Pitanje o dobru i grijehu
Mostarska poruka, petak, 04. redžep 1441.h.g./ 28.02.2020
Neizmjerna hvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana, i neka je Allahov blagoslov i mir na Njegova poslanika i miljenika Muhammeda a.s., poslanikove ashabe – prijatelje, i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana. Amin!
''…a ti podsjeti ili opomeni jer zaista podsjećanje ili opominjanje koristi vjernicima.'' (Ez-Zarijat, 55.)
Polazeći od gore spomenutih riječi Uzvišenog Allaha podsjećam sebe i vas da sam u prošloj poruci govorio o zuhdu radi Allaha.
Danas ću govoriti o sljedećem od trideset hadisa na kojem počiva islam prema Imamu Neveviju, a koji prenosi Vabisa sin Ma'beda r.a., u kojem se veli da je on došao Allahovom poslaniku s.a.v.s. i da mu je Allahov poslanik s.a.v.s. rekao pitajući ga: “Došao si me pitati o dobročinstvu i grijehu!” “Da!” – rekao sam. Tada je Allahov poslanik s.a.v.s. kazao: “Uvijek pitaj svoju savjest! Dobročinstvo je ono što smiruje srce i što smiruje dušu! A grijeh je ono što uznemirava srce i što neprestano pada na um! Bez obzira šta ti ljudi o tome govorili. A već su ti o tome govorili.” U drugoj predaji Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Dobročinstvo je lijep odgoj/ moral, grijeh je ono što te uznemirava i što nebi volio da ljudi vide!“
Ova dva hadisa imaju jedinstvenu poruku, a to je da svako ima, kao Allahov dar, urođeni osjećaj za dobro i zlo.
Da pojednostavim, bilo kakav alim, bilo kakva fetva ili rješenje, bez zadovoljstva i mirne savjesti neće nas spasiti od kazne i opravdati za grijehe. Muhammed a.s. je kazao: „Ja sam samo čovjek, a vi svoje parnice podižete meni. Možda će neki od vas biti uvjerljiviji u svom dokazivanju od drugog, i ja, na osnovu onoga što od njega čujem, presudim u njegovu korist. Zato, ako nekom od vas presudim nešto što pripada njegovom bratu, neka od toga ništa ne uzima jer neka zna da sam mu time dodijelio dio džehennemske vatre, pa neka je ne uzima.“
Prema tome, kada bi ti iz usta Poslanika s.a.v.s., koji ne govori po hiru svome, došla fetva ili rješenje za tvoje pitanje, a ti u duši nisi spokojan jer osjećaš ili si čak i svjestan da ti takvo što ne pripada, takvo rješenje te neće spasiti odgovornosti i kazne pred Allahom Uzvišenim.
Danas se mnogo pita, a malo radi. Mnogi se usuđuju govoriti o čemu znanja nemaju, a i upuštaju se u donošenje suda o mnogo čemu za čime nemaju ni potrebe niti znanja.
Primjeri imama Malika, u jednoj verziji, i imama Ahmeda, u drugoj verziji, mogu biti vrlo poučni za one koji odgovorni žele biti. Zabilježeno je da je grupa ljudi došla čak iz Magriba (Maroka) kod imama Ahmeda, putujući tri mjeseca, kako bi ga pitali trideset (30) pitanja, a on na sedamnaest (17) odgovara da ne zna rješenje. Tada mu oni kažu: Kako ne znaš? Pa ti si Ahmed ibn Hanbel, prvak među muslimanima i alim? A on im kaže: Recite da Ahmed ibn Hanbel ne zna rješenja za ova (ta) pitanja.
Mirna savjest je najvažniji element u građevini zvanoj uspjeh. Kada je mirna savjest onda čovjek nema potrebu zaa propitivanjem utemeljenosti svojih postupaka. Ali, čim neko pita za ispravnost svog postupka znak je da mu savjest nije mirna. To je poput primjera: Čovjek kupi zemlju ili objekat čija je tržišna cijena mnogo veća od one koju je on postigao, a onda dođe pitati da li je taj postupak ispravan!? Čim je došao da pita za ispravnost svog postupka znak je da mu savjest nije mirna, što ukazuje i na neispraavnost ili neutemeljenost transackcije.
Poslanik s.a.v.s. je upitan o imanu pa je rekao: „Kada te tvoje dobro čini sretnim, a tvoje loše djelo nesretnim ti si mu'min-vjernik! Potom je upitan: A šta je grijeh, o Allahov poslaniče? Kada te nešto u prsima mori, ostavi to! – reče Poslanik s.a.v.s.
U drugoj predaji Poslanik s.a.v.s. je rekao: „...kada je dozvoljena stvar u pitanju tvoje srce će biti spokojno, a kada je zabranjena – haram stvaar u pitanju srce neće biti spokojno!“
Ovdje valja kazati da koliko god ojača iman toliko će se povećati njegov osjećaj za odgovornost. Takav propituje svaki svoj pogled, svaku svoju riječ, svaku svoju gestu. Ako bi se desilo da ga neko pita za mišljenje po nekom pitanju, čime se može nekom učiniti nepravda, pa to podrži makar i klimanjem glave taj je saučesnik u toj nepravdi. U predaji se kaže: „Ko pomogne zalima u vršenju zuluma (nasilja i nepravde) makar i jednom rječju na Sudnjem danu će doći sa natpisom „bez nade u Allahovu milost“!
Dobročinstvo je uopšten izraz koji podrazumijeva dobro prema svakom čovjeku, pa čak i prema svakom biću, u svakom vremenu i svakom prostoru.
Uzvišeni Allah je objavio: „...pomažite se u dobru(البر) i bogobojaznosti (التقوي)...“ (El-Ma'ide, 2.) Dobro (البر) predstavlja dobro na dunjaluku, a bogobojaznost predstavlja dobro na ahiretu. Neki alimi su kazali da البر predstavlja činjenje dobrih djela na dunjaluku, a التقوي predstavlja ostavljanje grijeha.
Uzvišeni Allah je dao svakom čovjeku urođeni osjećaj za dobro s kojim se ponosi kada ga uradi, ali i osjećaj za grijehe kojih se stidi da ga neko vidi da to radi.
Mnogo je primjera koji o tome govore, a vjerujem da su mnogi to iskusili, pa i pokazali, vjerujem, ne i rijetko. Zato, imajmo na umu riječi Uzvišenog Allaha: „O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.“ (El-Ma'ide, 105.)
Gospodaru, pokaži nam istinu istinom i učini nas od onih koji je slijede. Pokaži nam zabludu zabludom i učini nas od onih koji je izbjegavaju.
Gospodaru, učini nas od onih koji dobro rade i na dobro pozivaju. Učini nas od onih koji grijehe izbjegavaju i druge na njih upozoravaju. Amin!
Nazif ef. Garib