Sultan Selim i pjesnik Vehbi Sultan Selim, sin Bajazida Velija, u mnogo čemu je ličio na svog djeda, sultana Mehmeda Fatiha, slijedeći njegove stope i uzdižući slavu islama i ummeta Muhammeda Mustafe, sallallahu alejhi ve sellem. I pored toga što je bio veliki vojskovođa i jedan od najpoznatijih vladara u historiji islama, Selim je bio i vrsni pjesnik. U mladosti je imao jednog prijatelja koji je bio daroviti pjesnik, u narodu poznatog kao Šāir Vehbi (pjesnik Vehbija). Sticajem okolnosti Vehbi je napustio Istanbul i nastanio se u gradu Van, u jugoistočnoj Anadoliji, gdje je počeo raditi kao pisar okružnog muftije. Kada se sultan vratio iz jednog vojnog pohoda, poželio je da vidi svog druga, Vehbija. Naredio je da se raspitaju o njemu i nađu ga. Kako niko nije znao gdje se nalazi, sultan je izdao naređenje da ga traže po cijelom Istanbulu. Potraga za sultanovim prijateljom pjesnikom trajala je danima, međutim, bezuspješno. Na kraju, sultan Selim je odlučio da napiše jedan stih, a zatim da izda sljedeći proglas: „Ko na sultanov stih doda još tri odgovarajuća stiha, koji će činiti skladnu strofu, bit će bogato nagrađen!“ I, uistinu, sultan Selim napisa ovaj stih: Bütün dünya benim olsa gamım gitmez, nedendir bu? (Kada bi cijeli svijet bio moj, tuga me ne napušta. Zašto je tako?) Poslije toga telali su prenosili sultanov proglas iz grada u grad, iz kasabe u kasabu, sve dok ne stigoše i u Van. Kada je muftija grada Van čuo sultanov proglas, i sam je uzeo pero i počeo pisati stihove. Kada je završio sa pisanjem, pročitao je stihove svom pisaru, Vehbiju, na što mu ovaj uputi nekoliko savjeta: „Gospodine, možda bi bilo dobro da promijenite ovaj stih? Možda bi bilo lijepo da ovdje dodate ovo? Možda izbrišete ovo, a napišete ovo…“ Muftija prihvati njegove savjete i uredi stihove prema njegovim uputama, a zatim ih posla u Istanbul. Na dvor je prispjelo mnogo pošiljki od velikih pjesnika, učenjaka i drugih uglednih ličnosti. Međutim, sultanu se ništa od toga nije dopalo. Ali kada mu pročitaše stihove muftije iz grada Van, sultan reče: „To je ono što tražim!“ Potom naredi da muftiju pozovu u Istanbul. Muftija je stigao u prijestonicu sa velikim uzbuđenjem. Kada je došao u dvorac, odmah ga uvedoše kod sultana. Obzirom da je sultan bio posve siguran da je „pronašao ono što traži“, upitao je muftiju: „Vidite, mufti-efendija, vi ste osvojili obećanu nagradu! Međutim, koliko sa ja razumijem u poeziju, vi ne biste trebali biti vlasnik ovih stihova koje ste poslali!?“ Muftija odmah reče: „Tako je, sultanu moj! To su stihovi mog pisara!“ Na sultanov upit: „A kako se zove tvoj pisar?“, muftija odgovori: „Vehbi!“ Nakon toga pozvaše pjesnika Vehbija da lično preuzme nagradu. Nakon što se sreo sa sultanom i preuzeo nagradu, ovaj veliki pjesnik će ostati poznat po tome što je cijelome ummetu ostavio u naslijeđe svoje stihove. Kada se njegovi stihovi dodaju sultanovim, strofa izgleda ovako: Bütün dünya benim olsa gamım gitmez, nedendir bu? Ezelden gam turabıyla yoğurulmuş bir bedendir bu. Gelen gider, giden gelmez, iki kapulu handır bu. Sakın insafı terk itme, makamı imtihandır bu. PRIJEVOD: Kada bi cijeli svijet bio moj, tuga me ne napušta. Zašto je tako? Zato što je ovo tijelo od zemlje, još od ezela tugom zamiješeno. Ko dođe, odlazi, a ko ode, ne vraća se, ovo je konačište sa dvije kapije. Zato nipošto ne napuštaj iskrenost, jer ovo je mjesto polaganja ispita. Priredio: Abdulaziz Rizvić
tuba.org.ba