Geografski kontekst Maturidijeve škole tevhīda
Muslim prenosi u svom “Ṣaḥīḥu” (2839) od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Rijeke Amu Darija, Oxus, Eufrat i Nil su džennetske rijeke.
Voda je izvor života. Uistinu, sve je nastalo iz vode: - Sve živo nastalo je iz vode! [Ve džeʿalnā mine-l-māʼi kulle šejʼin ḥajjen][1]. - Sve je stvoreno iz vode [Kullu šejʼin khuliqa min māʼin][2]. Voda je dokaz da postoji žeđ, a žeđ je dokaz da postoji voda kojom se utoljava žeđ tijela. Voda u vidu kiše pada s neba na zemlju. Zemlja vodu upija i vraća je na površinu kao vodene izvore od kojih nastaju rijeke, od kojih nastaju mora i okeani. Voda je zemljina krv, a rijeke su zemljin krvožilni sistem. Mora i okeani su zemljina pluća.
No, žeđ nije samo tjelesna. Žeđ je i duhovna. Štaviše, žeđ duše može biti žešća od žeđi tijela. To zna sufija čija duša je žedna, ʿaṭšāna, Istine (Ḥaqīqat), kao što je tijelo žedno vode; to zna sufija čije srce je žedno ljubavi za Voljenim i od Voljenog (maḥbūb), kao što je čovjek u pustinji žedan kapi kiše. Dakle, Istina je dokaz da postoji žeđ duše, a žeđ duše je dokaz da postoji Istina (Ḥaqīqat) kojom se utoljava žeđ duše. Ḥaqīqat silazi s neba u vidu Božje riječ na čovjekovo srce. Srce čovjekovo riječ Božju prima i pretvara u svoja dobra djela od kojih nastaje ljudska kultura i civilizacija, od koje nastaje ljudski uspjeh na zemlji i spas na nebu. Ḥaqīqat je srž duha u duši čovjeka, a riječ Božja je put (ṭarīqat) do ḥaqīqatskog izvora, gdje duša utoljava svoju žeđ. Taj ḥaqīqatski izvor zove se šerīʿat, riječ koja se u Kur’anu ne spominje u ovom obliku, već u obliku širʿatun[3] a znači: - Vrelo iz kojeg se pije voda bez kofe s konopcem (al-Šerīʿatu: mavrid-l-māʼi alladhī yustasqā minhu bilā rišāin)[4]
I kao što je vodeno vrelo Zemzem provrlo iz zemlje u pustinjskoj Mekki iz kojeg je Hadžera utažila tjelesnu žeđ svom sinu Ismailu, tako je i duhovno vrelo Šerīʿat provrlo iz Levh-i maḥfūza na nebu i svoj najbistriji mlaz spustilo do pustinjske Mekke iz kojeg je posljednji Allahov poslanik Muhammed, a.s., utažio svoju i duhovnu žeđ čovječanstva. Oba vrela, Zemzem za tjelesnu i Šerīʿat za duhovnu žeđ, provrla su u pustinjskoj Mekki da bi se razlikovala od svih drugih vrela na zemlji, kao i da se ne bi pomiješala s vrelima koja čovjek zagađuje. Zemzem je nepresušno vodeno vrelo, koje izvire iz zemljine dubine koja nije dostupna ni ljudskom oku ni ljudskoj ruci i zato je čisto i blagoslovljeno. Šerīʿat je vječno neiscrpno duhovno vrelo, koje izvire iz Levh-i maḥfūza, “Vječno čuvane ploče”, gdje je sve zapisano od početka do kraja, vrelo kojeg se ne može ni zamutiti ni presušiti i zato je za čovjekovu dušu spasonosno bez obzira da li je čovjek toga svjestan ili nije svjestan.
Izvori kulture i civilizacije
Ako išta treba da bude svima kristalno jasno oko islamske kulture i civilizacije u geografskom i historijskom smislu, onda treba da bude jasno da se islam najbolje udomaćivao tamo gdje su se nalazili izvori vode poput Zemzema, tamo gdje su cvjetale bašče poput džennetskih, tamo gdje su ispod bašči tekle rijeke popot džennetskih… Nije to bila samo nostalgija beduina za vodom i zelenom oazom u pustinji, već je to bila i potreba za higijenom tijela putem koje se dolazi do duhovne čistoće. Abdest, pranje ruku i ostalih dijelova tijela, je uvod u namaz, molitvu kao miʿrādž, duhovno uzdignuće i čišćenje vjernika. Nošen idejom da je voda izvor života, kao i to da su mjesta gdje rijeke teku poput Mezopotamije, što doslovno znači ”zemlja između dviju rijeke”, izvor za duhovnu kulturu i svjetsku civilizaciju poput Babilona, drugi abasidski halifa Abu Džaʿfer Al-Manṣūr (714 - 775) dao je 762. god. podignuti grad Bagdad (“Božji dar”) “između dviju rijeka”, Mezopotamiji, i tako označiti središnju tačku islamske duhovne i intelektualne kulture i islamske svjetske civilizacije.
Za vrijeme petog abasidskog halife Hārūn al-Rashīda Bagdad je dobio ime Madīnat al-Salām ("Grad mira”), gdje doživljava najveću slavu, koja se spominje u priči Hiljadu i jedna noć, kada je Bagdad bio jedan od najbogatijih i najvećih gradova na svijetu. Ni Amr ibn al-ʿĀṣ (573 – 664) nije mogao odoliti magičnom Nilu Egipta. On je između 639-642. god. na svoju ruku za vrijeme drugog pravednog halife ʿUmar ibn al-Khaṭtāba (586 - 644) osvojio Egipat i tako potvrdio tačnost hadisa da je pored Eufrata i Nil džennetska rijeka. No, hadiska predaja o četiri džennetske rijeke na Zemlji za kojima je muslimanska duša žudila od fizičke i duhovne žeđi nije bila skroz ispričana sve dok Qutayba ibn Muslim (669 – 715/6) nije prešao preko dviju rijeka Amu Darija i Oxus, tj., sve dok nije stigao u Transoksijanu, (Mā warāʼ al-nahr), tj., tamo “iza rijeke”.
Taj prelazak Qutaybe ibn Muslima tamo “iza rijeke” prema srednjem i dalekom istoku trajao je između 710–712. god. od osvajanja Buhare do konačnog osvajanja Semerkanda (“Kameni grad”), grada koji poput Bagdada postaje središte islamske duhovne i intelektualne kulture i islamske svjetske civilizacije još dalje i još šire prema dalekom istoku sve do Indije i Kine. Poput Bagdada između dvije rijeke, Eufrata i Tigrisa, gdje se razvila babilonska kultura i poput Kaira na rijeci Nilu, gdje je nikla drevna egipatska civilizacija, Semerkand je, isto tako, jedan od najstarijih naseljenih gradova u središnjoj Aziji, gdje su se smjenjivale drevne kulture Perzije i Grčke sve dok se nije ukorijenila islamska kultura i civilizacija, koja se, unatoč svim izazovima, nija dala iskorijeniti ni nasilnom Mongolu Džingis kanu (1162 -1227), koji je 1220. god. razorio Semerkand, kao što je kasnije 1258. god. njegov unuk Hulagu kan (1217 - 1265) razorio Bagdad. No, silna žeđ za čistom vodom sa Eufrata, Nila i Oxusa ništa nije moglo odagnati muslimane od Bagdada, Kaira i Semerkanda.
Unatoč svim iskušenjima od britanske kolonizacije Kaira preko sovjetske bezbožničke deislamizacije Semerkanda pa do nedavne američke invazije Bagdada, ova tri grada, koja se protežu na obalama četiri džennetske rijeke (Eufrat, Nil, Amu Darija i Oxus) su bili i ostali svetionici orginalne islamsko-sunnitske misli i prakse zahvaljujući velikim muslimanskim umovima poput Imama Abū al-Ḥasana Ismāʿīla al-Ašʿarije (874–936) u Bagdadu, Imama Abū Ja'fara al-Ṭaḥāwija (843-933) u Kairu i Imama Abū Manṣūra al-Māturīdije (853–944) u Semerkandu.
Trojica imama utemeljitelja
Kao što se može vidjeti ova trojica utemeljitelja teološko-sunnitske misli u islamu živjeli su u istom dobu, ali su djelovali u različitim geografskim kontekstima što je svakao imalo utjecaja na njohovo duhovno stanje i intelektualnu orjentaciju. U Bagdadu, prijestolnici halifske političke moći, koja se polahko gubila u korist sve moćnijih periferija islamske carevine, al-Ašʿarija je morao, prvo, spašavati svoj osobni duhovni i moralni integritet od kontraverznih teoloških muʿtazilijskih ideja, a potom oslobađati cjelokupnu islamsku teološku misao od antropomorfizma bukvalista, koji su u svojoj odbrani od muʿtazilijskog ultraracionalizma bili otišli predaleko.
U središtu bagdadske zgusnute konkurencije teoloških i filozofskih ideja, ne može se reći da je al-Ašʿarija bio pobjednik za svoga života. Ali, al-Ašʿarija je, svakako, udario temelje, na kojima je veliki Imam al-Ghazālī (umro 1111), gradio i sagradio solidnu zgradu sunnitsko-teološke škole, koja važi i dan-danas. Zato je ašʿarijski teološki sunnizam nedorečen i neuvjerljiv bez Imama Al-Ghazalije, koji je kroz svoju fikhsku (pravnu), kelāmsku (teološku), felsefetsku (filozofsku) i teṣawwufsku (mističnu) misao definitivno postavio postulate islamsko-sunnitskog doktrinarnog svjetonazora, svjetonazora koji je postao općepriznat. Al-Ṭaḥāwī u Kairu nije imao ašʿarijske izazove i zato je mogao u miru na jednostavan i pamtljiv način napisati kratku zbirku[5] islamskih doktrina (ʿaqā’id). Na ovu al-Ṭaḥāwijevu zbirku islamskih doktrina napisani su mnogi komentari od kojih je komentar (al-ʿAqīdah al-ṭaḥāwiyya) od Ibn Abī al-ʻIzza (1331 - 1390) najpoznatiji[6].
Naš Imam Abū Manṣūr al-Māturīdī nije živio ni u središtu političke (ne)moći halife u Bagdadu, niti u središtu kontroverznih rasprava na relaciji muʿtazilizma i anti-muʿtazilzma, ali se eho zbivanja u Bagdadu čuo i u periferiji dalekog istoka islamske carevine Semerkanda. U gotovo deset decenija svoga života u Semerkandu, Imam al-Māturīdī je upamtio dvanaest abbasidskih halifa u Bagdadu od al-Mutawakkila (847-861) do al-Muttaqija (940-944). No, imao je sreću da živi u vrijeme periferene dinastije islamskog carstva Samanida([7]), koji su vladali Hurasanom i Transoksijanom (819-1005) i koji su imali izuzetno poštovanje prema učenim ljudima, među kojima je Imam al-Māturīdī uživao poseban ugled. Ali, nije samo samanidska naklonost prema ulemi odredila pravac teološkog mišljenja kod Imama al-Māturīdije, već je, vjerovatno mnogo više, i geografski kontekst Semerkanda, Buhirije i cijelog regiona Transoksijane oblikovao njegovo pravno (fikhsko) i teološko (kelāmsko) mišljenje.
Geografski položaj Semerkanda je bio takav da je u određenom periodu bio jedan od najvećih gradova u Srednjoj Aziji. Semerkand je bio tačno na “Putu svile" između Kine i Mediterana, gdje su se sretali svjetski trgovci, gdje su se miješale kulture, gdje su se razmjenjivale ideje i iskustva, posebno iz medicine. Zar se može ovdje ne spomenuti jednog od najvećih medicinskih umova uopće Abū ‘Alija al-Ḥusaina ibn Sīne (980 –1037) iz Buhare, autora “Zakonik medicine” (“Al-Qānūn fī’l-ṭibb” ili “Canon medicinae”)?! I, zar se smije ovdje ne podsjetiti da je baš on, Ibn Sina, izumio metodu izolacije od zaraznih bolesti u trajanju od četrdeset dana. Tu metodu je nazvao Al-Arbeʿīnijjah, (الأربعينية), [četrdesetka]. Na svom putu svile preko Tarnsoksijane, Buhare i Semerkanada, venecijanski trgovci su se upoznali sa tom Ibn Sinaovom metodom. Znanje o tome prenijeli su u Veneciju i preveli je kao “quarantena”, što na italoijanskom jeziku znači “četrdeset”. Otuda, dakle, potiče riječ “karantin”, od Ibn Sine, koji je u Buhari u desetom-jednaestom stoljću znao kako se treba nositi sa današnjim korona virusom.
Princip zdravog razuma
Osim što je imao potrebu da debatira sa muʿtezilijskim rivalom Abū al-Qāsimom al-Kaʿbijem iz Belkha (umro 931), kojeg su muʿtezilije iz poštovanja proglasili “imamom ljudskoga roda” (“imām ahl al-arḍ “), Imam al-Māturīdī se nije isuviše bavio unutarmuslimanskom kontroverznom teološkom debatom, već je svoju racionalnu argumentaciju usmjeravao prema teološkim i filizofskim izazovima izvan islamskog kruga, posebno prema politeizmu, agnosticizmu, dualizmu i panteizmu. Osnovu za svoje argumente u teologiji u takvom okruženju, gdje savako ima svoju vjersku i kulturnu tradiciju na koju se poziva, Imam al-Māturīdī je gradio pozivajući se na zdrav ljudski razumu, kao sigurnu mjeru u mišljenju i ponašanju, ali, isto tako, pozivao se na Božansku poruku, koju prenose nepogešivi Božji vjerovjesnici, koja je osnova za razumijevanje života i svijeta. Stoga, na početku svog magnum opusa Kitāb al-tawḥīd (“Knjiga o monoteizmu”), Imam al-Māturīdī postavlja princip zdravog razuma, kao osnovni kriterij za istinu u vjeri, jer vjera nije validna ako ju nije moguće razumom objasniti i dokazati bez obzira na broj sljedbenika određene vjere. Da, tako je govorio Imam al-Māturīdī:
“Susrećemo se s ljudima različitih očitovanja u vjeri, ali se svi slažu u jednome, a to je da je očitovanje jednoga istina, a da je očitovanje drugoga laž. Također, ljudi su suglasni da svako ima svog pretka, kojeg bezuvjetno slijedi pa, stoga, nije sporno što ljudi imaju suprotna očitovanja o istom pitanju mada im je za to jedini dokaz brojnost sljedbenika. No, dokaz istinitosti očitovanja, koje se završava kod jednoga (a to je Božji vjerovjesnik) je razum i apodiktički dokaz, koji zadovoljava objektine umove da priznaju da je taj dotaknuo istinu. Jer, onaj koji ima razumski oslon u vjeri, tj., oslon koji je razumom dokaziv, je u pravu. Stoga, obaveza je svih da spoznaju istinu, koju taj slijedi u vjeri sa istinitim dokazima i ispravnim svjedočenjem makar bio sam, jer njegovi dokazi prisiljavaju zdrave umove da mu se pokore unatuč njihovoj brojnosti. Eto, to je to što rekoh pa neka se zna da u vjeri nije primjereno drukačije misliti ako je to drugačije protiv razumskih dokaza nakon što se dokaže da su razumski dokazi nadjačali, a nedorečenosti i sumnje drugih poražene”.
Piše: Mustafa Cerić
[1] Kur’an, 21:30.
[2] Hadis, kojeg prenosi Ebu Hurjera kao odgovor na pitanje da mu Allahov Poslanik objasni sve što postoji. Dakle, sve što postoji stvoreno je iz vode, glasio je Alejhisselamov odgovor.
[3] Kur’an, 5:48.
[4] Al-Muʿdžam al-vesīṭ, 1/479.
[5] Zanimljivo je spomenuti da katolici, također, imaju zbirku doktrina, koju nazivaju “katekizam”, kao priručnik za katolički vjeronauk. Za Imama al-Ṭaḥāwiju se može reći da je orginalni autor kratke zbirke sunnitsko-islamskih doktrina (ʿaqā’id), doktrina koje su vrlo sažete i pamtljive za ne samo za studente, već i za sve koji žele da se upoznaju s bitnim načelima vjere islama.
[6] Ovaj komentar (al-ʿAqīdah al-ṭaḥāwiyya) od Ibn Ebu-l-‘Izza je objavila izdavačka kuča “El-Kalem”, Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2015, u prijevodu na bosanski jezik od Mustafe Prljače pod naslovom: “Vjerska učenja islama, komentar Tahavijeve ‘Akide”. Dakako, potrebno je i pohvalno da se na bosanski jezik prevode orginalna arapska djela iz akaida. Međutim, prevoditi orginalna djela s bilo kojeg jezika, a posebno s arapskog, je, ponekad, teže i rizičnije nego djelo napisati. Zato je kod prevođenja, posebno akaidskih djela, nužno da provoditelj objasni semantička, terminološka, kontekstna i pojmovna značenja u tekstu, kojeg prevodi, kako bi čitatelj razumio da sam prevoditelj razumije to što prevodi i kako bi čitatelju olakšao da shvati zbnačenje i značaj orginalnog teksta. Čini mi se da mi u Bosni nismo dovoljno obučeni za prijevode s arapskog na bosanski jezik, posebno orginalnioh tekstiva iz islamske teologije i filozofije.
[7] Osnivač dinastije Samanida bio je Sāmān-Khudā, perzijskog porijekla, iz Belkha. Primivši islam, halifa al-Ma’mūn je njegova četiri sina uzeo da služe u Hurasanu. Kao zahvalnost za njihovu dobru službu Nuh je imenovan guvernerom Semerkanada, Ahmed Farghanom, Jahja Šašom i Iljas Heratom.