Ahmed Smajlović je na Islamskom teološkom fakultetu od osnivanja 1977. godine pa do kraja svoga života 1988. godine predavao akaid i studentima ovoga fakulteta predstavio četiri velika istraživača na polju akaida, islamskog vjerovanja. To su: Maturidi, Tahavi, Eš'ari i Ibni Tejmije koji su se nekako u isto vrijeme pojavili na području tadašnjeg islamskog svijeta u Semerkandu, Egiptu, Iraku i Siriji.
PRVA ŠKOLA MIŠLJENJA U AKAIDU
Pročelnik ove škole je Ebu Mensur el-Maturidi (238-333/852-944). Živio je, radio i djelovao u Semerkandu u Srednjoj Aziji.
O njegovoj porodici nemamo, dovoljno podataka. Zna se samo da mu porijeklo seže do Halida b. Zejda b. Kulejba čuvenog ashaba poznatog po nadimku Ebu Ejjub el-Ensari pripadnika plemena Benu Nedždžar kod koga je odsjeo Poslanik prilikom seobe iz Meke u Medinu. Poginuo je kao šehid 50/670 godine prilikom osvajanja Carigrada i ukopan pod zidinana ovoga drevnog grada. Bio je iskren i pošten u prenošenju hadisa od Allahova Poslanika.
Učesnik je svih pohoda Allahova Poslanika počevši od Bedra trijumfalne pobjede muslimana u sukobu sa paganima pa sve do kraja Poslanikovog života. Bio je učesnik i prvih sastanaka na Akabi te učesnik u sukobu muslimana sa Bizantom kada je jedan od ashaba samoinicijativno ušao u redove Bizantinaca pa su tada njegovi saborci rekli: „Bacio se svojim rukama u propast“, aludirajući na ajet „Ve la tulqu bi ejdikum ile t-tehluketi“. Međutim, ajet je objavljen zbog Ensarija, pojasnio je Ebu Ejjub, koji su se neko vrijeme sustegli od pomaganja Allahova Poslanika u obračunu sa paganima (Buhari, hadis br. 4516).
Nije nam poznata ni godina rođenja Maturidija. Neki tvrde da je rođen 236/850. godine, dok autor djela Historija islamske filozofije, bilježi 238/852. godinu kao godinu njegova rođenja.
Obrazovao se kao sto su se obrazovali i drugi u tzv. halka sistemu. Redosljed njegovih učitelja seže do Ebu Hanife. Među njima su najvažniji bili: Muhamed b. Mukatil, el-Razi, Ebu Bekr Ahmed b. Ishak, Ebu Nasr Ahmed b. el-Abbas i Nusair b. Jahja el-Belhi.
Ebu Mensur el-Maturidi je po završetku svoga školovanja preuzeo obavezu da mu djela Ebu Hanife a posebno ona iz oblasti akaida budu temelj za dalje proučavanje. Proučavajući djela Ebu Hanife: El-fikhu l-ekber fi ’ilmi l-kelami, objavljeno u Indiji 1331/1912 godine zajedno sa komentarom Ebu Mensura el-Maturidija, zatim djelo iz oblasti hadisa El-Musnedu fi l-hadisi objavljeno u Istanbulu i Egiptu na marginama El-Edebu l-mufred od Buharija on je uspjeo da napiše i neka veoma značajna djela iz oblasti tefsira, tumačenja Kur'ana (Te'vilu l-Kur'ani) iz akaida (Kitabu t-tevhidi i Kitabu l-mekalat) sa kojima je zauzeo ključno mjesto u ovim oblastima.
U djelu Kitabu t-tevhid opširno govori i podrobno obrazlaže svoj sistem i nastoji da uskladi ekstremna stajališta racionalista i tradicionalista. Ovaj metod usklađivanja oprečnih stajališta slijedili su i njegovi savremenici: Tahavi i Eš'ari koji su djelovali u drugim dijelovima tadašnjeg islamskog svijeta u Egiptu i Iraku. Oni su zajedno sa Maturidijem uspjeli da pronađu put i usklade suprotne stavove muatezilija i sunija koji je zadovoljio razum i prilagodio se općim načelima Kurana i Suneta. Oni predstavljaju tri škole mišljenja u akaidu nazvane po njihovim imenima.
KORIŠTENA LITERATURA
Ahmed Smajlović o tome je iscrpno govorio u svojim predavanjima na Islamskom teološkom fakultetu i napisima u časopisu Islamska misao koristeći pri tome relevantnu literaturu iz oblasti akaida kao što su disertacije odbranjene u Kairu, Tunisu i Engleskoj.
Doktorska disertacija El-'Akide el-Maturidijje odbranjena 1955. godine na Daru l-'ulumu u Kairu. Autor disertacije je Ejjub Ali koji je nekoliko godina proveo u pripremi ove disertacije o Maturidiju i njegovom učenju.
Doktorska disertacija Ara'u l-Maturidi el-kelamijje odbranjena 1982. godine na univerzitetu Zejtuna u Tunisu. Autor disertacije je Belkasem b. Hasan. Dijelovi ove disertacije objavljeni su i u časopisu El-Hidaja u Tunisu.
Doktorska disertacija Fethalaha Hulejfa o Fahrudinu Raziju i njegov osvrt na učenje Ebu Mensur el-Maturidija odbranjena na univerzitetu Kembridž u Engleskoj. O tome Fethalah Hulejf kaže: Prihvatio sam prijedlog Arberrija da predmet odbrane moga rada bude Fahrudin er-Razi i njegov osvrt na učenje Ebu-Mensura Maturidija i tom prilikom sam došao do djela Kitabu t-tevhidi, jedinog rukopisa u svijetu. Tada sam počeo razmišljati o radu na ovome rukopisu, a onda je njegovo najbolje kritičko izdanje objavljeno u Turskoj.
Akaidologija skripta Ahmeda Smajlovića urađena za potrebe studenata na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu u kojima je analizirao i rezimirao djelo Kitabu t-tevhid od Maturidija. Nažalost ta skripta su zagubljena. Posljednji put su viđena kod jednog od njegovih asistenata, a onda im se gubi svaki trag.
ZABORAVLJENI MATURIDI
Interesantno je napomenuti ističe Hulejf da o Ebu Mensuru Maturidiju nemamo nikakvih podataka kod Ibn Halduna, Ibn Nedima, Ibn Hallikana i Sujutija, istaknutih istraživača naše kulturne povijesti. U tome ga slijedi i Ahmed Smajlović i pita se koji su razlozi ovom zapostavljanju. Hulejf misli da te razloge treba tražiti u geografskoj udaljenosti Semerkanda od centara islamske moći. Ebu Mensur el-Maturidi je bio preteča Eš'arija. Eš'ari je četrdeset godina živio u i'atizalu, zabludi dok nije shvatio da je pogriješio. Tada se pokajao izjavom u kojoj stoji:
Ejjuhe n-nasu men ’arefeni fe kad ’arefeni ve men lem ju’arrifni fe ene u'arrifuhu bi nefsi ene fulan ibn fulanin kuntu ekulu bi halki l-Kur’ani ve enne l-lahe la terahu l-ebsaru ve ene l-an taibun muste'iddun li r-reddi ’ale l-mu'atezile.
Cijenjeni skupe! Mnogi od vas me poznaju, a oni koji me ne poznaju ja ću im reći« Ja sam fulan sin fulana. U prošlosti sam govorio i tvrdio da je Kuran stvoren, da nije iskonskog porijekla i da vjernici na Ahiretu neće vidjeti Allaha. Sada to poričem i zbog toga se kajem. Danas sam spreman da odgovorim mutezilijama i da stupim u polemiku sa njima po ovim pitanjima iz oblasti akaida, islamskog vjerovanja...
Eš'ari je to rekao nakon obavljenog namaza u jednoj od džamija u Basri na jugu Iraka, u četrdesetoj godini svoga života, dok je Ebu Mensur el-Maturidi od samog početka bio na braniku odbrane učenja ehli sunneta pa, i pored toga, on je zaboravljen. Njega, kao autora tefsira, nema među autorima o kojima Sujuti govori u djelu Tabakatu l-mufessirune. Nema ga ni u djelu Salahuddina Safedija koji zauzima važno mjesto među biografima koji je nastavio rad na biografskom djelu Ibn Hallikana. Nema ga ni u djelima Šuzuratu z-zeheb i Fuvatu l-vefijjat , ali je zato umjesto njega skoro u svim ovim djelima od Ibn Nedima pa do Ibn Hallikana naveden Ebu Džafer et-Tahavi, egipatski akaidolog, predstavnik hanefijskog akaida u Egiptu.
Ebu Mensur el-Maturidi je zaboravljen i kod Nesefija koji je parafrazirao njegovo djelo iz oblasti akaida i objavio ga pod svojim imenom našto će Ahmed Smajlović reći:
„Istini za volju desilo se to i onima koji su čak prezentovali misao Ebu Mensura el-Maturidija i zastupali njegovo učenje i bili neposredni učesnici u doprinosu i razvoju ovoga učenja kao što je Omer en-Nesefi.“
Nesefijev akaid bio je u programu na univerzitetu Al-Azher i u programu naših medresa i Šerijatsko-sudačke škole u Sarajevu od njenog osnivanja pa do gašenja. I sam sam bio svjedok tome dok sam bio učenik medrese koristio sam Nesefijev akaid.
Maturidi je izvršio uticaj i na Bakillanija u klasičnom periodu razvoja akaida iako je Bakillani bio sljedbenik šafijskog mezheba te na Muhameda Abduhua u novijem periodu razvoja akaida, autora Traktata iz oblasti akaida (Risaletu t-tevhidi - rasprava o islamskom monoteizmu). Čitavo jedno poglavlje iz Maturidijevog djela Kitabu t-tevhidi Muhamed Abduhu je uključio u svoje djelo. To je poglavlje koje je u prijevodu naslovljeno Lijepo i ružno u djelima (Husnun ve kubhun fi l-ef’ali).
Traktat Muhameda. Abduhua preveden je i na naš jezik i objavljen 1989. godine u ediciji Akaid u izdanju El-Kalema izdavačkog centra Islamske zajednice u Sarajevu uz moju recenziju i recenziju i pogovor drugih.
PITANJE STVARANJA KUR’ANA
Pitanje da li je Kur'an stvoren ili nije pokrenuto je još u vremenu posljednjeg halife iz dinastije Omejevića, a onda je doživjelo svoju kulminaciju u vremenu Abasidskih halifa: Me'muna, Mu'atesima, Vasika i Mutevekkila. Racionalisti su tvrdili da je Kur’an stvoren, a tradicionalisti da je on iskonskog porijekla. U polemici po ovom pitanju učešća je uzeo i Ebu Mensur el-Maturidi.
Međutim, ovo nije prvo pitanje u kome su se oni razišli. Prije toga razlaz je bio i u pitanju slobodne volje. Je li čovjek slobodan i može li on po svojoj volji da bira svoja djela?
Hasan el-Basri smatra da je čovjek potpuno slobodan u svome izboru dok su oni koji su se tome suprostavili smatrali da je čovjek poput grana drveća koje se pokreću prisilom, prinudom, a ne svojom voljom (inne l-insane fi ’amelihi l-idarijji ke egsani š-šedžereti fi harekatiha l-idtirarijje).
Sljedeće pitanje koje je obilježilo ovo vrijeme bilo je pitanje el-Menziletu bejne l-menziletejni a koje se odnosi na fasika, velikog griješnika (murtekibu l-kebireti) . Je li on vjernik ili nije?
Hasan el-Basri smatra da je on vjernik-griješnik. Vasil ibn ’Ata čelni čovjek mu’atezile koji je u početku bio učenik Hasana el- Basrija suprostavio se svome učitelju i napustio sastanak u džamiji Basre. Tada je Hasan el-Basri rekao: Lekad i'atezele 'anna (On se odvojio od nas) . Otuda su oni prozvani i u narodu poznati kao mu’atezilije.
RAD NA USKLAĐIVANJU STAVOVA
Sukobi između mu’atezilija i sunnija tada su dobili novi zamah sve dok se nije pojavio Maturidi i počeo raditi na usklađivanju stavova između jednih i drugih. To usklađivanje očituje se prvo u taklidu koji je i kod jednih i kod drugih nedjelotvoran, zatim se očituje i u pitanju Allahove volje Koji čini ono što čini po Svojoj volji i po Svome izboru.
Objava i razum su osnova za spoznaju vjere i vjerovanja. Objava je data Božijim poslanicima. Prenošena je slušanjem. Slušanje ima različite nivoe vrijednosti. Zato je tu i razum on je neodvojivi dio svijeta. Niko se ne može pozivati na svoju iskosnost i vječnost. Svi smo mi kao ljudi svjesni svoga nastanka, ograničenosti i nestanka. Allahova obavijest ljudima jeste da je On, samo On, Stvoritelj svega, Kreator svijeta i da Njemu, samo Njemu, pripada sve.
Svijet je nastao. Nije oduvijek, a nije ni zauvijek. Sam od sebe nije mogao nastati. Nužan mu je Stvoritelj. To lahko možemo da vidimo po živom i neživom svijetu. Živi, odnosno organski svijet nemoćan je da sam po sebi i sam od sebe nastane, a šta onda da kažemo za drugi neorganski, mrtvi, neživi svijet. Stvoritelj je samo Jedan. Sve nam govori o tome i sve ide tome u prilog. Drugačije je nemoguće. Stoga je islamska obaveza, vjerovanje u Njegov Rububijet i Uluhijet. Ne možemo za Allaha reći da je tijelo jer to predpostavlja ograničenost. Međutim, možemo upotrijebiti izraz šej'un koji je upotrijebljen i u Kur’anu: Lejse ke mislihi šej’un (Eš-Šura, 11). Ništa nije kao On! O atributima Allaha dž.š. možemo govoriti samo onako kako On sam Sebe opisuje u Kur’anu.
O počiniocima grijeha i njihovom odnosu prema imanu Maturidi to objašnjava racionalno i tolerantno. Polazeći od pitanja da li je počinitelj nekog grijeha raskinuo sa imanom, on će ići na racionalno, logičko i kur’ansko-sunetsko rješenje sve dok počinilac nije raskinuo sa imanom postoji, po Maturidiju, mogućnost oprosta, tevbe, šefa’ata i rahmeta.
Maturidi se ne opterećuje iluzijama kada je u pitanju i viđenje Allaha na drugom svijetu ahiretu. Sam Kur’an o tome govori na više mjesta u mnogim ajetima, ali način na koji će se vidjenje ostvariti ili kako će to biti Maturidi se time ne opterećuje kao što se ne opterećuje kada je u pitanju el-Arš. Maturidi će i ovdje tražiti potvrdu vjerovanja u kur’anskom tekstu i njegovom smislu, a o načinu samog položaja na el-Aršu neće posebno raspravljati.
Mnoga pitanja u tom vremenu su pokrenuta, ali pravi lom nastao je kada je pokrenuto pitanje stvaranja Kurana (Fitnetu halki l- Kur’ani) i kada su oni koji to nisu prihvatili označeni kao nevjernici. Heli l-Kur’anu mahlukun em ennehu kadimu ezelijjun. . . (Je li Kur’an stvoren ili je on iskonskog porijekla?) .
Kamo sreće da su mu’atezilije svoj razum usmjerili u drugom pravcu. Oni su mogli, ističu mnogi, dosta doprinijeti islamskoj ideji da su svojim razumom išli pravim putem, zašta je razum i stvoren, putem ljudskih znanosti umjesto što su svoje mogućnosti usmjerili na pitanje slobodne volje i pitanje stvaranja Kur’ana.
Ibn Haldun ističe da su oni sa ovim pitanjem nanijeli veliku štetu islamu i muslimanima. Ahmed Emin i Ahmed Behdžet smatraju da je sa njihovom pojavom i pogrešnim usmjeravanjem sve to izgubljeno, propalo, a njihova lađa se otisnula u dubine mora u nepovrat.
Ibn Haldun smatra da ’ilmu l-kelam - dijalektička teologija kao nauka u ovom vremenu nije nužna jer inovatora, i heretika više nema, a vodeći ortodoksni učenjaci zaštitili su nas od njih onim što su napisali i zabilježili. Racionalni dokazi trebali su im samo onda kada su branili svoje mišljenje. Sada je, pak, ostalo samo da se raspravlja o tome da je stvoritelj neovisan od mnogih zabluda i zaključaka.
Kada je Džunejd, učeni teolog, sufija iz Bagdada (umro 298/910) prošao pored teologa dijalektičara u trenutku kada su se bili upustili u raspravu o Božijim atributima, upitao je: Ko su ovi?
- To su ljudi koji dokazima hoće da oslobode Allaha od atributa nastajanja i obilježja nesavršenosti - odgovorili su.
- Poricanje nedostataka, ondje gdje je nedostatak nemoguć, jeste nedostatak - odgovorio je. (Nefju l-'ajbi hajsu jestehilu l-'ajbu 'ajbun)
Nešto kasnije Ibn Haldun sam sebe koriguje pa kaže: "Ipak korist od ove nauke za pojedine ljude i one koji traže nauku, značajna je, budući da nije dobro da jedan sunnija ne poznaje teorijske dokaze njene doktrine. A Allah' je zaštitnik' vjernika (Alu Imran, 68) .
Ovome naprijed kazanom treba dodati da je ova nauka značajna.
Ona je temelj svih islamskih nauka unutar koje se promišljaju temeljna pitanja islamskog vjerovanja, jer svako vrijeme pa i ovo naše nije imuno od ateista.
Šta je cilj ove nauke osim da metodološki razvija put do spoznaje Allaha sa Njegovim utvrđenim atributima uz potpuno ukidanje svega onoga što je Njemu nedostojno pripisivati. Vjerovanje u Njegove poslanike na osnovu čistog uvjerenja u kome se duša oslonjena na dokaze smiruje, a ne prepušta slijepom imitiranju. U ovome se slažu svi, a i bez toga Kur’an nam je dovoljan kao argument koji nam naređuje da koristimo razum i promatramo sve oko sebe.
Puko imitiranje prethodnika koliko god može da dovede do istine toliko može odvesti i u zabludu, koliko god može biti korisno toliko može biti i štetno. To je krivi put koji slijedi animalni svijet, a nikako čovjek kao rezumno biće (Risaletu tevhid, Sarajevo, 1989, 40-41).
DRUGA ŠKOLA MIŠLJENJA U AKAIDU
Predstavnik ove škole je Ebu Dža’fer et-Tahavi (239-321/853-933). Rođen je u jednom malom mjestu u Egiptu gdje je živio, radio i djelovao. On je prvo bio predstavnik šafijskog pravnog sistema, a onda je to napustio i oglasio se u hanefijskoj pravnoj školi.
Autor je mnogih djela izmedju ostalog i jednog vrlo značajnog djela iz oblasti akaida koje je pod naslovom El-Akide et-Tahavijje u Egiptu i drugdje doživjelo više izdanja, a prevedeno je i na bosanski jezik. Autor prijevoda je Ahmed Smajlović. Prijevod je objavljen u časopisu Islamska misao 1986. godine i dvojezično u El-Hidaji biltenu Udruženja ilmije u Visokom u ratnom periodu.
Djelo nosi naslov po svome autoru što je bila praksa za velike učenjake i poznata djela. Pod tim naslovom djelo je i najpoznatije. Ovo ističemo, navodi A. Smajlović, zbog toga što Brokelman a po njemu i Kasim Dobrača registrujući djelo pod naslovom Akidetu t-Tahavi (Risala o islamskom vjerovanju) kaže: „Ovaj rad je poznat još i pod ovim naslovima: Risaletun ve mukaddimetun fi usuli d-dini (Poslanica ili uvod o temeljima vjere); Akidetu ehli s-sunneti ve l-džema’ati (Vjerovanje ehli sunneta ve l-džema'ata ) i Bejanu ehli s- suhneti ve l- džema'ati (Objašnjenje ehli sunneta ve 1-džema’ata) . Ahmed Smajlović ističe da se opredijelio za naslov El-Akide et-Tahavijje jer je tako djelo naslovio i Albani koji je uporedio tekst djela sa njegovim originalom i izdao ga uz svoj komentar i bilješke 1974. godine. To djelo služilo nam je kao osnovni tekst prema kome je napravljen naš prijevod Tahavijeva akaida.
Ovo djelo koristio je i Hasan Kafi Pruščak prilikom pisanja svoga djela iz oblasti akaida poznatog pod naslovom Nuru l-jekini fi usuli d-dini koje prema mnogima predstavlja komentar Tahavijevog akaida.
Djelo El-Akida et-Tahavijja mnogo puta je prepisivano i štampano. Danas je teško utvrditi koliko puta je to činjeno i gdje. I kod nas je prepisivano, proučavano i tumačeno. Bilo je u upotrebi sa komentarom ili bez njega, stoljećima kao udžbenik širom islamskog svijeta. I sada je ovo djelo u programu na svim teološkim i šerijatsko-pravnim fakultetima pa i na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu.
Analizom Tahavijevog djela i njegovih komentara dolazimo do zaključka da se ovdje radi o značajnom i sistematizovanom djelu nastalom iz autorovog ozbiljnog promišljanja kur’ansko-sunetskog vjerovanja i njegovog uvezivanja na temeljima hanefijskog mezheba. .
Vidljivo je da je Tahavi imao na umu poznati hadis Allahova Poslanika kada je na upit Džibrili Emina šta je iman odgovorio: "Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove poslanike, proživljenje na drugom svijetu i susret sa Allahom na Sudnjem danu" (Sahihu l- Buhari, hadis br. 50).
Nakon ovih temelja islamskog vjerovanja Tahavi navodi i nekoliko kur’anskih ajeta koji potvrđuju ovo vjerovanje . Ovdje navodimo samo neke od tih ajeta:
Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara Njegova i vjernik - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove . . . (el-Bekare, 285).
Vjerovanje u Allaha dakle mora biti nepokolebljivo jer je On samo On Gospodar svega, jer On samo On posjeduje sve, jer On samo On vlada svim. Zato samo On zaslužuje da Ga obožavamo i da Mu se klanjamo, jer samo On ima apsolutno savršena imena i atribute čiste od svih nedostataka.
Nakon toga Ahmed Smajlović govori o tevhidu r-rububijjeti, tevhihidu l-uluhijjeti i tevhidu esmaillahi ve sifatihi. Ovdje je on upotrijebio originalne akaidske izraze jer samo oni, kako kaže, najbolje izražavaju ono što se želi postići.
Prva vrsta tevhida jeste kategoričko vjerovanje u Allaha Gospodara svega što postoji. Druga vrsta jeste da se samo Allahu može klanjati, da se samo On može obožavati i da se samo Njemu može molitvom obraćati i treća vrsta tevhida jeste vjerovanje u Božija svojstva, atribute, koja su lišena svake manjkavosti i bilo kakvog nedostatka. "Ništa nije kao On. On sve čuje i vidi. Nije rodio i rođen nije".
Suprotno od ove tri vrste tevhida postoje i tri vrste širka: širku rububijjetu, širku uluhijjetu i širk fi esmaillahi ve sifatihi od kojih se svaki vjerujući musliman mora distancirati. Allah nema saučesnika u stvaranju i upravljanju. Samo se Allahu treba klanjati i moliti nikom drugom osim Njega. On posjeduje lijepa imena i savršene atribute. Ostali temelji islamskog vjerovanja neposredno se nadovezuju na gore navedene osnovne temelje vjerovanja.
TREĆA ŠKOLA MIŠLJENJA U AKAIDU
Predstavnik ove škole je Ebu l-Hasan Ali el-Eš'ari (239-330/853-941). Živio je, radio i djelovao u Iraku. Svojim radom i istraživanjima obogatio je ovu naučnu oblast. On je bio i ostao Šafijski predstavnik akaida. Njemu je Ahmed Smajlović posvetio više stranica u časopisu Islamska misao, a onda je našao za shodno da čitaocima ovoga časopisa ponudi u prijevodu jedno poglavlje iz njegovog kapitalnog djela Meqalatu l-islamijjine koje govori o izvorima islamskog vjerovanja zasnovanog na Kuranu i Sunnetu Allahova Poslanika.
Njegov učitelj bio je Ebu Ali el-Džubbai, poznati muatezilija koji mu je pomogao da izraste ne samo u jednog od najvećih mislilaca svoga vremena nego i da postane jedan od najvećih islamskih teoretičara. A onda su se razišli. Danas je teško proniknuti, ističe Ahmed Smajlović, u prave razloge Eš’arijevog misaonog preokreta od i'atizala ka ehli sunnetu što je, nema sumnje, snažno uticalo na kasnije tokove islamske filozofske i akaidske misli. Neki ističu da je pravi razlog razilaženja između učitelja i učenika u tome što je učenik zagovarao teoriju o određenju koja se znatno razlikuje od iste koju je zastupao njegov učitelj.
Borio se protiv mu'atezile njihovim oružjem koristeći pri tome - logičku dijalektiku - koja mu nije bila strana jer je četrdeset godina proveo u primjeni njihovog sistema a onda se distancirao.
Često je isticao: „Naš stav koji zastupamo i vjerovanje koga se pridržavamo jeste Kur'an i Sunnet, zatim ono što se vjerodostojno prenosi od ashaba, onda učenih njihovih sljedbenika, potom priznatih hadiskih imama s čime smo zaštićeni i onoga na čemu je bio imam Ahmed ibn Hanbel. . . jer oni koji se razilaze s njim daleko su od prave istine s kojim je Uzvišeni Allah istinu potvrdio u vrijeme pojave zabluda“ (Pogovor djelu Mekalati Muhjuddina Abdulhamida).
U predgovoru djela Mekalatu l-islamijjine ve ihtilafu l-musalline El-Aš’ari kaže: Svako ko hoće da se upozna sa ideologijom drugih primijetiće kao što sam i ja primijetio površnost u izlaganju i pogrešnost u interpretiranju drugog i drugačijeg iz želje omalovažavanja onih s kojima se razilaze i ne slažu što očito ne predstavlja metod bogougodnih. Ovo me podstaklo da objasnim to što trebam objasniti bez pretjerivanja i opširnosti.
Nema sumnje, ističe Ibrahim Medkur, da je pitanje stvaranja Kurana bilo granična linija između umjerenosti i pretjerivanja u akaidu. Ovo je bila priprema za rađanje ove škole u akaidu. Konačno El-Eš'ari nije ništa drugo već rezultat svoga vremena i glasnik islamske svijesti i savjesti. Njega su u tome potpomogla i druga dvojica njegovih istomišljenika Ebu Džafer et-Tahavi i Ebu Mensur el-Maturidi jedan u Egiptu a drugi u Semerkandu zastupajući približno iste stavove. Uostalom sva trojica pripadaju istoj imanskoj orijentaciji.
ČETVRTA ŠKOLA MIŠLJENJA U AKAIDU
Pročelnik ove škole je Ibn Tejmije, autor djela Kitabu t-tevhid. Ibn Tejmije je rođen u Harranu 661/1263 godine, a umro u Damasku 728/1327. godine. Na dženazi u Damasku prilikom njegovog ispraćaja do vječnog počivališta prisustvovao je veliki broj ljudi nešto, kako to navode neki izvori, oko 200 000 muškaraca i 15 000 žena. Od njega se primjerenim govorom oprostio Ibnu l-Verdi.
Ibn Tejmije je odrastao u porodici čije je stablo bilo čvrsto u zemlji, a grane visoko prema nebu koje je davalo plodove u svako doba koje Gospodar njegov odredi.
Živio je jedno vrijeme u Harranu a onda se nakon prodora Mongola na ovo područje sa roditeljima preselio u Damask. U Damasku je završio svoje obrazovanje iz oblasti islamskih nauka.
Autor je mnogih djela između ostalog i djela iz oblasti akaida štampanog pod naslovom Kitabu t-tevhid. Poznat je i po fetvama zbog kojih je često bio u zatvoru. U Damasku su, pored Ibn Tejmije, živjeli i poznati islamski istraživači: Nevevi, Ibn Deqiq el-’Id, Ibn Džema'a, Ibn el-Verdi i drugi koji su se bavili hadisom i proučavali sened prenosilaca hadisa kako bi izdvojili vjerodostojne od onih koji to nisu. To je vrijeme u kome su nastale mnoge zbirke od četrdeset hadisa. Spomenut ćemo ovdje samo Nevevijevu zbirku u kojoj je iz mnoštva hadisa izdvojio četrdeset moralno važnih izreka Allahova Poslanika da se o njima razmišlja i rasuđuje.
U Damasku je tada postojalo više škola i kulturnih centara u kojima je proučavan tefsir, hadis, fikh, ilmu l-kelam (dijalektička teologija) itd. Tu je Ibn Tejmije uzeo osnovne smjernice iz oblasti ovih naučnih disciplina.
Ono što je posebno privuklo pažnju Ibn Tejmije jeste polemika koja je vođena između sljedbenika imama Ahmeda ibn Hanbela i onih koji su slijedili učenje El-Eš’arija.
Prvi su u akaidu slijedili isti metod koji su slijedili i u fikhu, šerijatskom pravu, a to je, po Ibni Tejmiji, nedopustivo. Propise iz oblasti akaida donosili su na osnovu drugostepenih, deriviranih izvora, dok su El-Eš’arije koristili filozofiju i mišljenje i’atizala po tom pitanju oslanjajući se na razum i logiku.
ŽIVOT U ZATVORIMA
Ibn Tejmije je skoro pola svoga života proveo u zatvoru u Damasku, Kairu i Aleksandriji. Smatrao je da su vrata idžtihada otvorena pa je donosio fetve, pravna rješenja, koje nisu bile usklađene sa mišljenjima ostalih šerijatskih pravnika. Tako je zbog fetve o razvodu braka (tahlil) sebi dopustio slobodu koju nisu dozvoljavali pravnici iz ostalih pravnih škola. Tada je osuđen na kaznu zatvora od pet mjeseci i osamnaest dana koje je proveo u zatvorskoj tvrđavi u Damasku.
Nakon izlaska iz zatvora opet je osuđen zbog fetve o zabrani posjećivanja grobova svetaca i poslanika pa se opet našao u zatvorskoj tvrđavi u Damasku zajedno sa Ibn Dževzijem svojim učenikom . Tu se razbolio i nedugo poslije toga umro.
U dodijeljenoj sobi u zatvoru dao se na pisanje komentara Kur’ana i na pisanje traktata protiv svojih klevetnika te o drugim pitanjima zbog kojih je čamio u zatvoru. Kada su to saznali oni koji su ga zatvorili oduzeli su mu tintu, papir, pero i napisana djela.
U Egiptu je bio u zatvoru zbog stava prema filozofiji i tesavvufu. Godinu dana je proveo u zatvoru u Kairu a drugu godinu u zatvoru u Aleksandriji. Nakon toga pušten je na slobodu.
Bio je veliki antropomorfista. I riječju i djelom borio se protiv svih sekti koje su postojale u tom vremenu. Na udaru je bilo i Eš’arijevo učenje za koje je tvrdio da je to spoj učenja raznih sekti u tom vremenu. Posebno se osvrnuo na njegovo učenje o Božanskim atributima i qaderu, predodređenju (Leksikon islama).
KITABU T-TEVHIDI
Kitabu t-tevhidi je njegovo glavno djelo iz oblasti akaida u kome raspravlja o jednom od najvažnijih problema sa kojima je suočeno čovječanstvo od najstarijih vremena, a to je pitanje vjerovanja, odnosno pitanje uluhijjeta zbog koga su objavljene mnoge nebeske knjige i zbog čega su došli mnogi vjerovjesnici.
Ibn Tejmije u ovome djelu objašnjava do u detalje problem vjerovanja prilikom objašnjavanja riječi Uzvišenog Allaha: Ijjake na'budu ve ijjake neste'inu (Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo) pojašnjavajući šta znači obožavanje i potreba čovjeka da se za pomoć obraća samo Allahu. Nakon toga raspravlja o problemu dobra i zla i njegovom postojanju na ovome svijetu. Zašto zlo nije pripisano Allahu? U odgovoru na ovo pitanje on koristi racionalne dokaze u koje nema nikakve sumnje. U tu svrhu on navodi i mnoge kur’anske ajete i vjerodostojne Poslanikove hadise da bi dokazao da je Allah čist od toga, da se zlo ne može pripisati Allahu. To je djelo čovjeka, a ne Allaha u čijoj ruci je svako dobro (bi jedihi l-hajr).
RUKOPIS DJELA
Rukopis ovoga djela nalazi se u Daru l-kutubu u Kairu. Na prvoj stranici rukopisa nalazi se naslov Kitabu t-tevhid koji je za štampu priredio i objavio Muhamed Sajid Džulejd 1972. godine, a na naš jezik preveo Ahmed Smajlović i objavio u Islamskoj misli 1987-88. g. Ovo djelo je doživjelo još dva izdanja u Kairu 1973. i 1979. god., a nalazi se i u djelu Medžmu’atu l-fetava Ibn Tejmije u prvom džildu objavljenom u Mensuri u Egiptu 1997. god.
Tu je doživjelo još dva izdanja: 2001. i 2005. godine zajedno sa fetvama Ibn Tejmije.
Ovdje iz ovog djela donosimo samo neke fragmente o Fatihi:
Ijjake na'budu ve ijjake neste'inu (Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo) uz njeno značenje i važnost kao i stav čovjeka u odnosu na obožavanje i traženje pomoći od Uzvišenog Allaha.
FRAGMENTI O FATIHI
Muslim bilježi u Sahihu da je Ibn Abbas rekao: „Dok je melek Džibril sjedio kod Poslanika začu se škripanje, on podiže glavu i reče: Ovo je jedna od kapija nebesa, koja do danas nikad nije otvarana. Na njoj se pojavi melek i on reče: Ovo je melek koji je došao na Zemlju. Nije do sada nikad dolazio. Pozdravio je i rekao:
„Muhamede obradovan si sa dva svjetla koja sam ti donio, a koja nisu donošena nijednom Božijem poslaniku prije tebe: Fatiha i ajeti na kraju sure el-Bekare. Ni jednog njihovog harfa nikad nećeš proučiti a da ti Uzvišeni Allah neće dati ono što od Njega tražiš”.
U nekim rivajetima hadisa kaže se da je Fatiha uzeta iz riznice koja se nalazi ispod Arša.
U Fatihi, Ummu l-Kur’ani, prvom poglavlju Kur’ana, Uzvišeni Allah upućuje vjernike kako se u svom obožavanju i traženju pomoći od Uzvišenog Allaha imaju pridržavati univerzalnog tevhidskog principa: „Ijjake na'budu ve ijjake neste'inu“ što u prijevodu znači: „Allahu, samo se Tebi klanjamo i samo od Tebe pomoć tražimo“.
Ova sura je bit, suština Kur'ana (Ummu l-Kur'ani). Ona je Fathatu l-Kitabi (Uvod u Božansku objavu) . Ona je sedam kur’anskih ajeta koji se ponavljaju (es-Seb'u l-mesani ve l-Kur’anu l-'azim). Ona je djelotvorna (eš-Šafija) i dostatna (el-Kafija). U namazu je obavezna. Nema namaza bez Fatihe. Ne može je ništa zamijeniti. To je najodabranija sura u Kur’anu. Muhamed Allahov poslanik kaže:
„Nešto slično ovoj suri nije objavljeno ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Zeburu pa ni u Kur’anu nema poglavlja ovakvog značaja kao što je es-Seb'u l-mesani ve l-Kur'anu l-’azim“.
O značenju i vrijednosti ovog poglavlja ima veliki broj hadisa, rasprava i studija. Ovdje navodimo samo mišljenje Hasana el-Basrija koje je apostrofirao Ibn Madže a u kome stoji:
„Uzvišeni Allah je objavio stotinu i četiri knjige čije je znanje sabrano u četiri knjige, a značenje ovih knjiga sabrano je u Kur'anu, njegovo u el-Mufessalu, ovoga u Ummu l-Kur’ani, a njeno u ove dvije riječi: „Ijjake na'budu i ijjake ne ste'inu“ prema tome znanje objavljenih knjiga nalazi se u ove dvije sveobuhvatne riječi“.
To potvrđuje i vjerodostojni hadis u kome stoji da je Uzvišeni Allah podijelo Fatihu na dva dijela kada je rekao:
„Podijelio sam Fatihu između Mene i Moga roba, a robu sam dao ono što zatraži. Kad rob kaže: Hvala Allahu Gospodaru svjetova, Allah na to odgovara: Hvali Me Moj rob. Kad rob kaže: Opći Dobročinitelj Milostivi, Allah odgovara: Slavi Me Moj rob. Kad rob kaže: Vladar Sudnjeg dana, Allah odgovara: Veliča Me i uzvisuje Moj rob.“
Kad rob kaže: „Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo“, Allah odgovara: „Ovo je između Mene i Moga roba, a rob će imati ono što traži“. Kad rob kaže: „Uputi me na pravi put, na put onih koje si obasuo Svojim blagodatima, a ne na put onih na koje se srdiš i koji su zalutali“, Allah odgovara: „Ovo je za Moga roba i rob će imati ono što traži.“
IMAN I ISLAM
VJEROVANJE I OČITOVANJE
Iman je vjerovanje, a islam očitovanje vjerovanja. Iman se sastoji od šest temelja na kojima počiva vjerovanje: vjerovanje da nema drugog boga osim Allaha Jednog i Jedinog. To je prvi šart vjerovanja. Drugi je vjerovanje u Njegove meleke, treći je vjerovanje u Njegove knjige-objavu, Četvrti je vjerovanje u Njegove poslanike, peti je vjerovanje u Sudnji dan, dok je šesti šart imana vjerovanje da sve što se događa i zbiva biva Božijom voljom i Njegovim određenjem. Imanski šarti su predmet akaida dok su islamski predmet očitovanja.
Islam je očitovanje vjerovanja. On počiva na pet islamskih temelja: Kelimei šehadetu - vjerovanju i očitovanju da je samo Allah Bog i da je Muhamed Njegov rob i poslanik. Drugi temelj islama jeste pet vakata namaza. Treći je post mjeseca ramazana. Četvrti je zekat-određeno materijalno davanje i peti posljedni temelj islama jeste hadž, odnosno hodočašće Kabe u Meki koje u mogućnosti. Iman i islam predstavljaju duhovne i socijalne vrijednosti islama. Na upit Džibrili Emina šta je to iman a šta islam Poslanik je odgovorio kako je to gore navedeno, a Maturidi je o tome opširno govorio u dodatku djela Kitabu t- tevhidi pod naslovom Mes’eletu l-islami ve l-imani. To je njegovo dodatno objašnjenje odnosa između islama i imana sa kojim će se ponovo dokazati kao izuzetni mislilac i poznavalac akaida.
SMISAO I ZNAČAJ AKAIDA
Akaid je arapska riječ. Ima, prema rječnicima na arapskom jeziku sljedeća značenja: vjera, vjerovanje, doktrina, učenje itd. Ušla je u naš jezik preko turskog jezika i ponaša se prema pravilima našeg jezika. Mnoga djela su napisana pod tim imenom: Akaid Maturidija, Akaid Tahavija, Akaid Nesefija, udžbenici koji su dugi niz godina bili u upotrebi u našim srednjim vjerskim školama i onim višeg ranga zatim na Islamskom teološkom fakultetu i drugim fakultetima. Sva ova djela iz oblasti akaida pripadaju hanefijskoj pravnoj školi.
Ona nose naslov po svojim autorima što je bila praksa kod velikih učenjaka i kapitalnih djela. Pod tim naslovom djela su najpoznatija i najodređenija. Ta praksa prisutna je i u našem vremenu. Tako se u našem jeziku susrećemo sa Gramatikom bosanskog jezika po Midhatu Riđanoviću koja je ne tako davno bila na udaru naše kulturne javnosti iako je njen naslov kompatibilan sa gore navedenim naslovima s područja islamske kulturne baštine.
NAZIVI I PERIODIZACIJA AKAIDA
Akaid je poznat i kao nauka o osnovama islamskog vjerovanja ('limu l-usuli) te kao nauka o dijalogu (’ilmu n-nazar), zatim kao nauka o Božijim atributima ('ilmu s- sifati) i, na kraju, kao nauka o Božijem jedinstvu (’ilmu t-tevhid) nazvana tako po najvažnijem dijelu unutar te naučne discipline, a to su dokazi o jedinstvu Allaha u Biću i atributima.
Kod nas je ova naučna, oblast poznata samo kao Akaid. Istina Mehmed Handžić je tu naučnu oblast nazvao 'Ilmu l-kelam a to je dijalektička teologija koja, prema Ibn Haldunu, sadrži odbranu vjerovanja racionalnim dokazima i upušta se u polemiku sa onima koji su odstupili od učenja prvih muslimana.
Akaid je, historijski gledano, imao šest perioda u svome razvoju, svaki period je imao svoje osobenosti i karakteristike koje su ga činile posebnim periodom. Ti periodi su:
Period vahja ili revelacije
Period hulefai rašiduna ili prve četverice halifa
Period Benu Umejje
Period Benu l-Abbas
Period opšte stagnacije, odnosno dekadence
Period buđenja ili savremenosti, odnosno period renesanse
Treba imati u vidu da je navedena periodizacija daleko bolja, lakša i jednostavnija, ali istovremeno i historijski bliža od one koju su slijedili Gardet i Anavati a koju bilježi i Nerkez Smailagić u Klasičnoj kulturi islama (1/136). Ta periodizacija kod njih izgleda ovako:
Period preformacije u Medini
Period vrenja ili susreta s kršćanskom teologijom
Herojski period, sukob muatezilizam-tradicionalizam ili susret s grčkom filozofijom.
Pobjeda eš’arizma
Gazalijev eklekticizam i put takozvanih „modernih”
Period krutog konzervatizma.
Period modernizma, ili reformizma.
EKSTREMA STAJALIŠTA U AKAIDU
Ashabi i njihovi savremenici, tabi'uni, smatrali su da kur'anske ajete treba uzimati u njihovom pojavnom značenju, onako kako su i objavljeni. Vjerovanje prvih muslimana bilo je zasnovano na tenzihu, lišenosti Allaha dž.š. od ljudskih osobina. Božije biće nije kao druga bića. Njegovi atributi nisu kao drugi atributi. On postoji na svakom mjestu i u svako vrijeme.
To je trajalo jedno određeno vrijeme dok se nisu pojavili oni koji su počeli usiljeno da tumače ajete. Tada je došlo do razlaza među njima u shvatanju ovih ajeta i Poslanikovih hadisa:
Jedu l-lahi fevqa ejdihim (Allahova ruka je iznad njihovih ruku); Ma mene'ake en tesdžude lima haleqtu bi jedejje (Šta te je navelo da se ne pokloniš onome koga sam Ja Svojim rukama stvorio); Ve jebqa vedžhu rabbike zu l-dželali ve l-ikrami (Ostaje samo lice Gospodara tvoga, Veličanstvenog i Plemenitog); Ve li tusne'a 'ala 'ajni (I da budeš othranjen pred okom Mojim); Tedžri bi e'ajunina (Lađa koja je plovila pred Našim očima); Er-Rahmanu 'ale l-'Aršisteva (Svemilosni koji vlada sa visokog Arša); Bel jedahu mebsutatani (Ne, obje ruke Njegove su otvorene).
Allah ima Svoje ruke bez kakvoće (ejdun bila kejfin). Allah ima Svoje oči bez kakvoće ('ujunun bila kejfin), kao što je to vidljivo u gore navedenim ajetima.
Također je došlo i do usiljenog tumačenja Poslanikovih hadisa kao npr. hadis u kome stoji: Inne qulube beni Ademe kulluha bejne isbe'ajni min esabi'i r-Rahmani (Srca potomaka Benu Adema nalaze se između dva prsta Milostivog).
Nakon toga došlo je do još jače polemike među njima pa i do podjele pojavom 'Ilmu l-kelama, dijalektičke teologije.
Prva grupa je ostala na pozicijama prvih muslimana u zagovaranju tenziha zbog velikog broja ajeta koji govore o lišenosti Božijeg Bića ljudskih osobina. Te ajete oni nisu nasilno tumačili:
Lejse kemislihi šej'un; La tudrikuhu l-ebsaru ve huve judriku l-ebsare ve huve l-latifu l-habiru (Ništa nije kao On; Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire. On je Milostiv i upućen u sve).
Druga grupa je nasilno tumačila Kur'an. Otuda su se oni našli u problemima, odnosno u problemu utjelovljavanja Allahova Bića, a onda su pokušali da to izbjegnu pa su rekli da je On tijelo, ali ne kao druga tijela, da ima ruke, ali ne kao druge ruke, da ima lice, ali ne kao druga lica, da ima oko, ali ne kao druge oči itd.
Međutim, to je kontradiktorno jer se dvije suprotnosti ne mogu združiti (diddani la jedžtemi'ani) niti se može prihvatiti da je Allah tijelo.
Pojavom muatezilija oko stote hidžretske godine susrećemo se i sa pojavom ekstremnih mišljenja u akaidu. Muatezilije su pokušali da iz tevhida isključe apstraktne atribute: znanje, moć, volju i život ('ilm, kudret, iradet i hajat) i u tome su otišli prilično daleko jer ako prihvatimo ove atribute, kažu, onda smo se udaljili od Allahova jedinstva (fe lev sebetet zalike lillahi le lezime te’addudi l-kadimi). Međutim, ti atributi nisu isto što i Allahova esencija, niti su nešto izvan nje (Hazihi s-sifatu lejset 'ajne z-zati ve la gajreha) ističe Maturidi u djelu Kitabu t-tevhidi, str. 51.
Muatezilije također negiraju i atribute da Allah sve čuje i sve vidi jer su ti atributi, po njima, tjelesne akcidencije ('avaridul-edžsami). Međutim, ti izrazi ne podrazumijevaju postojanje nekog tjelesnog ustrojstva već samo označavaju svijest o onome što se čuje i vidi (Ve haza merdudun ejdan li ’ademi ištirati l- bunjeti).
Oni negiraju i atribut govora Uzvišenog Allaha zbog sličnosti sa sluhom i vidom. To ih je dovelo do toga da su tvrdili da Allah ne posjeduje govor, da je Kur’an stvoren i da on nije iskonskog porijekla.
Prvi među muatezilijama koji je tvrdio da je Kur'an stvoren bio je Džad b. Dirhem, učitelj Mervana b. Muhameda. Na osnovu toga možemo tvrditi da ovo mišljenje datira s kraja dinastije Benu Umejje i da je u vremenu Benu l-Abbas za vrijeme Me’muna, Mu’atesima, Vasika i Mutevekkila doživjelo svoju kulminaciju kada je počelo hapšenje svih onih koji ne dijele ovo mišljenje. Taj period u povijesti islamske kulture označen je kao period Fitnetu halki l-Kur'ani. Tada je nastao pravi lom kada je pokrenuto pitanje stvaranja Kur’ana i kada su oni koji to nisu prihvatili označeni kao nevjernici.
UTICAJI MATURIDIJA
Postoje četiri škole mišljenja u akaidu, islamskom vjerovanju. To su, prema Ahmedu Smajloviću, škola Maturidija, škola Tahavija, škola El-Eš'arija i škola Ibni Tejmije, zapravo postoje samo dvije škole u akaidu, hanefijska i šafijska pravna škola, u konačnici samo jedna a to je škola Ehli sunneta ve l-džema’ata.
Tahavi je u početku svoga naučnog rada pripadao šafijskoj pravnoj školi u akaidu, a onda je to napustio i oglasio se u hanefijskoj pravnoj školi. On se nije kritički osvrtao na svoje sagovornike izuzimajući naravno hadis u kome je bio vrlo kritičan. Napisao je jednu malu brošuru iz ove oblasti poznatu po njegovom imenu Tahavijev akaid koja je zahvaljujući Ahmedu Smajloviću prevedena i na naš jezik i objavljena u časopisu Islamska misao, a mi smo je donijeli u originalu.
Maturidi je, međutim, bio kritičar. Njegov kritički metod u akaidu slijedio je Tahavi u hadisu. Svojim uticajem Maturidi je ostavio traga i u djelima svojih savremenika: El-Eš’arija, Bakillanija i drugih.
El-Eš’ari je bio u rodbinskim vezama sa Maturidijem obzirom da je njegov otac oženio Maturidijevu kćerku i s obzirom da su i jedan i drugi porijeklom vezani za Ebu Ejjuba el-Ensarija. Uticaj Maturidija vidljiv je u raspravama El-Eš’arija o opstojnosti Božijoj i Njegovim atributima. Na pitanje šta je dokaz da stvoreni svijet ima svoga Stvoritelja koji ga je stvorio i Vladara koji ga je mudro uredio El-Eš’ari u djelu Kitabu l-lume'a koristi dokaze koje navodi Maturidi u djelu Kitabu t-tevhidi (str. 18-19) pa kaže:
„Pamuk se ne može pretvoriti u ispredeno vlakno i izatkano platno bez tkalca, majstora ili, pak, nadzornika koji nadzire čitav taj proces. Ako bi neko uzeo i očekivao da mu on sam po sebi postane ispredeno vlakno ili izatkano platno bez majstora i tkalca, takav čovjek nema pameti i u dubokom je neznanju. Taj isti princip će važiti i u slučaju da čovjek ode na neku neobrađenu površinu i tamo ne zatekne sagrađeni dvorac, a bude očekivao da će se ilovača pretvoriti u cigle koje će se naslagati jedna na drugu bez zidara i radnika, takav čovjek nema pameti. Ako pretvaranje čovjeka iz sjemene kapi ponajprije u ugrušak, zatim u mali komad ili fetus, potom meso, kost i krv, predstavlja veće čudo, to je onda prikladnije da dokaže da postoji Stvoritelj koji je stvorio sjemenu kaplju i koji je tu sjemenu kaplju potom transponirao iz stanja u stanje“ (Prijevod Adnan Silajdžić).
Tragovi Maturidija vidljivi su i kod Bakillanija koji kada govori o Božijim imenima i atributima preuzima neke dijelove iz djela Kitabu t-tevhid jer za Allaha ne možemo reći da je tijelo jer to predstavlja ograničenost, a Allah nije ničim ograničen u svome djelovanju. Umjesto toga možemo upotrijebiti izraze „šej'un“ i „šahidun“ jer se oba izraza nalaze u Kur’anu:
Lejse ke mislihi šej’un - Ništa nije kao On (Eš-Šura, 11).
Kul ejju šej’in ekberu šehadeten kulillahu šehidu - Reci: "Ko je svjedok najpouzdaniji?" - i odgovori - Allah (El-En’am, 19).
Njegov uticaj vidljiv je i kod Muhameda Abduhua, modemog reformatora u islamu koji je pokušao da reformiše islamsku teologiju i koji je čvrsto slijedio sistem Maturidija u djelu Risaletu t-tevhid koje je prevedeno i kod nas u Kalemu - izdavačkom centru Rijaseta.
To ne treba da čudi jer je akaid posebno akaid Nesefija izučavan na Al-Azheru u vremenu kada je Muhamed Abduhu bio rektor ovog univerziteta. Abduhu je u djelu Risaletu t-tevhid - Rasprava o islamskom monoteizmu, prema Makdonaldu, u cjelosti preuzeo odjeljak Lijepo i ružno u djelima (Husnun ve kubhun fi l-ef’ali).
Risaletu t-tevhid - rasprava o islamskom monoteizma bila je predmet diplomskog rada na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. Mentor ovog diplomskog rada bio je Ahmed Smajlović, a ja sam bio član ispitne komisije, a kasnije i recenzent objavljenog rada. Bilo je to 1982. godine kada je autor vrlo uspješno odbranio ovaj rad iz oblasti akaida.
RAZLAZ IZMEĐU UČENIKA I UČITELJA
Ebu l-Hasan el-Eš’ari je rođen u Basri na jugu Iraka. Umro je u rodnom mjestu gdje je i ukopan na samom ulazu u Basru (Babu l-Basra). Tu je živio, radio i djelovao. Četrdeset godina je proveo u i’atizalu- da bi se nakon toga razišao sa svojim učiteljem Džubbaijem, istaknutim muatezilijskim teoretičarem. Razlog ovome razlazu nije utvrđen. Zna se samo da je Ebu l-Hasan el-Eš’ari u džamiji u Basri nakon obavljenog namaza izjavio:
Onaj ko me zna, zna ko sam ja, a onaj ko me ne zna, neka zna da sam ja Ebu l-Hasan Ali el-Eš'ari. U prošlosti sam smatrao da je Kur’an stvoren, da vjernici neće na ahiretu vidjeti Allaha i da stvorenja kreiraju svoja djela. Sada se toga odričem i kajem i obećavam da ću razobličiti muatezilijsku pokvarenost.
Šta je bio uzrok ovako naglom preokretu nikome danas u potpunosti nije jasno. Ahmed Smajlović smatra da je danas teško proniknuti u prave razloge Eš’arijevog misaonog preokreta od i’atizala ka ehli sunnetu. Neki kažu da je ta promjena došla zahvaljujući nekim uputstvima u snu, drugi ističu da je do promjene došlo nakon diskusija sa učiteljem Džubbaijem o problemu salih i aslah, odnosno, da li su Božija djela racionalna i da li Bog određuje šta je dobro i šta bolje za Njegova stvorenja.
El-Eš'ari je tada prišao Džubbaiju i iznio mu slučaj trojice braće: jedan od njih je bio musliman, drugi kafir, a treći je umro kao nedoraslo dijete. Tada ga je upitao kakva će biti njihova sudbina na drugom svijetu, ahiretu.
Prvi će biti nagrađen Džennetom, drugi kažnjen Džehennemom, a treći kao nedoraslo dijete neće biti nagrađen niti će biti kažnjen odgovorio je Džubbai.
A šta će reći Uzvišeni Allah ako Ga nedoraslo dijete priupita: Dragi Bože zašto si me usmrtio dok sam još bio dijete, a nisi me ostavio da porastem, da Ti budem pokoran, da vjerujem u Tebe, da budem musliman i da uđem u Džennet, upita El-Eš’ari.
Tada će Allah reći, odgovori Džubbai: Ja sam znao da ćeš ti ako porasteš biti nevjernik pa ćeš kao takav ući u Džehennem. Za tebe je bolje što sam te usmrtio kao nedoraslo dijete.
A šta će reći Uzvišeni Allah ako Ga drugi brat upita: Zašto me nisi usmrtio dok sam bio dijete pa da se spasim od Džehennema, upita El-Eš’ari«;
Džubbai na ovo pitanje nije imao odgovora. Tada je Ebu l-Hasan el-Eš’ari skinuo odoru i’atizala i našao se u krugu Ehli sunneta.
Prihvatio je ono što razum prihvaća, a odbacio ono što razum odbacuje. U samom startu bio je suočen sa pripadnicima imama Ahmeda ibn Hanbela. Optužen je od njih, osuđen i stavljen van zakona. Međutim, i pored toga on je uspio da to prevlada i pronađe srednji put između ’akla (razuma) i nakla (tradicije).
On je prvo negirao tešbih (antropomorfizam) i potvrdio postojanje apstraktnih atributa, zatim je ograničio tenzih, odricanje Allahu neprimjerenih svojstava onako kako su to uradili prvi muslimani i o čijoj su općenitosti svjedočili posebni dokazi.
Tako je potvrdio četiri apstrakna atributa: ’ilm (Božije znanje), kudret (Božija moć), iradet (Božija volja) i hajat (Božiji život).
Potvrdio je također i postojanje sluha, vida i govora (sem', besar i kelam) koji opstoje sami po sebi, koristeći pri tome i razum i tradiciju.
Vodio je raspravu sa muatezilijama o tome šta je najbolje za čovjeka, šta treba smatrati dobrim, a šta lošim.
Upotpunio je u svojim radovima i neke odrednice iz oblasti akaida, islamskog vjerovanja vezane za nagradu i kaznu i proživljenje poslije smrti. Na kraju, govorio je i o imamima obzirom da je to pitanje u tom vremenu pokrenuto od strane šiitskih teoretičara mada to pitanje nije predmet akaida.
Njegovo učenje prihvatili su mnogi između ostalih navodimo samo Ebu Bekra el-Bakillanija, Ebu l-Hasana ibn Fureka, Ebu Ishaka el-Isfarainija, Ebu Ishaka Širazija, Ebu Hamida el-Gazalija, Razija, Šehrestanija i mnoge druge. Ljudi su prihvatili ovo učenje i nazvali ga učenje Ehli sunneta ve l-džema’ata.
ZAKLJUČAK
Na kraju u zaključku možemo reći da je u akaidu, islamskom vjerovanju došlo do podjele na dvije grupe istomišljenika na ehli sunnet, učenje prvih muslimana i na ehli i'atizal, učenje onih potonjih nastalo pod uticajem grčke filozofije.
Ehli sunnet
Široke muslimanske mase prihvatile su učenje ehli sunneta. Oni su se čvrsto držali kur’anskog teksta i vjerodostojnih hadisa. Međutim, tokom vremena unutar ove grupe došlo je do nove podjele na sljedbenike imama Ahmeda ibn Hanbela te na sljedbenike Ebu Mensura el-Maturidija i Ebu l-Hasana el-Eš’arija.
Ehlul eser
To su sljedbenici imama Ahmeda ibn Hanbela, pročelnika ehlul esera koji je bio izložen raznim torturama od strane Me'muna, Mu’atesima i Vasika. Tek je u vremenu Mutevekkila koji je napustio i’atizal i prihvatio učenje ehli sunneta bio pušten iz zatvora.
Sljedbenici Maturidija
Učenje Ebu Mensura el-Maturidija bilo je rašireno u Srednjoj i Maloj Aziji te u Evropi na Balkanskom poluotoku. Maturidi je bio velika ispomoć ehli sunnetu u njihovoj borbi sa drugim mišljenjima.
Sljedbenici el-Eš’arija
Ebu l-Hasan el-Eš'ari je četrdeset godina bio u i’atizalu, a onda se razišao sa svojim učiteljem Džubbaijem i našao se u krugu ehli sunneta. Pravi razlog ovoga razlaza nije poznat. Neki taj preokret od i’atizala ka ehli sunnetu vide u polemici koju je vodio sa svojim učiteljem. Drugi kažu da je do promjene došlo zahvaljujući nekim uputstvima u snu. Bio je velika ispomoć ehli sunnetu u borbi protiv i’atizala jer se, kako kažu, klin klinom izbija (el-hadidu bi l-hadidi juflehu). Koristio je razum, ali nije zapostavljao ni tradiciju. Akademija koja je osnovana pod njegovim imenom živjela je neko vrijeme, a onda je doživjela krah i završila u mrtvilu.
Istu sudbinu je doživjela i Akademija Ibni Tejmije nazvana po njegovom imenu u kojoj je, filozofija protiv koje se borio Ibni Tejmije, dobila puni zamah i bila ključni predmet u Akademiji.
Između Maturidija i el-Eš'arija nije bilo nekih velikih razlika. Za kur’anski ajet: Er-Rahmanu 'ale l-Aršisteva i druge mutešabih ajete kažu da se odnose na Allahovu veličinu i Njegovu moć u odnosu na Njegova stvorenja. Oni će u tumačenju ovog i njemu sličnih ajeta tražiti potvrdu vjerovanja u kur’anski tekst i njegov smisao, a o načinu samog položaja na Aršu neće raspravljati jer je to poznato samo Allahu.
Ehlul i'atizal
Pročelnik muatezilija u njihovom vremenu bio je Vasil ibn Ata koji se razišao sa svojim učiteljem Ebu l-Hasanom el-Basrijem po pitanju velikog grješnika (murtekibu l-kebire). Hasan el-Basri je rekao da je on vjernik-grješnik, dok ga je Vasil ibn Ata smjestio na mjesto između vjernika i nevjernika (bejne l-menziletejni, la mu’minun ve la fasikun) i napustio sastanak sa Hasanom el-Basrijem. Od tada su oni poznati u kulturnoj povjesti islama kao muatezilije.