Ebu Hanife stoji na stanovištu da se iman sastoji od dvije osnovne komponente i da ih nosioc imana mora imati u svakom trenutku svog života. Izuzetno, nekad se može ostati sa samo jednom komponentom koja je osnovna i bez koje se ne može zamisliti iman, što bi značilo da je iman nedjeljiv, tj. sastoji se od jednog osnovnog elementa et-tasdik, a da svi ostali, i onaj kog navodi Ebu Hanife, i onaj kog navodi lmami Malik, Šafija i drugi, su dokazi i manifestacija et-tasdika – srčanog imana.
Ebu Hanife u Fikhul-Ekberu kaže:
“lman je jezikom izjaviti i srcem vjerovati… Vjernici su jednaki u vjerovanju i ispovijedanju Božije jednoće…”
Ikrar-jezična izjava vjerovanja Allaha dž.š. i ostalog bez čega vjernik ne može biti vjernik je govorna manifestacija et-tasdika koji je osnov vjerovanja. lkrar prema stanovištu Ebu Hanife je javna potvrda svoje pripadnosti islamu, čime se očituje i ulazak onih koji nisu bili muslimani. Tako se vršilo primanje u islam i za vrijeme Muhammeda, a.s. Sam ikrar je dokaz ljudima o obraćanju nekoga u Islam, ili da se neko u njemu nalazi. To je izjava koja legitimira pripadnost i po kojoj ljudi prosuđuju pripadnost.
Ebu Hanifino stanovište prihvataju mnogi kasniji mutekellimini kao što su Ebu Mensur el-Maturidi, Ebul-Hasan el-Eš’ari, El-Kadi Ebu Bekr el-Bakilani, Ebu Ishak el-Esferani i mnogi drugi. Tog stanovišta je i naš Hasan Kafi Akhisari. On kaže: “Očitovanje je postavljeno kao znak i uvjet da se mogu na čovjeku sprovoditi ovosvjetski islamski propisi, jer je vjerovanje skrivena stvar kojoj treba nekog znaka. Očitovanje zastupa vjerovanje u ovosvjetskim propisima bez obzira da li se vjerovanje nalazi ili ne. Prema tome, nastavlja Kafija, ko srcem vjeruje, a jezikom ne očituje, on je vjernik kod Boga, iako se ne može smatrati vjernikom u pogledu ovosvjetskih propisa…” (1)
Neki teoretičari u ikraru vide nerazdvojan dio imana pošto je spomenut prije et-tasdika. Međutim, mogli bi to opravdati time, i tvrditi, da je ikrar manifestacija et-tasdika, jer ukoliko ikrar i postoji, ukoliko se očitovanje vjerovanja i vrši, ako nije manifestacija et-tasdika, ne vrijedi, niti može vrijediti, kako to lijepo upozorava Ebu Hanife kad veli:
“Samo očitovanje jezikom ne sačinjava iman, kad bi to tako bilo onda bi svi dvoličnjaci bili vjernici.”(2)
Ikrar bez tasdika se smatra dvoličnjaštvom-munafiklukom, zbog čega u svakom slučaju tasdik dolazi po svojoj važnosti na prvo mjesto, bez obzira što je ikrar spomenut i istaknut prvi.
Uzimaju se različita mišljenja zbog čega je ikrar prometnut pred tasdik, pa i ovaj hadis:
“Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova, najviši je La ilahe illallah, a najniži sa puta sklonuti ono što smeta.” Pošto je jasno da je nemoguće vjerovati bez tasdika, srčanog vjerovanja, i da je, također, neispravan ikrar bez tasdika, to se samo po sebi razumije, da u gornjem slučaju ikrar sadrži tasdik, ili bolje rečeno tasdikski ikrar koji je potpuno ispravan, iskren i istinski.
Ovo pitanje u sebi sadrži mnoga pitanja koja vode razmatranja u širinu i dužinu sve one, kojim nisu jasna shvatanja o samom imanu, pa mu daju različite dimenzije. Tu je Ebu Hanife bio kategoričan i jasan, tvrdio je, da je iman ikrar i tasdik, ali odmah kasnije je dodao, da ikrar bez tasdika ne vrijedi jer je ikraru korijen u tasdiku. Ako ikrar ne izvire iz tasdika, razumijemo od Ebu Hanife, onda to očitovanje ništa ne vrijedi jer se tom podvalom služe munafici.
Frakcija Keramita smatra, da se iman sastoji od ikrara i da je to dovoljno da bi neko bio vjernik. Svakako da ova njihova tvrdnja sadrži niz problema zbog čega je bila odbačena od svih naučnika ehli suneta.
Abdullah b. Seid el-Katan smatra također da je imanu sastavni dio ikrar, ali odmah dodaje da su za ikrar uslovi umna spoznaja, ma’rifet i vjerovanja, tasdik.
Džuhemiti imaju svoje mišljenje o ovome, pa vele da je iman spoznaja, ma’rifet i da bez toga niko ne može biti vjernik. Ovi odbacuju ikrar smatrajući ga opterećenjem, za tasdik ništa ne kažu, iz čega bi mogli zaključiti da oni iman vide u spoznaji – znanju, i da se dalje od tog ne odvajaju, i ovima Ebu Hanife ne daje za pravo, ne prihvata njihovo mišljenje, jer bi po tome bio vjernik i onaj ko sa islamom nema nikakakve veze. Zapravo, po njima bi bio vjernik i onaj ko ne vjeruje u Kur’an, u Muhammeda a.s., ko se klanja nekom idolu, itd. Ebu Hanife, sasvim jasno iznosi njihov problem i teoriju na vidjelo i daje svoj sud: “…sama srčana ili umna spoznaja nije iman, jer kad bi tako bilo onda bi svi pripadnici Knjige Židovi i kršćani bili vjernici muslimani”(3), a zatim, u korist svog stava donosi citat iz Kur’ana: “Oni kojima smo dali Knjigu poznaju ga kao što poznaju svoje sinove.”(4)
Keramiti, koji zastupaju mišljenje da je iman ikrar, brane svoj stav time, ko očituje da je vjernik, postao je vjernik po ovosvjetskim mjerilima, na njemu se primjenjuju svi šerijatski propisi, registriran je kao musliman, naziva se muslimanom i niko nema pravo, niti može da ulazi u intimu čovjeka. Ebu Hanife smatra ovo neispravnim stavom, mada se slaže da je nemoguće ispitati istinitost ikrara. Iman ima trajnu vrijednost, vrijednost bez koje sve druge vrijednosti kod Boga ne vrijede, a te vrijednosti ne može imati bez tasdika za koji Bog zna i koji jedino prihvata. Ikrar ima važenje za ovaj svijet, a tasdik, i za ovaj i za budući. Kad bi ikrar koristio na budućem svijetu onda se ne bi na munafike odnosio ajet:
“lli im tražio oprosta, ili ne tražio. Ako ti budeš za njih tražio oprosta i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti. To je zato što oni nisu vjerovali Allaha i Njegova poslanika…”(5)
Muhammed b. Mahmud b. Ahmed u svom Komentaru na “Kitabul-vasijjeh“ smatra da je mjesto imana u srcu a ne u nekom drugom ljudskom organu, pa kao što se ne može vjerovati bilo kom drugom organu koji vrši određeni posao da je iskren i istinski, to se pogotovo ne može vjerovati jeziku preko kojeg laž obično i dolazi. Tasdik je, nastavlja on, skriven i stacioniran u najdubljim intimama ljudi pa je nemoguće znati postoji li on u pitanjima vjerovanja ili ne, te je zato jedino moguće prihvatiti vjernika vjernikom po ikraru a i ateistu ateistom po njegovom negativnom ikraru, poricanju.
Mnogi islamski pravnici i muhaddisi stoje na stanovištu da iman ima tri komponente i to: ikrar, tasdik i tjelesne pokornosti. Ovog stanovišta je i Šafija, Malik i Evzaija. Šafija smatra, ko ne udovolji tasdiku a udovolji drugim dvjema komponentama, da je munafik. Ko ne udovolji ikraru, on nastavlja, taj je nevjernik, a ko ne radi vjerom propisane poslove kao što su namaz, post, zekat i dr. a udovoljio je uslove ikrara i tasdika, on je griješnik (fasik). Zahvaljujući ovom stavu oni su zastupali stanoviše da se iman može smanjiti i povećati, jer koliko je bolji ikrar i više djela, veći je iman.
Hasan Kafi zastupa stanovište Ebu Hanife, i po, gore istaknutom, donosi svoje mišljenje:
“Ali to nije tako, jer protiv toga imamo logičke i tradicijske dokaze. Što se tiče logičkih dokaza, to je što nešto ne može obstojati ako ne obstoji njegov koji sastavni dio. Čovjek je uvijek vjernik, a očitovanje se u svakom času ne nalazi, a tako isto ni djela. Osim toga, vjerovanje ima svoju određenu definiciju i jedino se nalazi onda kada se nađu svi dijelovi definicije. Kada otpadnu neki dijelovi onda se za ostale ne može reći da su iman-vjerovanje. Kada bi njihovo mišljenje bilo ispravno, iz toga bi slijedilo da je onaj ko uradi i najmanji grijeh nevjernik-kafir, jer kad nema jednog dijela nečega, nema ni njegove cjeline. Slijedilo bi to, da bude nijemi čovjek, koji u životu nikada nije izgovorio kelimei-šehadet nevjernik, a to nije tako.“(6)
POVEĆANJE l SMANJIVANJE IMANA
Pitanje povećanja i smanjivanja imana je zaokupljalo islamske naučnike, pa i Ebu Hanifu koji mu je prišao sa svom ozbiljnošću i opreznošću, sasvim jasno istakavši, da se samo vjerovanjem ne može povećati ili smanjiti već da se pod povećanjem misli na jačinu uvjerenja, a na smanjivanje, umanjivanje tog uvjerenja. On o tome u “Fikhul-ekberu” kaže:
“Iman nebeskih i zemaljskih stanovnika se ne povećava niti smanjuje što se tiče samog vjerovanja, a povećava se i smanjuje u pitanjima uvjerenja i potvrde.“
Opravdavajući to svoje shvatanje on još jasnije u “Kitabul-vasijjetu” kaže:
“Mi smatramo da se iman ne povećava niti smanjuje, jer nije moguće sebi predočiti njegovo povećanje osim sa smanjivanjem kufr, niti je moguće sebi predočiti njegovo smanjivanje osim sa povećanjem kufra.” Pa onda postavlja pitanje i traži odgovor: “Je li moguće da ista osoba u jednom stanju bude istodobno i vjernik i nevjernik?”, i smatrajući to nemogućim, a ispravnog je stanovišta i mišljenja, odgovara: “Vjernik samo može biti vjernik, a nevjernik može biti samo nevjernik. U vjerovanje-iman nema sumnje, kao što ni u nevjerstvo-kufr nema sumnje.“
Ebul-Munteha u svom Komentaru na “Fikhul-ekber” po ovom pitanju veli:
“Iman meleka, džina i ljudi se ne povećava, nit smanjuje ni na ovom, ni na budućem svijetu. To se odnosi na samo vjerovanje, jer ko kaže da vjeruje Allaha dž.š., da vjeruje u ono što je objavio Allah dž.š. Svom poslaniku, da vjeruje u Allahova poslanika i ono što je od njeg došlo, on vjeruje u sve ono što je dužnost vjerovati, on je kompletni vjernik. A onaj ko samo dio od zaduženog vjeruje, na primjer, vjeruje Allaha., meleke, knjige, poslanike, ali ne vjeruje Sudnji dan, takav je nevjernik. Ko vjeruje u Allaha i Poslanika a u ostalo ne vjeruje i on je kafir, također, i tu ne smije biti diferencije, ko je vjernik a ko nevjernik, jer isključivanje nečeg isključuje cjelinu.”(7) Hasan Kafi zastupa mišljenje Ebu Hanife i vjerno brani njegov stav, pa veli:
“…znaj da je vjerovanje jedno i svi vjernici su u tome jednaki. Jedino se neki odlikuju nad drugima prema bogobojaznosti, jer bitnost vjerovanja ne podnosi povišice niti umanjivanje. Bitnost vjerovanja je: odlučno nešto držati istinom i priznati ga, a u ovom se ne može zamisliti povišica niti manjak. Onaj pak višak koji se razumije iz ajeta: “Kad im se uče ajeti Božiji, povećavaju im vjerovanje“, i njemu sličnih ajeta, to je s obzirom na ono što treba vjerovati, jer se to postepeno uvećavalo kad je objava dolazila. Ili je taj višak prema plodu vjerovanja i prema svjetlu njegovu ili prema jačini i slabosti njegovoj.”(8)
Pošto je iman držanje istinom, to se to držanje ne može dijeliti, smanjivati ili uvećavati, jer ako neko nešto drži istinom to držanje ne može biti djelimično pa da se ono uvećavanjem razvija i uvećava, ili obrnuto. Držanje istine istinom je nedjeljiv pojam, pa pošto je nedjeljiv to znači da se ta Istina može prihvatiti potpuno ili odbaciti potpuno. Međutim, ako bi se prihvatilo da se ta istina može povećavati ili umanjivati, onda bi joj se dala mogućnost dijeljenja, a to je nemoguće u pitanju vjerovanja.
Po mišljenju Imami Azama, ne može se zamisliti povećanje nečega bez umanjivanje nečega, u konkretnom slučaju, ne može se zamisliti uvećanje imana bez umanjivanje kufra, ili obrnuto. To znači da je iman nedjeljiv pojam, njegova je cjelina jednaka kod svih ljudi ako su je prihvatili, pa se toj cjelini ništa ne može oduzeti a da ne nastupi potpuna negacija, jer negacija dijela je istovremeno negacija cjeline, zbog čega se istina prihvata cjelovito ili odbacuje cjelovito. Budući da se ona prihvata cjelovito ili odbacuje cjelovito, u njoj ne može postojati uvećanje ili smanjenje pošto cjelina nije nužna upotpunjenju jer je cjelovita, a razbijanje njene cjelovitosti za sobom povlači totalnu negaciju iste. Ovo je mišljenje većine hanefija.
Imami Šafi smatra da je moguće povećanje i smanjivanje imana i kao dokaz za to uzima ajete:
“Zaista su vjernici samo oni kojima, kada se spomene Allah, srca zastrepe, a kada im se uče Božiji ajeti, oni im povećavaju vjerovanje…”(9)
“On je onaj koji u srca vjernika ubacuje smirenost da bi (još više) pojačali uvjerenje uz svoje uvjerenje…”(10), zatim 13. ajet sure El-Kehf:
“…i Mi smo im uvjerenje još više povećali.“, 76. ajet sure Merjem:
“Allah će povećati uputu onima koji su na pravom putu…”, 17. ajet sure Muhammed:
“onima koji su prihvatili pravi put Allah povećava naputak…”, 31. ajet sure el-Muddesir: “…i da se onima koji vjeruju vjerovanje poveća…”, 124. ajet sure Et-tevbeh:
“…kome je od vas ova (sura) povećala vjerovanje? Što se tiče vjernika njima je povećala vjerovanje…”, 173. ajeta sure Ali Imran:
“… pa ih se pričuvajte! To im je povećalo vjerovanje…”, 22. ajet sure el-Ahzab:
“… i to im je povećalo jedino vjerovanje i prednosti“, itd.
Šafija i njegovi istomišljenici smatraju da tasdik nije jedini dio imana, niti on može biti toliko da obuhvata sav iman, već da iman obuhvata sedamdeset i nekoliko dijelova, i da se on uvećava uvećavanjem dijelova a smanjuje umanjivanjem njegovih dijelova.
Svakako onaj ko prihvati da su sastav imana i djela, što odbija Ebu Hanife a prihvata Šafija, Malik, Evzaija i dr. mora biti i povećanja jer se djelo može uraditi i ne uraditi, bolje ili slabije izvršiti, iskrenije ili manje iskreno. Postavlja se pitanje, kakav je iman onog koji ne može jedno djelo izvršiti, na primjer, siromah zekat dati, a po mišljenju istih, djelo je dio imana, a po hanefijama, nije dio imana, jer iman ne može izostati, jednak je kod ljudi, meleka i džina.
El-Bagdadi je na stanovištu da se iman može povećati i da to povećanje ima svoje opravdanje i dokaze, a to znači, nastavlja El-Bagdadi, kada se može povećati znači da je bio umanjen ili manji od stanja u povećanoj fazi.
Hanefije razjašnjavajući stanovište Šafije i drugih po pitanju uvećanje misle da je to moguće samo u povećanju utjecaja i osvjetljavanja imena u srcima ljudi, njegov utjecaj na poboljšanje ljudskih djela i pobožnosti.
Ibni Abbas smatra da su ashabi vjerovali sve u cjelini, a kada bi im dođi novi ajet onda su oni njega posebno vjerovali i da je to dodavanje i uvećavanje, ono uvećanje imena o kom je riječ, ali sam iman kao iman je od početka bio cjelovit. Povećanje je bilo, nastavlja Ibni Abbas, sa povećanjem dužnost, propisa i ahkama(12), a što se tiče, nakon njihovog završetka sa objavljivanjem ajeta: “Danas sam vam usavršio vašu vjeru…”(13) prestalo je to uvećavanja i više se ne može ni povećati ni smanjiti, već se može povećati samo sjaj imana i njegova snaga u izvršavanju svih zaduženih pos lova. Naša predodžba o imenu je srčani tasdik koji je obiman i sadržajan bez mogućnosti povećanja ili umanjivanja…”(14)
Postoji mišljenje kod nekih naučnika da je manjkav iman kod onog kod koga ne nastane uvećavanje, jer se iman iz dana u dan treba uvećavati sa vršenjem dobrih djela. Djela su ta koja usavršavaju tasdik koji je sastavni dio imana. lzostavljanje zaduženih poslova i dužnosti povlači za sobom umanjivanje imana, vele oni. Imami Malik smatra da se ne umanjuje prihvatanje Allaha dž.š. i Njegova poslanika. Kada bi se ovo umanjivalo, što on smatra nedopustivim, onda bi došlo do toga da se imanu ne može reći iman.
Osjećajući ovo pitanje odviše teškim i kompliciranim on na kraju prihvata umanjivanje na onaj način kako su rekli neki prvaci ehli-sunneta ne precizirajući koji i kako. Abdur-rezzak smatra da su zastupali uvećanje i smanjivanje imana sljedeći prvaci: Sufjan Sevri, Malik, Ubjedullah b. Umer, Evzaija, Ma’mer b. Džurejh i Ibni Ujejne.
Piše: Muharem Omerdić
Bilješke:
1) Hasan Kafi Prušćak; Revdatul-džennat fi usulil-i’tikadat. str. 12., prijevod: H. Mehmed Handžić
2) KitabuI-vasijjeh: Prva karakteristika.
3) KitabuI-vasijjeh: Prva karakteristika.
4) Suretul-Bekareh, ajet 146.
5) Suretut-tevbeh, ajet 80.
6) Hasan Kafi: Revdatul-džennat…
7) Ebul-Muntaha: Šerhul-fikhil-ekber, str. 34.
8) Hasan Kafi: Revdatul-džennat…
9) Suretul-enfal, 2.
10) Suretul-feth, 4.
11) Mišljenje na osnovu hadisa: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova…”
12) Muhammed b. Mahmud b. Ahmed, Šerhul–vasijjeh, str. 14.
13) Suretul-maideh, 3.
14) Ovdje je komentator dopunio svoje mišljenje o ovom problemu.