U svom Sahihu, u okviru Knjige o imanu, imam el-Buhari je jedno poglavlje naslovio riječima:
"Poglavlje: Povećavanje imana i njegovo smanjivanje i Allahove riječi "I povećali smo im uputu" i "Onima koji vjeruju se iman povećava" i Njegovih riječi: "Danas sam vam vjeru vašu upotpunio..." pa ako se ostavi nešto od upotpunjavajućih stvari onda mu je on umanjen" (El-Buhari, Sahihu-l-Buhari, str. 16., Daru Ibnu-l-Hejsem, Prvo izdanje, 2004.g.)
Iz samog naslova poglavlja, što kod imama el-Buharije predstavlja njegov stav o temi, vidljivo je da imam el-Buhari nečinjenje dobrih djela smatra faktorom umanjivanja, a ne gubljenja imana. Na to jasno ukazuju njegove riječi: "ako ostavi nešto od upotpunjavajućih stvari onda mu je on umanjen".
Shodno tome, neispravno je Buhariji pripisivati stav o uključivanje djela u sastavne dijelove ispravnosti imana. Imam el-Buhari, kao i ostali prvaci ehli sunnet vel džemata (eš'arije i maturidije) djela smatraju uslovima potpunosti, a ne uslovima ispravnosti imana.
Islamski učenjaci od vremena selefu saliha pitanju definicije imana pristupali su na dva načina:
– Definisanje minimalnog obima imana bez kojeg se on ne smatra ispravnim da bi se čovjek mogao nazvati vjernikom. (Uslovi ispravnosti imana)
– Definisanje maksimalnog obima imana koji pored uslova ispravnosti obuhvata i njegove plodove (Uslovi potpunosti imana)
Većina učenjaka prvih generacija je prilikom davanja definicije imana davala definiciju potpunosti imana te se takve njihove izjave i prenose u brojnim djelima. Jedan broj učenjaka je davao definiciju minimalnog obima imana i njihove definicije su prenesene u drugim knjigama. U suštini, između dva stava ne postoji razlika. Razlika je jedino u onome što se definiše. Učenjaci koji su ubrojali djela u iman složni su sa drugom grupom da je iman bez djela ispravan o čemu svjedoče njihove brojne izjave i djela.
Stavljati, međutim, djela kao uslov ispravnosti imana oprečno je Kur’anu i sunnetu te proizvodi teške posljedice koje su osnova brojnih zlodjela. Zagovornici uključivanja djela u uslove ispravnosti imana zbog toga osobu koja ne obavlja namaz smatraju nevjernikom, zbog toga mu ne klanjaju dženazu, ne ukopavaju ga u muslimansko mezarje i smatraju njegovo ubistvo dozvoljenim!
U ovom kratkom tekstu navešćemo nekoliko argumenata koji govore u prilog činjenici da djela ne mogu biti sastavni dio imana u njegovom minimalnom obimu te da se osoba koja ne radi dobra djela ipak smatra vjernikom:
1. Od Omera, r.a., se prenosi da je Džibril, a.s., došao Poslaniku, a.s., u liku čovjeka pa ga je upitao: “Šta je iman?” Poslanik, a.s., mu odgovori: “Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove Poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u da je i dobro i loše određeno od Njega.” Džibril mu na to odgovori: “Istinu si rekao!” (Muslim, Sahihu Muslim, Knjiga o imanu, poglavlje Spoznaja imana, islama, određenja i znakove Sudnjeg dana, hadis br. 1, 23/1, Daru Tajba, Rijad, Prvo izdanje, 2006.g.) Poslanik, a.s., je definisao iman i nije uvrstio djela u njega. Džibril, a.s., mu je to potvrdio. Pa zar može neko znati bolje od njih dvojice?!
2. Iman u arapskom jeziku znači tasdik- srčano ubjeđenje. Ebu-Bekr er-Razi u Muhtaru-s-sihahu kaže: الايمان: التصديق Iman je tasdik – srčano uvjerenje. (Er-Razi, Muhtaru-s-sihah, str. 11, Mektebetu Lubnan, Prvo izdanje, 1986.g.) Ibn-Menzur u Lisanu-l-arab kaže: ” الايمان ضد الكفر Iman je suprotnost kufru, الايمان بمعنى التصديق، ضده التكذيب Iman je u značenju tasdika – srčanog uvjerenja čija je suprotnost poricanje. ” (Ibn-Menzur, Lisanu-l-arab, 21/13, Daru Sadir, Bejrut) El-Fejruzabadi u El-Kamusu-l-muhitu kaže: آمن به ايمانا: صدّقه – Povjerovao je u njega imanom: vjerovao mu je. الايمان: الثقة و اظهار الخضوع و قبول الشريعة: el-Iman je povjerenje, iskazivanje poštovanja i prihvatanje šerijata. (El-Fejruzabadi, el-Kamusu-l-muhit, str. 1176, Muessesetu-r-risaleh, Bejrut, Šesto izdanje, 1998.g.) Sa određivanjem termina iman srčanim ubjeđenjem slažu se i el-Ezheri u Tehzibu-l-lugah, 313/12, er-Ragib u el-Mufredat fi garibi-l-kur’an, str.91. Promjena značenja riječi u jeziku (u ovom slučaju dodavanje djela u definiciju riječi iman) je poništavanje jezika i šerijata i onemogućavanje dolaska do šerijatskog propisa. Ukoliko je moguće promijeniti značenje riječi izvan onoga što je njeno značenje u jeziku onda to dovodi do nepouzdanosti u šerijatske naredbe jer bi onda svako mogao zagovarati drugačija značenja riječi od njene upotrebe u jeziku. Nepouzdanost u jezik, time, vodi u kufr i ateizam.
3. Suprotnost od imana je kufr, a to je negiranje i poricanje, i to biva srcem. Ono što je njemu suprotno mora takođe biti stvar srca jer nije suprotno ukoliko im se pozicije razlikuju. (El-Habbazi, el-Hadi fi usuli-din, str. 261., Istanbul, 2006.g., Marmara Ilahiyat Vakfi Yayinleri)
4. Allah, dž.š., je vezao djela za iman veznikom و u Kur’anu, a ono što je vezano i ono za šta se veže ne mogu biti ista stvar.
(El-Habbazi, el-Hadi fi usuli-din, str. 261.) Allah, dž.š., kaže:
إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ أُولَٰئِكَ هُمْ خَيْرُ الْبَرِيَّةِ
“Oni koji vjeruju i rade dobra djela oni su najbolji, oni su, zbilja, najbolja stvorenja!” (El-Bejjine, 7.)
5. Allah, dž.š., se vjernicima obraća kako bi im naredio određena djela. To je dokaz različitosti između onoga kome se naređuje i onoga što se naređuje jer bi u protivnom to bio besmislen govor, a besmislen govor ne priliči Savršenom. (El-Habbazi, El-Hadi fi usuli-d-din, 261.) Allah, dž.š., kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اذْكُرُوا اللَّهَ ذِكْرًا كَثِيرًا
“O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite.” (El-Ahzab, 41.)
6. Iman je uslov ispravnosti djela, a ono što je uslov ne može biti isto kao ono čemu je uslov. ( Hasan Kafi Pruščak, Džennetske bašče o temeljima vjerovanja) Allah, dž.š., kaže:
وَمَن يَعْمَلْ مِنَ الصَّالِحَاتَمِن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَى وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَأُوْلَئِكَ يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ وَلاَيُظْلَمُونَ نَقِيرًا
” A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, – ući će u džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.” (En-Nisa, 124.)
7. Da je iman naziv za skup koji čine djela zajedno sa srčanom potvrdom svega onoga sa čime je došao Poslanik, a.s., on ne bi postojao ako ne postoje djela, a to nije tako zbog toga što se onaj koji povjeruje i umre prije nego obavi namaz smatra vjernikom prema složnom mišljenju svih učenjaka. (El-Habbazi, El-Hadi fi usuli-d-din, str. 262.)
8. Da je ibadet iman onda bi onaj koji prelazi sa ibadeta na ibadet prelazio sa imana na iman i bilo bi ispravno reći da onaj koji pokvari ibadet poput namaza, posta i sl. kvari iman, a to nije tako. (El-Habbazi, el-Hadi fi usuli-d-din, str. 262.)
9. Da je namaz uslov ispravnosti imana onda se Poslanik, a.s., ne bi mogao nazvati mu’minom sve do obavljanja namaza i to bi iziskivalo da ga smatraju Poslanikom, a ne smatraju vjernikom. Namaz je u formi i broju kojem oni koji ga smatraju uslovom ispravnosti imana, propisan 10. godine po poslanstvu. Uslovljavanje ispravnosti imana namazom iziskuje da se Poslanik, a.s., ne smatra vjernikom 10 godina.
10. Allah, dž.š., nazvao je svoje robove vjernicima prije nego im je naredio namaz, a to je dokaz da namaz ne ulazi pod sastavne dijelove imana. Allah, dž.š., kaže:
قُل لِّعِبَادِيَ الَّذِينَ آمَنُواْ يُقِيمُواْ الصَّلاَةَ وَيُنفِقُواْ مِمَّا رَزَقْنَاهُمْ سِرًّا وَعَلانِيَةً مِّن قَبْلِ أَن يَأْتِيَ يَوْمٌ لاَّ بَيْعٌ فِيهِ وَلاَ خِلاَلٌ
“Reci vjernicima, robovima Mojim, da molitvu obavljaju i da udjeljuju i tajno i javno, dio onoga što im mi darujemo, prije nego što nastupi dan u kome neće biti trgovanja ni prijateljstva.” (Ibrahim, 31.)
I kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إِذَا قُمْتُمْ إِلَى الصَّلاةِ فاغْسِلُواْ وُجُوهَكُمْ وَأَيْدِيَكُمْ إِلَى الْمَرَافِقِ
“O vjernici, kad hoćete molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite…” (el-Maide, 6.)
Sami ef. Džeko