U davna vremena bio je običaj da se neki derviši povuku od svijeta i žive na osamljenim mjestima, daleko od svakodnevnog života i gradske vreve. Takav derviš bi se u potpunosti posvetio ibadetu, izbjegavajući ljude i svako druženje s njima.
Jedan takav derviš bio se povukao u planine. Ondje je sebi sagradio skromnu kolibicu i živio posve sam, daleko od ljudi i njihovog društva. Niti je kamo išao niti mu je ko dolazio. Po cijele dane je klanjao, učio dove i činio zikr. Volio je svoju samoću tako silno kako mlad čovjek voli djevojku svog srca. Samoća je bila njegova sreća i prijala mu je kako halapljivom čovjeku prijaju ukusna jela. Često bi samome sebi govorio:
Uživaj, srce, spas je u samoći,
Od ljudi dobro nikad neće doći!
Planina na kojoj je naš derviš živio bila je puna stabala divljih krušaka, a svako stablo bilo je puno slatkih i sočnih plodova. Ali, derviš je duboko vjerovao kako čovjekova nafaka dolazi od dragog Boga i zato se zakleo da nikad neće ubrati niti jedan plod sa stabla. Zavjetovao se da će jesti samo one kruške koje vjetar otrese sa stabla i da će njih smatrati svojom nafakom. Takve kruške smatrao je sebi namijenjenim od dragoga Boga koji upravlja svime što postoji, pa tako i vjetrovima. Uglavnom, zakleo se da neće ubrati nijedan plod sa stabla, pa makar umirao od gladi.
Derviš, međutim, nije znao da nije dobro zaklinjati se bez valjanog razloga niti davati besmislene zavjete.
Dragi Bog ne traži od ljudi da se zavjetuju na takve stvari. Osim toga, besmisleno je zavjetovati se na nešto ako nismo sigurni da ćemo moći ispuniti svoj zavjet. A čovjeku se često čini da je nešto lahko uraditi, pa se poslije ispostavi da i nije baš tako.
Svakim trenom u srcu se nova želja stvara,
Svakim dahom nova vatra u srcu razgara.
I tako, naš derviš zaboravio je da život donosi razna iskušenja. Nije imao na umu ni to da je čovjeku hrana neophodna da bi preživio. Sitom čovjeku lahko se zakleti da nikad neće jesti ovu ili onu hranu, ali onome koga mori teška glad teško je biti izbirljiv. Davno je još neki mudrac kazao: „Sitom čovjeku se čini da nikad neće ogladnjeti, a gladnom da se nikad neće zasititi.“ Ni naš siroti derviš tako nije znao da je srce poput suhoga lista koji vjetar vitla kako poželi i nosi ga sad tamo sad ovamo.
Uglavnom, jednom prođe pet dana, a vjetar ne obori ni jednu krušku sa stabla. Vjetra, ustvari, tih pet dana nije ni bilo. Teška vrućina i omorina pritisnula je planinu. Puna četiri dana derviš ništa nije okusio, a petog dana već poče pomišljati da ubere neku krušku sa stabla. Smatrao je, međutim, da su to šejtanske pomisli i nastojao ih je odagnati od sebe, ne želeći podleći iskušenju.
Derviš je iscrpljen stajao među stablima kruške, očekujući makar dašak vjetra koji bi oborio neku voćku na tlo. A tad odjednom puhnu snažan vjetar, silniji nego je ikad dotad puhao na planini. Ali, začudo, nijedna voćka ne otpade, nego su se grane stabala povijale sve do zemlje, prosto nudeći dervišu da posegne za nekom voćkom. I on doista, onako gladan i iscrpljen, ubra nekoliko krušaka.
A onda se desilo nešto što derviš ni zamisliti ne bi mogao. Naime, derviš nije znao da s druge strane planine na kojoj je živio ima jedna pećina koja je služila kao skrovište skupini drumskih razbojnika. Ovi razbojnici pljačkali su karavane, a onda bi s plijenom pobjegli u pećinu. Niti je derviš znao da oni borave na planini, niti su oni znali za njega.
Tog dana drumski razbojnici opljačkali su neki velik i bogat karavan. Nakon pljačke pobjegli su u svoju pećinu da ondje podijele između sebe golem plijen. Nisu, međutim, znali da je njihovo skrovište već otkriveno i da se u planinu zaputilo mnoštvo vojske kako bi napokon pohapsili razbojnike. Vojska je okružila pećinu, dok su razbojnici unutra, ništa ne sluteći, dijelili između sebe opljačkano blago. Vojnici se odjednom sjuriše među njih, neke uhvatiše žive, neke poubijaše, a neki se razbježaše planinom. Krili su se u planini među žbunjem, iza stijena i stabala, a vojnici su ih, jednog po jednog, pronalazili i hapsili.
Nekoliko vojnika, tako, ugledaše i onog derviša kako stoji među stablima kruške. Pomisliše da je i on jedan od razbojnika i da se ondje skriva, pa uhapsiše i njega. Vezaše ga i, sve ga usput udarajući, povedoše sa sobom, a da nesretnik pojma nije imao šta se ustvari zbiva.
Kad sve uhvaćene drumske razbojnike izvedoše pred vojnog zapovjednika, on reče kako svakom razbojniku treba odsjeći ruku i nogu. Htio je da ovi razbojnici posluže kao primjer, kako se niko više ni bi usudio ni pomisliti da se upusti u pljačku karavana. Uzalud je naš derviš, koji je napokon shvatio šta ga je snašlo, vapio kako je nedužan, kako nema ništa s pljačkašima i uvjeravao vojsku da je on obični derviš pustinjak. Zapovjednik vojske samo reče: „Svi zločinci kad budu uhvaćeni tvrde da su nevini!“, a onda naredi da se izvrši njegovo naređenje i razbojnici kazne.
I tako su drumski razbojnici kažnjavani jedan po jedan, te naposljetku dođe red i na onog nesretnog derviša. Dželat mu sabljom odrubi ruku i taman zamahnu da mu odsiječe i nogu, kad se odjednom pojavi jahač visokog stasa, odjeven u odjeću uglednika, brzo sjaha s konja i povika: „Zaboga, ne činite to! Kažnjavate nevinog čovjeka! Taj čovjek je derviš isposnik, ja ga odlično poznajem! Bog vam se smilovao i oprostio vam što ste unakazili nevinog čovjeka!“
Onaj vojni zapovjednik tad shvati o čemu se radi i dođe mu da umre od stida i srama. Ali, avaj, proliveno mlijeko niko ne vrati nazad u posudu. Dervišu su već odsjekli ruku i tu se više ništa nije moglo učiniti. Sav u suzama, zapovjednik kleknu pred derviša, uhvati mu se za skute i stade ga preklinjati da mu oprosti. Jadni čovjek gušio se u suzama, svjestan da je, u žurbi i bez razmišljanja, počinio golem grijeh.
Derviš je bio svjestan zašto mu se sve ovo desilo. Zato pomilova ovog čovjeka po glavi i, gorko se osmjehnuvši, reče: „Ne plači, nisi ti ništa kriv! Sva krivica je moja i ja sam taj koji je zgriješio. Zaslužio sam da ostanem bez ruke. Da si mi čak i nogu odsjekao, ne bi me kaznio kako sam zaslužio. Znam odlično kakav sam težak grijeh počinio i zašto me snašla ova nesreća!“ „O čemu govoriš?“, zapanjeno upita zapovjednik vojske, a šejh reče:
„Znam dobro razlog svog stradanja,
svjestan sam grijeha; čemu sad jadanja;
iznevjerih zavjet što ga dadoh Bogu,
na Njegovu pravdu žalit' se ne mogu.“
Onda derviš reče onom vojniku: „Halalim ti ono što si mi učinio, jer u tome nema tvoje krivice. Suđeno je bilo da mi se ovo desi, a ja sam doprinio da tako i bude. Sam sebi sam kriv što ovako stradah. Zato, brate, nema razloga da plačeš i tražiš od mene oprosta. Moj izgladnjeli stomak navede me da prekršim zavjet Allahu. To što ostadoh bez ruke je preblaga kazna za takav grijeh. Htio sam biti poput Bajazida Bistamija, ali očito je da nisam dorastao takvim velikanima. Kažu da je Bajazid neko vrijeme osjećao kako mu pažnja na namazu slabi, kako je ponekad čak i lijen kad treba ustati klanjati namaz. Razmislio je o tome i zaključio da je to otud što pije previše vode. Zavjetovao se da godinu dana neće piti više od čaše vode dnevno, ispoštovao je svoj zavjet, i Allah je učinio njegovo srce bodrim i istrajnim u ibadetu.“
I tako je ovaj derviš zbog prekršenog zavjeta ostao bez ruke. No, zato što je bio strpljiv u svome stradanju i svjestan nepravde koju je sam sebi učinio, Allah mu se smilovao i dao mu posebne sposobnosti. Naime, onom jadnom preostalom rukom mogao je činiti stvari kakve drugi ne mogu s obje ruke, mogao je njome dići nevjerovatno velik teret i još štošta drugo. Ali, to je priča za sebe, koju možda nekad i budete čuli.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 173-177.