Mušrici su se željeli osvetiti za poginule bližnje u bitki na Uhudu. Pripremili su detaljan plan i odmah krenuli u njegovu realizaciju. Povodom toga je i jedna delegacija mušrika posjetila Medinu i Allahova Poslanika, s.a.v.s., te mu uputila sljedeću molbu:
„Allahov Poslaniče, naša plemena su prihvatila islam. Mi imamo potrebu za nekim ko će nas podučavati Kur’anu. Možeš li nam, stoga, poslati nekoliko osoba?“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je s njima zajedno poslao nekoliko ashaba. Delegacija i ashabi su stigli do mjesta Hede’, između Usfana i Meke. Spustili su se do bunara Redži’, koji je pripadao plemenu Huzejl iz Hidžaza. Tada se ispostavila zla namjera te delegacije. Neki od njih su kradom dojavili Huzelijama da je s njima jedna grupa muslimana. Ashabi su vidjeli kako se, neočekivano, oko njih steže obruč.
„Mi vas ne želimo ubiti. Mi vas želimo prodati Mekancima i uzeti tako od njih nešto.’ – kazali su im.
Ashabi Mersed, Halid b. Bukejr i Asim b. Sabit, radijallahu anhum, su kazali da ne prihvataju nikakva obećanja od bilo kojeg mušrika, i otpočeli su sukob. Asim i njegova dvojica drugova su pali kao šehidi. Nakon što je ubijen Asim, Huzejlije su željele odsjeći Asimu glavu i prodati je Sulafi, kćerki Sa’da b. Šuhade, jer je njenoga sina ubio Asim u bitki na Uhudu. Sulafa se zavjetovala da će, u slučaju da dođe do glave Asima, piti vino iz njegove lobanje. Ali, pčele su zapriječile da se bilo ko približi Asimovom tijelu. Huzejlije su kazale:
„Da sačekamo večer, pčele će otići kada se smrači.“
Dok još nije svanulo, Uzvišeni Allah je poslao pljusak i bujicu, koja je odnijela Asimovo tijelo. Niko nije mogao znati gdje je zamaklo tijelo.
Asim, r.anh, dok je bio još živ, učio je sljedeću dovu: „Neka mi tijelo ne dotakne niti neka mušrikinja, niti mušrik.“
Hubejb, Zejd b. Desine i Abdullah b. Tarik, r.anhum, su prihvatili prijedlog i predali se.
Krenuli su ka Meki kako bi ih mogli prodati. Kada su, međutim, stigli do Merru Zehrana, Abdullah b. Tarik, r.a., je oslobodio svezane ruke i dohvatio sablju. Mušrici su malo uzmakli, a zatim su ga zasuli kamenjem i tako ubili. Njegov mezar je u Merru Zahranu.
Huzejlije su Hubejba b. Adija i Zejda b. Desinu odveli u Meku i prodali mušricima. Hubejba, r.anh, je kupio Hudžejr b. Ebu Ihab et-Temimi. Zejda b. Desinu, r.anh, je kupio Safvan b. Umejje, kako bi osvetio pogunulog sina. Svome robu Nistasu je naredio da ga izvede izvan Meke i da ga pogubi. Tu je bila prisutna grupa mušrika, među kojima je bio i Ebu Sufjan b. Harb. Kada je Zejd doveden na mjesto pogubljenja, Ebu Sufjan ga je upitao:
„Zejde, tako ti Boga, ne bi li želio da se sada na tvome mjestu nalazi Muhammed, pa da ga mi sada ubijemo, a da si ti zajedno sa tvojom porodicom?“
Zejd je odgovorio: „Kunem se Allahom, da ja ne bih želio da se ni trn zabode u stopalo Muhammeda, s.a.v.s..“
Ebu Sufjan je na to kazao: „Nisam vidio da iko voli ikoga, kao što Muhammedovi drugovi vole Muhammeda.“
Potom je Nistas ubio Zejda, r.anh.
Hubejb b. Adijj, r.anh, je čekao smaknuće zatočen u jednoj kući, potpuno se oslanjajući na Uzvišenog Allaha. Oslobođena robinja, po imenu Mavija, u čijoj kući je bio Hubejb prenosi:
„Hubejb je bio zatočen u mojoj kući. Jednog dana sam u njegovoj ruci vidjela grozdac veličine ljudske glave. U to doba, međutim, nigdje na području Arabljanskog poluotoka, nije bilo grožđa jer je bila zima. Nepodredno prije smaknuća, zatražio je jednu britvu kako bi se očistio. Dala sam djetetu britvu da mu je dadne. Makon što sam poslala britvu po djetetu, sama sebi sam prigovorila šta to uradih, jer bi mogao preklati dijete tom britvom. Dijete je nakon što je uručilo britvu izašlo, i kazalo mi šta ga je Hubejb upitao: ‘Zar se tvoja majka ne boji osvete, dok šalje britvu po tebi?’
Nakon toga su ga izveli iz Meke u Ten’im, kako bi ga objesili. On im se obratio molbom: ‘Kada biste mi dozvolili da klanjam dva rekata?’
Oni su mu odgovorili: ‘Klanjaj!’
Nakon što je otklanjao, lijepo i smireno, dva rekata, obratio im se: ‘Allahom se kunem, da se ne bojim da ćete kazati kako se plašim smrti, pa sam zbog toga odužio namaz, još bih klanjao.’
Tako je Hubejb bio prvi koji je klanjao prije smaknuća. Dok su ga dizali i vezivali za stablo, zavapio je: ‘Moj Allahu, mi smo izvršili naredbu Tvoga Poslanika, s.a.v.s. Obavijesti ga o tome šta se jutros dogodilo. Dostavi mu naše selame!’
Potom je uputio sljedeću dovu: ‘Allahu moj, učini da se zatre potomstvo tih nepravednika koji su nas nedužne pobili! Uništi ih jednog, po jednog, i ne dosputi nijednome od njih da se spasi!’
Nakon dove koju je proučio, ubili su ga.“
Muavija b. Ebu Sufjan prenosi: „Tog dana sam bio tamo. Otac me je gurnuo na tlo dok je Hubejb proklinjao. Oni su mislili da onaj koga proklinju, ako legne, da ga prokletstvo neće sustići.“
Hubejb, r.anh, i Zejd b. Desine, r.anh, su pogubljeni istoga dana. Tog dana je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: „Neka su Allahovi selami i vama dvojici! Kurejšije su ubile Hubejba i Zejda.“
Priredio: Dženan Hasić