Piše: Dr. Fikret ef. Arnaut U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Svemilosnom Milostivom. Vladaru Sudnjeg dana.
Donosim salavat i selam Muhammedu, ‘alejhis-selam, njegovom Ehli-bejtu, ashabima i svima koji budu slijedili njegovu uputu do Sudnjeg dana. O priređivanju svečanosti i skupova na dan Poslanikovog rođenja, Abdullah Siradžuddin, autor djela «Sejjiduna Resulullah», kaže: ”Normalno je da će se svaki pravi vjernik koji je pametan radovati danu u kome je bilo rođenje Allahova Poslanika, ‘alejhis-selam, danu u kome je potekao nur upute i znanja cijelom svijetu, danu u kome je rođen onaj za koga Allah, dželle še’nuhu, kaže: 'Poslali smo te kao milost svim svjetovima'. Zato, neka svaki musliman veliča taj dan, neka bude radostan i plemenit na skupovima na kojima će se čitati odlomci iz njegove sire (životopisa), na kojima će se, pored toga, citirati i kur’ anski ajeti, zatim spominjati Allahova počast i briga koju je ukazao poslaniku Muhammedu, ‘alejhis-selam, zatim Njegovo čuvanje Poslanika, ‘alejhis-selam, i zaštita koju mu je pružao. Također će se na tim skupovima govoriti o Poslanikovom, ‘alejhis-selam, moralu i njegovim svojstvima. Na tim skupovima se, također, uče i donose salavati i selami na Muhammeda, ‘alejhis-selam, i kaside i spjevovi o Allahovom Poslaniku, ‘alejhis-selam, kao i dove koje se upućuju Allahu, dželle še’nuhu. Svaka od navedenih postavki je šerijatski utemeljena, poželjna i tražena i sve su to činovi kojima se približava Allahu, dželle še’nuhu, i za to je On odredio nagradu. Tako smatraju odabrani i vrijedni islamski učenjaci i pobožnjaci iz ummeta Muhammeda, ‘alejhis-selam” («Sejiduna Resulullah», str. 473.).
Rekao je hafiz Es-Sehavi:
”Još uvijek sljedbenici islama u svim krajevima, a posebno u velikim gradovima svečano obilježavaju mjesec Poslanikovog rođenja mevludima na kojima se pripremi hrana i uoči tih mevluda podijeli mnogo sadake i bude opća radost. Na tim skupovima uče se mevludi, od čega dolazi bereket i mnogi fadileti” (iz djela «Essiretu nnebevijjetu» imama Muhammeda ibn-Jusufa eš-Šamija).
Isti autor je o Mevludu zabilježio i sljedeće:
«Imam hafiz Ebul-Hajri ibn el-Džezeri, koji je bio šejh karijama, rekao je: 'Među spefifičnosti pažnje i brige o učenju i izvođenju Mevluda i pokazivanju radosti na taj dan jest da je to dan sigurnosti i prilika za postizanje želja i drugih fadileta'”.
Hafiz Ibn-Kesir, u svome djelu «Et-Tarih», napisao je:
”Vladar El-Muzaffer ebu-Seid je organizirao Mevludi-šerif u mjesecu rebiu-l-evvelu i pripremio bi veliko veselje u kome je i sam sudjelovao. A bio je, neka mu se Allah smiluje, hrabar, pametan i pravedan”.
Imam Muhammed ibn-Jusuf eš-Šami je, u svojoj «Siri», zabilježio od šejha Ebu-Musaa ez-Zerhunija da je rekao:
”Vidio sam u snu Allahova poslanika Muhammeda, alejhi’ selam, pa sam mu rekao šta se govori i uči na manifestacijama mevluda. Rekao mi je: 'Ko se raduje nama, i mi se radujemo njemu'”.
Rekao je šejhu-l-kurai El-Hafiz ebul-Hajri ibn el-Džezeri, neka mu se Allah smiluje:
”Viđen je Ebu-Leheb u snu poslije smrti, pa mu je rečeno: 'Kavko ti je stanje?' Rekao je: 'U vatri sam. Samo mi se olakšava u noći dana ponedjeljka i dozvoli mi se da popijem malo vode između moja ova dva prsta, i to količine koliko je vrh kažiprsta, a to je zbog moga oslobađanja robinje Suvejbe, kad me je obradovala radosnom viješću da se je rodio Muhammed, sin moga umrloga brata, i što ga je Suvejba dojila'. Pa ako je ovakvo stanje sa Ebu-Lehebom, osvjedočenim kjafirom, o kome je i Kur’an izrekao stav da će u vatru džehenemsku, a olakšava mu se stanje zbog radosti koja mu je bila u srcu u noći Muhammedovog rođenja, kakvo će, onda, tek biti stanje vjernika od ummeta Poslanikovog koji se raduje Mevludu! Može se, svakako, samo nadati nagradi od Plemenitog Allaha, dželle še’nuhu».
Kazivanje o Ebu-Lehebu i oslobađanju robinje Suvejbe su zabilježili Buhari, Ismaili i Abdurrezak.
U Buharijevom «Sahihu» je zabilježeno:
”Rekao je Urve: 'Suvejba je robinja koja je bila u Ebu-Lehebovom vlasništvu te ju je Ebu-Leheb pustio na slobodu. Ona je dojila Muhammeda, ‘alejhis-selam. Kad je umro Ebu-Leheb, neki članovi njegove rodbine su ga vidjeli u snu u lošem stanju, pa mu je rečeno: 'Kako ti je?' Rekao je: 'Nejmam nikako mira. Jedino se zbog Suvejbe, koju sam pustio na slobodu, napajam malom količinom vode', te je pokazao vrh kažiprsta, 'i toga dana mi se kazna ublažava; to je ponedjeljkom', a to je zato što je bio ponedjeljak kad je Suvejba obradovala Ebu-Leheba viješću o Muhammedovom rođenju te ju je on oslobodio”. Mevludske svečanosti na Poslanikov rođendan koje se upriličuju svake godine su jedno od pitanja o kome postoji razilaženje između predstavnika ehli-sunneta vel-džema’ata i vehabija. Ovu temu je iscrpno obradio autor Abdulkadir Isa Dijab u svome djelu “El-Mizanu-adil”. Preveo sam veći dio njegovog rada kao odgovor na postavljenu dilemu.
Autor kaže:
”Vehabije zastupaju mišljenje da je obilježavanje rođendana Muhammeda, ‘alejhis-selam, svake godine bid’atun (novotarija u vjeri), a pošto svaka novotarija vodi u zabludu, a zabluda u vatru džehenemsku, onda oni ne sudjeluju u obilježavanju Mevluda i zabranjuju to i drugima».
To svoje mišljenje potkrjepljuju sljedećim dokazima:
«Allahov Poslanik, ‘alejhis-selam, nije obilježavao svoj rođendan, niti ashabi njegovi, nisu to radili ni tabiini, niti imami mudžtihidi. To ukazuje na činjenicu da je to nešto što nije pohvaljeno. Jer, da je bilo pohvaljeno, oni to ne bi propustili. To potvrđuje našu tvrdnju da je to novotarija u vjeri, a svaka novotarija je pokuđena».
Kažu:
«Obilježavanje njegovog rođendana svečanostima je pojava kojom se čini svetost i veličanje Allahova Poslanika, ‘alejhis-selam, a to ga dovodi da se stavlja iznad stepena čovjeka. To, onda, može odvesti do toga da ga neko stavi na stepen božanstva».
Kažu:
«Obilježavanje njegovoga mevluda obično bude sa pohvalama i pretjeranim hvaljenjem Poslanika, ‘alejhis-selam, a to je suprotno njegovim riječima: 'Nemojte me pretjerano hvaliti kao što su kršćani hvalili Isa, ‘alejhis-selam, sina Merjeminog'» (zabilježili: imam Ahmed i Buhari).
Ehli-suna vel-džema’a, koju predstavljaju četiri poznata mezheba, zauzeli su – od sedmog stoljeća po Hidžri pa do današnjeg dana – stav suprotan mišljenju vehabija. Rekli su da je svake godine dozvoljeno obilježavati rođenje Allahova Poslanika, ‘alejhis-selam, mevludskim svečanostima, i to smatraju pohvalnim i poželjnim činom. To svoje mišljenje baziraju na sljedećim dokazima:
Predaja koju je zabilježio Malik ibn-Sinan od Hasana ibn-Sabita, u kojoj je rekao:
”Kad sam imao sedam ili osam godina, već sam razumijevao i mogao zapamtiti sve što čujem. Jednoga jutra sam čuo jevreja kako vrištavim glasom poziva: 'O Kurejšije, je li sinoć rođeno kakvo dijete kod vas?' Odgovorili su: 'Ne znamo!' Jevrej je rekao: 'Provjerite. Uistinu, ove večeri se rodio poslanik ovog ummeta'” (prenose: El-Bejheki, Ebu-Nuajm i El-Hakim i Jakub ibn-Sufjan, sa dobrim senedom, kako to navodi i autor «Fethu-l-Barija» Ibn Hadže).
Ono što su zabilježili Ibn-Kesir u svome djelu «El-Bidajetu ve nihajetu» i Ibn-Hadžer u «Fethu-l-Bariju» te Askelani, Bejheki, Taberi i drugi o pojavi nura (svjetlosti) u noći u kojoj je rođen Allahov poslanik Muhammed, ‘alejhis-selam, koja je obasjala dvorce Šama, potresanju Kisrinog dvorca i rušenju 12 šerefa sa njega, zatim gašenju vatre u Perzijanaca koja je neprestano gorjela hiljadu godina, povlačenju vode iz jezera Sava te približavanju zvijezda i drugo, o tome predstavnici ovoga mišljenja navode:
”Ako su se dogodile sve ove pojave sa Allahovom pomoći i snagom iz počasti prema novorođenčetu, onda je dozvoljeno nama da pokažemo znakove radosti i veselja, svake godine oživljavajući sjećanje na njegovo rođenje».
Zatim se pozivaju na ajete koji govore o obaveznosti poštivanja i iskazivanja počasti prema Allahovom poslaniku Muhammedu, ‘alejhis-selam, kao, naprimjer:
“O vjernici, nemojte dozivati Allahova Poslanika kao što vi dozivate jedni druge”. Temeljeći se na tome, rekli su da je iskazivanje počasti i poštivanja prema Muhammedu, ‘alejhis-selam, da se svake godine Mevludom sjećaju njegovog rođendana.
Navode se dokazi kojima se poziva na iskazivanje ljubavi prema Allahovom Poslaniku, ‘alejhis-selam, više nego prema bilo kojem drugom od Allahovih stvorenja, kao, naprimjer, hadis u kome se kaže: ”Tako mi Allaha, niko od vas neće vjerovati ispravnim vjerovanjem dok mu ja ne budem draži od njega samoga, njegovog imetka,
njegovog djeteta i svih ljudi”.
Tako je održavanje Mevluda i sjećanje svake godine na Poslanikovo na rođenje, istovremeno, iskazivanje ljubavi prema Allahovom Poslaniku, što je u duhu citiranog hadisa.
Allah, dželle še’nuhu, kaže: ”Reci: 'Ako volite Allaha i Njegovog Poslanika, onda me slijedite, vas će voljeti Allah...'”
Ovi učenjaci kažu:
”Sjećanjem na rođendan Poslanika, ‘alejhis-selam, učenjem Mevluda, na kojima se recitiraju odlomci iz Poslanikova, ‘alejhis-selam, života, postiže se traženi cilj citiranih ajeta. Na mevludskim svečanostima se ljudi pouče o Poslaniku, ‘alejhis-selam, i načinu sljeđenja njegova sunneta, a to rezultira plodovima ljubavi prema Allahu, dželle še’nuhu, i ljubavi prema Njegovom Poslaniku. Svi koji prisustvuju mevludima su ljudi koji vole Poslanika, ‘alejhis-selam, i koji mu mnogo uče salavate».
Navodi se hadis Allahova Poslanika, ‘alejhis-selam, u kome je rekao:
”Mnogo mi donosite salavate. Jer, ko donese salavat jedanput, njemu će Allah, dželle še’nuhu, deset puta”. Na mevludskim svečanostima se, kao što smo već spomenuli, mnogo donose salavati, a izgovaranje salavata privlači Allahovu milost i Njegovo zadovoljstvo.
Na mevludskim svečanostima se, također, recitiraju i uče kur’anski ajeti, a Poslanik, ‘alejhis-selam, rekao je: ”Ko prouči jedan harf iz Kur’ana, ima deset sevapa za to”.
Hafiz Ibn-Hadžer el-Askalani je dozvolio obilježavanje Poslanikovog, ‘alejhis-selam, rođendana (Mevluda) sa svečanostima kijasom (analogijom) na slučaj koji su zabilježili Buhari i Muslim. Riječ je o situaciji u kojoj je zatekao Poslanik, ‘alejhis-selam, medinske jevreje kako poste (ašuru) deseti dan muharrema, pa ih je upitao zašto to rade. Oni su odgovorili da je to iz zahvalnosti prema Allahu, dželle še’nuhu, koji je na taj dan pomogao i spasio Musaa, ‘alejhis-selam, i Izraelićane. Poslanik, ‘alejhis-selam, to je odobrio i rekao da smo mi muslimani preči da obilježavamo ove dane i iskazujemo zahvalnost Allahu, dželle še’nuhu.
Analogno ovome slučaju, uzima se da je dan Poslanikovog rođenja najveća blagodat dana ljudskome rodu, pa bi se muslimani, iz zahvalnosti prema Allahu, dželle še’nuhu, trebali radovati tome danu i iskazivati Mu zahvalnost.
Osmi dokaz je slučaj koji je zabilježio Buhari u svome «Sahihu», Ismaili i Abdurezak, a već smo ga citirali. To je slučaj s Ebu-Lehebom koji je viđen u snu nakon smrti i olakšanje koje mu dolazi zbog čina oslobađanja robinje Suvejbe radi vijesti o rođenju Poslanika, ‘alejhis-selam. Kao što smo već rekli, vehabije se oštro suprotstavljaju učenju Mevluda i obilježavanju Poslanikova rođendana na bilo koji način. Svakako da je njihovo mišljenje neosnovano i nepotkrijepljeno valjanim dokazima.
Kažu da je Mevlud bid’atun i da ga nije prakticirao Resulullah, ‘alejhis-selam, niti ashabi, niti njihovi sljedbenici. Ali, također, ostaje da se kaže da to niko od spomenutih nije ni zabranio. Mnogo je pojava koje nisu radili Poslanik, ‘alejhis-selam, a ni ashabi, a da su prakticirane u vremenu koje je uslijedilo poslije njih. Obično se gledalo u sadržaj datih pojava. Pa, ako su sadržavale nešto što je u suprotnosti sa islamskim stavovima, onda bi se to osuđivalo i zabranjivalo bi se njihovo prakticiranje. A ako bi se aktuelne novosti, nakon što se porede sa općim islamskim načelima, poklapale sa njima, onda se tretman te pojave svrstava među pojave koje su tražene vjerom ili, u najmanju ruku, poželjne.
Što se tiče njihovog stava da je „izvođenje Mevluda pojava kojom se veliča Poslanik, ‘alejhis-selam, takvim veličanjem da to nadilazi stepen čovjeka-poslanika“, takav njihov govor je, također, netačan i neprihvatljiv. Zašto? Zato što se svečanost sjećanja na Poslanikovo, ‘alejhis-selam, rođenje ni u kom svom elementu ne smatra posebnim veličanjem ili posvećivanjm (takdis), niti sadrži bilo koji vid toga. To je, ni manje ni više, nego izraz poštivanja i ljubavi prema Allahovom Poslaniku, ‘alejhis-selam, a oboje je utemeljeno islamom.
Mevludskom svečanosti se iskazuje zahvalnost Allahu, dželle še’nuhu, na blagodatima koje je dao sa Muhammedovim, ‘alejhis-selam, rođenjem. On je spasio čovječanstvo i uputio na pravi put. Zbog svega toga, nemoguće je da poštivanje Poslanika, ‘alejhis-selam, i iskazivanje ljubavi prema njemu bude faktor posvećivanja ili njegovog uzdizanja iznad stepena čovjeka-poslanika i njegovo stavljanje na stepen božanstva. Jer, kad bi bilo tako, onda bi to Allah, dželle še’nuhu, strogo zabranio. A nije tako, jer Allah, dželle še’nuhu, traži da se voli i poštuje poslanik Muhammed, ‘alejhis-selam, a to je dokaz uzakonjenosti toga i nije nikakva novotarija, kako to smatraju vehabije.
Uzimajući kao dokaz zabrane održavanja mevludskih svečanosti hadis poslanika Muhammeda, ‘alejhis-selam (“Nemojte pretjerivati sa mnom kao što su kršćani pretjerali sa Isaom, sinom Merjeminim“), oni smatraju da je pohvaljivanje Muhammeda, ‘alejhis-selam, i prevelika ljubav prema Poslaniku ono što se zabranjuje ovim hadisom. Ovakvo shvatanje poruke toga hadisa je, bez sumnje, pogrešno. Zašto poslanik Muhammed, ‘alejhis-selam, upozorava svoje sljedbenike da s njim ne učine ono što su uradili sljedbenici Isaa, ‘alejhis-selam? Sljedbenici Isaa, ‘alejhis-selam, svoga su poslanika proglasili sinom Božijim, i bit problema je u tome. Oni su Božijeg Poslanika proglasili sinom Božijim, čime su učinili širk Allahu, dželle še’nuhu: «Kršćani kažu: 'Mesih je sin Božiji'...» (Kur’an). Bit Poslanikove, ‘alejhis-selam, poruke svome ummetu ovim hadisom je da ne bi neko slično uradio kad je on u pitanju, a Muhammedu, ‘alejhis-selam, nikako nije cilj hadisa da saopći kako ne treba voliti i poštovati Poslanika Muhammeda, ‘alejhis-selam. Nakon rasprave o dokazima vehabijske škole o pitanju stava o Mevludu, želim zaokružiti temu sa nekoliko zaključaka. Sadržaj mevludskih manifestacija sadrži nekoliko dobrih djela kojima se približava Allahu, dželle še’nuhu. Najvažniji su:
– Učenje Kur’ana, o kome je rekao Allahov Poslanik, ‘alejhis-selam: ”Ko prouči jedan harf iz Kur’ana, imat će sa svakim harfom po jedno hasene (dobro djelo), a svako dobro djelo se kod Allaha nagrađuje desetororstruko” (hadisi-šerif);
– Donošenje i učenje salavata na poslanika Muhammeda, ‘alejhis-selam, a Poslanik, ‘alejhis-selam, rekao je o fadiletima salavata: ”Ko meni donese jedan salavat, Allah, dželle še’nuhu, njemu će deset” (hadisi-šerif);
– Iskazivanje ljubavi prema Allahovom Poslaniku, ‘alejhis-selam, jer na Mevlud dolaze oni koji vole Allahova Poslanika, ‘alejhis-selam, a o tome je Allahov Poslanik, ‘alejhis-selam, rekao rekao: ”Neće niko od vas vjerovati pravim vjerovanjem dok mu ja ne budem draži od njega samoga, njegovog imetka, njegovog potomstva i svih ljudi” (hadisi-šerif).
– Upoznavanje sa detaljima iz sire (životopisa Allahoav Poslanika, ‘alejhis-selam), što olakšava sljeđenje njegovoga puta onima koji to žele, pa se time zaslužuje Allahova ljubav. Allah, dželle še’nuhu, kaže: ”Reci: 'Ako volite Allaha, onda mene slijedite, pa će vas voljeti Allah'” (Ku’an).
Izricanje pohvala o Allahovom Poslaniku, ‘alejhis-selam, što je, također, uzakonjeno islamom. Zabilježili su Taberani i Ibn-Seken da je Allahovom Poslaniku, ‘alejhis-selam, kad je ušao u Medinu nakon Bitke na Tebuku, Abbas ibn-Abdulmuttalib rekao: «O Allahov Poslaniče, dozvoljavaš li mi da te pohvalim?» Odobrio mu je Poslanik, ‘alejhis-selam, te je Abbas spjevao lijepu kasidu pohvale o Allahovom Poslaniku.
Zbog navedenih sadržaja koji se nalaze u mevludskim manifestacijama i oslanjajući se na dokaze ehli-sunne vel-džema’ta, zaključujem:
Izvođenje mevludskih manifestacija na dan Poslanikova, ‘alejhis-selam, rođenja svake godine je uzakonjenjeno u šerijatu i predstavlja dobro djelo kojim se približava Allahu, dželle še’nuhu, zato što u sebi sadrži ibadete koje smo ranije spomenuli (učenje Kur’ana, učenje salavata, upoznavanje sa detaljima iz života Poslanika, ‘alejhis-selam... Na tome su istrajavali muslimani od sedmog stoljeća po Hidžri pa do sada bez ikakvog prezira ili negacije i osude. O tome je hafiz Es-Sehavi rekao: ”Sljedbenici islama u svim pokrajinama i velikim gradovima obilježavaju mevludskim svečanostima rođenje poslanika Muhammeda, ‘alejhis-selam, u mjesecu njegova rođenja. Te večeri se podijeli mnogo sadake, budu vesela lica vjernika, uči se Mevlud i na njih se spušta bereket” («Siretu-l-hišamijje», I. tom, str. 439., i djelo «Sejjiduna Resulullah», str. 333.).
Prvi koji je počeo prakticirati Mevludi-šerif kao izraz sjećanja na rođenje, poslanika Muhammeda, ‘alejhis-selam, zvanično je vladar Muzaffer ebu-Seid Kevkeberi ibn-Zejnddin Ali, koji je umro 630. hidžretske godine. Nijedan učenjak njegova vremena mu nije osporio taj čin, a ni kasnije generacije. Čak su ga i hvalili. I hafiz Ibn-Kesir je jedan od učenjaka koji su se pohvalno izrazili o spomenutom halifi:
”Halifa Muzafer ebu-Seid je prakticirao upriličiti Mevlud u mjesecu rebiu. On je bio veoma hrabar, pametan i pravedan; neka mu se Allah smiluje i časno mjesto podari” (El-Bidajetu ve nihajetu» Ibn-Kesira, tom XIII., str. 137.).
Mnogi učenjaci su pisali djela o Mevludu. Spominjem hafiza Sujutiju i njegovo djelo “Husnu-l-mekasidi fi amelil-mevlidi”. U tome djelu Sujutija je napisao:
”Zato je lijepo da i mi pokažemo znakove zahvalnosti Allahu, dželle še’nuhu, na dan Poslanikova rođenja, sa održavanjem skupova, priređivanjem hrane i slično tome».
Autor djela «Mizanu-l-adil», navodi:
”Mevludske svečanosti kojima se obilježava Poslanikovo rođenje su utemeljene islamom i one su poželjne i preporučene. Ja uvjutujem njihovo prakticiranje i izvođenje sljedećim:
– Da svečanost počne odlomcima iz Kur’ani-Kerima; – Čitanjem teksta koji sadrži detalje iz Poslanikova života, navođenje nekih mu’džiza i momenata iz kojih se može uzeti pouka; – Da prisutni prouče salavat kad god se spomene ime Poslanika Muhammeda, ‘alejhis-selam; – Da manifestacija sadrži kaside i spjevove o Muhammedu, ‘alejhis-selam, koji su zasnovani na mu’teber-ćitabima; – Izbjegavanjem prenošenja iz života Muhammeda, ‘alejhis-selam, onoga što nije zasnovano na autentičnoj tradiciji; – Ne dozvoliti pomiješanost žena i ljudi u jednoj prostoriji (ihtilat); – Pridržavanjem općeg islamskog edeba (kulture ponašanja) i ne dozvoliti da se bilo kojim gestom iziđe iz okvira islamskog načina ponašanja» (iz djela «Mizanu-l-adil», str. 301.).