Ovdje,
gdje ja živim, nema Bajrama.
Nema ni ezana.
Žene ne peru zavjese,
ne štirkaju skoro uštirkana heklanja, avlijama ne mirišu agdali pite, baklave i one, sestre joj.
Svi mi koji smo,
knjiški, oficijelno i često pogrdno,
nazvani bosanska dijaspora,
sa deset svojih prstiju,
željom u grudima i velikom ljubavi,
napravimo sebi Bajram,
ma gdje god da smo.
A svuda nas je, po bijelom svijetu.
Bajram sebi pravimo,
od krpica uspomena, brižno sačuvanih,
ponekog suda ponesenog od matere,
baška vezenog stoljnjaka,
zagorene, namjerno, tepsije u kojoj složimo malo baklave.
Malo.
Pokušaj.
Da zamiriše i podsjeti nas.
Bogohulno ti je da je ne napraviš, a nema ti je ko jesti,
komad, ili dva možda.
Mi,
bosanska dijaspora,
smo ti, veliki umjetnici.
Živimo na dvije adrese, dva paralelna života,
svuda nas, a ne umorimo se.
Kada jutrom bajramskim,
zakrče se veze telefona, internetu padnu sve moći,
to dijaspora zove.
Audio i video,
i porukama,
samo malo da budu makar malo, u Bosni, da budu prisutni.
Mi,
dijaspora bosanska,
stvarno smo pravi umjetnici,
nekad mađioničari, diplomate i ambasadori svoje zemlje, sigurno. Ponijeli Bosnu sa sobom,
svuda po svijetu se Bosna poznaje,
pa,
makar bila u kahve findžanu,
baklavi u pokušaju,
šamiji ili mustri na ćilimu, ima je.
Ne zamjerite, bosanskoj dijaspori,
ono kad je u Bosni, makar po Bajramu.
Piše:Jasmina Mrkonjić