„Na dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi, od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.“ (Kur'an, sura eš-Šu'arā', ajeti 88., 89.)
Behlul je volio posjećivati greblja. “Ljudi ovdje, dobri su prijatelji”, govorio bi. “Ne zabadaju drugima nož u leđa.”
Jednoga dana, sjedio je u jednom kraju greblja, držeći u ruci dug, težak štap, mjereći njime lobanje, razbacane oko njega. Harun Rašid, halifa, prolazio je tuda i primijetio Behlula.
Upita ga: “Behlule, šta to radiš?”
“Ma, ništa bitno”, odgovori Behlul, s tonom običnoga osobenjaka. “Pokušavam otkriti, pripadaju li ove lubanje kraljevima ili prosjacima. Sve su iste.”
“A što će ti taj štap?”, upita halifa ponovno.
“Ma, mjerim zemlju”, opet će Behlul.
“Mjeriš zemlju? Pa šta si otkrio?”, našali se Harun Rešid.
“Ista je i jednaka, kralju.” odgovori Behlul. Tri pedlja za mene, unatoč mome siromaštvu, i tri pedlja za tebe, unatoč tvojoj raskoši i bogatstvu.”
Prenosi se da se hazreti Džibril, alejhisselam, spustio do hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, i rekao mu:
“Muhammede, uzvišeni i silni Allah naziva ti selam. Da li bi volio da ti ovo brdo pretvorim u zlato i da bude uz tebe gdje god ti bio?”
Hazreti Muhammed, alejhisselam, malo šutješe, a onda odgovori:
Džibrile, dunjaluk je dom onome ko doma nema, i imetak onome ko imetka nema. A zgrće ga onaj ko pameti nema.
Na to mu hazreti Džibril, alejhisselam, reče:
“Muhammede, Allah te učvrstio govorom stabilnim.”
(Ova predaja obuhvaća dva hadisa, govora hazreti Muhammeda, alejhisselam. Tirmizi prenosi od hazreti Ebu Umāme: “Gospodar moj ponudio mi je da mi dolinu Mekke Bathā’ pretvori u zlato, pa Mu rekoh: ‘Ne bih, Gospodaru moj.’…” Ahmed prenosi hadis od hazreti Aiše: “Dunjaluk je dom onome ko doma nema…”)