Prenošenje sunneta između pravnih škola i hadiske znanosti (Transmission of the Sunnah Between Legal
Hafiz dr. Kenan ef. Musić
...
Hadis, ili preciznije sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kao širi pojam, nisu se prenosili samo kroz korpuse hadiskih zbirki već je upravo sadržan i u idžtihadu, intelektualnom naporu u deriviranju propisa od strane kompetentnih muslimanskih učenjaka koji je pretočen u prvom redu u stavove mezheba prema najrazličitijim dimenzijama života i ljudskog djelovanja.
Prenošenje sunneta Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u primijenjenim dimenzijama upravo je sačuvano kroz mezhebe.
Fikh je primijenjeni sunnet, pa Muḥammad b. Wāsi’ za imama Ebu Hanifu kaže: “Zaista, fikh je umijeće mladog čovjeka čiji je nadimak Ebu Hanife!“10
Slično se istaknuti hadiski učenjak Yaḥyā b. Ma’īn osvrnuo na Ebu Hanifu i rekao: “Fikh je bio fikh Ebu Hanife, na tome sam zatekao ljude!“11
U periodu formiranja mezheba istaknuti muhaddisi živjeli su i djelovali u Iraku. Ibn Ṣa’d u djelu “at-Ṭabaqāt” navodi imena dvjesto i dvadeset tabi’ina koji su živjeli u Iraku, a prenosili su od ashaba koje su sreli u Meki i Medini, odnosno u Hidžazu.12 Rāmahurmuzī (u. 360. h.g.) navodi da je Ibn Sīrīn (u. 118. h.g.) spomenuo da je prilikom posjete Kufi vidio da četiri hiljade ljudi izučava hadis, a da je među njima četiri stotine onih koji su bili pravnici.13
U literaturi ne pronalazimo da je u to vrijeme bilo mnogo drugih centar znanosti sa ovolikim broj osoba upućenih u pravnu nauku, pa su nazivani pravnicima (fukahā’). U kontekstu teme značajno je napomenuti da su znanosti hadisa i fikha bile najuže povezane u prvim stoljećima razvoja islamskih nauka. Učenjaci hanefijskog mezheba, jer je bio najrašireniji i najzastupljeniji u to vrijeme, u pozitivnom kontekstu su nazivani “ahl ar-ra’y”, dakle oni koji se bave idžtihadom.
U suštini svi pravnici su bili “ahl ar-ra’y” i to se kao pristup odnosi na sve velikane islama iz tih generacija. Smutnja oko pitanja stvorenosti Kur’ana kada je abasijska država stala iza mu’tezilija izazvala je veliku pometnju u znanstvenim krugovima jer su kadije, sudije, bili upravo hanefijski pravnici, pa su nažalost neki od njih provodili politiku širenja ovog učenja čime je došlo do netrpeljivosti između njih i muhaddisa. Upravo iz ovog perioda, a ne formativnog perioda historije mezheba, dolazi teorija o podjeli pravnika, pa čak i učenjaka općenito, na “ahl alḥadīṯ” i “ahl ar-ra’y”.
Termin “ahl ar-ra’y” se kasnije upotrebljava za hanefije u značenju upućenosti u deriviranje propisa i kao naznaka da su bili dovoljno upućeni u znanosti da mogu kroz svoju tradiciju pravne škole prenositi sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kao integralni poslanički stil života. Kasnije se za šafijsku pravnu školu koristio termin “ahl al-ḥadīṯ” s obzirom da su se u svom pristupu oslanjali na metode muhaddisa u prenošenju sunneta što je podrazumijevao protok vremena, formiranje škola i nastanak literature.
...
10 Ḥusayn ibn ‘Alī aṣ-Ṣaymarī al-Ḥanaf ī, Aḫbār Abī Ḥanīfa wa aṣḥābih, ‘Ālam al-kutub, Bejrut, 1985, str. 26.
11 Ibid., str. 87.
12 Vidjeti uvod prof. dr. Ṣalaḥa Muḥammada al-Hağğa, na djelo “Zubda al-kalām”, Abd al-Ganiyy an-Nābulsīja, Dār al-Fāruq, Ammān, str. 52.