Usvome djelu o ibn AbdulVehhabu, ugledni alim ehli sunneta, sejh Ali Tantavi kaze: "A opet kada se sjetim da je ibn abdul-Vehhab skoro sve muslimane proglasio kjafirima izuzimajući iz toga samo svoje pristalice, mada ti muslimani nisu svi bili kuburije niti su svi činili širk ili kufr. Možda su samo neki slojevi običnih ljudi vanjštinom pokazivali neke radnje koje se ne uklapaju u islamski ahlak. A kada se doda tome da je među tim muslimanima bilo učenjaka, reformatora i dobrih ljudi, onda ne vidim opravdanje za postupke koje je činio abdul-Vehhab. Vehabije se također u bitkama koje su vodili protiv neistomišljenika nisu pridržavali islamskih pravila koja su postavljena u borbi muslimana sa nevjernicima. Onih pravila koja su postavljena ranog perioda islama u kome su se desila mnoga osvajanja. Islam, između ostalog, naređuje da se neprijatelju objavi rat. Bitke koje su vodili vehabije većinom su izvršene iznenadnim napadima, bez najave. Ja ću navesti samo jedan primjer od desetine primjera koje je zabilježio ibn Bišr u svome djelu “El-Medždu bi tarihi Nedžd“:“ Emir pokrajine Hurme je došao kod šejha ibn abdul-Vehhaba, nakon što je ta pokrajina primila njegovo učenje i počela ga slijediti, da ga obavijesti da je stanovništvo te pokrajine napustilo njegovo učenje i otkazuju pokornost i slijeđenje šejha ibn abdul-Vehhaba. Ibn abdul-Vehhab je protiv njih poslao vojsku koju je predvodio Abdullah ibn Muhammed ibn Sauud. Za dolazak u to mjesto probrao je neuobičajeni put prilaska. Putovali su danju i noću kako bi što prije stigli do te pokrajine. Na obronke naselja stigli su noću. Opkolili su naselje i zauzeli sve važnije kote. Abdullah je naredio da kada nastupi sabahsko vrijeme svi odjednom ispale po jedan metak. Kada su sve puške opalile u jedan glas, to je bilo stravično iznenađenje za stanovništvo. Zabilježeno je da su neke trudnice plod pobacile od straha. Kada je Ebu Bekr napadao murtedde , naredio je vojsci da ne sijeku palme i drveće, da ne diraju žene, djecu i starce i najavljivao je napad. Borbe koje su vodili vehabije protiv muslimana, koje su proglasili otpadnicima od islama, u njima je bilo svega ovoga što je u osnovi islamom zabranjeno. O tim bitkama opširnije pogledati u spomenuto djelo od ibn Bišra na str. 30, 52, 53, 56 i 61. Zapljenjivali su masovno imetke od neistomišljenika. Izvršena su mnoga ubojstva pod optužbom riddeta (otpadništva).
U svome djelu o ibn abdul-Vehhabu, na stranici 5, ugledni alim ehli sunneta, sejh Ali Tantavi kaze: "Iako je šejh ibn abdul-Vehhab stalno govorio kako je hanbelijskog mezheba, u praksi je odstupao od njega. U hanbelijskom mezhebu stoji da ako musliman postane murtedd (otpadnik od vjere), poziva se prvo na pokajanje i nudi mu se povratak u islam tri dana. Ako se poslije toga ne vrati islamu, a pametan je , punoljetan i svjestan, tek se onda ubija, kao murtedd. A ako bi rekao:“Ja sam musliman ili izgovorio kelime i šehadet, prihvata se ta njegova izjava i pušta se.“ Ovo je stav hanbelijskog mezheba. Da li je šejh ibn abdul-Vehhab pozvao svakog kuburiju protiv kojih se je borio (ako je tačno da su bili obožavaoci kabura)? Zašto ih nije prihvaćao po njihovoj vanjskoj formi (zahiru) a svi su govorili da su muslimani i da svjedoče da nejma boga osim Allaha i da je Muhammed ‘alejhi-sselam Allahov rob i Poslanik.?“ Dalje na str. 36 , drugog toma Tantavi kada govori o vehabijskim ratovima:“Da li su šejh Muhammed ibn abdul-Vehhab i Saudijci imali pravo da ratuju protiv ljudi i da dozvole konfiskaciju njihovih imanja, ubijanje muškaraca, rušenje naselja a izgovarali su kelime i šehadet i govorili su : “Mi smo muslimani!?"