Ova priča se desila u islamskom Endelusu. U jednom od gradova Endelusa su živjela trojica vrijednih mladića koji su radili kao težaci, prenoseći ljudima, po potrebi, njihove stvari. Svaki od njih je imao magarca kojim bi se pomagao prilikom transporta. Jedne noći, nakon napornog radnog dana, nakon što su večerali, sjedoše i počeše razgovarati. Jedan od njih, po imenu Muhammed ibn Ebi Amir, upita svoju dvojicu drugova: ”Zamislite da sam ja halifa. Šta biste tražili od mene?” Rekoše: ”Muhammede, to je nemoguće.” Reče: ”Jednostavno pretpostavite da sam halifa.” Jedan mu ponovi isto, a drugi ga pokuša urazumiti: ”Muhammede, ti si čovjek koji ima magarca i pomaže ljudima, posao i pozicija halife se uveliko razlikuju od tvojih mogućnosti.” Muhammed odgovori: ”Samo pretpostavite.” i okrenuvši se jednom od njih upita: ”Šta bi ti tražio od mene?” Reče: ”Tražio bih rodnu baštu i farmu konja.” Muhammed ga upita: ”I šta još?” – ”Stotinu robinja i stotinu hiljada zlatnika.” – odgovori. ”Da li želiš još nešto?” – ”Ne, o zapovjedniče pravovjernih.” – odgovori mu njegov drug. Muhammed, zamišljen kako sjedi na tronu halife, sluša kako dijeli iz državne blagajne onima koji su u potrebi, osjeća se sretnim što daje, nakon što je morao uzimati, udjeljuje nakon što je bio prinuđen da od drugih traži, naređuje nakon što je pokorno naredbe drugih izvršavao, i tako se iz svojih misli okrenu i svome drugom prijatelju i upita ga: ”A šta ti želiš, čovječe?” – ”Muhammede, ti radiš s magarcem, a onaj koji živi od magarca nikada neće biti halifa!” Muhammed ga ponovo upita: ”Dobro, ali makar zamisli da sam halifa. Šta bi tražio?”, ali ovaj uporan, ponovi: ”Lakše je da nebesa padnu na Zemlju, nego da ti halifa postaneš!”- ”Dobro, pusti to, čovječe, nego mi reci šta želiš?” – ”Slušaj, Muhammede. Ako ti postaneš halifa, slobodno me stavi na magarca, okreni me nazad i naredi glasniku neka ide pored mene kroz grad i govori – ’o ljudi! O ljudi! Ovo je smutljivac, a onoga ko ga slijedi ili s njim razgovara ću u tamnicu baciti.’ Tu se razgovor završio i oni zaspaše. Kada su se ujutro probudili i klanjali sabah, Muhammed ostade razmišljati – istina je da onaj ko prebacuje stvari s magarcem neće nikada postati halifa. Razmišljao je, koji je to prvi korak ka žljenom cilju. Došao je do zaključka da je prvi korak kojeg mora učiniti da bi ostvario svoj san – prodati magarca. Nakon toga, sav svoj trud je usmjerio ka ostvarenju željenog cilja. Odlučio se zaposliti u policiji. Sada se maksimalno trudio biti dobar u svome poslu, kao što se prije trudio da pošteno radi posao težaka. Ubrzo je uznapredovao u policiji tako da je stekao povjerenje emira i zapovjednika, sve dok nakon nekoliko godina napornog rada nije postao načelnik policije u glavnom gradu Emevijske države u Endelusu. Ubro nakon toga umire halifa, a na njegovo mjesto dolazi njegov sin Hišam El-Muejjid Billah koji je tada imao svega deset godina. Ljudi s vrha dvora se složiše da mu odrede vezire ili ministre koji će umjesto njega donositi važne odluke, međutim, uslov je bio da veziri ne budu iz porodice Umejevića, iz bojazni da g ane ubiju i ne preuzmu hilafet u potpunosti. Odluka tada pade na Muhammed ibn Ebi Amira, ibn Ebil-Galiba i El-Mushafija. Muhammed ibn ebi Amir je bio blizak halifinoj majci Subh, te zadobivši njeno povjerenje i pomoć, ukloni Mushafija iz ministarstva. Što se tiče ibn Ebil-Galiba, Muhammed oženi sina njegovom kćerkom, te tako postade glavni vezir tadašnjeg Endelusa. Nakon toga je donio neke važne odluke kojima bi učvrstio svoju vlast i položaj, poput odluke da halifa ne smije izlaziti bez njegove dozvole. Također je odredio da veziri odluke donose u njegovom dvorcu, osnažio je svoj uticaj u vojnom vrhu, te je proširio Emevijsku državu, osvojivši neke gradove. Emevijska država je u vrijeme njegove vlasti toliko osnažila da je grupa historičara naziva Amirijskom državom! Tako je to uradio prvi vezir Muhammed ibn Ebi Amir, oslonivši se na Allaha i iskoristivši mogućnosti i sposobnosti koje mu je Allah Uzvišeni podario. Međutim, ovdje se ne završava njegova priča. Jednoga dana, oko tridesetak godina nakon što je prodao svog magarca, sada već na tronu hilafeta, a oko njega pravnici, vojskovođe i učenjaci…, prisjeti se Muhammed svoje dvojice drugova, te naredi jednom vojniku: ”Idi na to i to mjesto i nađi mi dvojicu ljudi…” – opisavši ih u detalje ”…i dovedi mi ih.” Kada je stigao u grad, nađe ih onako kako je vladar opisao, isti posao, isti grad. Izaslanik im reče: ”Vladar me je poslao po vas dvojicu. Naredio mi je da vas dovedem njemu.” Kada su stigli u dvorac, pogledaše u vladara i rekoše začuđeno: “To je naš stari drug, Muhammed.” Reče im: “Poznajete li me?” Rekoše: “Da, o zapovjedniče pravovjernih, ali se bojimo da ti nas ne poznaješ.” – ”Poznajem vas.” – reče, a zatim se okrenu prisutnima: ”S ovom dvojicom sam zajedno radio prije trideset godina. Imali smo magarce kojima smo transportovali ljudima njihove potrepštine. Jedne noći smo sijelili i ja sam ih upitao – ako bih postao halifa, šta biste od mene tražili? I svaki od njih je nešto rekao.”, zatim se okrenu jednom od njih i upita ga: ”Šta si tražio?” Ovaj odgovori: ”Tražio sam plodnu baštu i farmu konja. I tražio sam stotinu robinja i stotinu hiljada zlatnika.” Vladar mu reče: ”Imaćeš sve to i pored toga, daćemo ti redovno primanje i mogućnost da uđeš kod mene kad želiš.”, a zatim se okrenu drugom i upita ga isto. ”Oprosti mi, zapovjedniče pravovjernih.” – ”Ne, tako mi Allaha, dok ih ne obavijestiš.” – ”Drugovi smo, zapovjedniče pravovjernih.” – ”Ne, dok im ne ispričaš.” ”Rekao sam da, ukoliko postaneš halifa, da me posadiš naopako na magarca i da narediš glasniku da među ljudima doziva: o ljudi, ovaj čovjek je smutljivac, a ko ga bude pratio ili s njim razgovarao, u tamnicu ću ga baciti.” Vladar, Muhammed ibn Ebi Amir naredi: ”Učinite s njim onako kako je sam poželio, tako da se nauči ”da Allah sve može.” Svi mi u našim životima imamo ”magarca” koji nas koči da ostvarimo svoje snove. Samo je potrebno prepoznati svoje mogućnosti, postaviti ispred sebe cilj, oslonuti se na Allaha i biti čvrsto ubjeđen da Allah sve može! Prijevod s arapskog: Kenan Ćosić