebi prisvojiti to odijelo, prije nego ga je skrojio, onda nema pravo na nagradu i zaradu, jer je krojio sebi, ali ako je to smislio, pošto je odijelo bilo skrojeno, onda mu je mušterija dužna platiti!
Na kraju je imam Ebu Hanife konstatirao: - Ko smatra da više ne treba učiti, neka plače sam nad sobom!
[Tekijjuddin b. Abdulkadir et-Temimi el-Misri, Et-Tabekatu-s-senijje, fi teradžimi-l-hanefijje, str. 107-108., kairsko izdanje, 1970. god. u obradi Abdulfettaha Muhammeda el-Hulvua]
