Jedan hadis-i šerif, koji je šejh Akšemsuddin veoma često ponavljao, bio je glavno načelo i vodič mladom sultan Fatihu.
„Ako se dvije grupe ljudi iz mog Ummeta ophode shodno some znanju, ljudi će se spasiti. To su: alimi i sudije. Ako se ove dvije grupe pokvare, cio narod će se pokvariti i okolinu će obaviti smutnja."
U vrijeme hazreti Fatiha, koji je ovo načelo uvijek držao u otvom planu, zbio se jedan ovakav događaj.
Pred sultan Fatiha Mehmed-hana, koji je odmah nakon osvajanja Istanbula oslobodio sve zatvorenike, dovedose dvojicu monaha koji nisu željeli izaći iz tamnice. Bili su to popovi bačeni u okove zato šti su Konstantinu rekli da treba da se pridržava pravde i istine i koji su se zakleli da neće izići iz zatvora zato sto je "u ovako nepravednom dunjaluku rahatnije biti unutra nego vani!"
Sultan Fatih Mehmed-han se na slijedeći način obrati ovoj dvojici monaha koji su proklinjali dunjaluk:
- U tom slučaju, imam jednu ponudu za vas: prošetajte našom zemijom u kojoj se primjenjuje islamska pravda! Poslušajte sudske procese muslimanskih kadija i muslimanskog naroda! Ako i kod nas vidite nepravdu poput vase nepravde, odmah dodite i izvijestite me, i shodno vašoj prijašnjoj odluci, povucite se u osamu i tako ćete dokazati da ste s pravom ljuti na dunjaluk.
Ova dva popa privatiše ponudu, i sa posebnom dozvolom koju dobiše od Sultana, počeš obilaziti gradove i naselja pod muslimanskom upravom. U mjestima koja posjetiše vidješe veoma važne događaje.
U međuvremenu, svrativši do Burse, nekadašnje prijestolnice Osmanlija, prisustvovaše sljedećoj parnici:
Jedan musliman je kupio od jehudije jednog konja. Međutim, konj koji je prodan naizgled bez ikakve mahane, bio je veoma bolestan. I zaista, već prve noći koju provede u konjušnici ovog muslimana, bolest konja postade očigledna. Musliman, rano ujutru, dođe kod kadije Burse, ali ga ne nađe na svom mjestu. Tužilac sačeka izvjesno vrijeme i nakon što izgubi nadu da će kadija doći, ustade i ode. Naredne noći konj umrije u konjušnici. Pošto nakon smrti konja kadija Burse bijaše upoznat sa slučajem, on reče:
- Da sam bio na svome mjestu kada ste prvi put došli, vratio bih konja vlasniku, uzeo bih vam vaše pare! Zato, kada je već moj nedolazak na posao bio uzrok umiranju konja u vašim rukama, zato što ste zbog mene ušli u štetu, ja ću vama platiti novac koji ste dali za konja kojeg niste mogli vratiti nazad.
Kadija na ovaj način riješi slučaj…
Popovi koji su sve ovo posmatrali, naspram tako pravedne odluke islamskog kadije, ostadoše u čudenju.
Iz Burse prijđoše u Iznik.
U Izniku su bili svjedoci slijedećeg slučaja: Jedan musliman je od drugog muslimana kupio jednu njivu i kada je za to došlo vrijeme, počeo ju je obrađivati. U jednom trenutku osjetio je kako se za vrh crog pluga nešto zakačilo. Sagnuo se i izvadio ćup pun zlatnika. Uzevši ih, ponio ih je starom vlasniku njive:
- Brate moj! Ja sam od tebe kupio ono sto se nalazi na njivi, a ne ono što je u njoj. Da si znao da se u njoj nalazi ovo zlato, ne bi mi je prodao po ovoj cijeni. Uzmi ove zlatnike!
I stari vlasnik njive nije šutio:
- Ne, ja sam tebi prodao i unutrašnjost i spoljašnost ove njive! Kako ja mogu prisvojiti ovo zlato koje je tvojoj sudbini izišlo. To je meni haram, ne mogu ga uzeti!
Ovaj slučaj dosao je do kadije. Kadija Iznika čestita obojici na njihovom lijepom ahlaku i podijeli novac među njima. Dojica muslimana, halalivši se među sobom, raziđoše se.
Nakon ovoga popovi se odmah vratiše u Istanbul ne osjećajuci potrebu za daljnim obilaskom. Kada ponovo stadoše pred Sultana, on im reče:
- Ispričajte mi šta ste vidjeli.
- U Bursi smo vidjeli jednog muslimanskog kadiju. I pored toga što ga niko nije prisiljavao, iz svog džepa je dao novac za konja koji zbog njega nije mogao biti vraćen dok je još bio živ. U Izniku smo bili svjedoci strahu dvojice muslimana koji su mislili da su jedan drugom uzeli imetak. Sve ovo su veoma poučni događaji koji pokazuju snagu vjere u vaših kadija, koji pokazuju strah od Allaha i koji se kod drugh ljudi, mimo muslimana, ne mogu vidjeti. Nakon ovoga mi smo donijeli odluku: nećemo više ulaziti u zatvor. Jer, dok se kod vas ovakva pravda primjenjuje, vjerujemo da niko ko vam ne pripada, pa čak ni hrišćanski popovi, neće doživjeti zulum.
»Istanbul će se sigurno osvojiti! Divan li je komandant koji ga osvoji i divni li su njegovi vojnici!« (Hadis)
(Knjiga: Sultan Fatih Mehmed-han, Osvajanje Istanbula, Omer Faruk Yilmaz)